Što se krije iza traženja prava na brak homoseksualnih parova?

U kontekstu današnje uzavrele globalne rasprave o istospolnom 'braku' rusko američka novinarka Masha Gessen je nedavno u radio emisiji na australskom „ABC Radio„[1] otvoreno govorila o ciljevima homoseksualnih aktivista kojima i oni pripada.  M.Gessen priznaje da ona kao lezbijka ne želi instituciju braka nego njegovo radikalno redefiniranje i na kraju potpunu eliminaciju. Homoseksualni parovi ne žele brak, niti za sebe  ali ni za druge.

Evo što je novinarka rekla u radio intervju:

"Jasno je da bi homoseksualni parovi trebali imati pravo na brak, ali također mislim da je jednako tako posve jasno da institucija braka ne bi trebala postojati. Borba za homoseksualni brak uključuje laganje o tome što ćemo učiniti s brakom kad dobijemo zakonsko pravo. Institucija braka će se promijeniti, i to je naš sljedeći korak. I još jednom ponavljam, mislim da brak uopće ne bi trebao postojati. Imam troje djece koji imaju pet roditelja i ne vidim razlog zbog kojeg bi moja djeca treba imati pet zakonskih roditelja. Upravo sam upoznala novu partnericu  koji ima svoje dijete kojem je biološki otac moj brat. Biološki otac moje kćeri je čovjek koji živi u Rusiji, a moj usvojeni sin također ga smatra svojim ocem. Na ovaj način je petero roditelja razdijeljeno u dvije skupine po troje. I htjela bih živjeti u pravnom sustavu koji bi podržavao ovakve situacije kao što je moja, i govorim o sustavu koji nema veze sa današnjom institucijom braka.“

Ovih dana je u javnost izašla slikovnica „Sve je to obitelj“[2] u kojoj se opisuje upravo obitelj u kakvoj živi Masha Gessen, riječ je o tzv. patchwork obitelj (zakrpana obitelj) u kojoj nema tate i mame, nego su članovi mame i mame, tate i tate a djeci je objašnjeno da su na svijet došli dogovorom između jedne mame i prijatelja koji ne voli žene nego muškarce. A to se predstavlja kao nešto normalno pa i poželjno. Slikovnica se može naći u knjižnicama a distribuciju je omogućilo Ministarstvo kulture RH.

U kratkom vremenu, homoseksualci su instituciju braka od želje da je unište, proglasili svojim idealom. U samo nekoliko desetljeća homoseksualni aktivisti spram institucije braka i obitelji pokazali su neviđenu oprečnost kakvu ne poznaju ni najradikalniji politički pokreti. U vrijeme seksualne revolucije, redom su napadali sve kršćanske obiteljske vrijednosti i rekli kako je “brak bolesna i represivna institucija!” a na svojim paradama su izvikivali kako je „smisao seksualne revolucije ukidanje svih društvenih institucija”, pri čemu se ponajprije misli na obitelj. Martha Shelley, jedna od najpoznatijih lezbijskih aktivistica govori: “Mi smo muškarci i žene koji su se od svojih prvih sjećanja pobunili protiv spolnih uloga i obitelji.”[3]

Već duže vrijeme branitelji prirodnog braka, tj. braka između muškarca i žene nastoje ukazati kako homoseksualni aktivisti ne traže pravo na brak nego rušenje braka[4] kao jednog od važnih nositelja tradicionalnih vrijednosti društva.[5]  Homoseksualni aktivisti idu do te mjere da svoja prava ostvaruju tako da drugima uskraćuju pravo javno osporavati njihove zablude. Zato je vrlo čest slučaj medijski linč ali i zakonski progon onih koji u javnosti staju uz nauk Crkve po pitanju braka i spolnosti.[6]

Brak je moguć samo između muškarca i žene, sve drugo je protunaravno. Homoseksualci nemaju mogućnost ostvariti pravo komplementarno zajedništvo prave plodne ljubavi otvorene životu. Kako sami svojim izborom ne mogu ostvariti brak sada nastoje drugima oduzeti ili  barem umanjiti to pravo. Ovdje je potrebno skrenuti pažnju na traženje prava gdje se u velikom broju slučajeva zanemaruje druga strana. Traže se i zahtjevaju prava ali se odbacuju obaveze koje idu za određenim pravima što dovodi do neodgovornosti u koju se društvo urušava. Gledajući u kojem smjeru se sve pokreće, čovjek ostaje u nevjerici. No nakon što se laž ponovi nekoliko puta s vremenom je pitanja sve manje i ono što je u početku bilo šokantno sada postaje normalno. Žalosna tipična priča ispranih mozgova koja uzima sve više svojih žrtava. Zapadna kultura je odavno izgubila mogućnost da o moralnim stvarima raspravlja razumno jer kultura relativizma nema objektivnog moralnog standarda.

Britanski novinar i publicist Brendan O’Neill pridonio je u svibnju 2013. godine raspravi povodom prijedloga da se u Velikoj Britaniji uvede istospolni 'brak'[7]. Prenosimo dio njegovog članka „Borba za jednakost ili rat za različitost“:

 „Traženje ˝jednakosti˝, poistovjećivanje, tiranija relativizma; napokon, nijekanje ljudima da vrše to pravo na pametnu, kulturnu diskriminaciju i na donošenje sudova o različitim načinima na koje ljudi žive. U tako zagušljivoj društvenoj klimi gdje se sve poistovjećuje, zaista je važno da ljudi zauzmu stav i počnu diskriminirati.

No, kad ministri i aktivisti govore o trenutnoj definiciji braka koja isključuje istospolne parove kao o problemu nejednakosti, što zapravo pod time misle? Na primjer, bi li bio zločin protiv jednakosti kad bi se meni uskratilo pravo na upis na Royal College of Music? Da, istina je da ne znam svirati nijedan instrument i ne znam čitati note, ali što je s mojim pravom da se sa mnom postupa jednako kao s onima koji to znaju? Možda mi nedostaju uvjeti i talenti da bih mogao raditi ono čime se Royal College of Music bavi, ali treba li to stati na put mom jednakom pravu da pohađam tu ustanovu?

Istina je da ustanove diskriminiraju svakodnevno. Moraju to činiti, jer bi bez toga izgubile svoj identitet, smisao, svoje značenje. Kad bi Royal College of Music bio prisiljen primiti čak i one koji nemaju veze s glazbom, prestao bi postojati u roku jednog desetljeća, popustio bi pod težinom pritiska da ne smije diskriminirati, da nikad ne smije donositi sudove utemeljene na primjerenosti i podesnosti osobe da pohađa tu ustanovu.“[8]

Na primjer koji je dao O' Neill, možemo dodati čitav niz drugih primjera koji potvrđuju da iza prava uvijek stoje određeni uvjeti. Može li netko tko ne zna voziti auto reći da je to njegova stvar i da ima pravo voziti auto kao i oni koji imaju vozačku dozvolu. Tko tog čovjeka potiče na takvo nešto ugrožava i njega i druge. Ili što kada netko traži diplomu iako nije položio ispite, nije li to teška povreda za one koji su do diplome došli zahvaljujući uvjetima koje su uredno ispunili. I tako se primjeri nižu u nedogled.

Homoseksualci traže jednaka prava koja im ni u kojem trenutku nisu oduzeta. Naime, i oni mogu sklopiti brak s osobama suprotnog spola. Kao i u svemu, da bi ostvarili neko pravo moramo za to imati zadovoljene uvjete. Većina homoseksualnih parova ne žele brak ukoliko bi na njega imali zakonsko pravo, njihov cilj je rušenje tradicionalne obiteljske etike. Prema podacima zadnjeg Popisa stanovništva u Hrvatskoj 2011. godine u Hrvatskoj ima svega 70 istospolnih zajednica[9], odnosno 140 osoba koje žive u takvoj zajednici što u ukupnom stanovništvu iznosi 0,004%.

Bez muškarca i žene nema obitelji, a bez obitelji sve vrijednosti postaju relativne, tj. nestaju a na njihovo mjesto dolaze interesi koji narušavaju dostojanstvo čovjeka. Obitelj je srce društva, ona ga oplemenjuje i stalno podsjeća da su kvalitetni međusobni odnosi, ljubav, opraštanje, odricanje i pomaganje ono što nas čini ljudima.

Marina Periša

Slika: reason