Sveta stolica ekskomunicira australskog svećenika zbog hereze

Krajem rujna 2013. godine je Australijom – a potom i svijetom – odjeknula vijest o „inkvizitorskom“ postupku Svete stolice: Greg Reynolds, svećenik iz Melbournea, dobio je iz Rima dokument u kojem ga se ukratko izvještava da je ekskomuniciran.

Greg Reynolds kaže da je očekivao da će biti „samo“ stavljen pod interdikt kojim bi mu se zabranilo vršenje bogoslužja; umjesto toga Vatikan – pod vodstvom pape Franje –  na primjeru ovog australskog svećenika oživljava kanonsku praksu izopćenja heretika iz Katoličke Crkve[1]. Denis Hart, nadbiskup Melbournea, objašnjava da on osobno nije tražio ekskomunikaciju tog svećenika iz svoje nadbiskupije, ali da mu je razlog za nju savršeno jasan: naime je Reynolds nastavio služiti misu i propovijedati svoje hereze čak i nakon što je od nadležnih vlasti bio dobio zabranu bogoslužja.

Krivovjerja Grega Reynoldsa[2] se odnose na njegovo uporno zalaganje za ređenje žena u svećenstvo, što je dogmom proglašenom u apostolskom pismu Ordinatio Sacerdotalis bl. pape Ivana Pavla II. – definitivno zatvoreno pitanje, te od zalaganja za tzv. „gay brak“ – što je i opet u posvemašnjem proturječju sa naučavanjem crkve. Uz to je G. Reynolds, putem udruge „Inclusive Catholics“[3] koju je sam osnovao, pozivao sve koji su „lišeni prava u Crkvi“ (disenfranchised) da dođu k njemu (kao svećeniku koji još od 2011. godine ne smije služiti sakramente) na misu i svetu pričest.

Ova odluka Svete stolice u pontifikatu pape Franje nastavlja se na oštar kurs za osiguravanje pravovjerja kojega je Crkva u Australiji mogla vidjeti i za pontifikata Benedikta XVI., na primjeru smjene biskupa Billa Morrisa. Biskup Morris je u svojoj biskupiji Toowoomba 2011. godine vrlo prkosno ustrajao uz praksu kolektivnog posluživanja sakramenta ispovijedi[4] (takav liturgijski običaj inače imaju anglikanci; u Katoličkoj crkvi je to dozvoljeno u iznimnim okolnostima poput potonuća broda, pri čemu se vjernike upućuje da što prije potraže ispovjednika); pritom se opravdavao da u svojoj biskupiji ima nešto više od dvije tisuće katolika na svakog svećenika (slično brojkama u biskupijama kontinentalne Hrvatske, inače) i da su se vjernici baš lijepo bili naučili da ne idu na pojedinačnu ispovijed.

Ovaj gore izvještaj o papinom inzistiranju na pravovjerju, može nam poslužiti kao uvod u priču o medijskim istupima pape Franje, koji su zbog propusta njegovih stručnjaka za odnose sa javnošću jako zloupotrijebljeni – uz tumačenja da je papa odlučio promijeniti pristup Crkve prema nekim neuralgičnim pitanjima današnjice. Naime, dopustili su ti stručnjaci za odnose s javnošću, da se na zloupotrebu nesklonim piscima iz sekularnih medija nađe znatan broj papinih riječi koje se mogu interpretirati – krivo (mogu se naravno tumačiti i pravilno, ovisi o interpretatoru).

Prvi je slučaj nevjerojatno dugačka konferencija za novinstvo (kažu, da se konferencija za novinstvo koja potraje predugo, pretvara u kolektivno novinarsko saslušavanje intervjuirane osobe) što ju je papa Franjo održao u avionu kojim se vraćao iz inače vrlo uspješnog pohoda u Brazil. Na unakrsna pitanja o homoseksualnosti papa je „iz glave“ dosta spretno odgovorio – točno ono što već trideset godina piše u Katekizmu Katoličke Crkve. I onda su („naravno“) sekularni novinari koji i ne moraju znati što u Katekizmu piše (u svakom slučaju, imaju luksuz da to ne moraju znati), išli prepričavati da papa kaže „gay is O.K.“ i da je time „politika“ Crkve prema homoseksualnosti doživjela nagli obrat.[5] Papi je vjerojatno takav skoro-pa-unison zaključak sekularnih medija širom svijeta neobičan (pa piše im jasno u Katekizmu …), ali njegovi PR stručnjaci su zacijelo stvar mogli anticipirati. Ne doživljavaju, naime, urednici u raznim sekularnim medijima da bi njihov posao bio da prikažu papine (ili bilo čije) riječi u najboljem mogućemo svjetlu – nego naprosto na način koji će se čitateljima činiti interesantan. 

Daljnji korak u istom pravcu – koji je čak i kod najvjernijih katoličkih komentatora zaslužio naslov „Yet another PR debacle“[6] („Ponovljeni debakl u odnosima s javnošću“)  – je postupak sa najnovijim velikim intervjuom pape Franje. Papini PR stručnjaci su sada imali na raspolaganju novinara koji je svećenik – isusovac; imali su dovoljno vremena da pogledaju i pitanja i odgovore (pitanja su došla u pismenom obliku od raznih isusovačkih novina širom svijeta, a intervju je objavljen tek nakon nekoliko tjedana); naposljetku je intervju i objavljen u katoličkom časopisu „America“[7] – i eto njih opet! Evo točnog naslova iz „Jutarnjeg lista“ nakon tog intervjua: „’CRKVA JE PREVIŠE OPSJEDNUTA ABORTUSOM I GAY BRAKOVIMA!’ Brutalno iskreni stav Pape“. I nije to uopće neki specifikum „žutih“ sekularnih tiskovina, čak i ugledni „New York Times“ u naslov članka kojim prezentira taj veliki i važni intervju stavlja ove riječi: „Papa kaže da je Crkva ‘opsjednuta’ homoseksualcima, pobačajem i kontracepcijom“.[8]

Naravno da papa to nije rekao (tko hoće, može sam pročitati taj zbilja interesantan intervju[9]), ali moramo priznati da bi se prema pravilima gramatike i sintakse njegove riječi mogle i tako protumačiti. Uglavnom, u SAD (gdje je intervju i objavljen, a potom obilno prepričavan u praktično svim sekularnim medijima) je nakon tog intervjua zabilježena opća žalost među katolicima koji djeluju u „pro life“ (tj. protiv pobačaja i srodnih pojava „kulture smrti“) pokretu.

I onda se naravno, „vraća pasta u tubu“, u pravcu: „Dajte još dva-tri puta pročitajte intervju, pa ćete vidjeti da papa zapravo želi reći da ljudima koji su homoseksualci ili su sudjelovali u pobačaju najprije treba prići sa sućuti i ljubavlju – ako nam dolaze sigurno već znaju što o tim stvarima Crkva misli; nije papa ništa mijenjao u naučavanju Crkve…“.

I čak nisu imali ljudi iz katoličkih medija niti vremena da pripreme ovakva uvjeravanja: PR „genijalci“ koji pomažu („pomažu“) Papi su mnogim sekularnim medijima dostavili radne verzije papinog intervjua prije njegove službene objave u katoličkom magazinu „America“ – ali katolički mediji i  (npr.) Američka biskupska konferencija i njeni stručnjaci za odnose sa javnošću nisu imali takvu privilegiju.

Ali naravno da papa Franjo i nadalje odlučno ostaje kod naučavanja Crkve o dotičnim pitanjima, evo možemo „iskopati“ gdje – neposredno prije objave papinog velikog intervjua u časopisu „America“ – taj isti Papa poručuje katoličkim ginekolozima: „Dragi prijatelji liječnici, vi koji ste pozvani da skrbite za ljudski život u njegovoj početnoj fazi, svi vi se morate u svojim činima i riječima spominjati činjenice da je on uvijek, u svakoj fazi i u svakoj dobi svet i uvijek je vrijedan. I ne samo prema vjeri, nego prema razumu i znanosti! Ne postoji ljudski život koji je svetiji od drugoga, kao što ne postoji ljudski život koji je po kakvoći značajniji od drugoga.“ [10]

Uglavnom raznorazni “katolici” koji su se živo nadali da će ovaj papa odustati od tradicionalnog nauka Crkve i skrenuti u pravcu protestantizma, mogu ipak „odahnuti“ od pustih im nada. I donijeti konačnu odluku: ili postati pravi katolik, ili prijeći u protestante: od promjene dvomilenijskog kursa u Katoličkoj crkvi koju vodi papa i Duh Sveti – ništa.

Konačno naravoučenije? Imamo papu čije riječi treba meditirati, prije nego čitati na način kako smo navikli čitati novine. Možda ćemo od njega dočekati još koji ovakav „PR debacle“. Sličan Isusovom o kojemu možemo čitati u 6. poglavlju Ivanovog evanđelja. „Debakla“ kojemu, inače, dugujemo pola teologije o Svetoj Misnoj Žrtvi. Uglavnom: meditirajte, pa ćete iz Papinih riječi naposljetku izvući nešto iznimno slatko i korisno. Ja jesam.