Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Tolerancija

Kategorija: Sekularizam

Neke su riječi, kao riječ tolerancija zbog stanovitih razloga postale zamagljene, dvo ili višeznačne, kratko nejasne. Nas ovdje zanima famozna riječ tolerancija kao ona koja u crkvenoj stvarnosti unosi jasnoću, objašnjava stavove, pojave i događaje, ili kako je često u anticrkvenoj stvarnosti – istom tom riječju se Crkvu udara po glavi, diskreditira, proziva i slično. Tada ta riječ dobiva prefiks ne – netolerancija.

Načelo hipokrizije ili dvostrukog morala kroz ovu riječ nerijetko pokazuje sam špic svoje oštrice. Npr. pokušavši kroz još jednu sada nejasnu riječ – dogmatičnost, pripisati toj riječi značenje kao isključivost ili rigidnost, što njoj nije značenje, oponenti Crkve svojom sekularnom premisom „istina je ono što mi utvrdimo da je istina“ (ne?) svjesno i sami ulaze u isključivost, rigidnost, ili da im iz crkvenog žargona posudimo riječ – dogmatičnost.

Kako dakle postoji šuma, ili barem šumarak takvih riječi koje pretendiraju da sve objasne, a korištenjem sve zamagle, zadržimo se samo na riječi tolerancija, kao možda najviše korištenoj. Zašto je ona danas tako zamagljena, možda je razlog zbog brkanja značenja od drugih pojmova. Navedimo nekolicinu koji mogu imati dodirnu točku, uz naravno zadržavanje vlastitog značenja – plemenitost, širokogrudnost, otvorenost, popustljivost itd. No ni jedna od ovih riječi nije iz sekularnog miljea do sada bila korištena toliko kao anticrkvena sintagma kao riječ (ne)tolerancija. Pogrešne upotrebe, bilo da se tek radi o običnoj zabludi, ili čak do tendencioznih ili malicioznih prišivaka ovoj riječi, koristili su ovu riječ gotovo svi. U rasponu od običnog uratka neke gradske rubrike nekog novinara kojeg dnevnog lista do internetskih napisa ili tv izjava političara, do nekih feminističkih aktivistica ili homoseksualnih lobija. Potonji su dodatno napravili još jednu anticrkvenu riječ, svoju kovanicu, riječ „homofob“ koja također odlazi od svog izvornog značenja. Korištenje stranih riječi širi vokabular, nekim pojmovima koji već imaju oblogu otrcanosti ili bar suhoparnosti daje novi pravac interesantnosti, ali pored krivog značenja može dati i ton malicioznosti, npr. upravo riječ homofob. Čini se da samo klerofob može skovati riječ kao homofob, i preinačiti joj značenje. Jadan pokojni g. Tomislav Ladan, pokoj mu duši, imao bi pune ruke posla s tumačenjem ovih pojava.

Toleranciju možemo nazvati i podnošljivost, riječ koja u  sebi nosi pritajenu agresivnost koja se akumulira. Pa tako poticati na toleranciju znači poticati život na rubu agresivnosti, poticati status quo i ništa ne poduzimati, ostaviti sve onako kako je. Potiskivati istinu radi lažnog mira. A svi dobro znamo da nas samo istina oslobađa i samo istina donosi mir.

Društvo na većinu problema nudi toleranciju kao rješenje, istina je da je tako ipak nešto učinjeno ali u pogrešnom smjeru. Treba ići uzvodno a ne linijom manjeg otpora- nikome se ne zamjeriti i nikome ne pomoći. Isus je genijalno pokazao što misli o toleranciji kada je trgovcima u hramu isprevrtao stolove.

Treba liječiti uzrok a ne simptome. Kako bi reagirali da je npr. liječnik tolerantan prema bolesti? Tko sebi želi dobro sigurno će vrlo brzo potražiti drugog liječnika koji će učiniti sve kako bi izliječio bolest.

Često puta se ne želimo miješati, čak i onda kada nam nešto smeta. Lakše je kada smo po strani i šutimo. Na taj način toleriramo drugima psovke, toleriramo njihove izokrenute ljestvice vrijednosti, toleriramo grijeh. Svojim povlačenjem dajemo prostora svjetovnim idejama koje se sa svih strana suprotstavljaju čovjekovom životu: predbračni odnosi, abortus, umjetna oplodnja, kloniranje, preljub, rastava braka, homoseksualni brakovi, eutanazija.

Koliko je društvo tolerantno dovoljno govori situacija kada netko u javnosti kaže da je npr. abortus ubojstvo. U tom slučaju se takav stav nimalo ne tolerira. I postaje jasno da je ideja tolerancije tek paravan za širenje stavova, stila života koji je u konačnici destruktivan za čovjeka.

Zbog širenja nasilja među mladima, učenici u školi uče biti toleranti jedni prema drugima. Uče kako obuzdati svoju ljutnju i bijes. No oni i dalje nose ljutnju i bijes koji će prije ili poslije eskalirati u tučnjavu. I zato ih treba naučiti da budu netoleranti prema svojim negativnim osjećajima, da ih riješe na ispravan način. Treba ih naučiti ljubiti druge, pružiti im primjer kako pomagati drugima. I tučnjave će same od sebe nestati.

Još jednom se vratimo riječi tolerancija, ali ne da ju mi razjasnimo, već da prepustimo tu riječ onima koji su to učinili maestralnije:

„Poziv na toleranciju ne razrješava polemiku niti vodi do dijaloga. Tolerancija je naime samo snošljivost i trenutno odustajanje od agresivnosti, ali ne i dolaženje do istine. Ona je samo prijelazno razdoblje do raspleta u kojem mora zasjati istina. Stoga se sloboda i demokracija ne mogu temeljiti na toleranciji, jer je tolerancija stalna prijetnja na rubu agresivnosti. Demokracije i demokratska procedura tregaju rezultate znanstvenih istraživanja, kako ne bi ideologije zarobljavale građane, nego spoznaja istine vodila u slobodu. U demokraciji, naime, odlučuje narod. Odluka je odgovornost koja proizlazi iz slobode. A sloboda se rađa iz istine. Istina se prepoznaje u pronalaženju kriterija i u sučeljavnju s njima. Sučeljavanje pretpostavlja raspravu, postavljanje pitanja i traženje odgovora.

Tolerancija može naprotiv biti obveza zaustavljanja traženja, zabrana pitanja, nametnuta šutnja pred ugroženošću i sumnjivim ponudama. Iako ona ima svoje razloge u krajnjim eksplozivnim situacijama, ubrzo treba prijeći u poštovanje čovjeka i njegovih uvjerenja. Tkod drugoga samo tolerira, taj ga ne poštuje. Tko ne ispituje kvalitetu koju mu drugi nudi, taj ga vrijeđa, ne smatra ga dostojnim intelektualnog napora.  Prazno oduševljenje ili emocionalno suprotstavljanje jednako su daleko od istine i poštovanja onoga kome se suprotstavljamo ili se njim oduševljavamo. Istina traži sučeljavanje kako bi se prepoznala. Istina nema što izgubiti, ona uvjerava vlastitim svjetlom.“ (Prof. Tomislav Ivančić, u: fra Josip Blažević, „Joga i kršćanstvo“, 2004.)

„Svaka etapa ljudske povijesti obilježena je nekim karakterističnim terminima, riječima koje nose određeno vrijeme ili, kako to još znamo reći, jezikom svoga doba. Jedna od takvih riječi – termina tipičnih za ovo naše postmodernističko, relativističko i sinkretističko vrijeme, jest tolerancija. Ali što bi bila ta postmodernistička tolerancija i što ona u sebi sadržava? našeg “Novog doba”. Takva tolerancija je nijekanje bilo kakve, a pogotovo apsolutne, istine. Ta tolerancija je poštivanje svačije zablude, a nepoštivanje čovjeka. Nažalost, ta se vrsta tolerancije želi svim silama nametnuti kao jedina ispravna, ali ona to nije i ne može biti. Imajući sve to u vidu, naš novi papa Benedikt XVI. jasno je rekao za vrijeme svoje službe na mjestu predstojnika kongregacije za nauk vjere slijedeće: „Tolerancija je krajnje upitna vrednota koja se kosi s načelima evanđeoskog radikalizma”. I, što na to reći? Da kršćani nisu tolerantni? Upravo tako! No, krenimo od početka.

Prvi primjer netolerancije je Isus Krist, buntovnik svog vremena i rušitelj slike o Bogu i Zakonu koju su naraštaji najpredanije čuvali. Odmah zatim idu i njegovi učenici koji su bili krajnje netolerantni prema Rimskom Carstvu. Kako su se samo usudili soliti im pamet nekom novom religijom a oni već imaju svoju, i to državnu. I ne samo to, već su tvrdili da su njihova religiozna uvjerenja posve neispravna! Kojeg li bezobrazluka! Netolerantni su bili i benediktinci obrativši Evropu koja je imala svoje divne i bajkovite poganske običaje, Ćiril i Metod, a oličenje netolerancije bijaše sveti Nikola Tavelić. Uostalom, cijelo je misijsko djelovanje Crkve “ad gentes“ netolerantno! Bogu hvala na takv netoleranciji. Kad bi je bar više bilo! Mi kršćani poznajemo drugu vrstu tolerancije u svjetlu jedne i apsolute istine otkupljenja, a to je: ljubiti čovjeka i, žaleći njegovu zabludu, pokazati mu pravi Put, Istinu i Život. Kršćansa tolerancija je, što i sama ta latinska riječ znači, podnošenje u ljubavi! Pavao kaže da ta ljubav sve “tolerira” (podnosi) i svemu se nada. Nadalje, poučava strpljivo podnosimo, “toleriramo” jedni druge u ljubavi. To ne znači podnosimo zablude jedni drugih, ne slabosti i nesavršenosti, jer nas i same kao takve tolerira naš Gospodin Isus Krist. To je kršćanska tolerancija!“ (Luka Pranjić, Pogledi – list studenata Teologije u Rijeci, 2004.)

I još jedan primjer za kraj. U Knjizi o kraljevima piše kako je Bog Izraelcima uskratio blagoslov jer su drugim narodima tolerirali prinošenje žrtava njihovim idolima. Kralj Salomon je tolerirao  pridošlicama štovanje njihovih idola, i u svojoj velikoj uljudnosti i sam im je pomogao graditi oltare jer je bio čovjek velike tolerancije. S vremenom je i sam počeo štovati idole i ostao bez svega što je imao. (1Kr 11, 7-11)

Mi kršćani ne smijemo biti mlaki i prepustiti drugima da odluče umjesto nas. Pozvani smo svijetu reći istinu, javno priznati svoju pripadnost Isusu Kristu i drugima pokazati put. Trebamo biti svjesni svoje odgovornosti jer nama je povjerno da budemo svjetlost i sol, pozvani smo da rastjerujemo tamu i da odvratimo druge od bljutavog života. Samo tako ćemo moći primiti potpuni blagoslov za naš život.

Marina Periša / Mirko Horvat

Foto: Donald Mustapić

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.