Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Tradicionalna latinska misa – zašto?

Kategorija: Sakramenti

U našim medijima se vrlo rijetko mogu čuti informacije o Tradicionalnoj latinskoj Misi[1], te pogotovo informacije zašto netko danas, nakon uvođenja Novog reda Mise, i dalje želi ići na taj stari obred. Budući da Apologetska udruga bl. Ivan Merz u svom osnovnom programskom usmjerenju nije okrenuta prema unutar-crkvenim pitanjima, onda i ovaj članak ne odražava službeni stav Udruge, već samo želi razjasniti razmišljanja onih katolika koji preferiraju Tradicionalnu latinsku misu.

Uredništvo

 

Budući da ovdje nemamo namjeru davati sve odgovore na pitanje iz naslova, ograničit ćemo se samo na ono najosnovnije, na ono što čini srž Tradicionalne Mise. I u tom smislu, neka nam kao uvod posluži definicija sv. Mise kako je nalazimo u starom katekizmu sv. Pija X[2]:

P. Što je dakle sveta misa?

O. Sveta misa je žrtva tijela i krvi Isusove, koja se prikazuje na našim oltarima pod prilikama kruha i vina, a na uspomenu Kristove žrtve na križu.

Da bismo ispravno razumjeli što znači da je sv. Misa „žrtva tijela i krvi Isusove koja se prikazuje na našim oltarima pod prilikama kruha i vina“ moramo svoj pogled usmjeriti na same početke bogoslužja, kad je Bog Mojsiju rekao da načini Šator (koji je kasnije postao Hram) u kojem će se obavljati obred po uzoru na nebeski obred.[3] Cijeli stari žrtveni sustav kojeg su održavali Izraelci bio je pralik onog istinskog bogoslužja kojeg obavlja Krist, naš jedini Veliki Svećenik i jedini Posrednik između Boga i čovjeka.[4] Dakle, ono što nam je ovdje važno razumjeti je to da stari sustav nije bio puka besmislica nego je služio da mi i danas u njemu vidimo i prepoznamo što se događa u pravoj Svetinji, onoj nebeskoj, a onda i na našoj Misi koja je upravo uprisutnjenje te nebeske Božanske liturgije.

Ono što prvo možemo uočiti je svrha zašto je starozavjetni obred uopće uspostavljen, a ta je: pomirenje čovjeka i Boga oproštenjem čovjekovih grijeha.[5] Stoga se i starožidovski blagdan, kad je njihov veliki svećenik u taj jedan dan godišnje vršio obred,  nazivao „Dan Pomirenja“ (Yom Kippur).

Drugo što ćemo vidjeti je način kako se do tog pomirenja došlo: velikosvećeničkim prinošenjem i prikazivanjem žrtve „bez mane“.

I treće što treba uočiti je mjesto gdje se žrtva prikazivala: u Svetinji nad Svetinjama, posebnom dijelu Šatora (kasnije Hrama) koji je zastorom bio odvojen od ostatka Svetinje.

Što se tiče svrhe našeg bogoslužja, ona se nije promijenila u odnosu na starozavjetnu.[6] Ono što se jeste promijenilo je učinkovitost. Starozavjetni obred u sebi nije imao snagu postići pomirenje čovjeka i Boga poradi toga što je ipak bio tek slika stvarnosti koja je došla kasnije sa Isusom.[7]

Što se tiče načina kako se došlo do pomirenja čovjeka i Boga, osnovni koncept je ostao isti: prolijevanjem krvi žrtve, te velikosvećeničkim prikazivanjem te žrtve Bogu Ocu.[8] Ono što se promijenilo je da su starozavjetne žrtve životinja „bez mane“ morale biti ponavljane svake godine jer su ipak bile samo pralik one prave i savršene Kristove žrtve[9], dok je sama Kristova žrtva bio prinos „jednom zauvijek“, prinos čija vrijednost nikad ne prolazi.[10] Također, jer su starozavjetni veliki svećenici bili samo slika pravog Velikog svećenika, i jer sami nisu bili bez grijeha, morali su nakon obreda napuštati Svetinju nad Svetinjama do slijedeće godine. Odnosno, oni nisu mogli neprekidno posredovati za svoj narod pred Bogom. Isus, naš Veliki svećenik, budući da sam nema grijeha, ne mora napuštati Svetinju nad Svetinjama te stoga može bez prestanka prikazivati svoju žrtvu Ocu za naše pomirenje.[11]

Što se tiče mjesta gdje se obavljalo bogoslužje, i u starom bogoslužju i u novom, pomirenje čovjeka i Boga se odvijalo u Svetinji, tj. njenom užem dijelu, Svetinji nad Svetinjama. U starozavjetnom obredu, Svetinja nad Svetinjama je bila odijeljena zastorom od ostatka Svetinje. Taj zastor je označavao da čovjek još uvijek nije pomiren sa Bogom i da ne može slobodno doći pred njegovo lice te je, također, predstavljao tijelo Kristovo koje je moralo biti „pocijepano“ da bi se čovjeku otvorio put do Boga.[12] To je razlog zašto u Evanđeljima vidimo da se u trenutku Isusove smrti hramska zavjesa rascijepala popola, „odozgor do dolje“.[13] Također, razlika je što je starozavjetno bogoslužje vršeno u zemaljskoj Svetinji koja je bila slika prave nerukotvorene nebeske Svetinje, dok se Kristovo velikosvećeničko posredovanje za čovjeka odvija u samoj nebeskoj Svetinji.

I tu konačno dolazimo do naše Mise, našeg svećenstva i žrtve koja se na Misi prikazuje. Taj naš obred je upravo ono bogoslužje kojeg Isus Krist, pravi Veliki Svećenik[14], obavlja u nebeskoj Svetinji pred svojim Ocem. I to ne bilo kako nego vječnim prikazivanjem Ocu one svoje savršene žrtve[15] koju je jednom, na križu, prinio i koja se ne treba više ponavljati. Ono što u starozavjetnom obredu vidimo u slici, mi imamo u stvarnosti. I unatoč svim očitim razlikama između starog židovskog obreda i naše Tradicionalne Mise, jasna je poveznica i sličnost između njih. Naravno, drugačije ne može ni biti. Te poveznice i sličnosti ne može ne biti jer onda ni za starozavjetno ne bismo mogli reći da je slika budućih dobara, nego bismo morali zaključiti da se radilo o, najblaže rečeno, pukoj besmislici. Stoga, odmah u uvodu Tradicionalne Mise se naznačuje gdje se nalazimo i kamo pristupamo – svećenik i ministrant mole citirajući Psalm 42 (43)


"S. Pošalji svoju svjetlost i svoju istinu: one me dovedoše i privedoše na svetu goru Tvoju i u šatore Tvoje.
M. I pristupit ću k Božjemu žrtveniku, k Bogu koji razveseljuje moju mladost.
[16]"

Slično se ponavlja kroz cijelu Misu, npr. u uvodnoj molitvi svećenik moli:

 „Ukloni od nas, molimo, Gospodine, bezakonja naša, da budemo dostojni čista srca prići k Svetinji nad Svetinjama. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.“ [17]  itd.

Protestantske zablude

Protestanti ništa od ovoga nisu niti prepoznali niti shvatili, nego su potpuno pogrešno za katoličku Misu pomislili da se radi o "izdaji" Isusovih načela i o uvođenju poganskih elemenata u život Crkve. Takva pogrešna misao ih je, posljedično, dovela do toga da su na svojim sastancima ukinuli prikazivanje žrtve, lišili se ministrijelnog svećenstva (koje je nastavak levitskog svećenstva) te su zanijekali stvarnu prisutnost Božju među svojim narodom (kao što je Bog na poseban način bio prisutan u starom židovskom Hramu, tako je na stvaran i poseban način prisutan i u našoj Svetinji nad Svetinjama). Odnosno, nisu shvatili da sve ono što je stari Izrael imao, imamo i mi danas, samo u još slavnijem obliku. Umjesto toga, protestantska teologija je ustanovila okupljanja svojih vjernika na potpuno drugačijoj osnovi.

Umjesto da prepoznaju Misu kao primarno čin Božji gdje Bog Sin prikazuje svoju žrtvu Bogu Ocu za nas (a u čemu onda sudjeluju i vjernici pridruživanjem svojih žrtvi Kristovoj Žrtvi), protestanti[18] su ustanovili svoja okupljanja kao primarno ljudsku aktivnost, kao čin zajednice koja se skupila na blagovanje kruha i vina Kristu na spomen[19]. No čak ni tu nisu uvidjeli da obred Posljednje večere nije završio u „gornjoj sobi“, nego je obuhvatio sve događaje Kristovog posljednjeg dana, uključujući i smrt na križu. Naime, Pashalna večera koju je Isus slavio sa svojim učenicima se sastojala, između ostaloga, od ispijanja četiri čaše vina.[20] Čaša nad kojom je Isus molio svoj blagoslov i za koju je rekao da je njegova Krv, je treća čaša koja se u židovskom obredu naziva „čaša blagoslova“. I zbog toga nam upravo tu čašu i sv. Pavao spominje kad govori o zajedništvu krvi Kristove.[21] Cijeli obred je završio na križu:

„Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« 29A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. 30Čim Isus uze ocat, reče: »Dovršeno je!« I prignuvši glavu, preda duh.“ (Iv 19,28-30)

Zašto je Isus rekao "Žedan sam"? "Da bi se ispunilo Pismo". A kako to vodi do ispunjenja Pisma? Uzima vinski ocat, koji je ona zadnja čaša koju je trebalo popiti da bi se Pashalni obred dovršio. Izraz "Dovršeno je!"  je upravo označava završetak pashalnog obreda. 

Uglavnom, protestantska okupljanja su učinila dvostruku redukciju:

(1) Propustili su uvidjeti sam žrtveni karakter Posljednje večere, tj. nisu uspjeli prepoznati njezin najvažniji dio – dio po kojim je čovjek uopće i pomiren s Bogom. Odnosno, propustili su vidjeti da je žrtvovanje prave Žrtve, koje je obavljeno izvan Svetinje, sastavni dio obreda Posljednje večere.

(2) Propustili su uvidjeti da ta Žrtva, koja je obavljena izvan Svetinje, nije završila izvan Svetinje, nego je upravo u slavnoj, nerukotvorenoj, nebeskoj Svetinji nad Svetinjama, našla svoje trajno mjesto. Odnosno, propustili su uvidjeti trajni karakter Kristova velikosvećeničkog posredništva pred Ocem u nebeskoj Svetinji trajnim prikazivanjem svoje žrtve s Križa – a što je naša, katolička, Misa.

Potpuno je jasno da takve razlike u vjeri ne mogu ostati bez utjecaja i na vidljivi oblik bogoslužja. Odnosno, nije moguće imati jednak izgled protestantske "službe" koja polazi od pretpostavke da se tu radi o sjećanju na Isusovu posljednju večeru (te stoga sve treba izgledati kao na posljednjoj večeri: običan stol, obično posuđe isl.) ili se radi o "produžetku" prave božanske liturgije u nebeskoj Svetinji, o nečemu što se odvija pred  Prijestoljem Božjim upravo u ovom trenutku (te stoga sve treba izgledati i upućivati na tu nadnaravnu stvarnost: pravi kameni žrtveni stol, posuđe od plemenitih metala isl.). Odnosno, obilježja protestantskih službi su logičke posljedice premisa koje su usvojili i uistinu se može reći da je i vanjski izgled njihovih službi adekvatan izraz onog što vjeruju[22]:

Jer nisu shvatili posebnost svećeničkog reda u odnosu na laike, i jer nisu shvatili da svećenik djeluje "in persona Christi" kad prikazuje euharistijsku žrtvu, propustili su razumjeti da se euharistijska beskrvna žrtva ne prikazuje vjernicima, nego nju Bog Sin, u Svetinji nad Svetinjama, prikazuje Bogu Ocu. Stoga, kad je u protestantskoj službi njihov predsjedajući okrenut prema narodu i kad narodu pokazuje kruh i vino da svi skupa slave spomen na Isusovu Posljednju večeru,  to je uistinu vjeran prikaz njihove krive vjere.

Kad se njihova služba obavlja za običnim drvenim stolom, i to je vjeran prikaz njihove krive vjere koja je zaboravila da je i žrtva na križu sastavni dio obreda započetog u "gornjoj sobi", a koja se danas na beskrvan način prikazuje u nebeskoj Svetinji. Odnosno, kad su zaboravili da je "stol Gospodnji" ujedno i žrtveni stol, tada je postalo sasvim normalno da izbace oltar (žrtveni stol) i postave obični drveni stol za blagovanje.

Kad su zanijekali da je prostor oko oltara ona Svetinja nad Svetinjama, Prijestolje milosti, Prijestolje Božje, tada je postalo logično da ne prave razliku između onih koji tamo smiju boraviti od onih koji ne smiju. Odnosno, kad su dopustili pristup njihovom stolu svima, bez razlike, i to je vidljivi odraz njihove zablude.

Kada su zanijekali da se sv. Misa odvija u Svetinji koja je i u starozavjetnom Hramu bila oslikana ondašnjim stanovnicima neba (anđeli, arhanđeli, kerubini…) i gdje su bila dva kipa raskriljenih kerubina nad Pomirilištem, postaje jasno zašto su zabranili oslikavanje svojih mjesta sastanaka sa stanovnicima neba i izradu njihovih kipova (koji nakon Kristova uskrsnuća nisu samo anđeli, nego i ljudi).

Kad su zanijekali sakramentalni karakter svećenstva, logično je postalo da se ponište razlike u načinu sudjelovanja predsjedavajućeg i ostatka puka. A kad su zanijekali da svećenik djeluje u osobi Krista, tada je postalo logično da se gubi smisao zašto samo muškarci mogu biti svećenici. Tj. postalo je logično da i žene mogu biti predsjedavajuće njihovih zajednica. 

Itd.

I sada konačno dolazimo do odgovora na pitanje: zašto bi neki katolik danas, nakon uvođenja novog obreda sv. Mise, inzistirao na Tradicionalnoj Misi?

U prva dva dijela ovog teksta govorili smo o dvije različite vjere o tome što je Misa i što se na njoj uopće događa, te smo ukazali na činjenicu da su razlike i u vanjskom izražaju bogoslužja posljedice tih različitih vjera. A sada moramo nešto reći i o redovnom obredu sv. Mise koji je uveden 1969.[23] godine a koji je gotovo u potpunosti izbacio tradicionalni obred iz upotrebe.[24]

Za razliku od Tradicionalne latinske Mise koja je vjernike uvodila u nebesku Svetinju i dovodila ih pred Prijestolje Božje, gdje Krist, Veliki svećenik, prikazuje svoju savršenu Žrtvu Ocu (kojoj se onda pridružuju i naše žrtve), novi obred je znatno reducirao spomen na tu nebesku stvarnost. Kad svećenik izabere 2. euharistijsku molitvu[25], a to je ono što svećenici uglavnom izabiru, u cijeloj Misi se ni jednom ne čuje da je naša zemaljska liturgija upravo nastavak one nebeske stvarnosti. Ni jednom nije spomenuto da Krist, Veliki svećenik, prikazuje svoju žrtvu Bogu Ocu i da se to u našoj Misi događa po svećeniku.[26] Sve što se spominje su naše, ljudske žrtve koje prikazujemo Ocu[27]. Dok se mole ostale euharistijske molitve, situacija je nešto povoljnija jer se spominje ili prikazivanje Kristove žrtve ili se to može iščitati iz teksta[28]. No, to je sve skupa daleko od onog izričaja koji bi u punini izražavao katoličku vjeru u ovoj prevažnoj stvari jer je, u najboljem slučaju, osnovni motiv u Misi stavljen na periferiju, dok je u najčešćem slučaju potpuno prešućen. Ovdje treba naglasiti da se za samu pretvorbu kruha i vina u Tijelo i Krv koristi ispravan izričaj[29] te je tako očuvana valjanost sv. Mise (uz zadovoljenje ostalih nužnih uvjeta)[30].

Kao što smo ranije pokazali, ako je naša Misa odraz nebeske stvarnosti u kojoj Krist, Veliki svećenik, pred Ocem prikazuje svoju savršenu Žrtvu kojoj se onda pridružuju i naše žrtve, onda to mora biti jasno vidljivo i prepoznatljivo u svakom njenom segmentu. Kad bi bilo točno da naša Misa služi kao sjećanje na Isusovu posljednju večeru (uzeto u užem smislu – večeru u „gornjoj sobi“), onda bi bilo točno da i izgled mora biti tome prilagođen, tj. sve bi moralo biti siromašno (drveni stol za blagovanje, glineno posuđe i sl.). No to nije točno.

Novi red Mise, kojem je jedan od osnovnih razloga za njegovu uspostavu ekumenski motiviran, svojom formom više govori o ovom drugom, dok istovremeno pokušava ne zanijekati ono prvo. Stoga, kad govorimo o razlozima zašto bi netko, danas, inzistirao na Tradicionalnoj Misi, slobodno možemo odgovoriti na temelju samo onog najvažnijeg: radi toga što Tradicionalna latinska Misa predstavlja autentičan izraz katoličke vjere: riječima (molitvama), gestama, te samim vizualnim izgledom prostora gdje se Misa odvija.

Bez ispravnog razumijevanja ovih stvari katolici danas postaju lak plijen za usvajanje raznih starih protestantskih prigovora koji na prvu ruku mogu izgledati sasvim opravdano: „Ako Isus na posljednjoj večeri nije koristio zlatno posuđe, zašto to onda vi činite?“ ili „Ako se Isus nije oblačio u nikakva svečana liturgijska ruha, zašto to čine vaši svećenici?“. Uistinu, ovi, ali i mnogi drugi prigovori postaju opravdani ako zaboravimo onu nebesku stvarnost. No, dužnost Kristove Crkve, koja je Katolička Crkva, je da ne dopustimo da zaborav zavlada nad nama. I to je primarni razlog zašto mnogi i danas traže Misu svih vremena, Misu koja nije tek puka slika nebeske Svetinje, nego njen sastavni dio. U konačnici, nebeska Svetinja nije samo prebivalište Božje, nego i dom kojem i mi težimo. A taj dom nipošto nije siromašan, nego je takav da ga sv. Pavao opisuje: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9). Stoga, da bi se danas mogao ispravno procijeniti taj „plač tradicionalista“ za starim obredom, nužno je prvo ispravno razumjeti razloge tog plača i razumjeti da je najvažniji upravo onaj razlog koji proizlazi iz same definicije sv. Mise.

Davor Matijević

 


[1] Službeni naziv Tradicionalne latinske Mise je „Izvanredni oblik rimske liturgije“ („forma extraordinaria“)

[3] „Oni služe slici i sjeni onoga nebeskoga, kako je upućen Mojsije kad se spremao praviti Šator: Pazi, veli doista, načini sve po praliku koji ti je pokazan na brdu.(Heb 8,5)

[4] „Krist se pak pojavi kao Veliki svećenik budućih dobara pa po većem i savršenijem Šatoru – nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja – 12i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje.“ (Heb 9,11-12)

[5] „Tako neka to bude za vas trajan zakon; jednom na godinu neka se nad Izraelcima obavi obred pomirenja za sve njihove grijehe.“ (Lev 16,34)

[6] Ovdje treba samo napomenuti da je novozavjetno bogoslužje u sebi šire od samog obreda Yom Kippur-a, te u sebi obuhvaća i druge aspekte koji su u slici prikazani u nekim drugim starožidovskim obredima, no ovaj je centralni te se stoga u ovom razmatranju zadržavamo samo na njemu.

[7]  „Pošto je to tako uređeno, u prvi Šator stalno ulaze svećenici obavljati bogoslužje, 7a u drugi jednom godišnje samo veliki svećenik, i to ne bez krvi koju prinosi za sebe i za nepažnje naroda. 8Time Duh Sveti očituje da još nije otkriven put u Svetinju dok još postoji prvi Šator. 9To je slika za sadašnje vrijeme: prinose se darovi i žrtve koje ne mogu u savjesti usavršiti bogoslužnika – 10sve same na ićima i pićima i raznim pranjima utemeljene tjelesne uredbe, nametnute do časa ispravka.“ (Heb 9,6-10)

[8]  „I gotovo se sve po zakonu čisti krvlju i bez prolijevanja krvi nema oproštenja“ (Heb 9,22)

[9 „Budući da Zakon ima tek sjenu budućih dobara, a ne sam lik zbiljnosti, on uistinu žrtvama koje se – iz godine u godinu iste – neprestano prinose ne može nikada usavršiti one što pristupaju. 2Ta ne bi li se prestale prinositi kad bogoslužnici, jednom očišćeni, ne bi više imali nikakve svijesti grijehâ? 3Ali po njima se iz godine u godinu podsjeća na grijehe.“ (Heb 10,1-3)

[10] „Krist doista ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinske, nego u sámo nebo: da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. 25Ne da mnogo puta prinosi samoga sebe kao što veliki svećenik svake godine ulazi u Svetinju s tuđom krvlju; 26inače bi bilo trebalo da trpi mnogo puta od postanka svijeta. No sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom. 27I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud, 28tako i Krist: jednom se prinese da grijehe mnogih ponèse, a drugi će se put – bez obzira na grijeh – ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje.“ (Heb 9,24-28)

[11] „Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban – svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika i uzvišeniji od nebesa – 27koji ne treba da kao oni veliki svećenici danomice prinosi žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za grijehe naroda. To on učini jednom prinijevši samoga sebe.“ (Heb 7,26-27)

  „Krist se pak pojavi kao Veliki svećenik budućih dobara pa po većem i savršenijem Šatoru – nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja – 12i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje.“ (Heb 9,11-12)

[12] „Imamo dakle, braćo, slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj – 20put nov i živ što nam ga On otvori kroz zavjesu, to jest svoje tijelo“ (Heb 10,19-20)

[13] „A Isus opet povika iza glasa i ispusti duh.51 I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše“ (Mt 27,50-51)

[14] „Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka, 13a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom“ (Otk 1,12-13) – Krist prikazan u velikosvećeničkom ruhu u nebeskoj svetinji.

[15] “I vidjeh: posred prijestolja i četiriju bića i posred starješina stoji, kao zaklan, Jaganjac sa sedam rogova i sedam očiju, to jest sedam duhova Božjih, po svoj zemlji poslanih.” (Otk 5,6) – Krist prikazan kao ona savšena žrtva a nalazi se posred „prijestolja“.

[16] P: Emitte lucem tuam, et veritatem tuam: ipsa me deduxerunt, et adduxerunt in montem sanctum tuum, et in tabernacula tua.

R: Et introibo ad altare Dei: ad Deum qui laetificat juventutem meam.

[17] „Aufer a nobis, quaesumus Dómine, iniquitátes nostras: ut ad Sancta sanctórum puris mereámur méntibus introíre. Per Christum Dóminum nostrum. Amen.“

[18] Većina protestantskih zajednica odbija svaki oblik stvarne Kristove prisutnosti, s tim da npr. luterani vjeruju u „konsubstanciju“, tj. da se kruhu i vinu „pridružuje“ Krist, dok anglikanci pokrivaju gotovo sve spektre vjere o ovom pitanju.

[19] Riječ "spomen", u Isusovoj izjavi: "Ovo činite meni na spomen", je grčka riječ "anamnesis" koja se koristi i u Starom Zavjetu (Septuaginta) u npr. Lev 24,7 i  Br 10,10, a gdje ima puno značenje "spomen-žrtva", odnosno, označava aktualiziranje ranije prinesene žrtve. „Na dan svoje svečanosti, svojih blagdana ili svojih mjesečevih mlađaka, dok prinosite svoje paljenice i pričesnice, trubite u trube. Neka to za vas bude spomen pred Bogom vašim. Ja sam Jahve, Bog vaš.“ (Br 10,10)

[20] Prema (Izl 6,6-8), četiri čaše su vezana uz četiri obećanja koje je Bog navijestio Izraelcima kad ih je izvodio iz egipatskog ropstva: „ja ću vas izvesti“, „ja ću vas osloboditi“, „ja ću vas otkupiti“, „ja ću vas uzeti za svoj narod“. Na trećoj čaši se molio blagoslov iz Ps 116,13 („Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Jahvino“) i po tome se ta čaša još naziva i „čašom blagoslova“.

[21] “Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova?” (1 Kor 10,16)

[22] Kad govorimo o izgledu protestantskih službi, ne govorimo o svim njenim inačicama (jer i tamo postoje vrlo značajne razlike u izgledu), nego o obliku koji je iznikao kao logička posljedica njihove vjere. Istina jeste da „tradicionalni“ izgled protestantskih službi kod npr. luterana ili anglikanaca može biti izgledom biti sličan tradicionalnoj katoličkoj liturgiji, no također je istina da svi moderni protestantski pokreti, uključujući i luterane i anglikance, imaju izgled koji se opisuje u članku. Odnosno, niti sve protestantske skupine koje su nastale na početcima reformacije, nisu odmah uništile izgled svojih sasatanaka a kojeg su naslijedili od Katoličke crkve, nego su tek s vremenom počeli usklađivati izgled svoje službe sa onim što vjeruju. Stoga, iako se i danas mogu naći primjeri gdje protestantska služba podsjeća na tradicionalnu katoličku, opravdano je reći da taj njihov izgled nije vjerni prikaz njihove vjere nego on ukazuje na vjeru onih od kojih su se odcijepili. No, kao što rekosmo, svi noviji izričaji protestantskih službi su se lišili te početne sličnosti sa tradicionalnom katoličkom liturgijom a upravo iz razloga što taj izričaj nije adekvatan izraz njihove vjere (odnosno, suprotan mu je).

[23] Apostolskom konstitucijom „Missale romanum“, pape Pavla VI, iz 1969, „Novus Ordo Missae“ postaje redovni oblik rimskog obreda (forma ordinaria).

[24] Iako sama tradicionalna Misa nikad nije službeno zabranjena, njena uporaba je često bila onemogućavana na lokalnom, biskupskom, nivou. Sve do 2007. Godine i izdanog Motu proprija „Summorum pontificum“, od sada već bivšeg pape Benedikta XVI, u kojem je naznačeno da svaki svećenik ima pravo slobodno služiti i taj oblik sv. Mise, a bez da za to mora tražiti dopuštenje od svog biskupa, praksa je često bila drugačija.

[25] 2. euharistijska molitva nastala je po uzoru na Kanon sv. Hipolita kako je pronađen u djelu „Apostolska trdicija“ sv. Hipolita iz 3. stoljeća. No, nekoliko stvari je nužno spomenuti kako bi se dobila cjelovitija slika o ovom djelu: sam Hipolit je u vrijeme pisanja bio antipapa i stoga nije jasno da li su navedene molitve ikad bile u upotrebi u Rimu ili su dane kako bi trebali izgledati. Ako i prihvatimo da je taj oblik nekad i bio u upotrebi, onda treba reći da on vrlo vjerojatno nikad nije bio u redovnom korištenju jer se radi o obredu ređenja biskupa, što je naznačeno sam nekoliko redova prije kanona. Osim toga, iako se u kanonu ne spominje žrtveni karakter sv. Mise, to se direktno spominje u molitvi koja se molila prije njega, tj eksplicitno se naglašava da je Bog već od početka pravednog roda Abrahamova predodredio svećenstvo da trajno služi u njegovoj Svetinji, te se moli za biskupa da dan i noć služi kao veliki svećenik bez mane. Slično se vidi i na mnogim drugim mjestima u djelu. Osim toga, treba spomenuti i zabranu pristupa žrtvenom dijelu Mise za katekumene (koji nisu primili oproštenje grijeha krštenjem) što također proizlazi iz starozavjetnog bogoslužja. Dakle, sve da je sam Kanon stvarno i bio u uporabi, pa čak i kad bi smo rekli da je bio u redovnoj uporabi (a za što nemamo potvrdu), ipak ne bismo mogli reći da je novi red Mise izrastao iz obreda opisanog u djelu sv. Hipolita jer ono što je u našem novom obredu potpuno prešućeno, u Hipolitovom je eksplicitno navedeno na više mjesta i na više različitih načina. The Apostolic Tradition of Hippolitus

[26] Odsutnost spomena se odnosi na sam misal, tj. na ono što se na misi moli, a ne na ostale i prateće dokumente Crkve (npr. KKC 1410 eksplicitno govori o ovome)

[27] „S. Primi nas, Gospodine, duhom ponizne i srcem skrušene; bila danas naša žrtva pred tvojim licem takva da ti se svidi, Gospodine Bože.“

„S. Molite, braćo i sestre: da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu svemogućemu.

O. Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku na hvalu i slavu svojega imena, i na korist nama i čitavoj svojoj svetoj Crkvi.“

[28] Npr. „prinosimo ti njegovo Tijelo i Krv, žrtvu tebi ugodnu i svemu svijetu spasonosnu“ – 4. euharistijska molitva

[29] „OVO JE MOJE TIJELO“ i „OVO JE KALEŽ MOJE KRVI“

[30] Četiri su uvjeta koje je nužno zadovoljiti da bi se moglo reći da se dogodila pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu: 1. Valjano zaređen svećenik 2. Nakana svećenika da čini ono što Crkva čini 3. Materija sakramenta: u latinskom obredu to je beskvasni pšenični kruh i vino pomiješano sa malom količinom vode 4. Forma sakramenta: „Ovo je moje Tijelo“ i „Ovo je … moja Krv“. Ukoliko se zadovolje ova četiri nužna uvjeta, može se reći da se stvarno događa pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu.

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.