Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Tradicionalniji svjetonazor – put do sretnije obitelji

Kategorija: Moral i etika
Još 1980.- ih godina je u našoj Hrvatskoj bilo manje od jedne desetine malodobnika koji su živjeli odvojeni od svojih bioloških očeva – uslijed razloga u rasponu od očeve smrti, preko razvoda, do teške sudbine izvanbračnog djeteta. U to je vrijeme u SAD i u „naprednim“ zemljama sjevera Europe taj postotak bio približno četiri puta veći.
Do danas nas „progres“ vodi u pravcu kojega bismo i očekivali. Samo broj djece rođene izvan braka približava se postotku od 20%;  tu smo blizu zemljama europskog Juga, te još uvijek „zaostajemo“ za bogatijim Europskim zemljama koje redom bilježe 40% i više izvanbračne djece. Zbog razvoda i drugih razloga postotak djece koja odrasta odvojeno od biološkog oca ili majke je u tim „naprednim“ zemljama redom iznad 50%.
U redu, valjda smo i bez ovih podataka mogli zaključiti da današnji „progres“ nipošto ne označava poboljšanje u svakom pogledu, pa bi nas ubrajanje među „tradicionalnije“ moglo skoro-pa-ohrabriti.
Čak i ovako „nedostatno modernizirani“, bilježimo danas u Hrvatskoj na početku 21. stoljeća tri puta veći postotak izvanbračne djece nego što je bio prosjek za Zapadnu Europu pred pedeset godina: danas se čak petina hrvatske djece rađa izvan braka. Ako tome pribrojimo približno jednu petinu razvedenih brakova – Hrvatska današnjica bilježi dvostruko više razvoda nego što je bio slučaj sa zapadnoeuropskim zemljama početkom 1960.- ih godina1 – svakako moramo ustanoviti da se stanje naših obitelji rapidno pogoršava.
A već su i ti podaci o razvodima i izvanbračnoj djeci iz 1960. – ih godina bili mnogo lošiji od podataka iz prijašnjih vremena; zapravo se sve tamo od I. svjetskog rata bilježe sve lošije i lošije obiteljske statistike. Eto, već u Apostolskoj konstituciji „Gaudium et Spes“ iz 1965. godine (dokument II. Vatikanskog koncila) govorilo se da je dostojanstvo braka i obitelji potamnjeno zbog „pošasti rastave“ – u pamćenju koncilskih otaca je još bilo svježe sjećanje na vrijeme kada rastava skoro da i nije bilo.2
Štete zbog razvoda braka
Možemo pogoditi da takva situacija nije osobito dobra za djecu koja odrastaju u necjelovitim obiteljima. Primjerice bi nam činjenica da se strmi porast kriminala u najrazvijenijim zemljama poklapa baš sa brzim rastakanjem tradicionalne obitelji (u SAD je u razdoblju od 1960. do 1990. godine broj nasilnih kriminalnih djela porastao za 550%, uz rast stanovništva od 41%; pri tome je maloljetnički kriminal rastao još i brže3), mogla dati misliti da bi te dvije pojave mogle imati nešto zajedničkoga. 
Doista, studije provedene u vrijeme kada srednjoškolsko obrazovanje u SAD nije bilo obavezno, ukazuju da je među djecom iz cjelovitih obitelji bilo 13% takvih, koji nisu uspjeli završiti započeto srednjoškolsko obrazovanje. Kod djece u obiteljima gdje je jedan roditelj umro, bilo je takvih slučajeva 15%; dakle ne mnogo više. Kod djece rastavljenih roditelja (tu bi bili slučajevi gdje je jedan roditelj „dezertirao“ iz obitelji, ili je bio iz obitelji otjeran) bilo je takvih slučajeva 31% – te moramo zaključiti da djeca više budu pogođena odlaskom roditelja iz obitelji, nego njegovom smrću. Kod djece rođene izvan braka bilo je takvih slučajeva čak 37%.4 Takvi se obrasci ponavljaju i kod kasnijih (težih) izazova: 70% osuđenika na duge zatvorske kazne su odrasli bez oca (kod preostalih 30% u pravilu i opet nalazimo očeve koji su bili po zatvorima, ili su bili ovisnici o alkoholu i drogama).
Nije ni za odrasle bolje: kod neudanih žena je stopa smrtnosti 50% viša nego kod udanih; za neoženjene muškarce se bilježi stopa smrtnosti koja je za čak 250% viša nego kod oženjenih. Tako od 10 muškaraca koji dožive 48 godina života, čak 9 doživi 65. Od desetorice neoženjenih 48 – godišnjaka, šezdesetpetu godinu života dožive svega njih šestorica.5 Ukupno, osobe u braku prosječno žive 10 godina duže. Od oženjenih/udanih osoba 40% izjavljuje da su vrlo sretni sa svojim životima, među neoženjenima/neudanima takvih je svega 25%.6 Udane žene (u SAD) imaju čak pet puta manju vjerojatnost da budu žrtvama kaznenog djela, a oženjeni muškarci su žrtve kaznenih djela četiri puta rjeđe nego neoženjeni.7 
Da li tradicionalniji/kršćanskiji pristup braku daje bolje rezultate?
Za nas ovdje, koji se bavimo propagiranjem katoličke vjere i katoličkog pristupa obitelji, zanimljivo bi bilo pitanje da li osobe koje su odgojene na tradicionalniji način doista imaju više izgleda da osiguraju stabilan dom za sebe i svoju djecu.
U svakodnevnom životu, možemo uočiti da se također i osobe koje „posjećuju“ crkvu razvode. Nalazim američke podatke, da među kršćanima koji u toj zemlji nedjeljom redovno odlaze u crkvu (takvih je u američkoj populaciji skoro polovica, tj. znatno više nego u Hrvatskoj) ima oko 35% manje razvoda nego među osobama koji u crkvu ne odlaze redovito. 
Tih 35% manje od današnjeg prosjeka opće populacije, još je uvijek mnogo više od brojeva od pred pola stoljeća. U svakom slučaju, nije dovoljno da bi govorilo o nekoj dosljednosti recima koji se na bogoslužju čitaju kao riječ Božja:
I ovo još vi činite: 
zalijevate suzama Jahvin žrtvenik 
tužeći i ridajući, 
jer on više neće da se žrtvi prikloni, 
iz ruke mu vaše ona nije ugodna. 
I vi pitate: “Zašto?” 
Zato što je Jahve bio svjedok 
između tebe i žene mladosti tvoje 
kojoj si nevjeran premda ti drugarica bijaše 
i žena tvoga saveza. 
Nije li On načinio jedno jedino biće 
dahom životnim obdareno? 
A što to jedino biće traži? 
Božanski naraštaj! 
Poštuj dakle život svoj 
i ne budi nevjeran ženi svoje 
mladosti. 
Jer ja mrzim otpuštanje žena – 
govori Jahve, Bog Izraelov – 
i onog koji nevjerom haljine 
svoje kalja – 
govori Jahve nad Vojskama! 
Poštujte dakle život svoj, 
ne budite nevjerni!  (Malahija 3, 13-16)
Katolici koji doista žive svoju vjeru se stvarno vrlo rijetko razvode – prema nekim istraživanjima provedenima u SAD jedva njih 0,6%8: ako prihvatimo Boga u obiteljskom životu, on će odista učvrstiti tu zajednicu „koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima“.9
Podatak da među šarolikom populacijom koja se nedjeljom okupi u crkvama ima nešto manje razvoda mogli bismo tumačiti tako da se vrlo pobožni ne razvode uopće, pa poboljšavaju prosjek šire (i mlakije) grupe koja se nađe u crkvi nedjeljom. 
Ili bismo mogli naći neko drugo objašnjenje – jedno takvo možemo iščitati iz istraživanja sociologa sa North Carolina State Universitiy prof Theodora N. Greensteina.
On se u svojim istraživanjima nije usmjerio na pitanja o pobožnosti, nego se usmjerio na tzv. „gender ideology“, tj. na svjetonazor kojega osobe pokazuju u pitanjima odnosa među spolovima.
U istraživanju provedenom 1994. godine10 na statističkom uzorku od 3.284 žene iz raznih dijelova SAD (te iz raznih socijalnih i etničkih grupa), ženama je postavljen čitav niz pitanja; odgovori na njih sukladni su rezultatima ranijih istraživanja, što ukazuje na ispravnost provedbe Greensteinovog istraživanja. Tako proizlazi da je (str. 37) veća vjerojatnost razvoda kod crnkinja, žena koje su se udale u mlađoj dobi, slabo obrazovanih i onih koje su rodile djecu prije braka. Bliže fokusu Greensteinovog istraživanja, opaža se veća vjerojatnost razvoda kod žena koje su zaposlene.
E sada, da kod zaposlenih žena ima više razvoda je manje – više očekivan, i manje – više obeshrabrujući podatak. Sve ako činjenica sama po sebi spada u loše vijesti, zacijelo ipak ne možemo ići naokolo i nagovarati žene da se ne zapošljavaju.
Podatak je ipak ozbiljan: kod žena koje su zaposlene bilo je znatno više razvoda  – 20 % više kod onih koje su radile 20 – 35 sati tjedno, te čak 55% više kod onih koje su radile dulje od 40 sati tjedno.
Međutim je prava poslastica slijedeća interakcija, koju je Greenstein uspio dokazati: korelacija između zaposlenosti i stope razvoda ne djeluje, kada su posrijedi žene koje iskazuju da su njihovi nazori na brak i odnose između spolova („gender ideology“) tradicionalni. A odnos svih ovih drugih uzroka za razvod braka (koji su utvrđeni ranijim ispitivanjima, koja su također ustanovila da se češće razvode žene koje u dobi od 14 godina nisu živjele sa oba roditelja, one koje su se udale u dobi ispod 20 godina, te žene koje zarađuju više od muževa) sa „gender ideologijom“ je baš ono čime se Greensteinovo istraživanje bavilo: u tu svrhu je 3.284 ispitanica podijeljeno u grupe „tradicionalnih“ (977 ispitanica, tu je očito „tradicionalno“ ono što se takvim doživljava u Americi – te bi dosta nalikovalo na ono što se tradicionalnim doživljava u Hrvatskoj, a puno razlikovalo od tradicionalnog u npr. Jemenu), „umjerenih“ (1.096 ispitanica) i „netradicionalnih“ (1.211 ispitanica).
Kod „netradicionalnih“ ispitanica uočena je 44% manja vjerojatnost da će doživjeti razvod braka, ako nisu radile, u odnosnu na „netradicionalne“ žene koje su radile umjerenih 35 – 40 sati tjedno. Te „netradicionalne“ žene koje su radile 35 – 40 sati tjedno su imale 1/3 rizika za raspad braka, u odnosu na one koje su radile preko 40 sati tjedno – koje su doživljavale raspad braka u 55% slučajeva, kako smo već naveli.
Kod „tradicionalnih“ žena, međutim, broj radnih sati provedenih na radnom mjestu ne predstavlja rizik za opstojnost braka. Čak i kod „umjerenih“ nije zabilježen neki osobiti učinak zaposlenja na stabilnost braka (str. 40).
Istraživač navodi nekoliko mogućih hipoteza zašto se baš žene netradicionalnih gledišta češće razvode, što su ekonomski neovisnije. Objašnjenja su međusobno suprotstavljena – možda baš zato što ih uglavnom daju istraživači „netradicionalnih“ pogleda (takav je suvremeni „znanstveni establišment“ u društvenim znanostima).
I opet, nemojmo se zanositi – i „tradicionalne“ žene se također razvode, i to ne osobito rijetko. Možda i zato što ne moraju uvijek biti udane za „tradicionalne“ muškarce, a i stoga što „tradicionalni“ muškarci mogu biti npr. alkoholičari, nasilnici, mogu biti skloni bračnoj nevjeri i imati druge osobine koje ih čine teško podnošljivima. A možda nalete i na neku „netradicionalnu“ čitateljicu Cosmopolitana (časopis gdje možete naći praktične savjeti u pravcu „kako da prijateljici otmem dečka“) koja im „stručno“ otme muža (situacija tipa: mlađa, bez djece, bez skrupula). Greenstein nije detaljno istražio.
Djevojke mlađe od 21 godine nisu dorasle za „tradicionalni brak“
Sa kolegicom Shannon Davis, provodi Theodore Greenstein 2004. godine daljnje istraživanje o interakciji svjetonazora o odnosu spolova i dobi kod stupanja u brak.11 Koristili su u istraživanju podatke prikupljane u razdoblju 1979 – 2004. godine; tijekom kojeg se čak 3.420 žena uspjelo pratiti čitavo to razdoblje.12 Od ukupnog broja žena koje su ušle u statistički uzorak istraživanja iz 2004. godine, 30 % je doživilo razvod braka. Kod „tradicionalnih“ je taj postotak čak nešto veći od prosjeka: 33%.
Istraživači nalaze da kod „tradicionalnih“ žena ima životna dob u vrijeme sklapanja braka izraziti učinak: kod onih koje su se vjenčale u dobi od 18 do 20 godina, postoji čak 48% veća vjerojatnost da će se razvesti, nego one koje su se vjenčale sa navršenom barem 21 godinom. Kod onih koje su se vjenčale sa manje od 18 godina, vjerojatnost je čak dvostruko veća. Ako su se „tradicionalne“ žene vjenčale sa više od dvadeset godina, uopće nema razlike da li su imale 21, 24 i koliko-god godina.
Od ukupnog broja žena uključenih u ovu studiju, 4% su u brak ušle prije osamnaeste godine, 15% u dobi od 18 do 19 godina, te još 22% u dobi od 20 – 21 godine (tj., ukupno 41%, koje su u brak ušle sa manje od 21 godinom). 
Kod „netradicionalne“ žene, interesantno, dob kod ulaska u brak uopće ne predstavlja izraziti faktor rizika. Kod „umjerenih“ je situacija, očekivano, „negdje između“. One – za razliku od „netradicionalnih“, koje se tim više razvode, što su ekonomski neovisnije, neovisno o dobi kod ulaska u brak – u stanovitoj mjeri češće dolaze do razvoda braka, ako su se udale mlađe. Kod njih „kritična“ dob za donošenje prave odluke o izboru ženika nije 21, nego 24 godine.
Istraživači sugeriraju zaključak da su „tradicionalne“ žene koje se udaju rano slabije pripremljene za brak; „tradicionalne žene vjeruju da je njihova uloga da budu dobra supruga, majka i domaćica, te fokusiraju svoju pažnju na dom a ne na zaposlenje. Stoga mogu biti sklonije da skrate potragu za ženikom kako bi ispunile tu ulogu što prije. Takva skraćena bračna potraga može rezultirati time da se povežu sa nekim tko im nije posve kompatibilan. Kao rezultat toga što su odrasle u jednoj kulturi koja odobrava razvod (‘a divorce culture’), one su u svojoj želji za tradicionalnom vezom spremne na razvod kako bi ostvarile takvu vezu“. 
„Kultura razvoda“, gdje se razvodom rješava od „netradicionalnog“ partnera i teži ostvariti „tradicionalni brak“. Vidimo da je i ta „tradicionalnost“ nešto modificirano – nije ni to „ono staro“.
Istraživači nisu ustanovili da li su osobe koje su svoje nezadovoljavajuće bračne situacije „liječile“ razvodom doista uspjele pomoću takvog „lijeka“ pronaći ono čemu su težile. Međutim je poruka jasna: u društvu suvremenog Zapada – gdje roditelji i rodbina ne ostvaruju onako blagotvorni učinak na bračne odnose kako je to nekad bio slučaj (iz životne prakse, baš mi se čini da roditelji češće i češće bivaju glavni podstrekači razvoda svoje djece, točno suprotno ulozi koju su u ne-tako-davno doba roditelji imali) – imati će „tradicionalne“ djevojke mnogo bolje izglede za bračnu sreću, ako sa sklapanjem braka pričekaju do dvadesetprve godine života (da ponovimo, nema uopće razlike da li mladenke imaju 21 ili 31 godinu).
I opet, nemamo odgovora na pitanje što se događa kada se nađu „tradicionalna“ žena i „tradicionalni“ muž. Da li je onda njihov brak čvrst kao klisura, ili se i takvi brakovi razvode. Nemamo odgovore niti na mnoga druga pitanja, ali nam i ovo malo spoznaja koje imamo ne daju pravo da se ponašamo zbunjeno: tzv. „tradicionalni“ brak još uvijek funkcionira i vrijedi ga braniti – sve ako nam izgleda da je pod pritiskom sekularističkih „netradicionalnih“ ideja svaka nova generacija sve izgubljenija u pitanjima bračnog morala. 
Zaključci?
Naposljetku, odgovor na pitanje: zašto uopće skretati sa pitanja pobožnosti, na pitanje tradicionalnosti/netradicionalnosti svjetonazora? Vidimo da pravi kršćanski bračni život spašava brak (u 99% posto slučajeva, da ostanemo na statističkoj razini), zašto onda upućivati na održavanje tradicionalnih oblika bračnog života, kod mlakih vjernika … kada te tradicije spašavaju brak 30, 40 ili 50 posto više negoli potpuno prepuštanje sekularističkoj modi?
Možda zato što npr. vjeronauk ne osiguravamo samo osobito pobožnoj djeci i omladini. Niti za Božić u Crkvi želimo vidjeti samo osobito pobožne obitelji. Ako i znamo da nikakva društvena tradicionalnost zapravo ne može zamijeniti osobnu potragu za svetošću, moramo najozbiljnije shvatiti, da kršćanski brak nikad nije bio propagiran kao ustanova zamišljena samo za osobe na visokom stupnju kršćanskog savršenstva: naprosto je brak nešto što mora biti dostupno većini muškaraca i žena.
Dakle, i onima koji nisu sveci.
I da, svaki spašeni brak, svako dijete koje nije odraslo odvojeno od roditelja zbog njihovog grijeha – čini svijet podnošljivijim, humanijim, više „po Božju“.
Također se moramo ovim „tradicionalnim bračnim vrijednostima“ baviti i zato, što se vjeru ne živi u nekom zrakopraznom prostoru – nego u jednoj kulturi koja obuhvaća sve aspekte života. Naprosto ćemo imati onoliko kršćanske vjere, koliko uspijemo organizirati jedan kršćanski način života. 
Znamo da je danas kultura sekularizirana (često i sekularistička, na razini svjesnog odbacivanja kršćanstva), pa eto T. Greenstein mora američki pogled na brak označiti kao „a divorce culture“ – kulturu razvoda.
Usudio bih se ovdje iznijeti mišljenje da je ono što se u Hrvatskoj i u Americi doživljava kao „tradicionalni brak“, doista jedna kršćanska verzija bračnih odnosa. Nije ona savršena, ali naprosto je riječ o standardu bračnih odnosa koji je prilično uspješno funkcionirao (i još funkcionira, u vrlo velikom broju slučajeva) u kršćanskim industrijaliziranim zemljama. Obratimo pažnju na činjenicu da se negdje do 1960. – ih godina i SAD doživljavalo kao kršćansku zemlju (slično kao što ćemo danas za Pakistan reći da je muslimanska zemlja, a za Sjevernu Koreju da je komunistička); danas je to samo još jedna od „zemalja sa kršćanskom tradicijom“, Englesku ili Švedsku neki čak definiraju kao „bivše kršćanske zemlje“.
Ako to za sada ne možemo promijeniti, moramo makar znati da ono što se zove „tradicionalni pogledi na brak“ može i danas uspješno funkcionirati. Osobito ako u brak ulaze osobe koje imaju 21 godinu, koje se obje slažu u tome da žele „tradicionalni“ brak. Jer naprosto, nemamo ništa bolje; „netradicionalni“ pokušaji – poput veza gdje partneri odlučuju da nikad neće imati djecu, ili veza gdje se ne inzistira na uzajamnoj vjernosti, ili veza gdje žena ne uzima muža kao neku figuru koja u kući ima pravo glasa – redom funkcioniraju lošije. 
A onda, gradeći tradicionalne obiteljske vrijednosti poput odgovornosti i vjernosti, možda (nanovo) uspijemo izgraditi društvo u kojemu te tradicionalne vrijednosti neće biti tako teško održavati – gdje se roditelji neće više baviti razvađanjem brakova svoje djece i gdje se u časopisima za osnovnoškolce neće ubacivati propaganda za izvanbračne odnose između maloljetnika. Gdje će obitelj za bračne drugove, za djecu, za bake, stričeve, šogore … biti “škola potpunije čovječnosti”, kako Crkva čovječanstvu predlaže.13

Dario C.

(Fotografija: Benjamin T. Jealous and family)


1 „Hrvatska obiteljska politika u europskom kontekstu“, Vlado Puljic i Siniša Zrinšćak, „Revija za socijalnu politiku“ , svezak 9 br. 2, travanj 2002. http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/view/170/174

2 Apostolska konstitucija „Gaudium et Spes“, 1965., toč. 46

3 David Popenoe, „Life without father: Compelling new evidence that fatherhood and marriage are indispensable for the good of children and society“, Harvard University Press, Cambridge Massachusets 1996, str. 61

4 ibid., str. 154-155

 

5 „The Case for Marriage: Why Married People Are Happier, Healthier and Better off Financially, Linda J. Waite and Maggie Gallagher, prema Cohen et al, 1997,  http://www.psychpage.com/family/library/brwaitgalligher.html

6 ibid, prema Miller-Tautzauer et al, 1991

7 ibid, prema Kellerman, 1994, Bachman, 1994)

8 Fr. William Saunders, „Natural FAmily Planning“, Catholic Education Resource Center“ http://www.catholiceducation.org/articles/religion/re0661.html (stanje 28.12.2011.)

 

9 „Gaudium et Spes“, toč. 48

10 „Gender Ideology, Marital Disruption, and the employment of Married“, Theodore N. Greensteins, Journal of Marriage and Family 1995.

11 Interactive effects of gender ideology and age at marriage on marital disruption., Davis, Shannon N. I Theodore N. Greenstein. 2004.  Journal of Family Issues br. 25, str. 658-682.

12 „National Longitudinal Survey of Youth“, NLSY, financiran od saveznog Bureau of Labor Statistics kod U.S. Department of Labour. Izvorni uzorak se sastojao od 6.283 ispitanica koje 1979. godine još nisu bile udane; 2.863  ispitanica je s vremenom „ispalo“ iz istraživanja.

13 Gaudium et Spes, 52

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.