Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Tri svećenikove ljubavi

Kategorija: Duhovna misao

Prije nekoliko godina slušao sam jednog starijeg svećenika kako govori o tri svećeničke ili svećenikove ljubavi. Moram priznati da me početak propovijedi zbunio. Obično se o svećeništvu govori obrazlažući tria munera – munus sanctificandi, docendi, regendi (posvetiteljska, učiteljska i pastirska služba). No sadržaj te propovijedi bio je itekako zanimljiv. Taj je proćelav i vjeran svećenik iznio svu dubinu i bogatstvo svog unutarnjeg svećeničkog života. S distance od nekoliko godina od svoga svećeničkog ređenja želio bih u ovoj svećeničkoj (našoj) godini, iznijeti neka svoja razmišljanja na temu tih triju svećenikovih ljubavi. Prije svega koje su to tri ljubavi.

Prva svećenikova ljubav je zasigurno Presveti Euharistijski sakramenat, kao otajstveni produžetak Utjelovljenog Krista, koji objavljuje slavu Presvetoga Trojstva svemu stvorenju. Katolička nas vjera uči da je Euharistijski Isus onaj isti Krist (ipse Christus) koji se utjelovio, u Betlehemu rodio i nas otkupio. Svećenički Red neraskidivo je povezan s Presvetom Euharistijom jer je u njoj stvarno prisutan sam Isus, Veliki Svećenik – izvor i model svećeništva. Od trenutka svetog krštenja život se svakog vjernika sastoji u nasljedovanju Isusa Krista. To svakako vrijedi i za svećenika. No specifičnost njegova poziva ne nalazi se isključivo u nasljedovanju Krista. Od svoga svećeničkog ređenja svećenikov je život ne samo nasljedovanje Utjelovljenog i živog Krista (sequela Christi), već i njegovo otajstveno uprisutnjenje u Svijetu. Za to je pozvan od Boga, da bude alter Christus – drugi Krist ili još više ipse Christus – sam Krist. To je zaista moguće jer mu je to svojstveno sakramentom Svetog Reda koji je primio svetim ređenjem. To se uprisutnjenje Krista na potpun način očituje u slavlju svetih sakramenata, naročito u Svetoj Misnoj Žrtvi kada je na oltaru prisutan sam Krist – Sacerdos et Victima (Svećenik i Žrtva). Prisjetimo se da riječi pretvorbe ne glase „Ovo je Tijelo Kristovo“, već „Hoc est enim Corpus meum“ („Ovo je Tijelo moje“). Na oltaru vidimo svećenika, ali djeluje Krist. Svećenik ustupa mjesto Velikom Svećeniku. Svaki svećenik dakle, samim činom Svetog Reda kojim je prožet, u stanju je uprisutniti Krista (bilo bi bolje reći da mu je Bog dao tu milost koju po sebi nitko ne može imati). Dakle, prva i temeljna razina tog uprisutnjenja Krista u svećeničkom životu je ona sakramentalna, odnosno onda kada svećenik podjeljuje sakramente in persona Christi. No važno je naglasiti da to nije i jedina razina. Ona je svakako temeljna, ali iz nje se rađa i ona druga razina koja prožima cjelokupan život jednog svećenika i čini ga doista drugim Kristom na zemlji (alter Christus in terra). Prezbiter postaje u svemu sličan Kristu, posjeduje njegove iste osjećaje (Fil 2,5) i ljubi njegovom ljubavlju. To je jedina prava sreća svakog svećenika, jer se samo u toj prožetosti Kristom nalazi cilj njegova poziva i ređenja. Ipak valja naglasiti da se to uprisutnjenje Krista i s time i prava radost prezbitera ne događa automatizmom, već otvorenošću milosti odozgo. Ako ona prva i temeljna razina o kojoj sam govorio ne ovisi o konkretnom životu svećenika već o sakramentalnoj milosti Svetog Reda, ova druga razina u bitnom ovisi o samom svećeniku i o njegovoj svakodnevnoj otvorenosti Kristu. Upravo zbog toga on mora biti čovjek duboke euharistijske duhovnosti i pobožnosti. Zato je Presveta Euharistija njegova prva ljubav, kako je to govorio stari propovjednik. Stoga se svakodnevni život jednog svećenika okreće oko Euharistijskog Isusa. On je za njega sve. Izvor snage i pokretač djelovanja, utjeha u nevolji i nagrada u vjernosti. Za svećenika Sveta Misa nije samo „obaveza ili posao“, već razlog i opravdanje njegova postojanja (sacerdos ut sacrificium, kako bi govorio sv. Josemaria Escriva) te put prema suobličenju Kristu, na što je pozvan. Život jednog svećenika mjeri se prema njegovoj ljubavi prema Svetoj Misi. To je jednostavno logika Utjelovljenja. Gospodin Isus je prisutan tu na oltaru. Tu ga se prvo mora ljubiti i tu mu se prvo mora klanjati. Svećenik koji sa žarom slavi i moli Svetu Misu na najbolji mogući način vrši svoju službu i tako najbolje pomaže vjernom narodu. U njemu raste Kristova ljubav do te mjere da on počinje ljubiti tom istom ljubavlju i tako uistinu postaje alter Christus. Poteškoća u življenju ove druge razine je prije svega manjak svijesti ove duboke istine svećeničke duhovnosti. Veliki klasik katoličke duhovnosti bl. Columba Marmion u svoj knjizi „Krist – Ideal svećenika“ navodi upravo taj fenomen kao glavni uzrok krize identiteta kod mnogih svećenika. Krist nije napustio čovjeka niti Svijet, već je stvarno među nama, ali njegova je prisutnost obavijena velom tajne. Kroz molitvu i razmatranje otajstva vjere i Isusova života, svećenik postepeno otkriva taj veo i sve jasnije vidi svoga Gospodina. Na tu prvu poteškoću, kojoj ovdje ne bih analizirao uzroke, nadodaje se naravno i sekularizacija svega onoga što okružuje svećenika i njegovu svakodnevnicu te obujam posla koji stoji pred njim. U toj sveopćoj konfuziji i otpadu od svetog svećenik se često nalazi dezorijentiran te se okreće aktivnostima koje premda legitimne nisu specifične njegovome pozivu. Sveti Otac Benedikt XVI. svjestan je potrebe obnove te druge razine svećeničkog života te je u svom petogodišnjem blagoslovljenom pontifikatu mnogo puta maestralno o tome govorio. „Svećenik prije svega mora biti klanjatelj i mora razmatrati euharistiju, počinjući od samoga trenutka dok je slavi. Dobro znamo da valjanost sakramenta ne ovisi o svetosti slavitelja (moj komentar: prva razina o kojoj sam govorio), ali njegova djelotvornost – za njega samoga i za druge (moj komentar: druga razina) – bit će to veća što ga on više doživljava dubokom vjerom, žarkom ljubavlju, gorućim duhom ljubavi.“ (Angelus, 18.9.2005.). Mislim da je krajnji razlog zašto je Sveti Otac ove godine svim svećenicima dao jedinstvenu privilegiju mogućnosti svakodnevnog dobivanja potpunog oprosta (molitva časoslova ispred Presvetog sakramenta) njegova silna želja da potakne svećenike na meditaciju i kontemplaciju pred Isusom u Euharistiji, pred prvom Ljubavi svakog svećenika.

Druga svećenikova ljubav je Blažena Djevica Marija, Majka Božja i Majka svih svećenika. S kolikom je samo sinovskom ljubavlju i odanošću govorio onaj propovjednik o Majci Božjoj. Marija je Majka svih vjernika. Njezino univerzalno majčinstvo s jedne strane i naša pobožnost prema njoj s druge strane, neraskidivo su povezani s djelom Kristova Utjelovljenja i Otkupljenja ljudskog roda. Svaki je svećenik već svojim krštenjem postao dio Kristovog mističnog tijela – Crkve te stoga Mariji duguje, poput svakog kršćanina, jedinstveno djelo čašćenja i hvale jer je Ona Nositeljica Spasa ljudskoga. Njezinim slobodnim pristankom na volju Božju počelo je Djelo Otkupljenja. Drugim riječima, nitko nije autentično Isusov učenik ako nije istovremeno i Marijin učenik. Nakon ove osnovne specifikacije prijeđimo na specifičnost svećeničke marijanske duhovnosti. Zašto je Marija druga ljubav svakog svećenika? „Ženo, evo ti sina“ (Iv 19,26) rekao je svojoj Majci izmučeni Isus na križu, povjeravajući svoje učenike njezinoj majčinskoj brizi i zagovoru. Ipak, u tim riječima iščitavamo i posebno Marijino majčinstvo u odnosu na svećenike. Columba Marmion navodi kako čitajući taj odlomak iz Ivanovg Evanđelja ne smijemo zaboraviti da je ljubljeni apostol Ivan večer prije u dvorani Posljednje Večere bio zaređen za svećenika te da on pod križem ne stoji samo kao predstavnik cijelog čovječanstva nego i kao svećenik. U tom smislu možemo s pravom reći da je Marija doista postala Majka svećenika, koje sv. Ivan pod križem predstavlja. Iz specifične naravi sakramenta Svetog reda i svećeničkog poslanja nužno proizlazi i specifičan odnos svećenika i Blažene Djevice Marije. Možemo reći da od trenutka svećeničkog ređenja Marija posvaja svećenika jer u njemu vidi svoga Sina Isusa, koji po sakremantu Svetog reda prožima osobu ređenika. Svećeničkim ređenjem prezbiter prima neizbristiv i poseban sakramentalni pečat (karakter) koji ga čini dionikom Kristove svećeničke službe. On je Krist na zemlji i stoga ga Marija gleda kao svoga sina. Koliko je ovo učenje stvarno pokazuje nam i tradicija koja govori da na svećenički blagoslov Majka Božja ponizno prigiba koljena. Marija je uvijek uz svećenika jer je uvijek uz svoga Sina. Znamo također da je svaki svećenik pozvan u svom životu sve više nalikovati Kristu kojeg zastupa i kojeg nosi vjernicima. Taj proces nije trenutačan već je hod vjere na koji je svatko od nas svećenika upućen. Upravo u kontekstu tog životnog hoda prema punini svetosti dolazi u prvi plan Marijina uloga u svećeničkom životu. Ako je svećenik pozvan nasljedovati Krista do te mjere da mu se potpuno suobliči, tko mu više od Blažene Djevice Marije, vjerne Službenice Božje, u tome može pomoći. Sve se svećeničke kreposti i kvalitete nalaze u Bezgrešnom Srcu Marijinu. Ona je tota pulchra (sva lijepa) i gratia plena (puna milosti), stoga se svećenik koji nasljeduje Mariju postepeno približava tom idealu čistoće srca i punine milosti. Siguran sam da je upravo marijanska dimenizija svećeničke duhovnosti presudna za formiranje zrelog, sretnog i plodonosnog svećeničkog življenja. Marija je žena otvorenosti prema Bogu i osluškivanja njegova glasa, žena tišine i molitve, čistoće i revnosti, služenja i predanja do kraja. Njezin život definiran onom početnom spremnošću služiti Gospodinu (Navještenje) i predanjem do kraja (Marija pod križem) predstavlja idealan životni plan i program za svakog Kristovog svećenika. U svijetu raspršenosti, nemira i otuđenosti u kojem prezbiter živi i djeluje, potrebna je Marijina sabranost, mir i blizina. Nadalje, Marija je i Posrednica svih milosti (Mediatrix omnium gratiarum) te kao takva predstavlja poseban primjer svećeniku koji je postavljen od Boga biti posrednik između neba i zemlje (Heb 5,1). Ta dimenzija sakramenta Svetog reda najočitije dolazi na vidjelo u trenutku slavljenja svetih sakramenta. Stoga dok slavi Svete sakremente, vršeći tako eminentno djelo posredništva, svećenik je pozvan braći i sestrama posredovati Krista onako kako je to činila Blažena Djevica Marija. S velikom ljubavlju i pažnjom, strpljivošću i brigom, svetim strahom i unutarnjom radošću. Marijino je posredništvo plodno i učinkovito. Ona je već na nebu i zagovara nas kod Oca. U kontekstu stalnog traženja pastoralnih modusa s opravdanom željom što efikasnijeg apostolskog rada, presudna je Marijina prisutnost. Tamo gdje je Ona, gdje vlada njezin duh ljubavi, poslušnosti i poniznosti, tamo sigurno dolazi Gospodin Isus. Svećenik koji u svom životu nastoji živjeti Marijine kreposti postaje plodonosan ili „uspješan“ poput Marije, neokaljanog hrama Duha Svetoga. Pronašao sam u jednoj odličnoj knjižici o Srcu Isusovu ove riječi: „Iskrena pobožnost prema Mariji vodi k izvoru sve duhovnosti, Kristovu Srcu, kao što iskrena pobožnost Srcu Isusovu nužno uključuje odanost Marijinu Srcu. Ona koja je prva suobličila svoje Srce Srcu svoga Sina može u tome duhovnome umijeću poučiti svakog Kristova sljedbenika – kršćanina, redovnika i svećenika, samo ako želi i ako je zamoli“. Koliko se samo ove riječi odnose na svećenike! Iskrena pobožnost prema Mariji koju je svećenik pozvan njegovati skriva se u tradicionalnom blagu katoličke mariologije. Korištenje bogatih misnih tekstova u čast Majci Božjoj, redovita molitva Svete Krunice, Anđeoski pozdrav, himan „Veliča“, različite marijanske molitve i pjesme, poticajno duhovno štivo velikih svetaca i zaljubljenika u Gospu poput sv. Bernarda ili sv. Ljudevita Marije Monforta, sve su to neizostavna sredstva koja svakog svećenika usmjeruju prema njegovoj „drugoj ljubavi“, Blaženoj Djevici Mariji Kraljici Apostola.

Treća svećenikova ljubav je Pastir sveopće Crkve, Sveti Otac. Ako su ljubav, odanost i pobožnost prema Kristovom Namjesniku na Zemlji oduvijek karakterizirale svakog revnog katolika, koliko se to više odnosi na svećenike. Nemoguće je ne primjetiti da je u zadnjih nekoliko desetljeća na djelu stanoviti strah i nesigurnost kada se govori o ulozi Rimskog Prvosvećenika i stava koji bi prema njemu vjernici, pa tako i svećenici trebali njegovati. Svi smo svjedoci neviđenog napada proteklih mjeseci na božansku instituciju Rimskog biskupa. Ovdje ne želim govoriti o učenju Katoličke Crkve De Romano Pontifice (O Rimskom Prvosvećeniku). Pretpostavljam ga. Taj je biblijski nauk prožeo povijest Katoličke Crkve, njezine svece i velikane, mistike, jednostavne i pobožne duše, teologe, doktore i naučitelje. Čak i nekatolici s poštovanjem gledaju prema Papi. Povijest Crkve prepuna je svetaca koji su gajili veliku ljubav prema Svetom Ocu. Spomenimo samo neke: sv. Katarina Sienska zvala je papu „Slatki Krist na Zemlji“, sv. Franjo Asiški na koljenima od pape traži blagoslov za svoj red, sv. Ignacije Lojolski uvodi za isusovce posebni četvrti zavjet poslušnosti papi, sv. Josemarija Escriva piše „Tvoja najveća ljubav, tvoje najdublje poštovanje, tvoja najpodložnija poslušnost, najveća naklonost, trebaju također biti za Namjesnika Kristova na zemlji, za Papu“ (Kovačnica, br. 135). Bl. Alojzije Stepinac, uzor svećeničkog života, prolio je svoju krv zbog vjernosti Rimskom biskupu. Bl. Ivan Merz utisnuo je ljubav prema Papi generacijama hrvatske katoličke mladeži. Promotrimo sada neke od konkretnih implikacija koje taj nauk ima u životu svakog svećenika; župnika, kapelana, odgojitelja, predstojnika nekog crkvenog ureda, profesora ili teologa. Katolički svećenik još od svojih sjemenišnih dana formira svoj identitet u ozračju ljubavi i sinovske odanosti prema Petrovom nasljediku. Sveti Otac nije neka vrsta „super svećenika“ u kojem svećenički kandidat ili svećenik vide svoj uzor. Razlozi svećeničke odanosti papi puno su dublji. Iz činjenice da je Papa Kristov Vikar na zemlji, odnosno vidljiva glava Mističnog Kristovog Tijela – Crkve, počelo i garancija jedinstva Božjeg naroda, nužno proizlazi i stav koji je svećenik pozvan gajiti prema osobi i službi Rimskog biskupa. Nitko nije sebi svećenik, već je postavljen od Boga na službu zajednici vjernika kojoj je na čelu Papa. Katolički svećenik pozvan je na iskrenu i duboku odanost Rimskom biskupu u kojem ne samo da vidi Krista, već i sliku cijele Crkve katoličke kojoj je darovao svoj život. Ta će odanost i vjernost biti toliko ukorijenjena u životu svećenika da će njegovo služenje biti u stalnom jedinstvu sa vodstvom Svetog Oca. Papino Učiteljstvo, govori, propovijedi i preporuke nisu za katoličkog svećenika samo neki od mnoštva stavova koje se mogu čuti, već siguran putokaz za plodonosno apostolsko djelovanje i predanje. To papino Učiteljstvo, ono današnje ili ono koje nam je ostavljeno u baštinu, nisu predmet kavanske rasprave, već konkretizacija onog primata koje je sam Gospodin Isus ostavio Petru i njegovim nasljednicima. Stoga je svaki svećenik pozvan s velikom revnošću upoznati narav i povijest apostolskog djelovanja Rimskog biskupa. On radosno iščekuje i ozbiljno prati uputstva koja Sveti Otac putem svog redovitog Učiteljstva upućuje Crkvi. U svojim će propovijedima i katehezama svećenik često ponavljati papine poticajne misli i oduševljeno poticati vjernike na ljubav i odanost prema Petrovoj stolici. Svećenik svakodnevno u kanonu Svete Mise moli za „papu našega“, te ga po lijepom običaju uključuje u molitvu Svete Krunice. Mislim da je jako važno imati onaj zdravi katolički duh po kojem se papina uputstva prihvaćaju i provode iz ljubavi i zahvalnosti, a ne toliko iz kanonske obaveze. Premda se istina o Petrovoj službi sama brani od silovitih, ali i neargumentiranih napada „prosvjetljenih teologa“ i reformatora, svećenik je dužan u sredini u kojoj djeluje stati u obranu osobe Svetog Oca kao i službe koju on zastupa. Ipak, nije potrebno da svećenik ljubav i odanost prema Svetom Ocu pokazuje u defenzivnom stavu odgovarajući samo na napade, već se traži od njega da na prirodan i prodoran način širi papino Učiteljstvo gdje god stigne. Na taj način on vrši izvrsno djelo poučavanja koje mu po svećeničkom pozivu pripada.

Možemo si na kraju postaviti pitanje koja je od ovih triju ljubavi najveća i najvažnija za svećenika. Sigurno je da po kriteriju hijerarhije istina nisu sve tri svećenikove ljubavi na istom mjestu. Zato su i poredane od prve to treće. No to ne znači da se one mogu selektivno izvlačiti kako se kome svidi. Upavo je istovremeno njegovanje duboke euharistijske i marijanske pobožnosti u svjetlu vremenitog katoličkog nauka kojemu je Sveti Otac garancija, uvijek bila karakteristika katoličkog svećenika. Zahvalni Bogu na velikom daru koji nam je iskazao u pontifikatu Benedikta XVI., žarko molimo da ova svećenička godina koja završava bude poticaj mnogim prezbiterima da još više ljube Euharistijsko Srce Isusovo, Blaženu Djevicu Mariju i Svetoga Oca, svoje tri ljubavi.

vlč. Borna Puškarić

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.