Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

U potrazi za slavnim izvorima svećeničkoga celibata

Kategorija: Prenosimo

Samozvani se reformatori redovito pojavljuju u kriznim vremenima, nudeći "briljantna" rješenja, kojima zapravo pokušavaju razoriti najčasnije tradicije Crkve.

Svećenički celibat, časna odlika Rimokatoličke Crkve, neprestana je meta napada tih nazovi-reformatora. Na prvi se pogled može činiti neobično, ali napadi na svećenički celibat redovito idu pod ruku s napadima na nerazrješivost ženidbe. No, to i nije ta- ko teško razumjeti, budući da se oba ova nastojanja temelje na tvrdnji kako nije moguće obdržavati čistoću – pa čak niti onu bračnu! Stoga se ne odbacuje samo celibat, već ujedno i bračna vjernost i čistoća, budući da je dobro poznato kako u braku na području bračnoga zagrljaja daleko od toga da bi sve bilo dopušteno. Povijest nam pokazuje kako je djelomično ili potpuno ukidanje svećeničkoga celibata pratilo dopuštenje razvoda, kao što je to bio slučaj u pravoslavnoj, protestantskoj, anglikanskoj, i drugim sličnim crkvama.

LAŽNI ARGUMENTI PROTIV CELIBATA

Aktualni pedofilski skandali, toli- ko razglašavani i napuhavani od me- dijâ, poslužili su kao izlika za pojačavanje kampanje protiv svećeničkog celibata. Na tome ustraju čitavi odje- li medijâ, kao i udruge oženjenih svećenika te liberalnih katolika. Uz nazovi-znanstvene argumente kojima se nastoji dokazati nemogućnost obdržavanja čistoće, nerijetko nailazimo na tvrdnju kako je celibat strogo disciplinarna mjera, koja je u zakonodavstvo Crkve uvedena tek ka- snije, pa je se stoga može ukinuti. Ima i onih koji govore kako bi se bar trebala ostaviti mogućnost izbora. Međutim, postoje brojne studije – neke sasvim novoga datuma – koje u potpunosti opovrgavaju ovaj navodno povijesno-kanonski argument. Ovdje navodimo samo tri najzna- čajnije na engleskome jeziku: Apostolic Origins of Priestly Celibacy, o. Christiana Cochinija, DI (Ignatius, San Francisco, 1990.); The Case for Clerical Celibacy, kardinala Alfonsa Marie Sticklera (Ignatius, San Francisco, 1995.); Celibacy in the Early Church, o. Stefana Heida (Ignatius, San Francisco, 2000.).

TRADICIJA PRVE CRKVE

Na temelju čvrste dokumentacije, ova trojica autora pokazuju kako, iako se ne može govoriti o celibatu u strogome smislu te riječi (= ne biti u braku), posve je izvjesno kako još od apostolskih vremena Crkva ima normu prema kojoj muškarci zaređeni za đakone, svećenike i biskupe trebaju obdržavati uzdržljivost. Ukoliko su kandidati za ove službe već bili u braku, — što je u prvoj Crkvi bio vrlo čest slučaj — od njih se očekivalo – dakako uz suglasnost svojih supruga – da napuste ne samo bračni život, već i suživot pod istim krovom. Ovdje ćemo se ograničiti samo na kratku, ali vrlo znakovitu knjigu pokojnoga kardinala Sticklera (1910.2007.), uvažena povjesničara kanonskoga prava, stručnjaka za rimske kon- gregacije te bivšega ravnatelja Vatikanske knjižnice. On objašnjava kako niti apostolska, pa ni prva Crkva, nisu zahtijevale da muškarac bude neoženjen, odnosno, udovac, kako bi bio zaređen za svećenika ili imenovan biskupom. Budući da je među kršćanima bio velik broj odraslih obraćenika (tipičan je primjer u tom smislu sveti Augustin, koji se obratio u 30. godini), bilo je posve uobičajeno da oženjeni muškarci budu zaređeni za svećenike ili imenovani biskupima. Međutim, poslanice svetoga Pavla Titu i Timoteju jasno iznose kako je biskup mogao biti samo "jedne žene muž" (1 Tim 3,2; 3,12; Tit 1,6). Prema tumačenju opće prihvaćenu u prvoj Crkvi (te potvrđenu od crkvenih otaca), kandidat se nije smio ženiti više puta. U tom smislu udovac koji je ponovno stupio u brak nije bio prikladan za kandidata. Štoviše, crkveni su velikodostojnici smatrali kako bi bilo previše očekivati da osoba u takvim prilikama na- stavi živjeti pod istim krovom sa svo- jom suprugom, a ustegne se od bračnih odnosa. Kardinal Stickler ovo naglašava poradi uzajamno sebedarne naravi braka. Do razdvajanja je, naime, redovito dolazilo isključivo uz pu- nu suglasnost supruge, koja bi se, sa svoje strane, obvezala nastaviti živje- ti u čistoći u nekoj od zajednica redovnica.

APOSTOLSKA PREDAJA

Među apostolima jedino se za sve- toga Petra sa sigurnošću zna da je bio oženjen, poradi činjenice što Evanđelja spominju njegovu punicu. Možda su i neki drugi apostoli bili u braku, ali se sasvim jasno kaže kako su ostavili sve, pa i svoje obitelji, kako bi išli za Kristom. Stoga u Evanđeljima nailazimo na sljedeći Gospodinov odgovor svetome Petru: "Evo, mi ostavismo svoje i pođosmo za tobom." Isus će im: "Zaista, kažem vam, nema ga tko bi ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu poradi kraljevstva Božjega, a da ne bi primio mnogostruko već u ovom vremenu, i u budućem vijeku život vječni" (Lk 18,28-30, usp. Mt 19,27-30; Mk 10,20-21).

KONCILI PRVE CRKVE POTVRĐUJU PRAKSU

Ovaj nam kratki pregled ne dopušta sagledati čitavu povijest celibata, što je kardinal Stickler obilato dokumentira. Spomenut ćemo samo neke od najistaknutijih slučajeva. Koncil u Elviri u Španjolskoj (310.) bavio se svećeničkom čistoćom (kanon 33) te istaknuo savršenu uzdržljivost kao normu koju valja obdržavati i nastaviti, a ne kao novost. Izostanak svakog iznenađenja, ili pak prosvjedovanja, u tom smislu dodatno potvrđuje ka- ko je bila riječ o nadasve rasprostranjenoj praksi. Na Koncilu Crkve u Africi (390.) te nadasve na Koncilu u Kartagi (419.), kojemu je prisustvovao i sâm sveti Augustin, usvojene su slične norme. Ti su koncili potvrdili crkvenu praksu obdržavanja savršene čistoće, potvrđujući njezino ishodište u apostolskoj predaji. Papa Siricije je – odgovarajući g. 385. na konkretno pitanje postavljeno o svećeničkome celibatu – ustvrdio kako biskupi i svećenici koji nasta- ve bračnim odnosima nakon zaređenja, krše neopozivi zakon koji postoji od samih početaka Crkve, a obvezuje ih na uzdržljivost. I neki su drugi pape, kao i područni koncili – osobito onaj u Galiji, današnjoj Francuskoj – podsjećali na tra- diciju celibata te u tom smislu kažnjavali prekršaje. Sveti se Grgur VII. (1073.-1085.) tako – u borbi protiv miješanja rims- koga cara u crkvena pitanja – morao suprotstaviti simoniji – kupovanju položaja u Crkvi – te tzv. "nikolaitizmu", odnosno, krivovjerju koje, između ostaloga, zagovara i ženidbu svećenikâ. Neki pogrješno smatraju kako je upravo sveti Grgur VII. uveo zakon celibata u Crkvu. Niti on, niti pak kasnije Drugi lateranski koncil (1139.), nisu "uveli" zakon celibata, već su samo potvrdili njegovo postojanje te izdali propise za njegovo obdržavanje. Bu- dući da je u to vrijeme već većina svećenika dolazila iz krugova neoženjenih, Drugi je lateranski koncil svećenicima zabranio ženidbu, proglasivši je ništavnom za sve zaređene svećenike, đakone te pripadnike crkvenih redova s položenim vječnim zavjetima.

SLUČAJ PAFNUCIJA

Glavni argument onih koji niječu apostolsku tradiciju svećeničkog celibata potječe od incidenta koji se zbio na Prvome nicejskom koncilu (325.). Pafnucije, biskup iz Egipta, navodno je prosvjedovao u ime tradicije kada su koncilski oci pokušali nametnuti svećenički celibat. Navodno je zbog toga prosvjeda koncil na kraju odbio nametnuti celibat. Kardinal Stickler temeljito je obradio ovaj slučaj. On ističe kako je Eu- zebije iz Cezareje, povjesničar Koncila, nazočio čitavome spomenutu događaju. On, međutim, ne spominje nikakav sličan prosvjed, što bi – s obzirom na svoju ulogu – zacijelo bio učinio da se što slično uistinu zbilo. Slučaj Pafnucija javlja se gotovo čitavo stoljeće nakon koncila u Niceji, u napisima dvojice bizantskih autora, Sokrata i Sozomena. Ovaj prvi kao izvor navodi svoj razgovor – još kao mladića – s postarijim čovjekom, koji je tvrdio da je prisustvovao Koncilu. Vjerodostojnost te tvrdnje upitna je, budući da je Sokrat rođen preko pedeset godina nakon Koncila. Njegov je sugovornik morao biti star barem sedamdeset godina u trenutku njegova rođenja, što bi značilo da je u vrijeme navodna razgovora već bio u devedesetima. Slučaj Pafnucijeva prosvjeda odu- vijek se smatrao dvojbenim i zbog toga što se njegovo ime ne pojavljuje na popisu otaca koji su iz Egipta došli prisustvovati nicejskome koncilu. To potvrđuje Valezije, urednik djelâ Sokrata i Sozomena u grčkoj Migneovoj patrologiji. Međutim, kardinal Stickler tvrdi kako odlučni argument protiv priče o Pafnuciju dolazi sa Drugoga koncila u mjestu Trullo (691.). Za vrijeme toga koncila Istočne crkve, koncilski su oci, pod pritiskom cara, dopustili že- nidbu svećenikâ (ne i biskupâ) — suprotstavivši se na taj način tradiciji kako Istoka, tako i Zapada. Navedeni oci nisu naveli svjedočanstvo Pafnucija kako bi opravdali svoj prekid tradicije svećeničkoga celibata, iako bi im on itekako dobro poslužio. Umjesto da citiraju Pafnucija, nastojali su svoj stav, što ga Zapadna crkva nikada nije priznala, opravdati pozivajući se na koncil u Kartagi. Međutim, taj je Koncil jasno presudio u obranu apostolske tradicije celibata. Stoga se zapravo dogodilo falsificiranje njegovih odredbi, što danas priznaju čak i shizmatični povjesničari. Kardinal Stickler oplakuje činjenicu što su ozbiljni povjesničari poput – primjerice – Funka, s kraja devetnaestoga stoljeća, prihvatili priču o Pafnuciju kao vjerodostojnu, iako su je već njegovi suvremenici bili odbacili kao izmišljenu. Jedna od odgovornih osoba za širenje ove zablude jest Francuz E. Vacandard, i njegovo – inače ugledno – djelo Rječnik katoličke teologije.

KRIZA IDENTITETA

Naposljetku, kardinal Stickler iznosi tvrdnju kako razlog u pozadini svećeničkog celibata nije funkcionalne naravi. Za razliku od Staroga za- vjeta, u kojemu je svećeništvo tek privremena funkcija koja se nasljeđuje, u Novome zavjetu ono je zvanje, poziv, koji osobu preobražava i u potpunosti obuzima. Ona tako postaje posvetiteljem i posrednikom. Iznad svega, svećeništvo je u Novome zavjetu dioništvo u svećeništvu Gospodina našega Isusa Krista, Velikosvećenika. Poradi toga, svećenik je na otajstven način naročito povezan s Kristom, u čije ime te u čijoj snazi prinosi nekrvnu žrtvu (in persona Christi). Najdublji razlog svećeničkoga celibata proizlazi iz te nadnaravne povezanosti sa Spasiteljem. Kardinal ističe kako je glavni razlog poradi kojega se celibat danas do- vodi u pitanje taj što je svećenstvo suočeno s krizom identiteta. Jedino vraćanjem istinskog identiteta svećenika moguće je celibat shvatiti te ga ujedno i prakticirati. Ovu krizu identiteta nije moguće razriješiti povratkom "crkvenim izvorima". Rješenje je to, naime, što ga nude zagovaratelji svećeničke ženidbe i njihovi istomišljenici. Navedeni im izvori ionako ne bi dopustili zajednički suživot sa suprugama, ukoliko bi i dalje željeli vršiti svoju svećeničku službu.

Nadajmo se kako će, milošću Božjom, uskoro biti vraćen istinski identitet katoličkog svećenika, kako bi ludilu koje trenutačno vlada jednom zauvijek došao kraj.

Autor: Luiz Sérgio Solimeo

Prevela i prilagodila: Aleksandra Marija Chwalowsky

Izvor: The American TFP: www.tfp.org

(UZ DOPUŠTENJE ČASOPISA VERITAS, Zagreb, ožujak 2015., str. 32-33.)

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.