Uzrok krize u Crkvi

Mnogi misle da je uzrok današnje krize u Crkvi pontifikat pape Franje, međutim, pontifikat pape Franje nije uzrok krize već samo logična posljedica Drugog vatikanskog sabora i njegove implementacije. Odmah na početku da kažemo, kako se neki katolici ne bi sablaznili, Drugi vatikanski sabor nije proglašen nezabludivim, tj. u njemu nema niti jedan dokument koji bi spadao u nezabludiv nauk Crkve. Papa Pavao VI. je na dan zatvaranje Sabora 7.12.1965. godine rekao: „Učiteljstvo Crkve se nije željelo oglasiti u obliku izvanrednih dogmatskih objava“. Moderniste, koji su već imali duboko svoje prste u ovom Saboru, ova izjava Pape je strašno pogodila jer je to značilo da i pored mnogih teoloških tvrdnji koje su donijete u saborskim dokumentima nijedna od njih nije postala obvezujuća. Postojali su mnogi pritisci na Papu da proglasi Sabor nezabludivim, no, papa Pavao VI., vjerujem pod zaštitom Duha Svetoga, na audijenciji 12.1.1966. je okončao ovo pitanje: „S obzirom na pastoralnu prirodu Sabora, izbjegli smo proglasiti na izvanredan način bilo kakvu dogmu koja bi nosila znak nezabludivosti“. Dakle, ako na Saboru nije ništa proglašeno nezabludivim to znači da postoji mogućnost pogreške a samim time su onda moguće i kritike na račun Sabora.

Općenito govoreći možemo reći da je veliki dio dokumenata Drugog vatikanskog sabora u skladu s crkvenim učenjem, međutim, određeni dokumenti odudaraju od dvijetisućljetnog učenja Crkve. Oni su pisani dvosmislenim jezikom s ciljem da pridobiju glasove konzervativnih biskupa a u isto vrijeme ostave prostora za drugačije tumačenje nakon Sabora kao što je to potvrdio modernist Edward Schillebeeckx u nizozemskom magazinu De Bazun još 1965. godine.[1] Glavni protagonisti Drugog vatikanskog sabora su bili Karl Rahner, Edward Schillebeeckx, Hans Küng, Henri Lubac i Yves Congar. Svi su oni bili pod sumnjom širenja modernizma (hereze) za vrijeme pape Pija XII. a neki od njih su bili skoro i ekskomunicirani. Međutim, kod pape Ivana XXIII., koji je otvorio Sabor, naišli su na uvažavanje. Na otvaranju Sabora 11.10.1962. papa Ivan XXIII. je rekao: „Proroci propasti uvijek govore kao da sadašnjost u usporedbi s prošlošću postaje sve gora i gora. Ali ja vidim čovječanstvo kako stupa u novi poredak i nazirem u tome božanski plan“.[2] Sada s ove distance možemo sa sigurnošću reći da je papa Ivan XXIII. bio posve u krivu.

Ali, krenimo redom. U ovom uratku ćemo se zadržati samo na jednom dokumentu Drugog vatikanskog sabora: Dignitatis humanae, i pokazati kako on u ključnim pitanjima ozbiljno odstupa od nauka Crkve te koliko se zbog njegove implementacije stanje u kršćanskom svijetu pogoršalo.

Glavni postulat ovog dokumenta glasi: „Ovaj Vatikanski sabor proglašava da ljudska osoba ima pravo na slobodu vjeroispovijesti“.[3] Već se u ovoj osnovnoj rečenici nazire dvosmislenost i nedorečenost. Tako istu rečenicu možemo tumačiti u katoličkom smislu da krštena osoba ima pravo javno ispovijedati Pravu (katoličku) Vjeru te da država ne smije to braniti, ili u modernističkom, tj. sekularističkom smislu, da svatko ima isto pravo na ispovijedanje svoje vjere i da država to ne smije braniti, drugim riječima, da svaka sekta, čak i u katoličkoj državi, ima neograničeno pravo javno širiti krivovjerje.

Kako dalje čitali dokument vidjet ćemo da je sve teže rečenice tumačiti u katoličkom smislu, tj. sve jasnije postaje da se radi o modernističkom (heretičkom) shvaćanju slobode vjeroispovijesti. Vidjet ćemo da je ovaj dekret o slobodi vjeroispovijesti u izravnoj suprotnosti s katoličkim naukom i da su prijašnji pape osudili takvo shvaćanje vjerske slobode. Ali zadržimo se još malo na ovoj ključnoj rečenici i razmotrimo dva važna načela.

Prvo, što znači riječ „pravo“? Istinsko pravo mora biti bazirano na naravnom zakonu (u skladu s prirodom koju je Bog stvorio) ili Božjem pozitivnim zakonom (danom kroz Objavu); ukratko: na Božjem zakonu. Pravo je moralna kategorija. Čovjek ima slobodnu volju i može počiniti grijeh, ali to ne znači da on ima i pravo na taj grijeh. Svjedoci smo kako danas ljudi proglašavaju svakojaka „prava“: pravo na umorstvo nerođenog djeteta, pravo na sodomiju, pravo na pornografiju, pravo na prostituciju, pravo istospolaca da posvajaju djecu, pravo na ubojstvo starih i bolesnih, i sl. Naravno, to nisu prava koja proističu iz Božjeg zakona, pa time nisu istinska već lažna prava, baš kao što je bilo lažno pravo ubiti Židova za vrijeme Hitlera. Ako znamo da mnoge sekte promoviraju gore spomenuta lažna prava, koja su protiv Boga i čovjeka, kako se onda katolik može zalagati da svatko ima jednako pravo na promidžbu svojih vjerskih stavova?! Ako bi ostali dosljedni takvom krivom razmišljanju, da svako ljudsko biće ima pravo javno promicati svoja vjerska uvjerenja, onda dosljedno tome i sotonisti imaju isto takvo pravo (u mnogim slučajevima i nema baš puno razlike između njih i nekih sekta i političkih grupacija osim u kamuflaži, sotonisti su barem iskreni, nisu prijetvorni). Dakle, o kojem se pravu radi u Dignitatis humanae, istinskom ili lažnom? Nažalost, kao što ćemo vidjeti sve upućuje na to da se radi o „pravu“ koje nije bazirano na Božjem zakonu, pa zato i nije istinsko pravo.

Drugo, ako se katolik zalaže za lažno pravo za sveopću slobodu vjeroispovijesti, da svatko ima pravo javno izlagati svoja uvjerenja, bez obzira koliko ona kriva bila, to istovremeno znači da se zalaže za religiozni indiferentizam koji je Crkva osudila (usp. Mortalium animos, Mirari vos, Dominus Iesus, Redemptoris missio). Katolička vjera je jedina vjera koju je osnovao sam Bog, objavljena svim ljudima dobre volje za spas njihovih duša. Sve druge vjere je izmislio čovjek i ne mogu imati isti status kao prava vjera. Poticanjem svih vjeroispovijesti da javno naučavaju svoja krivovjerja mi ustvari ulazimo u herezu jer implicitno tvrdimo da su sve vjere jednako vrijedne kao i katolička vjera. Papa Pijo XII. je 6.12.1953. godine u obraćanju katoličkim pravnicima rekao: „Mora se jasno ustvrditi da nijedan ljudski autoritet, nijedna država, nijedna zajednica država, bez obzira na vjerski karakter, ne može dati pozitivnu naredbu ili pozitivno ovlaštenje naučavati ili činiti ono što bi bilo protivno vjerskoj istini ili moralnom dobru… Štogod ne odgovara istini ili objektivnom moralnom zakonu nema pravo postojati, niti širiti se, niti djelovati“ (Ci Riesce, 5).[4] Osim toga, promovirajući sveopću slobodu vjeroispovijesti mi proturječimo Isusu Kristu jer Krist je rekao: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“ (Iv 20,21) i „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28,19-20). Lažna vjera neće donijeti spas ljudima: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svem stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ (Mk 16,15-16). Ukratko, sveopća sloboda vjeroispovijesti u suprotnosti je s naukom Katoličke Crkve, u suprotnosti je s evanđeljem, u suprotnosti je s Isusovim riječima. Ona je u suprotnosti i s logikom, jer ako znamo da je katoličku vjeru ustanovio Bog i uz to nam naredio da tu vjeru naučavamo svim narodima proturječno je onda za katolika zalagati se za širenje krivovjerja, jer zalaganje za sveopće pravo na vjeroispovijest je istoznačno sa zalaganjem za širenje krivovjerja. Osim toga, katolicima je Isus Krist istinski kralj, vladar sviju naroda (usp. Ef 1,21; Kol 1,15; Jd 1,4; Ot 1,5), on je kralj naših srdaca, naših obitelji. Logično slijedi (s obzirom na to da je obitelj osnovna stanica društva) da se onda katolici zalažu da On bude kralj i našeg društva u cjelini. Ako se katolik zalaže za sveopću slobodu vjeroispovijesti, tj. širenje krivovjerja, onda on time potkopava Krista Kralja. I na kraju, u molitvi Oče naš mi molimo: „Oče naš koji jesi na nebesima… dođi kraljevstvo tvoje… kako na nebu tako i na zemlji.“ Zalažući se za sveopću slobodu vjeroispovijesti mi kažemo Ocu: „Drži ti to tvoje kraljevstvo tamo za sebe na nebu, a nas ovdje na zemlji ostavi na miru, ovdje i drugi imaju pravo na promicanje svojih uvjerenja i pravo na svoje kraljeve“.

Dalje u tekstu Dignitatis humanae piše: „Vjerske zajednice imaju pravo ne biti ometane u javnom naučavanju i svjedočenju svoje vjere“ (br. 4). S obzirom na to da se govori u množini o „vjerskim zajednicama“ koje imaju pravo javno naučavati svoju vjeru postaje očito da se to odnosi na sve vrste vjerskih zajednica. Dalje u tekstu stoji: „Stoga u vjernosti istini evanđelja, Crkva slijedi put Krista i apostola kada prepoznaje i podupire načelo vjerske slobode dolične dostojanstvu čovjeka, kao onoga što je u skladu s božanskim otkrivenjem“ (br.12). Međutim, to nije istina jer Krist govori suprotno. On govori Židovima da oni nisu slobodni u izboru vjeroispovijesti, već da je svemogući Bog točno odredio kako On želi da mu se klanja: „Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac“ (Iv, 4,23) i dalje stoji: „Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrsim u posljednji dan“ (Iv 6,40). Kako sveopća sloboda vjeroispovijesti može biti u skladu s božanskim otkrivenjem ako je Bog rekao Mojsiju, nakon što se Izrael priklonio bogu Baalu: „Pohvataj sve vođe ovog naroda i usred bijelog dana ih pogubi pred Bogom“ (Br 25, 4)? Bog nije rekao: „Štovatelji Baala imaju pravo širiti krivovjerje među Izraelcima“, no, oci Sabora upravo to govore.

Dalje u dokumentu piše: „Stoga, postoji sklad između slobode Crkve i [sveopće] slobode vjeroispovijesti…“ (br. 13). Međutim, to nije točno, takav sklad ne postoji. Prava vjera dolazi samo po Isusu Kristu i na katolicima nikako nije promicati lažne religije, kao što i sv. Pavao svjedoči: „Ne ujarmljujte se s nevjernicima. Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom? Kakvu slogu Krist s Belijarom? Ili kakav dio vjernik s nevjernikom? Kakav sporazum hram Božji s idolima? Jer mi smo hram Boga živoga“ (2 Kor 6,14-16). I sv. Ivan zabranjuje bilo kakav doticaj s onima koji ne ispovijedaju pravu vjeru: „Ako tko dolazi k vama i ne donosi tog nauka, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga“ (2 Iv 10).

Što dalje čitamo Dignitatis humanae on sve više liči na sekularni dokument: „Uistinu, sloboda vjeroispovijesti već je proglašena građanskim pravom u većini ustava, a svečano je priznata u međunarodnim dokumentima“ (br. 15). Ovdje se aludira na Opću deklaraciju o ljudskim pravima (čl. 18) koju su Ujedinjeni narodi donijeli 1948. godine a koja bi trebala između ostalog jamčiti pravo i katolicima da naviještaju svoju vjeru u Kini i arapskom svijetu. No, Ujedinjeni narodi već desetljećima posve očito nisu napravili ništa osobitoga u tom pogledu. Čak ni u „liberalnom“ Kataru, gdje se danas odvija Svjetsko prvenstvo u nogometu 2022., katolicima nije dozvoljeno javno ispovijedati svoju vjeru, ne mogu staviti čak ni križ, kao vanjsko obilježje vjere, na svoju crkvu,[5] a Kinu da i ne spominjemo, gdje pravi katolici (ne oni lažni u „Državnoj patriotskoj crkvi“ pod kontrolom komunističke partije koji sada nažalost imaju i službenu potporu Vatikana) čame u zatvorima. Pa ni Sjedinjene Američke Države nisu kao svojedobni (2001.-2021.) okupatori Afganistana prekinuli primjenu tamošnjih zakona kojima se pod prijetnjom smrtne kazne zabranjuje postati kršćaninom. Vatikanu kao da je bilo važno raširiti krivovjerje u katoličkim državama dok za katolike u nekatoličkim državama nije učinio ništa. Osim toga u većini država na koje se ovdje pozivaju oci Sabora, kada spominju ustave, ozakonjeno je ubojstvo nerođenog djeteta, prostitucija, sodomija i sl. Zar sekularni zakoni trebaju biti putokaz za Kristovu Crkvu?!

Čitajući dokument Dignitatis humanae ostaje nam gorak okus u ustima jer on otvoreno sugerira kako nije bilo ispravno imati uniju (Katoličke) Crkve i države, tj. kako je Crkva dvije tisuće godina bila u zabludi. Naravno da se svijet promijenio u odnosu na prijašnja stoljeća, ali to ne znači da se katolici trebaju odreći želje i truda, da u onim državama u kojima čine većinu, urede život društva na sveopću dobrobit prema Božjem zakonu. Ako se dženderisti mogu iz petnih žila truditi stvoriti novi poredak prema planu Sotone, valjda onda i katolici, ne samo da mogu, već i imaju dužnost boriti se za provedbu Božjeg nauma.

Da su u stvaranju ovog dokumenta prste imali modernisti vidi se iz manipulacija, što je njihov tipičan modus operandi. Naime, u fusnoti br. 2 (originalna verzija na latinskom) uvrštena je referenca na papu Lava XIII. i njegovu encikliku Libertas praestantissimum (1888.) kao autoritet za propoziciju da „pravo na vjersku slobodu ima svoj temelj u samom dostojanstvu osobe kako je to dostojanstvo poznato kroz objavljenu riječ Božju i sam razum.“ Međutim, papa Lav XIII. nije rekao ništa tome slično, već naprotiv: „Ako se postavi pitanje koju od mnogih sukobljenih religija treba usvojiti, razum i prirodni zakon nam bez oklijevanja govore da prakticiramo onu koju nam Bog zapovijeda i koju ljudi mogu lako prepoznati određenim vanjskim obilježjima po kojima je božanska providnost htjela da se razlikuje, jer u stvarima takve važnosti, najstrašniji gubitak bila bi posljedica pogreške. Stoga, kada se čovjeku ponudi sloboda, kao što smo opisali, dana mu je moć izopačiti ili nekažnjeno napustiti najsvetiju dužnost i zamijeniti nepromjenjivo dobro za zlo; što, kao što smo rekli, nije nikakva sloboda već njezina degradacija i bijedno podvrgavanje duše grijehu“ (Libertas praestantissimum, 20).[6]

Prethodnik pape Lava XIII. papa Pijo IX. je 1864. godine u Silabusu grešaka, koji je dio enciklike Quanta cura, osudio sljedeću tvrdnju: „Svaki čovjek je slobodan prihvatiti i ispovijedati onu vjeru za koju, vođen svjetlom razuma, misli da je prava vjera“ (br. 15).[7] Važno je ovdje napomenuti da osuda krivih vjerovanja navedenih u Silabusu grešaka spada u nezabludiv nauk Crkve. Naime, u dogmatskoj konstituciji Pastor Aeternus, Prvi vatikanski sabor je definirao dogmu o nezabludivosti pape u slučaju kada papa: 1) govori ex cathedra, odnosno vršeći svoju dužnost kao pastir i učitelj svih kršćana; 2) u skladu sa svojim vrhovnim apostolskim autoritetom; 3) obrazlaže nauk vjere ili morala; 4) čega se mora držati sveopća Crkva. Svaki od ova četiri uvjeta ispunjava Quanta cura: „Mi, istinski svjesni naše apostolske dužnosti, a posebno zabrinuti za našu najsvetiju vjeru, za zdrav nauk i spasenje duša koje nam je božanski povjereno, i za dobrobit samog ljudskog društva, odlučili smo ponovo podići svoj glas. I tako sva i svako zlo mišljenje i doktrinu pojedinačno spomenute u ovom pismu, svojim apostolskim autoritetom odbacujemo, zabranjujemo i osuđujemo; i želimo i zapovijedamo da ih svi sinovi Katoličke Crkve smatraju apsolutno odbačenim, zabranjenim i osuđenim“ (Quanta cura, 6).[8] Dakle, ispunjena su sva četiri uvjeta za nezabludivost: 1) istinski svjesni naše apostolske dužnosti, a posebno zabrinuti za našu najsvetiju vjeru, za zdrav nauk i spasenje duša koje nam je božanski povjereno, i za dobrobit samog ljudskog društva; 2) svojim apostolskim autoritetom; 3) odbacujemo, zabranjujemo i osuđujemo [svako zlo mišljenje i doktrinu pojedinačno spomenute u ovom pismu] i želimo i zapovijedamo da se smatraju apsolutno odbačenim, zabranjenim i osuđenim; 4) svi sinovi Katoličke Crkve.

Papa Pijo XII. je ponovio ovu istinu vjere: „Katolička Crkva… je savršeno društvo i ima kao svoj temelj istinu vjere nepogrešivo objavljenu od Boga. Iz tog razloga, ono što se ovoj istini protivi, neizbježno predstavlja pogrešku, a pogrešci se objektivno ne mogu priznati ista prava kakva pripadaju istini. Na taj način, sloboda misli i sloboda savjesti ima svoje nužne granice u istinitosti Boga u Otkrivenju.“[9]

Iz svega do sada navedenog možemo zaključiti da Dignitatis humanae sa svojim kontradikcijama u odnosu na Quanta cura i nepromjenljiv dvijetisućljetni nauk Crkve nikako ne može biti obvezujući za katolike. Zapravo su katolici dužni odbaciti spomenuti dokument kao pogrešan.

Implementacija dokumenta Dignitatis humanae je započela odmah nakon Drugog vatikanskog sabora a njene posljedice su bile katastrofalne. Prije Drugog vatikanskog sabora u katoličkim državama je katolička vjera bila proglašena službenom vjerom države, a druge vjeroispovijesti su se tolerirale s time da im je bilo zabranjeno javno promicati svoj nauk. Međutim, nakon Drugog vatikanskog sabora katoličke države su dozvolile svim sektama ista prava kao i Katoličkoj Crkvi. Vrlo brzo je u tim državama pod utjecajem nekatoličkih sljedbi i slobode javnog promicanja svih mogućih zala ozakonjeno ubojstvo nerođenog djeteta, sodomija, prostitucija i sl. Uzmimo za primjer Španjolsku. Prije Drugog vatikanskog sabora članak 6 Ustava Španjolske je glasio: „1) Ispovijedanje i prakticiranje katoličke vjere, koja pripada španjolskoj državi, uživat će službenu zaštitu. 2) Nitko ne smije biti uznemiravan zbog svojih vjerskih uvjerenja niti privatnog ispovijedanja vjere. Nema dopuštenja za vanjske ceremonije ili manifestacije osim one katoličke vjeroispovijesti“. Napomenimo da je učenje Crkve uvijek bilo da se nitko ne smije siliti da prihvati pravu vjeru (usp. Immortale Dei, 1885). Nakon Drugog vatikanskog sabora Španjolska mijenja članak 6 Ustava koji sada dozvoljava nesmetano propagiranje bilo koje sekte ili mišljenja. Naravno, ubrzo su legalizirani kontracepcija, razvod, sodomija, ubojstvo nerođenog djeteta i sl. Isti scenarij se odvijao u svim katoličkim državama zahvaljujući Vatikanu koji je naložio provođenje dokumenta Dignitatis humanae. Je li to novi poredak i „božanski plan“ koji je predvidio papa Ivan XXIII.?!

Imajući sve ovo u vidu sada možemo razumjeti papu Franju kada 2019. u Abu Dhabiju potpisuje „Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i suživot“ u kojem stoji da „su pluralnost i raznolikost religija, boje, spola, rase i jezika izraz mudre Božje volje, s kojom je stvorio ljudska bića“[10] (o tome više vidi ovdje). Zbog izazvanih prijepora papa Franjo je već u avionu kojim se vraćao iz posjeta Abu Dhabiju pred novinarima obrazložio: „Želim jasno ponoviti: s katoličkog gledišta, ovaj dokument ne odstupa ni milimetar od Drugog vatikanskog sabora“ – i u pravu je.

Međutim, problem je to što dokument na koji se papa Franjo implicitno poziva odstupa od nauka Katoličke Crkve. Zato je uzrok krize u Crkvi Drugi vatikanski sabor a ne pontifikat pape Franje. Njegov prethodnik, papa Benedikt XVI., bio je svjestan ovih problema te je razvio doktrinu „hermeneutike kontinuiteta“, tj. doktrinu prema kojoj se dokumenti Drugog vatikanskog sabora trebaju čitati i tumačiti tako da budu u skladu s dvijetisućljetnim naukom Crkve, sa svim prethodnim saborima i izjavama prethodnih papa. Međutim, ova doktrina nije održiva iz dva razloga: prvo, da bi se sporni dokumenti (ima ih više, ovdje smo se fokusirali samo na jedan) tumačili u skladu s crkvenim naukom potrebna bi bila misaona i verbalna akrobatika što ne priliči katoličkoj vjeri; drugo, ova doktrina „drži vodu dok majstori odu“. Primjer ovog potonjeg argumenta je motuproprij pape Franje Traditionis custodes[11] kojim se papa Franjo izravno suprotstavlja svom prethodniku papi Benediktu XVI. i njegovom motupropriju Summorum pontificum.[12] (više o tome vidi ovdje). Mogli bismo nabrojati još stotinjak izjava, što usmenih što pismenih, u kojima papa Franjo proturječi nauku Crkve (o tome više vidi ovdje) i time krši doktrinu hermeneutike kontinuiteta.

Općenito sada govoreći, za moderniste Crkva počinje Drugim vatikanski saborom, i uvijek se pozivaju na njega i na tzv. „duh Drugog vatikanskog sabora“, štogod to značilo. No, mi znamo da je rođendan Crkve na dan Duhova, pedeset dana nakon Isusovog uskrsnuća, a ne 1965. godine. Papa Benedikt XVI., još kao kardinal Josip Ratzinger, prefekt Kongregacije za nauk vjere, 1988. godine u obraćanju čileanskim biskupima u Santiagu je upozorio: „Postoje mnogi izvještaji o tome koji ostavljaju dojam da se od Drugog vatikanskog sabora nadalje sve promijenilo i da ono što mu je prethodilo nema nikakvu vrijednost ili u najboljem slučaju, ima vrijednost samo u svjetlu Drugog vatikanskog sabora. Drugi vatikanski sabor nije tretiran kao dio cjelokupne žive tradicije Crkve, nego kao kraj tradicije, novi početak od nule. Istina je da ovaj Sabor uopće nije definirao nikakvu dogmu i namjerno je odlučio ostati na skromnoj razini, samo kao pastoralno vijeće; a opet mnogi ga tretiraju kao da je od sebe napravio neku vrstu “super-dogme” koja oduzima važnost svemu ostalom… Nedopustivo je kritizirati odluke koje su donesene nakon Sabora; s druge strane, ako ljudi dovode u pitanje drevna pravila, ili čak velike istine vjere – na primjer, Marijino tjelesno djevičanstvo, Isusovo tjelesno uskrsnuće, besmrtnost duše, itd. – nitko se ne žali ili čini to samo s najvećom umjerenošću“.[13]

Modernisti će sve tumačiti prema „duhu Sabora“ a ignorirat će sve prethodne sabore i svih 265 papa koji su prethodili pontifikatu pape Franje. No, za katolike dileme uopće nema, nauk Crkve je utemeljen na apostolskoj predaji koja je završila smrću apostola, on je nepromjenljiv, trajan, i kao što je rekao kardinal Gerhard Müller: „Apostolski je nauk odraz i očitovanje Objave Riječi Božje. Moramo slušati Riječ Božju, ali u svjetlu autoriteta Svete Biblije, Apostolske Predaje i Učiteljstva, i svih prijašnjih sabora koji su rekli da nije moguće Objavu danu jednom i zauvijek po Isusu Kristu zamijeniti drugom objavom.“[14] Modernisti ignoriraju nezabludive izjave Crkve a prihvaćaju modernističke interpretacije Drugog vatikanskog sabora u kojem nema ni jedan jedini nezabludiv izričaj Učiteljstva Crkve. I tu leži uzrok krize a ovaj pontifikat je samo logična posljedica implementacije i indoktrinacije Drugog vatikanskog sabora. Negativne posljedice „duha Sabora“ su nesagledive. Taj „duh Sabora“ se već toliko suobličio duhu svijeta i toliko doprinio novom poretku i „božanskom planu“ da se već sam Papa zalaže za legalizaciju sodomije (više o tome vidi ovdje). Što možemo onda očekivati od prelata, možda i nekog budućeg pape, koji se vode „duhom Sabora“?

Ivan Poljaković

Slika:

Wikimedia Commons: Zasjedanje Drugog vatikanskog sabora

[1] https://dominicansavrille.us/little-catechism-of-the-second-vatican-council-part-two/ (12.12.2022.)

https://sharonkabel.com/post/schillebeeckx-implicit-conclusions/ (12.12.2022.)

[2] Iz pozdravnog govora pape Ivana XXIII. pri otvaranju Drugog vatikanskog sabora 11.10.1962.

[3] Dignitatis humanae, 2.

https://www.vatican.va/archive/hist_councils/ii_vatican_council/documents/vat-ii_decl_19651207_dignitatis-humanae_en.html (29.11.2022.)

[4] https://www.ewtn.com/catholicism/library/ci-riesce-8948 (9.12.2022.)

[5] https://narod.hr/sport/uoci-utakmice-hrvatske-i-brazila-saznajte-kako-je-biti-katolicki-svecenik-u-katru (15.12.2022.)

[6] https://www.vatican.va/content/leo-xiii/en/encyclicals/documents/hf_l-xiii_enc_20061888_libertas.html (9.12.2022.)

[7] https://www.vatican.va/content/pius-ix/la/documents/encyclica-quanta-cura-8-decembris-1864.html (9.12.2022.)