Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Vojujuća Crkva u vrijeme krize

Kategorija: Konferencije

Uvod

Nakon Drugog vatikanskog sabora više se ne govori o vojujućoj Crkvi nego o putujućoj Crkvi ali kako su istine vjere nepromjenjive to je samo drugi način za izreći istu istinu kojoj odgovara slika kršćanskog viteza koji je stalno u pokretu i bori se za „krst časni i slobodu zlatnu“.

1. Kriza

Kriza je uvijek bilo nekad više a nekad manje ali sada imamo razloga za misliti da smo u posebnom vremenu kada kriza dolazi do kulminacije. Znakovi u prilog tog zaključka su: obnova države Izrael nakon skoro 2000 godina, masovni nikad zabilježeni otpad od vjere, nastajanje novog svjetskog poretka i globalne vlade, evanđelje rašireno po cijelom svijetu. Nismo još u posljednjim vremenima jer se nije pojavio Antikrist ali lako je moguće da smo u pretposljednjim vremenima. Ova korona-kriza može biti presudna jer je izuzetno ubrzala nametanje globalne diktature u kojoj se želi potpuni nadzor nad tijelom i dušom čovjeka.

Tri su modela uništavanja kršćanstva na djelu: njemački ili materijalistički gdje najbogatija Crkva u svijetu, na valu hedonizma, ubrzano i masovno gubi vjernike a u isto vrijeme širi krivovjerja kod sebe i u svijetu; kineski ili statalistički gdje komunistička partija upravlja klerom koji je prisiljen aktivno surađivati u ateizaciji naroda i američki ili podrivački gdje lobiji sodomita i tajnih organizacija vode glavnu riječ sablažnjavajući malene, diskreditirajući Crkvu moralno, razarajući je iznutra. U sva tri slučaja rušiteljima, kako laicima tako i klericima, je zajedničko da se tjelesne slabosti pretvaraju u poroke, potom se vezuju uz častohleplje, koje vodeći mediji raspiruju, i na koncu završe u oholosti života kada je osoba zbog postizanja ili uvećanja moći spremna, neizravno a nekad i izravno, na klanjanje Sotoni. U skladu s time neki se, svjesno ili nesvjesno, stavljaju iznad Krista želeći Crkvu promijeniti na svoju sliku, drugi sluganski provode planove mrzitelja kršćanstva a treći, kod kojih još savjest nije okorjela ali žive poročno postaju lak plijen ucjene neprijatelja. U većini slučajeva razlog je nedosljedno življenje, prihvaćeno kao normalno, i posljedična malovjernost što se svodi na ponovljene, sve jalovije, pokušaje služenja dvama gospodarima. Jednom kada se krene tim putem nema zaustavljanja i slijede stalna popuštanja i ustupci zlu koji vode do gubljenja vjerodostojnosti i bljutavosti te na koncu završavaju u osobnoj propasti.

U ubrzanom procesu stvaranja novog svjetskog poretka sad smo došli do velike prekretnice kada se, u ime spašavanja zdravlja od korone, sva tri modela sjedinjuju i nastupaju udruženim snagama u provođenju istog cilja – konačnog uništenja kršćanstva. To je očito na primjeru kovid-potvrda koja su preteča žiga zvijeri i trenutno glavno sredstvo za prisiliti ljude na cijepljenje jer im se preko njih ukidaju osnovna ljudska prava, kao što je pravo na kretanje i rad. Sve više se u mnogim zemljama i unutar Crkve traži ova segregacijska potvrda kako od svećenika, da bi mogli obavljati svoju službu, tako i od vjernika da bi mogli pristupati sakramentima. Pod tim silnim pritiskom ostat će samo mala manjina katolika koja neće praviti kompromise sa svojom savješću. Rezultat je da će silom prilika doći de facto do raskola, poput onog u Kini: s jedne strane „podobni“ koji će se naći u polupraznim crkvama, jer će mnogi sablažnjeni gaženjem prava na slobodan izbor i sluganstvom prema vlastima napustiti Crkvu, a s druge strane nesalomljivi ostatak „nepodobnih“ koji će se biti prisiljeni sastajati u kućama, u prirodi, i na koncu u katakombama, poput prvih kršćana.

2. Vjerni ostatak

Brojni unutarcrkveni problemi mnoge vjernike dovode do uvjerenja da se treba samo njima baviti dok se ne riješe. No puno je bolji drugi pristup na koji nas poziva Krist kad kaže: „pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve“ a ti idi za mnom i navješćuj evanđelje (Mt 8,22; Lk 9,60). Drugim riječima, zaobilazimo nominalne kršćane – hodajuće mrtvace – u širokom luku kao najveće prenositelje zaraze, dok se ne odluče obratiti, a bavimo se onima koji se trude biti vjernici i ljudima dobre volje koji traže istinu. Prvenstveno zadaća nam je skrbiti  o onima koji su, unatoč svega, ostali vjerni sinovi Crkve. Protivno je i naravnom zakonu da ispred njih stavljamo brigu o ateistima i inovjercima u ime dijaloga, o odijeljenim kršćanima u ime ekumenizma, o krivovjercima u ime snošljivosti i javnim grešnicima u ime milosrđa. Kler, a poglavito crkvena hijerarhija, lako upada u zanemarivanje dosljednih katolika. Razlozi su dvojaki: jedni drže da takvi vjernici mogu sami jer su jaki, izgrađeni i naučili su se trpjeti, drugi, pak, na njih gledaju sa podozrenjem kao rigidnima i fundamentalistima. Tijekom vremena ta se zanemarena manjina pod navalom zla sve više smanjivala i svela se na ostatak ostataka u kojem su mnogi pokolebani i u kušnji apostazije. Zato je važno baš sada, kada su u krajnjoj nuždi, dati im prioritet u skladu sa zakonom ljubavi jer su nam domaći u vjeri i od svih bližnjih najbliži. I sam Isus je poštovao red ljubavi djelujući unutar svoga naroda. Uzajamno prepoznavanje i podrška revnih katolika pomaže ne samo da oni ustraju nego i da se uspješno uhvate u koštac sa bilo kojom krizom.

Isus je predvidio i najavio da će vjerni biti stado malo (Lk 12,32) baš zato da se ne obeshrabrimo i da budemo svjesni da bez Njega ništa ne možemo, odnosno da po Njemu sve možemo (Mk 9,23). Oslobodimo se materijalističkog traženja sigurnosti u velikim brojevima i tlapnje o trijumfirajućoj Crkvi na zemlji. Naša je snaga u nadnaravnoj stvarnosti zajedništva s Bogom a ne u održavanju izvanjskih privida lišenih sadržaja. Kairos sadašnjeg stanja je prilika da se oslobodimo svega suvišnoga i posvetimo onome što je bitno – izgradnji žive Crkve. Prve kršćane su prepoznavali po međusobnoj ljubavi koja je zadivljivala i posramljivala bezbošce svojom silinom jer je u njoj djelovala Božja milost.

Kao samosvjesna manjina poslani smo kao ovce među vukove (Mt 10,16) i upozoreni da računamo na progonstva i mržnju svijeta. U isto vrijeme valja nam se čuvati kukolja lažne braće (Mt 13, 24-30) i kvasca farizejskog (Mt 16,6). Vojevanje za kraljevstvo Božje odvija se dakle istodobno na dvije bojišnice: vanjskoj i unutarnjoj. To je zadaća koja nadilazi ljudske sile pogotovo jer su sile zla neusporedivo moćnije i koriste se svim sredstvima pa zato treba računati na milost odozgor. Kad Isus pita da li će kod drugog dolaska zateći još vjere na zemlji (Lk 18,8) to može značiti da na zemlji može ostati i samo nekolicina pravednika kao za vrijeme Noe. No, od ostatka ostataka doći će obnova Crkve i svijeta ili će se dogoditi Njegov drugi dolazak u slavi. Kardinal Josip Ratzinger još je 1969. godine dao realističnu prognozu budućnosti koju sada već živimo: „Iz ove krize izići će Crkva koja će izgubiti mnogo. Postat će mala i morat će više-manje ponovno krenuti od početka. Neće više biti u stanju nastanjivati zgrade koje je izgradila u vremenima prosperiteta. Smanjenjem svojih vjernika, izgubit će također veliki dio društvenih privilegija. …ali kad sva muka bude prošla, pojavit će se velika moć duhovnije i jednostavnije Crkve.“[1] Tada će ljudi otkriti da žive u svijetu „neopisive samoće“ i vidjet će „ono malo stado vjernika kao nešto sasvim novo: otkrit će ga kao nadu za njih same, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.“[2]

3. Opredjeljenje za borbu

U Kafarnaumu kada je Isus navijestio euharistiju dogodio se prvi masovni otpad od vjere. Danas kada ljudi otpadaju od Crkve i kada rade sve veće kompromise sa svojom savješću Isus kao i tada apostolima upućuje pitanje svakome od nas: „Hoćete li i vi otići?“ (Iv 6,67).  U ovoj takozvanoj pandemiji to je sada presudno pitanje na koje svatko osobno treba dati odgovor, odnosno donijeti odluku. Za one koji žele biti Kristovi i ući u njegovo vječno kraljevstvo nema napuštanja bojišnice odnosno Crkve pa makar po cijenu polaganja života. Nema više prostora za samozavaravanje i kompromise. Predaja znači izdaja, a izdaja znači gubitak raja i odlazak u pakao. U Crkvi nisam ni zbog bilo kojeg čovjeka, bez obzira koliko bio svet, nego zbog Krista koji ju je ustanovio, koji je čudesno drži u postojanju i koji je zajamčio da je vrata paklena neće nadvladati (Mt 16, 18). Ljubav prema Bogu dolazi prije negoli ljubav prema sebi i prema ljudima.

Papa Benedikt XVI. nas je upozorio da postoje načela sa kojima se ne može trgovati. Ona tvore zadnja crtu obrane za koju treba biti spreman žrtvovati sve pa i vlastiti život. Samo tada se može kazati kao blaženi Stepinac moja je savjest čista. Ako toga nema onda nemamo katolički identitet nego fluidni džender identitet u kojem je sve relativno. Doista diktatura relativizma, već odavno, nije samo stvar svijeta nego je ušla i u Crkvu i to na velika vrata. Zato nam je nužno potrebna sveta nepopustljivost. Na nama je boriti se do kraja, do zadnjeg daha, bez odustajanja sa sviješću da onima koji ga ljube Bog sve okreće na dobro (Rim 8,28) pa i ono što u ljudskim očima izgleda najveći poraz. Dok se god borimo Bog je uz nas i nikada nas neće napustiti ne dopuštajući izazove veće od naših snaga. Ne smijemo se zavaravati, ovaj sadašnji rat nije ni biološki ni politički nego je u konačnici rat protiv Krista. Mi kršćani smo pozvani da budemo sjeme koje će dragovoljno umrijeti za Njega, vjerojatno i u krvi, da donese obilan rod.

Sveto pismo ne ostavlja prostor za nikakve dvojbe kad kaže: „Nije li vojska život čovjekov na zemlji?“ (Job 7,1). Zovemo se i pozvani smo od Krista biti vojujuća Crkva, a mnogi su to zaboravili. Zato je aktualna poruka blaženika Franza Jägerstättera, koji je bio pogubljen jer je odbio služiti u Hitlerovoj vojsci. U zatvoru je zapisao: „No mi se, njemački katolici, vjerojatno nadamo da ćemo i bez borbe doći do slavne pobjede za našu vjeru, pa čak i ako se prvo borimo za druge i njima pomažemo pobijediti. Smije li čovjek o tome uopće razmišljati? Uvjeren sam da takvo što svijet još nije doživio. Čovječanstvo je danas veoma pametno i domišljato, ali još nisam čuo da je izumljen način dolaska do pobjede bez borbe.“[3] Od defetizma, u bilo kojem obliku, do dezerterstva je mali korak kako nam zorno potvrđuje povijest. Primjerice za vrijeme engleskog raskola 1534. godine svi su engleski biskupi iz straha od kralja izdali Crkvu. John Fisher bio je jedini koji se usprotivio i to platio glavom, a za svoju subraću je rekao: „Tvrđava (to jest Crkva) je izdana čak i od onih koji bi je trebali braniti!“[4] Sustavna izdaja je zorno vidljiva kod primanja sakramenta potvrde po kojem bi krizmanici trebali postati Kristovi vojnici a velika većina njih upravo tada prestaje pohađati crkvu a neki postanu i moderni janjičari. Stoga je osnovni uvjet za spasenje, uz pomoć Božju, nadvladavati svaki strah u svijesti da je kukavicama pripremljen neugasivi oganj (Otk 21,8). Kršćani se trebaju odlučno opredijeliti za borbu kao glavnu i trajnu odrednicu svoga života da bi Njega bili dostojni. Uspostava novog normalnog je u naumima bezbožaca konačni obračun sa kršćanstvom i zato nije slučajno da je 15. listopada 2021. u Rimu, baš na dan uvođenja kovid potvrde u Italiji, postavljena skulptura A. Rodina „Vrata paklena“ pred nekadašnjom papinskom palačom na najvišem od sedam brežuljaka. To je ne samo demantiranje Kristova obećanja i pokušaj demoraliziranja vjernika nego i proglašenja pobjede kao kad neprijatelj osvoji tuđu utvrdu pa izvjesi svoj barjak. Na ponos nam je što smo poslani i izabrani upravo za ovo vrijeme jer što su veće protivštine veće su i milosti, a onda i zasluge.

Uzor Kristova ratnika je sveti Pavao koji svoj život sažimlje u nekoliko riječi:  „dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“ (2 Tim 4,7). Tu je program našeg vojevanja: bespoštedna borba s neprijateljem, koja širi evanđelje po cijelom svijetu, i silovita obrana vjere, po kojoj se osvaja nebo (Mt 11,12). Za vrijeme najgoreg komunističkog progona Crkve u Poljskoj, kardinal Wyszynski je ustvrdio: „U našem radu ne slijedimo samo načelo fortiter sustinere (hrabro podnositi), to bi bilo premalo. U našoj situaciji potrebno je učiniti nešto više: fortiter aggredi (hrabro napadati). Zato se ne zadovoljavamo s podnošenjem. Nismo samo Crkva koja pati, nismo Crkva šutnje, iako ponekad patimo i šutimo. Nismo, takoreći, Crkva patnika.“[5] Ova odvažnost je na dugu stazu, uz Božju pomoć, polučila uspjeh za vrijeme Ivana Pavla II. kada je željezna zavjesa pala bez ispaljenog metka. Bog se ne da nikad nadmašiti u velikodušnosti i stoga se služi našom vjernosti u malom da učini nemoguće. Istinski katolici imaju priliku biti novi Makabejci koji ratuju „s oduševljenjem“ (1 Mak 3,2) i zahvaljuju i raduju se, poput apostola nakon Duhova, kad što pretrpe za Isusa (Dj 5,40-41). Ne znamo ishode pojedinih bitaka ali znamo da je konačna pobjeda u ratu Njegova. Sjetimo se samo Sigeta u kojem je obranjen Beč i Vukovara koji je omogućio Oluju.

Zaključak

Katekizam kaže da Crkva, prije završetka povijesti, treba proći slično kao i njena Glava.[6]  U krajnjoj agoniji Crkve stoga će biti kao i pod križem kad su uz Isusa ostali Gospa, par žena i Ivan. Marija je stajala pod križem ostavljajući nam uzor jakost i nepobjedive ljubavi. Dva uporišta Crkve, ili po snoviđenju don Bosca dva stupa, za bogoljubne duše su i danas Isus, kojega se posebno razapinje preko svetogrđa euharistije, i Gospa, koju mnogi takozvani intelektualci omalovažavaju. Oni su znak prepoznavanja pravovjerja, jednostavna i ogoljena sinteza najbitnijeg te obrana od krivovjerja. Isus nas nikad neće napustiti a od ljudi jedina koja nije zakazala je Gospa. Bezboštvo je na vrhuncu svoje moći i žuri mu se jer sluti da mu se bliži kraj. Gospa je od početka navještena kao ona koja gazi glavu zmiji – glavnom neprijatelju koji predvodi i huška sve sluge zla protiv nas. Ona je zatornica krivovjerja i vrata nebeska po kojima ulazimo u nebesko kraljevstvo.

Prof. dr. sc. don Josip Mužić

Održano izlaganje na 1. Međunarodnoj konferenciji u organizaciji Apologetske udruge bl. Ivan Merz, Duhovna kriza Crkve, 20.11.2021. u hotelu Phoenix, Sesvete, Zagreb.

Slika: don Josip Mužić drži izlaganje na konferenciji

[1] Marco Bardazzi, „La profezia dimenticata di Ratzinger sul futuro della Chiesa“, La Stampa, 18. veljače 2013., na:  http://www.lastampa.it/2013/02/18/vaticaninsider/ita/vaticano/la-profezia-dimenticata-di-ratzinger-sul-futuro-della-chiesa-vAg79bFRBPcXwaVznUshbN/pagina.html,  (13. rujna 2016.).

[2] Marco Bardazzi, „La profezia dimenticata di Ratzinger sul futuro della Chiesa“, La Stampa, 18. veljače 2013., na:  http://www.lastampa.it/2013/02/18/vaticaninsider/ita/vaticano/la-profezia-dimenticata-di-ratzinger-sul-futuro-della-chiesa-vAg79bFRBPcXwaVznUshbN/pagina.html,  (13. rujna 2016.).

[3] Franz Jägerstättera, Pisma i zapisi iz zatvora, Verbum, Split, 2021., 248.

[4] T(homas) E(dward) Bridgett, Life of Blessed John Fisher, Burns & Oates, London, 1890., 336.

[5] Raffaello Uboldi, Vita di Papa Wojtyla narrata come da lui stesso, Rizzoli, Milano, 1983., 82-83.

[6] „Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će ‘otajstvo bezakonja’ pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojem čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.“ (KKC, 188, br. 675).

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena – Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena – Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.