Za katolike, nema mjesta sumnji da u nedjelju 1. prosinca 2013. treba izaći na glasačka mjesta i na pitanje „Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?“ zaokružiti “ZA”. Za to postoje važni razlozi vjerskog, antropološkog, političkog i pravnog reda. Ovdje ćemo pokušati baciti pogled na te razloge.

U moru negativne promidžbe iz supkulture ljevičarskih aktivista i novinara, može glasač pronaći priopćenje koje nam katolički biskupi upućuju sa zasjedanja 21. studenog 2013. godine[1]; oni govore ovako: „Crkva toj temi pristupa navješćujući ljepotu braka. Ono što Crkva  želi i prigodom ovog referenduma, koji će biti održan 1. prosinca, je jasno izreći definiciju braka te sačuvati za budućnost ustanovu braka i obitelji … Papa Franjo govori o antropološkom nazadovanju i da u ovom slučaju to nije u prvom redu vjersko, nego društveno pitanje. I zato bi čitavo društvo trebalo biti zainteresirano da se ovo pitanje i Ustavom zagarantira.“

Sličnu izjavu složno daju i predstavnici pravoslavnih, protestantskih, islamske i židovske vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj.

Papa Franjo

Obzirom da se nekakve nevladine pro-vladine udruge obraćaju baš papi Franji da ih zaštiti od ovih naših zločestih biskupa u Hrvatskoj, možemo citirati njegove riječi koje je izrekao povodom ideje da se u njegovoj rodnoj Argentini donese zakon o tzv. „gej braku“[2]:

“Biskupska komisija za laike Argentinske biskupske konferencije, služeći se slobodom koju imaju svi građani, pokrenula je inicijativu u svrhu organiziranja protesta protiv mogućeg usvajanja zakona o braku između osoba istog spola, istodobno naglašavajući nužnost da djeci bude priznato pravo da imaju oca i majku jer su otac i majka neophodni u rastu i odgoju djeteta…Znam da ova inicijativa neće biti čin ni protiv koga, jer mi zaista ne želimo suditi onima koji misle i osjećaju drugačije od nas. Bez ikakve dvojbe, i više nego ikad prije, sada uoči dvjestogodišnjice Argentinske države, sigurni smo da treba izgraditi naciju koja u sebi mora uključivati pluralizam i različitost svih svojih građana, no ipak nedvojbeno držimo da se ne može smatrati jednakim ono što je različito … Ne radi se ovdje o pukoj terminologiji koja ne bi imala nikakve veze s privatnim odnosima među ljudima, nego je naprotiv riječ o stvarima koje se tiču same čovjekove antropološke naravi. Sama bit ljudskog bića teži zajednici koju sačinjavaju muškarac i žena i u kojoj oboje idu prema uzajamnom ostvarenju, prema pažnji i skrbi, i prema prirodnom putu koji vodi prokreaciji – rađanju. To braku daje njegovu visoku društvenu važnost i njegov javni karakter. Brak prethodi državi, on je temelj obitelji i društvena stanica koja prethodi bilo kojemu zakonodavstvu, a prethodi čak i samoj Crkvi. Iz svega ovoga proizlazi da bi prihvaćanje zakona o kojemu je riječ (izjednačavanje braka muškarca i žene s istospolnom zajednicom), značilo istinski i krupni antropološki nazadak. Ne!, brak jednog muškarca i jedne žene nije ista stvar što i zajednica dvije osobe istoga spola… Ne možemo poučavati buduće naraštaje da je pripremati projekt obitelji koji podrazumijeva obvezu stabilne veze između jednog muškarca i jedne žene, potpuno jednako životu s osobom istog spola. Dobro pazimo da nam se ne dogodi da, nastojeći progurati naprijed prava koja odrasli zahtijevaju, ne ostavimo po strani prioritetno pravo djece da računaju na model majke i oca, da imaju tatu i mamu – jer djeca moraju biti ispred svih.”

„Francuski poučak“: redefiniranje obitelji predstavlja teški lom za sveukupnu kulturu

Pisali smo već o nedavnom uvođenju „gej braka“ u Francuskoj, gdje su vladajući socijalisti pokazali žučljivu predanost da „odrade diverziju“ protiv braka[3]: u toj se zemlji u službenim ispravama i službenim komunikacijama ne smiju više spominjati riječi „majka“, „otac“, ne smije se govoriti o „mužu i ženi“. Uostalom – tko je u ovoj novoj priči tu ujak, stric, tast, šogor … sve to sada postaju „neslužbene“ riječi. „Neslužbene“, jer su uvredljive. Jer je riječ „mama“, jednako uvredljiva kao ona riječ kojom se označava, primjerice ljudski izmet – ne smiju se takve uvredljive i nepristojne riječi spominjati u službenim dokumentima, osim ako se stave nakon riječi „kriv je“ i onda se dodaju navodnici gdje se objašnjava da je osuđena osoba uvrijedila oštećenika nepristojnim nazivom „… jedno“.

Može nam ovo biti smiješno, ali je činjenica da su aktualne vlasti Francuske Republike najozbiljnije promijenile odredbe Građanskog zakonika koji u toj zemlji vrijedi još od davne 1804. godine – jer su na početku 21. stoljeća tamo nekakvi starinski francuski nazivi odjednom postali uvredljivi. A postali su uvredljivi, jer francuski zakonodavci imaju najuvredljivije mišljenje o kulturi i tradiciji svojega naroda, i o gledanju na čovjeka („antropologiju“, kako piše papa Franjo) na kojoj je ta kultura izrasla.

Od francuske verzije ministra Željka Jovanovića – tamošnjeg ministra prosvjete Vincenta Peillona – možemo u kontekstu milijunskih protesta protiv „gej braka“ na ulicama francuskih gradova, jasno čuti kako ponavlja: „Ne može se izgraditi slobodnu naciju pored Katoličke Crkve…  mora se izgraditi republikanska religija. Ta nova religija je sekularizam, koja mora pratiti materijalnu revoluciji, koja je u stvarnosti mentalna revolucija.“[4]

Nije ni sa hrvatskim vlastodršcima drugačije, evo ministrice Vesne Pusić kako kliče (čak i novinari stavljaju uskličnike na kraj njenih rečenica koje prenose):

„Oko toga smo više nego složni. Nadam se da ćemo izmijeniti Ustav u tom smjeru. Najprije se udarilo na LGBT pa će na Srbe pa tko zna koga sljedećega, evo, mi smo žene, možda i nas zahvati … To je apsolutna destrukcija. I potrebno je jasno reći: ljudi, mi ćemo stati u obranu civilizacijskih dosega hrvatske države! Terora ovakve vrste, uskogrudnosti ovakve vrste, retrogradnosti ovakve vrste je dosta! Ništa od toga!“

Ma naravno: „oni“ su urbani, napredni i civilizirani, a narod je uskogrudan, destruktivan, neciviliziran, retrogradan, terorizira manjine (recimo, u Vukovaru, Srbi ne smiju voziti lijevom stranom ulice, ne smiju puštati pjesme najslušanijeg hrvatskog pjevača Thompsona na džuboksu u kafićima gdje je vlasnik Srbin, ne smiju svoju djecu upisati u razred gdje se Hrvatski jezik uči kao materinji …) zaključno, to što taj i takav narod hoće i misli uopće nije relevantno. To jest, smije postati relevantno, kada narod medijskim zamagljivanjima i zbunjivanjima bude dovoljno dezorijentiran da više ne zna ni što hoće, ni zašto, ni kako. Do tada: „Terora ovakve vrste, uskogrudnosti ovakve vrste, retrogradnosti ovakve vrste je dosta! Ništa od toga!“ (može si čovjek dočarati peticu rezolutne profesorice Pusić kako energično tupka po parketu … !)

U međuvremenu, njena jednako odlučna stranačka kolegica i ministrica kulture Andreja Zlatar financira popunjavanje javnih knjižnica dječjom slikovnicom „Sve je to obitelj!“, u kojoj se kao posve prihvatljiva i normalna promovira praktična situacija u kojoj – ovdje zapravo treba doslovno citirati:

„Slično je tako kod Karle i njezinog mlađeg brata Martina. Njih dvoje jedan tjedan žive kod dviju mama, a drugi kod dvaju tata.

Martinove i Karline mame su Sabina i Tina. Obje su lezbijke. One se zaljube u žene umjesto u muškarce.

Ali kako dvije žene ne mogu dobiti dijete jedna s drugom, zamolile su Emila. Emil je homoseksualac. On voli muškarce umjesto žena. Točnije, voli Andreasa. Emil je u braku s Andreasom.

Obojica su oduvijek željeli postati očevi. Pa su se tako Emil, Andreas, Sabina i Tina dogovoril. Prvo su Emil i Tina dobili Karlu. Onda su Andreas i Sabina dobili Martina.

Obitelji u kojima djeca žive s dvije majke lezbijke ili dva oca homoseksualca zovu se dugine obitelji.“

(…!)

Ove rečenice su podijeljene na odlomke, kako su u slikovnici podijeljene u natpise uz slike; dotične stranice možete pogledati na internetu.[5] Vidim u komentarima čitatelja lucidni komentar, da humani i razboriti ljudi udomljavanje „jedan tjedan kod dvojice, drugi tjedan kod dvije“ ne bi priuštili ni kućnim ljubimcima, a kamoli maloj djeci (kod razvoda „normalnog“ braka, djeca se NIKAD ne dodjeljuju „jedan tjedan mami, jedan tjedan tati“; jer djeca uvijek moraju znati koji je njihov matični dom). A i sama ideja da se u dječjoj slikovnici raspreda o tome da se lezbijke „zaljube u žene umjesto u muškarce“, a da homoseksualac „voli muškarce umjesto žena“ … ajme meni pedagogije. Ali ako im je cilj dezorijentirati i sluditi novi naraštaj, na pravom su putu.

Posve uvjerljivi razlozi pravne prirode

Mogla se ovih dana hrvatska javnost do mile volje dezinformirati medijskim sadržajima gdje se objašnjava kako dosadašnja definicija braka (naime, mi „u Hrvatskoj i šire“ doista već mnogo stoljeća imamo pravno definirano, da brak mogu sklopiti 1 muškarac i 1 žena, nikakva druga kombinacija nije dopuštena) ipak smije ući u Ustav, jer navodno ionako „brak nije ljudsko pravo“.

Ne bih o ovoj smiješnoj tvrdnji mnogo raspredao, tek ću citirati iz Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda iz 1948. godine[6],

Članak 16.

1. Punoljetni muškarci i žene imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj bez ikakvih ograničenja glede rase, državljanstva ili vjeroispovijedi. Oni su ovlašteni na ista prava prilikom sklapanja braka, u braku i tijekom razvoda.

2. Brak se može sklopiti samo uz slobodan i potpun pristanak osoba koje namjeravaju stupiti u brak.

3. Obitelj je prirodna i temeljna društvena jedinica, i ima pravo na zaštitu društva i države.

U medijskoj igrici pokvarenih telefona, jedan dio ipak jest istinit: Europski sud za ljudska prava je do sada u mnogo slučajeva i na mnogo načina izrekao da „gej brak“ – nije ljudsko pravo; tako primjerice u presudi Schalk i Kopf protiv Austrije iz 2010.[7], i presudi u slučaju Gas i Dubois protiv Francuske iz 2012.[8].

Međutim, obzirom da su homoseksualci (i lezbijke, i biseksualci) građani kao i svi drugi, imaju oni svako drugo ljudsko pravo. Tako ESLJP u najnovijoj presudi Vallianatos i dr. protiv Grčke od 07.11.2013. god.[9] govori da kada država priznaje određene učinke izvanbračnih zajednica – mora na jednaki način omogućiti pristup takvoj zajednici, sa svim pravnim učincima koje takva izvanbračna zajednica ima prema zakonu dotične zemlje.

E sada: u gore rečenoj presudi Gas i Dubois protiv Francuske iz 2012. godine Europski sud za ljudska prava je pred sobom imao jednu registriranu izvanbračnu zajednicu lezbijki (moguće je takve zajednice registrirati i u Hrvatskoj, od 2003. godine[10]), koja je htjela posvojiti dijete. Tadašnje vlasti Francuske Republike to nisu htjele dopustiti – naime je francuski zakon dozvoljavao da posvajaju samo bračni parovi. Europski sud kaže da je to u redu.

Ako je, međutim, moguće da dvije osobe istog spola (ili veći broj osoba bilo kojeg spola, sada se pobornici „gej braka“ u Nizozemskoj zauzimaju i za poligamiju: za sada je ondje takvim zajednicama dodijeljen status „ugovora o zajedničkom životu“ – „samenlevingscontract“[11]) sklope „brak“ – onda imaju takvi “brakovi” jednako pravo kao i sve druge zajednice kojima zakon priznaje status braka.

Dakle, da dovršimo silogizam: bez ovakve promjene Ustava, samo trebamo čekati kada će nas Peđa Grbin i Vesna Pusić pridružiti grupi zemalja gdje će istospolnim parovima biti priznato da mogu predstavljati „brak“.  Drugim riječima, da mogu posvajati djecu – i tako napravimo onaj prevrat kojega je Francuska doživjela između 2012. godine (presuda Gas i Dubois protiv Francuske: istospolni par ne može posvajati djecu) i 2013. godine (izmjene Građanskog zakonika: istospolni par je „brak“, svaki „brak“ može posvajati djecu, ali niti u jednom „braku“ država ne prepoznaje ni tatu, ni mamu).

Riječima pape Franje, prevrat od (kršćanske) antropologije koja sagledava da su brak i obitelj prije države i da sva prava čovjeka i države potječu od braka i obitelji – prema antropologiji koja smatra da država može iskrojiti čovjekovu narav i obitelj kako se njoj svidi.

Ma naravno, Peđa i Vesna bi radije djecu dali homoseksualcima, nego raznim „uskogrudnim, retrogradnim, neciviliziranim“ (…!, da do kraja iskoristimo izričaj ministrice Pusić). Tko bi njima dokazao da je djeci ipak bolje da imaju i tatu i mamu.

„Točka razno“: UN i egzorcizam zbog „gej braka“ u Springfieldu

Kada već iznova i iznova spominjemo ministricu Pusić, spomenimo da je ona Lijepu našu učlanila u tzv. „LGBT Core Group“ u Ujedinjenim narodima. Tj. mi Hrvati smo time učlanjeni u najčvršću jezgru zemalja koje na međunarodnom polju zalažu za političke ciljeve međunarodne LGBT zajednice (sve tako uskogrudni, retrogradni, netolerantni, necivilizirani i skloni teroriziranju manjina, riječima same V. Pusić); ili barem Vesna Pusić tako odabire činiti u naše ime.

I, sada možemo vidjeti gdje u rujnu 2013. godine Predsjednik Gambije Yahya Jammeh govori pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda kako promoviranje homoseksualnosti kao nekakvog ljudskog prava predstavlja prijetnju samom opstanku ljudske vrste. „Homoseksualnost u svim svojim oblicima i manifestacijama, je vrlo zla, nehumana te protu-Božja“, kaže gambijski predsjednik.[12]

„Naravno“, kako možemo čitati dalje u istom Reutersovom izvješću iz UN, američki državni sekretar John Kerry odmah sazove svoju „LGBT Core Group“ u koju je ranije privukao omanje državice među kojima je na prvom mjestu Hrvatska (to je po abecedi, „Croatia“ dođe prije El Salvadora, Izraela, Nizozemske, Novog Zelanda i Norveške … možda bi ipak trebalo i u UN uvesti ćirilicu i pripadnu joj azbuku) i izdaje nekakvu izjavu kojom reagiraju na izjave Gambijskog predsjednika – koji očito voli biti u lošim odnosima sa Velikom Britanijom i SAD-om, i priskrbiti si simpatije u bližim mu zemljama crne Afrike (gdje je, recimo, u Nigeriji 2013. godine donijet zakon kojim se za organiziranje homoseksualnih udruga predviđa smrtna kazna) i Gambiji bratskih muslimanskih zemalja u kojima ni SAD, ni Velika Britanija, ni LGBT prava nisu na dobrom glasu.

Uglavnom, izborismo svoje mjesto u Reutersovim vijestima o međunarodnoj diplomaciji.

(…!)

Da nam Bog pomogne: u pravcu propovijedi Thomasa Paprockog,[13] biskupa Springfielda (Ilinois, SAD) održane prigodom euharistijskog klanjanja koje je uključivalo javni obred prošnje i egzorcizma (prema službenom Obredu egzorcizma izdanoga 2004. god. u Rimu, objašnjava biskup) od 20. studenog 2013. god. „Molitvu prošnje i egzorcizma radi naknade za grijeh istospolnog braka“ je biskup Paprocki okružen svojim svećenicima i vjernicima održao, kako objašnjava

„jer Guverner Illinoisa danas proglašava zakon koji redefinira civilni brak, uvodeći tako ne samo stvar koja je novotarija bez presedana za naš pravni poredak, nego također institucionalizirajući jednu objektivno grješnu stvarnost. Nije posljedica mržnje reći da je jedno nemoralno postupanje grješno. Naprotiv, predstavlja najveću sućut kada pomažemo ljude da se odvrate od grijeha. Ne osvrtati se na grješne postupke druge osobe je znak apatije i nezainteresiranosti, dok je bratsko ispravljanje motivirano ljubavlju za dobrobit osobe, što možemo vidjeti i iz činjenice da sam Isus ohrabruje takvo ispravljanje… Nije svrha naše molitvene službe danas i mojih riječi da demonizira nikoga, nego da skrene pažnju na demonske utjecaje kojima je Đavao prodro u našu kulturu, kako u državu tako i u Crkvu…. prijevara, podjela, ometanje i obeshrabrenost. Prijevaru Đavla u istospolnom braku možemo razumjeti ako se prisjetimo na riječi pape Franje kada se suočio sa sličnom situacijom kao nadbiskup Buenos Airesa 2010. godine: ‘Argentinski narod se mora suočiti, u nekoliko narednih tjedana, sa situacijom čiji ishod može teško nauditi obitelji. Identitet obitelji i njen opstanak su ovdje u opasnosti … Život tako mnoge djece će biti unaprijed diskriminiran zbog nedostatka ljudske zrelosti koju im je Bog namijenio da steknu uz jednog oca i jednu majku. Jasno odbacivanje zakona Božjega, urezanoga u naša srca, predstavlja opasnost … nemojmo biti naivni: nije posrijedi tek jedna politička borba … nije posrijedi tek jedan zakonski projekt (to je puko oruđe), nego manipulacija oca laži koji želi zbuniti i prevariti djecu Božju.’ Druga velika prijevara ili poremećaj braka je ideja da se tu zapravo ne radi o stvaranju života, nego uglavnom o romantičnoj vezi namijenjenoj individualnom (čak ne uzajamnom ispunjenju … Također je prijevara reći da neće biti loših efekata za djecu koja će odrastati u domaćinstvu istospolnog para. Podjela  koju je unio Đavao povodom istospolnog braka može se vidjeti u načinu na koji je naše društvo, naše obitelji i naša prijateljstva postala tako podijeljena i polarizirana oko ovog pitanja. Ometanje Đavlovo u stvari istospolnog braka možemo vidjeti po tome koliko se našeg vremena, energije i resursa  troši oko ovog pitanja, kada vidimo i urgentnije potrebe sa kojima se naša država i naša Crkva suočavaju. Obeshrabrenje koje Đavao unosi po istospolnom braku vidimo u porukama koje se nameću braniteljima tradicionalnog braka, da se redefiniranje braka ne može nikako zaustaviti – pa se ne moramo ni truditi… Molitve ‘prošnje i egorcizma koje se mogu koristiti u osobitim okolnostima za Crkvu uzete su iz Dodatka latinskog izdanja Obreda egzorcizma iz 2004. godine. Uvod Obreda objašnjava da ‘prisutnost Đavla i drugih demona se iskazuje i postoji ne samo u iskušavanju i mučenju osoba, nego također u prodiranju u stvari i mjesta na određene načine, te u raznim oblicima protivljenja Crkvi i napadima na nju….. Kako je pravno redefiniranje braka suprotno Božjem planu, oni koji ulaze u građanski istospolni brak su krivi za ozbiljan grijeh. Političari odgovorni za donošenje legislative o građanskom istospolnom braku su moralno odgovorno kao sudionici u omogućavanju tog teškog grijeha. Moramo moliti za oproštenje tih grijeha i izbavljenje iz tog zla koje je prodrlo u našu državu i našu Crkvu. Crkva stoji spremna da proširi Božje milosrđe na one koji u sakramentu obraćenja ispovjede svoje grijehe uz iskreno pokajanje i čvrstom odlukom da se poprave.“

Eto, ja ne bih ništa dodavao ovome što govori biskup Paprocki.

…

Dakle, na referendum.