Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Sakramenat Reda

Objavljeno: 7. travnja 2009.
Kategorija: Sakramenti

ČEMU MINISTERIJALNO SVEĆENIŠTVO

Katolička vjera u svećeništvo i njegovo veliko naglašavanje jedno je od “rimskih” vjerovanja za koje sam mislio da ih je sasvim lako opovrći u Svetom Pismu dok sam bio protestant. To je bilo iznimno važno učenje, jer sam slutio da će mnoštvo drugih katoličkih učenja iščeznuti kao dim kad se napusti katoličko razumijevanje svećeništva. Ispovijed, Misa kao žrtva, “posljednji obredi” i drugo srušit će se poput kuće od karata bez svećeništva kao temelja.

Biblijski tekstovi su mi izgledali sasvim jasni. Npr. Heb 7,22-25 kaže: “Utoliko je Isus i postao jamac boljega Saveza. Oni su brojni postali svećenicima, jer ih je smrt sprečavala da ostanu (u službi), a ovaj ima neprolazno svećeništvo, jer ostaje zauvijek.  Odatle slijedi da može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih” (prijevod Rupčić, naglasci nadodani).
Zar ovaj tekst ne eliminira mogućnost njih kao svećenika koji su “brojni” kao što to vidimo u Katoličanstvu? Štoviše, ovaj nam tekst govori da je Krist naš posrednik pred Ocem. Spojeno sa 1 Tim 2,5, koja kaže, “Jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Isus Krist”, Nisam shvaćao kako itko može reći da u Novom Zavjetu mogu postojati svećenici. Svećenik po definiciji, je posrednik između Boga i čovjeka. Kako sam si protumačio ove tekstove, Krist bi bio naš jedini, jedinstveni svećenik i posrednik, isključujući mogućnost postojanja ministerijalnog svećeništva.
(Zagovornik i posrednik su sinonimi u Novom Zavjetu)

Katolički odgovorPrvo, moramo raspršiti predodžbu da ne može biti “brojno svećenstvo” u Novom Zavjetu. U 1 Pt 2,5-9 kaže, “kao živo kamenje ugrađujte se u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu… A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni.” Činjenica da se u Novom Zavjetu na sve krštene odnosi naziv svećenici nužno znači da nije kontradikcija reći da je Krist naš jedinstveni svećenik / posrednik / zagovornik dok potvrđujemo kršćansku istinu da i kršćani mogu djelovati kao svećenici / posrednici / zagovornici.

Ključ je ispravno razumijevanje naravi tijela Kristovog. Kršćani ne otimaju niti umanjuju jedinstvenost Kristovog svećeništva kad ih se smatra svećenicima; oni sudjeluju u tom jedinstvenom svećeništvu. Tako blisko je zajedništvo krštenih sa Kristom da Pavao opisuje ovo mistično zajedništvo kao tijelo. (1 Kor 12,12-27; Rim 12,5) sa Kristom kao njegovom glavom (Ef 1,22-23). Ono što je svojstveno ruci u tijelu ni na koji način ne oduzima nešto glavi. Činjenica da su kršćani svećenici ne umanjuje Kristovo svećeništvo jer je Krist taj koji im daje silu da sudjeluju u njegovom vlastitom svećeništvu. Doista, Krist je taj (i njegovo svećeništvo) koji živi u njima (Gal 2,20)

Dalje, očito je da Heb 7,22-25 i 1 Tim 2,5 ne kažu da kršćani ne mogu djelovati kao posrednici u ma kojem smislu. Pavao kaže, “Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti” (1 Tim 2,1-2, prijevod Duda-Fučak). Ovaj tekst potiče kršćane da djeluju kao posrednici i zagovornici. Kad shvatimo da kršćani mogu zagovarati i da to čine kao članovi njegovog tijela, poteškoća nestaje. Jednostavno.

Svećenik-starješina

Čak i ako protestanti prihvaćaju predodžbu da su kršćani svećenici i prihvaćaju katoličko tumačenje 1 Tim 2,5Heb 7,22-25 na ovaj način, to ni na koji način ne pokazuje da postoji razlika između zaređenih svećenika za razliku od općeg svećeništva vjernika. 1 Pt 2 ukazuje da su svi kršćani svećenici – ali ne ministerijalni (zaređeni) svećenici. Ovo je bio moj najveći problem sa katoličkim poimanjem ministerijalnog svećeništva. Zaređeni službenici se nazivaju apostoli (Ef 4,11), starješine (Jak 5,14), biskupi (1 Tit  3,1) i đakoni (1 Tim 3,8).  Oni nisu nisu nazvani tipičnom grčkom riječju za svećenika, koja je hiereus. Riječ prezbiter koja se odnosi na svećeničku službu je izvedenica iz grčke riječi presbuteros, ili starješina. Ne potječe od riječi hiereus. Postoji etimološki (prema podrijetlu riječi) dokaz da su starješine u kršćanstvu smatrani svećenicima.

Nakon ovoga moram reći da meni nisu riječi starješina ili svećenik pomogle da shvatim istinu novozavjetnog svećeništva; nego funkcije apostola, biskupa i starješina koje se jasno očituju da su svećeničke naravi. (Đakon je zaređen, ali on nije ministerijalni svećenik).

U osnovi postoje 4 biblijska koraka koje sam koristio na putu otkrivanja novozavjetnog svećeništva. Prvo, vidio sam da iako standardna riječ za svećenika hiereus nije korištena za novozavjetne službenike, glagolski oblik te riječi je korišten. Nalazimo ga kad Pavao govori o svojoj službi kao apostola. On govori o svom “svećeničkom posluživanju”: “oslanjajući se na milost koju mi je Bog dao da budem službenik Krista Isusa kod pogana, da kao svećenik poslužim [grč. hierourgounta] Evanđelje Božje” (Rim 15,15-16, Rupčić).

Drugo, vidio sam da se 1 Pt 2,5-9 odnosi na Izl 19,6: “vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.” Ovaj tekst ukazuje na opće svećeništvo Starog Zavjeta. Ipak u istom poglavlju, redak 22, kaže: “I sami svećenici, koji dolaze blizu Jahvi moraju se očistiti.” Jasno sam vidio da je postojalo opće svećeništvo u Starom Zavjetu koje nije isključivalo  i postojanje ministerijalnog svećeništva. Može li tako biti i u Novom Zavjetu? Otkrio sam da može.

Treće, što se tiče pojma svećenik počelo mi je djelovati uvjerljivo da su kršćani u prvom stoljeću izbjegavali korištenje naziva za ministerijalnu službu Crkve, jer je isti taj pojam korišten za daleko brojnije židovske i čak poganske svećenike (Lk 1,8-9; Dj 14,13). Kršćani su koristili jezik kako bi razlikovali svoje svećenike od židovskih i poganskih svećenika svoga vremena.

Ono što je meni bilo najvažnije je četvrti korak. Vidio sam u Pismu da novozavjetni službenici funkcioniraju kao svećenici. A ima jedna izreka koja kaže: “Ako nešto hoda kao patka i pače kao patka, onda je to patka!”

Česti prigovor

Četvrti korak u mom biblijskom putovanju počeo je prigovorom koji je vrlo čest među protestantskom braćom glede svećeništva: “Zašto ja moram ići nekom čovjeku da bi moji grijesi bili oprošteni kad Biblija kaže da mogu ići ravno Bogu po Kristu? Nije li ovo sva svrha zbog koje je Isus došao i umro na križu?”

Pa, to nije sva svrha. Ovaj je prigovor temeljen na djelomičnoj istini i na djelomičnom nerazumijevanju. Protestanti su u pravu u jednoj stvari. Mi možemo i trebamo ići direktno k Bogu po Isusu Kristu u pokajanju, molitvi i prinošenju naših duhovnih žrtava u jedinstvu s njim. Ali otkrio sam da ovo nije ili/ili slučaj. Ne idemo ili Bogu ili k njegovu predstavniku na zemlji kad smo u potrebama. Katolička crkva i Biblija kažu da činimo oboje. Npr. Rim 12,1-2 kaže: “Zaklinjem vas braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.”

Ovdje vidimo da Pavao potiče sve kršćane da koriste svoje opće “kraljevsko svećeništvo” pred Bogom i prinose duhovne žrtve direktno njemu. Mi katolici slažemo se da svi kršćani mogu i trebaju činiti tako. Ali analogno onom što smo vidjeli u Starom Zavjetu također vidimo posebnu grupu ljudi pozvanih od Krista da budu ministerijalno svećenstvo u Novom Zavjetu. Zapravo, svaka od triju službi koje sam prije spomenuo – apostoli, stariješine i biskupi – funkcioniraju kao svećenici u Novom Zavjetu.

Apostoli, starješine i biskupi

U Pismu, vidimo da naš Gospodin definitvno bira i šalje apostole da djeluju kao posrednici između Boga i ljudi. Ovo, ponovo, naročito definira svećenika. Npr., nakon uskrsnuća, Isus se ukazuje apostolima u gornjoj sobi i kaže im:

“Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. To rekavši, dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” (Iv 20,21-23)

Isus je apostolima dao vlast opraštanja i zadržavanja grijeha. To je svećenička služba (Lev 19,21-22) U 2 Kor 2,10 Pavao kaže, “ako kome što oprostih, oprostih poradi vas – pred Kristom.”

Pavao je očigledno ispovijedao u Korintu, djelujući u ovoj svećeničkoj ovlasti apostola. Nastavlja govoreći da je apostolima dana služba pomirenja: “Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!” (2 Kor 5,20)

To što Pavao koristi riječ mi u opisivanju svećeničke službe može ukazati da uključuje starješine i biskupe sa kojima je putovao i/ili služio kao svećenicima, ali značenje je isto: Pavao opisuje svoju službu kao svećeničku.

Isus nije samo dao autoritet opraštanja grijeha apostolima, nego i božanski nepogriješivi autoritet da naviještaju evanđelje. “Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire,mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla” (Lk 10,16). I ovo je svećenička zadaća. Apostoli djeluju umjesto Boga kao posrednici između Boga i ljudi. U 2 Kor 2,17, Pavao opisuje ovaj svećenički rad: “Uistinu mi nismo kao mnogi koji trguju riječju Božjom, nego iskreno – kao od Boga pred bogom – u Kristu govorimo.”

Biskupi (episkopoi) su nasljednici apostola prema Pismu. Kad su apostoli birali Judinog zamjenika tekst opisuje službu apostola kao službu nadglednika: “njegovo [Judino] nadgledništvo (episkope) nek dobije drugi” (Dj 1,20). Biskupi, to se može zaključiti su pozvani da nastave apostolsku službu i apostolsku svećeničku ulogu. Biskupstvo je naslijeđe apostolske službe.

Na prezbitere se gleda i kao na svećenike. Jak 5,14-15 jednostavno kaže: “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine (presbyteroi) Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se.”

Uočite da Pismo ne kaže da bi trebali ići bilo kome jer smo svi svećenici kao kršćani. Ono izdvaja prezbitere i jasno pokazuje da imaju moć i autoritet da djeluje kao posrednici u opraštanju grijeha i iscjeljivanju.

Dva definitivna teksta

Na kraju, dva su teksta u Pismu kojima nisam mogao umaći. Vjerujem da mi je pokušavanje da pronađem protestantska objašnjenja za ove tekstove samo služilo učvršćivanju  katoličkog razumijevanja ispovijedi i svećeništva. Ta dva teksta su Iv 20,21-23 i Mt 16,18-19.

Što se tiče Iv 20,21-23 neki protestantski učitelji koje sam čitao pokušavali su zaobići očigledno tvrdeći da svršeni oblici glagola “otpuštaju im se” i “zadržani su im” govore da Isusove riječi: “Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se” zapravo znače “čije grijehe vi oprostite već su im oprošteni”, ne kroz službu apostola nego od Boga ne vezano uz apostole. Ovo je primjer kako se u tekstu čita nešto što jednostavno nije tamo napisano.

Tekst je zapravo sasvim jednostavan. Govori nam kad su grijesi oprošteni: oprošteni su kada ih apostoli oproste. Katolička crkva ne tvrdi da apostoli to postižu nekakvom magičnom moći ili vlastitom snagom. Isus “dahne u njih” i dade im silu Duha Svetoga da opraštaju grijehe. Ali činjenica je da su apostoli instrumenti Božjeg opraštanja i ne može biti jednostavnijeg primjera svećeničke zadaće od ove – osim možda u zadnjem tekstu koji ćemo ispitati: Mt 16,18-19.

“A ja tebi kažem: ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.”

Svi katolici su dobro upoznati sa ovim tekstom koji se odnosi na papinsku nezabludivost. Ovdje Isus obećava Petru vlast da naviješta evanđelje na zemlji sa nepogrešivim autoritetom neba da ga podrži. Ali manje je poznato da ovaj tekst također upućuje na oproštenje grijeha (KKC 553). U oba slučaja, kao što je gore navedeno govorimo o svećeničkim zadaćama; Petru i njegovim nasljednicima obećana je moć da budu posrednici poruke Božje istine i iscjeljenja posredovanog Božjim opraštanjem.

Sam  tekst je jasan jer koristi grčki vrlo rijedak rečenični sklop koji duboko iznosi svećeničku narav Petrove službe.

Samo spominjanje ministerijalnog svećeništva donosi poplavu misli u um i srca naših protestantskih prijatelja. Vjerujte onomu koji je prošao od gađenja na samu pomisao o ispovijedanju svojih grijeha svećeniku do onoga koji je jedva čekao da doživi otvaranje prozora neba kroz službu zaređenog katoličkog svećenika! Mislim da sam vrlo negativno gledao na svećeništvo.

U sljedećem razgovoru s nekim tko je sada tamo gdje sam ja bio, sjetite se jedne stare izreke: “Ako nešto hoda kao patka, i pače kao patka, onda je to patka!” Ako možete pomoći svom protestantskom prijatelju da vidi ulogu apostola, biskupa, starješina kao svećenika, možda neće proći dugo dok se i on bude radovao iskustvu Kristovog opraštanja kroz ispovijed.

Tim Staples, bivši službenik Assembly of God (Skupština Božja), jedan je od vodećih katoličkih apologeta danas / Catholic Answers

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.