Ovo nije ništa posebno, tek mala skripta iz koje bi mogao ponešto naučiti. U seminarima Katoličkih Odgovora pokušavamo naglasiti točku da biste uvijek trebali zahtijevati da vam misionar koji vam dođe na vrata najprije dokaže autoritet onoga o čemu će vam govoriti, i samo tada nastavite diskutirati pojedine stvari koje su mu na umu.
Pod „autoritetom“, mi ne mislimo na njegov osobni ili akademski kredibilitet. Mi mislimo na njegov autoritet za koji tvrdi da on može ispravno interpretirati Bibliju. Misionar (ili evangelilzator), (osim ako nije Mormon, jer naravno, u tom slučaju će njegov autoritet biti Mormonova knjiga) će uvijek tvrditi da dolazi od autoriteta Svetog Pisma. Reću će vam „Biblija kaže ovo“ ili „Biblija dokazuje da,“.
Zato prije nego se okrenete biblijskim redcima koje on iznese, i tako teme koju započne, zahtjevajte da demonstrira par stvari.
Najprije, zatražite ga da dokaže iz Biblije da je Biblija jedino pravilo vjere (ako je on Evangelik ili Protestant fundamentalist držat će se Reformacijske teorije sola scriptura – samo Sveto Pismo).Drugo, neka vam kaže kako zna koje knjige pripadaju Bibliji na prvom mjestu.
I treće, zahtjevajte da dokaže vama obojici da on ima autoritet interpretirati vama Bibliju (upamtite da će njegove doktrine biti gotovo uvijek izvučene iz interpretacija svetog teksta prije nego riječi samih) i da će njegove interpretacije uvijek biti točne.
Zamislite da razgovor ide otprilike ovako:
„Dobar dan sused. Mogu li s vama podjeliti par kršćanskih istina?“
„Naravno“ kažete vi. „Od kuda vam te istine?“
„Iz Biblije, naravno.“
„To je vaš autoritet? Biblija?“
„Da, to je jedini autoritet za kršćane.“
„Možete li to iz Biblije dokazati?“
„Kako to mislite?“
„Mislim, ja ne vjerujem da Biblija tvrdi da je jedino pravilo vjere. Mislim da je sama doktrina sola scriptura nebiblijska. Molim vas pokažite mi gdje Biblija tvrdi za sebe da ima takav status.“
Dostatno pravilo vjere?
Kod te točke evangelizator će vam vjerovatno iznijeti jedan od nekoliko biblijskih redaka. Odlomak koji je najčešće iznesen od evangelika i fundamentalista je 2 Timoteju 3,16-17. u King James verziji, redak ovako glasi: „Sve je Pismo dano po Božjem nadahnuću i korisno je za nauk, za ukor, za ispravljanje, za pouku u pravednosti; Da bi čovjek Božji bio savršen, potpuno opremljen za svako dobro djelo.“
Mnogi tvrde da 2 Timoteju 3,16-17 tvrdi da je Pismo dovoljno kao jedino pravilo vjere. Ali ispitivanje redka u kontekstu pokazuje da ne tvrdi uopće to; samo tvrdi da je Pismo „korisno“ (grčki: ophelimos) da pomaže. Mnogo stvari može biti korisno da bi se pojedinac kretao prema cilju, bez da mu bude dovoljno da dođe do cilja. Primjetite da odlomak nigdje čak ne aludira da je Pismo „dostatno“- što je, naravno, upravo on što protestanti misle da znači.
Istaknite da kontekst 2 Timoteju 3,16-17 je Pavlovo izlaganje vodilja za Timotejevu upotrebu Pisma i tradicije u njegovoj službi biskupa. Pavao kaže, „ostani u onome u čemu si počen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu. Sve Pismo, bogoduho (grči: theopneustos = “nadahnuto-Bogom“), korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.“ (2 Tim 3,14-17). U redku 14, Timoteju je početno izloženo da čuva usmeni nauk-tradicije-koje je primio od apostola Pavla. Odjeci Pavlova podsjećanja vrijednosti usmenih tradicija su u 1,13-14, „Uzorom neka ti budu riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.“, i „…i što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti“ (2,2). Ovdje se Pavao isključivo referira o usmenom naučavanju i podsjeća Timoteja da slijedi „uzor“ za svoje vlastito poučavanje (1,13). Tek nakon toga je spomenuto Pismo kao „korisno“ za Timotejevu službu.
Nekoliko drugih redaka koje mogu biti izneseni da „dokažu“ dostatnost Pismo može biti tretirano na isti način. Niti jedan ne koristi riječ „dostatan“ – svaki uključuje korisnost ili upotrebljivost, a mnogi su dani istovremeno kao uvjeravanje da se čvrsto drži usmeni nauk našeg Gospodina i apostola. Valja zapamtiti da nigdje Biblija ne kaže, „samo je Pismo dostatno,“ i nigdje to Biblija ne daje naslutiti.
Razumijevanje uloge Biblije
Nakon što ste demonstrirali da redci koje je evangelizator iznio jednostavno ne dokazuju tu točku, nastavite diskusiju ovako:
„Ako prepoznajete što je Biblija, vidjet ćete da nije namjenjena da bude sredstvo poučavanja za obraćenike. Zapravo, ni jedna knjiga Biblije nije napisana za nevjernike. Knjige Starog zavjeta napisane su za Židove, a knjige Novog zavjeta za ljude koji već jesu kršćani.
„Biblija nije katekizam ili kompletni teološki traktat. Samo pogledajte 27 knjiga Novog zavjeta. Nećete naći da netko piše o elementima vjere na način kako to katekizmi čine ili čak na način kao što su to drevna Vjerovanja činila. Tih 27 knjiga bile su napisane najvećim djelom (izuzimajući, na primjer, Evanđelja i načelno poslanice kao Jakovljeva i prva i druga Petrova) kao privremeni dokumenti adresirani zasebnim zajednicama za zasebne namjene.
„Većina poslanica,“ nastavite, „bile su napisane lokalnim crkvama koje su prolazile moralne i/ili doktrinalne probleme. Pavao i većina drugih pisaca Novog zavjeta slale su pisma tim lokalnim crkvama (npr. 1 i 2 Korinćanima i Galaćanima) u namjeri da srede ove probleme. Nije bilo pokušaja od strane pisaca da priopće golemo područje osnovnih doktrinalnih instrukcija nevjernicima, čak niti jednostavnog sažimanja svega za vjernike koji su primili pisma.
„S ničim od tog se ne slažem“ odgovara evangelizator. „Novi zavjet je baza kršćanske vjere.“ „Ali kako bi mogao biti,“ odgovarate vi, „pošto je kršćanska vjera egzistirala i cvjetala godinama prije prve knjige Novog zavjeta koja je bila napisana? Knjige Novoga zavjeta bile su sastavljene decenijama nakon Kristova uzašašća na nebo i trebala su stoljeća da bi se došlo do generalnog sporazuma među kršćanima koje knjige obuhvaća Novi zavjet.
„I to donosi drugu stvar. Kako znaš koje knjige sačinjavaju kanon Novog zavjeta? Kako sa sigurnošću znaš da su tih 27 knjiga ovdje u tvom Novom zavjetu zapravo inspirirane i trebale bi biti u Novom zavjetu? I kako sa sigurnošću znaš da možda neke inspirirane knjige nisu bile izostavljene iz kanona?
Tko odlučuje?
„Pa, rani kršćani složili su se oko 27 knjiga,“ odgovara evangelizator. „Duh Sveti ih je vodio do tog usuglašenja.“
„Sigurno da Duh Sveti je, ali tek nakon prilično dugog perioda vremena, a studij rane kršćanske povijesti pokazuje da je bilo značajnog neslaganja među kršćanima dok stvar sa kanonom napokon nije bila uređena. Neki rani kršćani rekli su da knjiga Otkrivenja ne spada u kanon. Drugi su rekli da pismo pape Klementa Pismo Korinćanima (napisano oko 80. g) i Hermin Pastir, rano drugostoljetna alegorija napisana po piscu kršćaninu imenom Herma spadaju u Novi zavjet. Kako bi to riješio?
„Znamo po ispitivanju sadržaja knjiga. Neke knjige – poput 1 Korinćanima i Otkrivenja – očito pripadaju. Druge – poput Klementovog Pisma Korinćanima – očito ne!
„Ali je li zaista tako očito? Reci mi, što je tako očito u Filemonu da indicira da je nadahnut? I što je tako očito nepravovjerno u Herminom pastiru ili Didahe ili Klementovom pismo ili bilo kojem drugom prvo ili drugo stoljetnom kršćanskom spisu? Čak nikad nisi ni vidio autografe (orginale) od 27 knjiga Novog zavjeta. Nitko iz današnjice nije. Najranije kopije ovih knjiga stoljećima su novije od orginala. Sviđalo ti se to ili ne, trebaš prihvatiti kako kaže Katolička Crkva da su zapravo ove kopije točne, kao i njena odluka da ovih 27 knjiga jesu inspirirani kanon Svetog Pisma Novog zavjeta. Prihvaćađ njeno svjedočanstvo kao vjerodostojno, ili inače tvoja protestantska Biblija ne bi imala ovih 27 knjiga. Razumiješ što mislim?
Pogledajmo Oce
Ako ti se desi da nađeš pisanja Otaca rane Crkve, ovo bi bilo dobro vrijeme da ih pročitaš. Pisanja su, bar u slučaju apostolskih Otaca, prije kratka, i možeš uvidjeti da se mnogi ovi spisi čine svakim djelom pravovjerni i inspirativni (da ne pobrkamo to sa terminom „nadahnuti“) kao i spisi samog Novog zavjeta. Tada glasno pročitaj knjigu Filemonovu ili 3 Ivanovu ili neke druge kratke kanonske knjige.
„Reci mi, što je u tim knjigama tako očito što ih čini nadahnutima? Ako nisi znao da je Filemona napisao Pavao ili da je 3 Ivanovu napisao Ivan, da li bi to jednako tako opet čitao? Da li bi automatski pretpostavio da one pripadaju Bibliji kao kanonsko Pismo? Nije nepoštovanje reći da u njima nema puno doktrinalnog sadržaja, a to nije čudno s obzirom da su prekratke da bi sadržavale bitne doktrinalne diskusije. Netko može zamisliti da bi kršćanska Crkva sasvim dobro preživjela bez obje.
„Niti knjiga tvrdi za sebe da je nadahnuta. Zapravo, ako u drugim, nekanonskim pismima postoji solidniji kršćanski nauk (to jest – ako sadrže više kršćanskih istina i bez vjerskih su grešaka) kako možete reći da je očigledno koja knjiga je nadahnuta, a koja nije?“
Ovdje će se evangelizator malo spetljati, možda ponavljajući svoje ranije izjave. Tada recite:
„Gledajte, činjenica je, jedini razlog zašto Vi i ja imamo novozavjetni kanon je zbog vjerodostojnog učiteljskog autoriteta Katoličke Crkve. Kao što je Augustin rekao, ‘ja ne bi vjerovao Evanđelju da mi to ne kaže autoritet Katoličke Crkve (Pismo Protiv Maniheja nazvanom „Temelj“ 5,6). Svaki kršćanin prihvaćajući autoritet Novog zavjeta čini isto, priznao on to ili ne, jer ima uključno povjerenje da je Katolička Crkva dobro učinila u određivanju kanona.
„Činjenica je da je Duh Sveti vodio Katoličku Crkvu kroz vrijeme da prepozna i odredi kanon Novog i Starog saveza godine 382. na sinodi u Rimu, za vrijeme pape Damaza I. Ova je odluka bila ratificirana opet na koncilima u Hiponu 393. i Kartagi 397. i 419. godine). Ti, prijatelju moj, prihvaćaš točno iste knjige u Novom zavjetu koje je papa Damaz odredio da su kanonske, a ne neke druge.
„Nadalje, razlog zbog kojeg prihvaćaš knjige koje prihvaćaš je da su bile u Bibliji koju ti je netko dao kad si postao kršćanin. Prihvaćaš ih zato jer ti ih je netko dao. to znači ti prihvaćaš kanon Novog zavjeta kojeg prihvaćaš zbog tradicije, jer tradicija je jednostavno ono što nam je predano od onih koji su bili u vjeri prije nas. Stoga tvoje znanje o istim tim knjigama koje pripadaju u Bibliju, kao Filemonu i 3Ivanova, počiva na tradiciji prije nego na Pismu samom!
„Ono što se trebaš upitati je ovo: ‘Od kuda imamo Bibliju?’ Dok ne možeš dati zadovoljavajući odgovor, nisi baš u poziciji da se osloniš na autoritet Pisma ili da tvrdiš da možeš biti siguran da znaš kako ga točno interpretirati.
„Nakon što odgovoriš na to pitanje – a zaista postoji samo jedan odgovor koji može biti dan – imate nekoliko drugih važnih pitanja za postaviti: ‘ako Biblija, koju smo primili od Katoličke Crkve, je naše jedino pravilo vjere, na kome je da ju interpretira? I zašto ima toliko mnogo konfliktnih razumijevanja među evangelicima i fundamentalistima čak oko centralnih doktrina koje se odnose na spasenje?’“
„Slažemo se u bitnome“
„Pa, to mogu sasvim lako odgovoriti,“ odgovara evangelizator. „Evangelici i fundamentalisti slažu se u bitnome, ali se ne slažemo u drugotnim stvarima.“
„Je li? Gdje u Pismu nailazimo na listu doktrina sa bitnim stvarima, a gdje sa ‘drugotnim’? Odgovor je: ‘nigdje’. Evangelici i fundamentalisti ne slažu se oko centralnih stvari kao što su krsna obnova i nužnost krštenja (je li to tek puki znak drugim kršćanima, ili ima stvarnu ulogu u procesu opravdanja?), može li ili ne netko postići spasenje (neki protestanti kažu da je to nemoguće, drugo da je moguće). Svi vi tvrdite da ste ‘samo Biblija’ kršćani, ali koja je grupa u pravu?“
