Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Iz vode i Duha

Objavljeno: 8. travnja 2009.
Kategorija: Sakramenti
Novo rođenje ne događa se samo po vjeri
U današnje vrijeme pojam ponovnog rođenja od velike je važnosti. Fraza preuzeta sa stranica Biblije postala je toliko otrcana da se primjenjuje čak i u područjima nevezanima za vjeru. No, kršćanstvo stoji podijeljeno oko značenja ovog pojma. Veliki broj kršćana danas ga shvaća u smislu da osoba zadobije vjeru u Isusa Krista kao Spasitelja i započne živjeti kršćanskim životom.

Ovaj pojam svoj korijen nalazi u nauku začetnika reformacije. Martin Luther naučavao je čovjekovo spasenje samo po vjeri (sola fide). Premda je Luther još uvijek vjerovao u sakramentalnu djelotvornost krštenja, većina protestanata danas tumači sole fide doslovno: osoba treba samo povjerovati u Isusa, ispovjediti ga kao Krista, i potom je spašena. Naposljetku, nije li Gospodin rekao, “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne; nego da ima život vječni” (Iv 3,16)? I nisu li Pavao i Sila obećali stražaru iz Filipa  “vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom tvoj” (Dj 16,31)?

Crkve protestantske baštine definirale su vlastiti pojam ponovnog rođenja. Propovjednici, kakvim sam nekoć i sam bio, pozivaju muškarce, žene, i djecu u crkvi da istupe naprijed, pitajući ih potom vjeruju li u Gospodina Isusa, ili vjeruju li u svojim srcima da je Bog uskrisio Krista od mrtvih (“Jer ako ustima ispovjedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.” [Rim 10, 9-10]).

Naravno, uslijedio bi potvrdan odgovor – zašto bi uostalom istupili naprijed? Potom bismo veoma svjesno i ponizno izmolili Molitvu pokajanja i radosno obznanili, pošto su ispovjedili “vjeru u Isusa” ili  “povjerenje u Isusa”, da su sada djeca Božja. Primili su “obnavljajuću silu” Duha Svetoga. Postali su nanovo rođeni kršćani!

No, je li doista tako? Jesu li uistinu postali dio Božje obitelji?

Biblija uči uvijek i nanovo da su kršćani uistinu spašeni Božjom milošću po vjeri:

“Sada se pak izvan Zakona očitovala pravednost Božja, posvjedočena Zakonom i Prorocima, pravednost Božja po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju”
(Rim 3,21-22).

“Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar” (Ef 2,8).

“Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri, u Kristu Isusu” (Gal 3,26). Pavao govori o preduvjetu posinstva – vjeri, nasuprot starom zakonu. Ali u sljedećem retku objašnjava važno sredstvo njegove primjene: “Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste” (naglasci dodani).

Slušatelj pristaje uz poruku evanđelja i potom je prihvaća. Prihvaćanje evanđeoske poruke je početak i temelj novog rođenja, ali ne i rođenje kao takvo. To je samo temelj za Božje djelo, kojim Bog daje novu dimenzija životu vjerujućeg grešnika: “A bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže” (Heb 11,6).

No, čini li ispovijest vjere u Krista ili trenutno obraćenje na kršćansku vjeru osobu nanovo rođenom? Govori li doista Pavao u Rimljanima 10,9-10 da je ispovijest vjere u Krista novo rođenje (tj. spasenje)?

Prihvatimo li da je samo vjera iz Rimljana 10, 9-10 dovoljna za spasenje, što je s Isusovom izjavom, “ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje” (Iv 3,5)? Što je sa “Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se” (Mk 16,16)? A što je s Petrovim odgovorom na pitanje Židova što je potrebno za spasenje: “Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga” (Dj 2,38)?

Pavao koristi riječ vjera u svojim spisima kao sinegdohu, riječ koja sažima cijeli proces. Vjera i pouzdanje u Isusa kao takvo nisu novo rođenje, nego samo prvi korak u procesu novog rođenja. Samo vjera ne spašava – osim naravno, ukoliko ne postoji mogućnost dovršenja čitavog procesa vjere: vjera, pokajanje, krštenje.

Vjera

Mnogi protestanati ukazuju da Biblija ništa ne dodaje vjeri koja privodi spasenju – vjeri koja stoji zasebno i samostalno. No pritom zanemaruju Isusov dodatak: “Tko uzvjeruje i pokrsti se spasit će se”.

Neki smatraju da je Kristov milosni dar spasenja desnom razbojniku primjer spasenja samo po vjeri. Međutim, ne možemo znati je li dobri razbojnik bio jedan od više stotina, čak tisuća, ljudi u tom području koji su za vrijeme Kristove službe odgovorili na poziv krštenja vodom. Čak i pod pretpostavkom da razbojnik jest spašen samo po vjeri, moramo uzeti u obzir da nije postojala mogućnost krštenja. Svoju vjeru iskazao je na izvanredan način, molbom Gospodinu da ga se sjeti u svom kraljevstvu, no radilo se o iznimci koja pokazuje suverenost i milosdnost Božjeg djelovanja. Normativni biblijski proces ponovnog rođenja započinje vjerom, očituje se pokajanjem, a dovršava u vodi krštenja.

Drugi biblijski primjer često korišten kako bi se pokušalo dokazati da je iskustvo ponovnog rođenja trenutačni čin vjere, jest obraćenje Savla iz Tarza (Dj 9). Stoji da je Savao nanovo rođen po svojoj “spasonosnoj vjeri” u proslavljenog Isusa kao “Gospodina” (“Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’ On upita: ‘Tko si, Gospodine?'”[Dj 9,4-5]). Riječ Gospodin ovdje je korištena, kao i drugdje u Novom zavjetu, kao naslov iz poštovanja, vrlo slično današnjoj uporabi. Savao nije poznavao osobu koja mu se obraća.

Savao jest povjerovao na putu za Damask, ali je primio svoje pravo na posinstvo po ulasku u kraljevstvo Božje pošto je od Ananije primio krštenje. U Bibliji se ne spominje Savlovo pokajanje, međutim možemo biti opravdano sigurni da se ono dogodilo u međurazdoblju od tri dana kada je Savao bio slijep, te je postio i molio.

Pokajanje (obraćenje)

Nakon prvog koraka – prihvaćanja vjere, slijedeći korak u procesu novog rođenja jest pokajanje. Osoba koja prihvati evanđeosku poruku mora se pokajati za svoje grijehe i obratiti s puta tame prema Bogu:

“Otada je Isus počeo propovijedati: ‘Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko'” (Mt 4,17).

“Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši pa da od Gospodina dođu vremena rashlade” (iz Petrove propovijedi, Dj 3,19).

“I ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate” (Dj 17,30).

“Nego najprije onima u Damasku pa onda i u Jeruzalemu, svoj zemlji židovskoj i poganima navješćivah [Pavao] da se pokaju i obrate k Bogu i čine djela dostojna obraćenja” (Dj 26,20).

Krštenje

Pošto se primatelj Radosne vijesti pokajao za svoje grijehe i obratio k Bogu, postaje Gospodinov učenik. Slijedeći je korak krštenje u vodi, koje dovršava putovanje prema kraljevstvu Božjem. Do ove točke obraćenik je izašao iz kraljevstva tame, i treba biti rođen za Kraljevstvo Božje.

Vodeno krštenje je sakrament koji obraćenog grešnika pripušta prema sklapanju saveza s Bogom. Riječ sakrament dolazi od latinske riječi sacramentum, sa značenjem prisega. Možemo reći da sakrament sadrži Božju prisegu o darivanju milosti putem materijalnog znaka.

Stari zavjet svjedoči o dinamizmu vode putem simbola ili pralika krštenja. To je ponajprije vidljivo u prikazu prvog stvaranja, gdje Duh izvodi život i poredak iz voda koje su prekrivale zemlju (Post 1, 1-2. 20). Također, u Bibliji nalazimo primjer Noinog spasenja kroz vodu, kao pralik našeg spasenja po krštenju  (Post 6, 9-18; 1Pt 3, 20-21).

U Bibliji nalazimo sliku krštenja gdje Mojsije izvodi Izraelce iz egipatskog ropstva preko voda Crvenog mora (Izl 14; 1 Kor 10,2). Levitski svećenici prije ulaska u Šator sastanka očišćeni su pranjem u vodama krštenja koje su se nalazile u umivaoniku (Izl 30,17-21). Sirijski vojskovođa Naaman ozdravio je po krštenju (sedmerostrukim uranjanjem) u vodama rijeke Jordana (2 Kr 5). Božje obećanje izrečeno po proroku Ezekijelu upućuje na pročišćujuću moć krsne vode (Ez 36,25-27).

Stoga, Pismo daje jasno svjedočanstvo Božjeg obećanja o izbavljenju, očišćenju, spasenju i daru života, ostvarenog posredstvom vode u sakramentu krštenja.

Nikodem, veliki učitelj židovskog Zakona i član Velikog vijeća zvanog Sinedrij, dolazi Isusu za mrkle noći, u potrazi za odgovorima (Iv 3,1-15). Isus iznenađuje svojom izjavom, “Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega” (3,3). Shvaćajući ga doslovno, Nikodem upita, “kako se čovjek može roditi kad je star?” (3,4). Isus odgovori, “Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha ne može ući u kraljevstvo Božje” (3,5).

Kršćani su podijeljeni oko značenja vode u ovom odlomku. Neki vjeruju da je Isus mislio na amnionsku tekućinu, plodnu vodu, povezanu sa prirodnim rođenjem. Drugi vjeruju da je voda Božja riječ. Ali od najranijih vremena Crkva je uvijek razumjela da je riječ o vodi krštenja.

Svaki primjer silaska Duha Svetog u Novom zavjetu, povezan je s vodenim krštenjem. Svaki puta, osim u jednom slučaju, Duh Sveti silazi nakon vodenog krštenja (usp. Dj 2,38; 8,9-17). Kada je Pavao ispitivao efeške učenike poznaju li Duha Svetoga, upitao ih je, “Kako ste onda kršteni?”. Na temelju odgovora, “krštenjem Ivanovim”, Pavao je znao da nisu primili kršćansko krštenje. Stoga im je najprije navijestio evanđelje, a potom ih krstio kršćanskim krštenjem (u Kristovo ime), položio ruke na njih, te su istog trena primili Duha Svetog (Dj 19,1-6). Duh nije mogao doći sve dok nisu primili krštenje “u ime Gospodina Isusa”.

Jedini slučaj kada je Duh Sveti sišao prije krštenja zabilježen je u Djelima 10, 44-48, kada su pogani bili pridruženi kršćanskoj Crkvi. U jedanaestom poglavlju otkrivamo i zašto: da Duh Sveti nije sišao na pogane, Židovi im nikad ne bi dopustili ulazak u Crkvu (Dj 11,1-3, 15-18).

Isusovo krštenje (zabilježeno u Mt 4,19; Mk 1,9; Lk 3,21; Iv 1,32) svjedoči za istinu da je Duh Sveti povezan sa krsnom vodom. U svakom zapisu, zabilježeno je kako Duh Sveti silazi tek po izlasku iz krsne vode.

Pavao nas u svojoj Poslanici Titu podsjeća: “on nas spasi…kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom kojega bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu (Tit 3,5-6). Drugim riječima, po Božjoj i Kristovoj milosti, Duh Sveti je darežljivo darovan –izliven – na vjernike kroz vodu krštenja. Ovo odgovara Isusovim riječima Nikodemu: “Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.” Rani crkveni oci, učenici apostola (apostolski oci) i pisci drugog stoljeća, svjedoče bez iznimke da je voda iz Ivana 3,3-5 voda novog rođenja.

Svako rođeno dijete, rođeno je u obitelj. Duhovno rođenje po krštenju daje vjerniku posinstvo u Božjoj obitelji. U Rimljanima 8,15-16, Pavao piše: “Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!’ Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja”.

I ponovno, u Galaćanima 3,26-27: “Uistinu svi se sinovi Božji, po vjeri, u Kristu Isusu. Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.” Također: “A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: ‘Abba! Oče!'” (Gal 4,6).

Vjera u Krista je prvi i nužan korak za ponovno rođenje, ali bez krsne vode ono je nepotpuno i ne može nam dati novozavjetno posinstvo. Vjera, kako je Pavao spominje u svojim pismima, jest sinegdoha koja sažima čitav proces spasenja. U tom svjetlu, čitav svetopisamski govor o spasenju i ponovnom rođenju dobiva savršeni smisao.

Alex Jones, This Rock, sv.11., br. 12. 2000. god. 

Slika: Nedžib Vučelj

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.