Protestantski su reformatori ustvrdili kako je Biblija jedini autoritativni izvor vjerske istine, do čijeg ispravnog razumijevanja dolazimo gledajući riječi samog teksta. Ovo je protestantsko učenje zvano ”sola Scriptura” (lat: samo Pismo). Prema tom učenju ne postoji vanjski autoritet koji bi bio ovlašten tumačiti, zato što takav autoritet, npr. Crkva, nije ustanovljen od Krista kao sudište koje će određivati koje je od suprotnih tumačenja ispravno.
U razgovorima s protestantima evangelicima ili fundamentalistima, vjerojatno nema većeg razočaranja od pokušaja da ih se nagna priznati zašto bi Biblija trebala uopće biti uzeta kao pravilo vjere. Sve se svodi na pitanje zašto fundametalisti prihvaćaju Bibliju kao nadahnutu, pošto se Biblija može prihvatiti kao pravilo vjere samo ako je se najprije drži nadahnutom i stoga nezabludivom.
To je problem koji većini kršćana ne uzrokuje nesanicu, jer o tome nikada nisu ozbiljnije razmišljali. Oni vjeruju Bibliji zato što žive u okruženju koje je, iako u mnogome post-kršćansko, još uvijek prožeto kršćanskim pretpostavkama i načinom mišljenja.
Ravnodušan kršćanin koji ne bi dao niti tračak povjerenja Kur’anu ipak bi dvaput razmislio prije nego bi rekao nešto protiv Biblije. Za njega ona ima određeni službeni položaj iako ne može objasniti zašto. Moglo bi se reći da prihvaća Bibliju kao nadahnutu knjigu (ma što to njemu značilo) iz nekog “kulturološkog” razloga, no to teško može biti odgovarajući razlog, pošto bi to onda značilo da se Kur’an ima držati nadahnutim u islamskoj zemlji.
“Nadahnjuje me”
Neki fundamentalisti govore kako vjeruju da je Biblija nadahnuta zato što ih “nadahnjuje”, no to je dvoznačan pojam. U jednu ruku, ukoliko bismo ga rabili u strogo teološkom smislu, onda se nameće pitanje: Kako znamo da je Biblija nadahnuta, da je “napisana” od Boga, koji se poslužio ljudima kao sredstvom pisanja?
No, ukoliko “nadahnjujući” znači ništa više nego da “nadahnjuje”, “potiče”, onda bi netko mogao reći da su i Shakespeareova djela nadahnuta. Nadalje, dijelovi Biblije, uključujući čitave knjige Starog Zavjeta, ne mogu se na ovaj način nazvati “nadahnjujućima”. Ne radi se o nepoštivanju ako priznamo da su neki dijelovi Biblije suhi poput vojne statistike – neki dijelovi zapravo i jesu vojna statistika – i vrlo teško mogu potaknuti osjećaje.
Svjedočanstvo Biblije
Što je sa tvrdnjom same Biblije o njenom nadahnuću? Nema mnogo mjesta gdje je takva tvrdnja iznesena makar približno a većina knjiga u Starom i Novom zavjetu takvo što uopće ne tvrde. Zapravo niti jedan novozavjetni pisac izrazito ne tvrdi da on sam piše po izravnoj Božjoj zapovijedi, osim Ivana, autora Otkrivenja.
Osim toga, sve kada bi i svaka biblijska knjiga počinjala tvrdnjom da je nadahnuta to ne bi ništa riješilo. Lažne knjige mogu bez problema tvrditi da su nadahnute, a mnoge to i čine. Puka tvrdnja o nadahnuću nije dovoljna kako bismo nešto promatrali bona fide. Pošto sve ovo otpada mnogi fundamentalisti brane se govoreći “Duh Sveti govori mi da je Biblija nadahnuta”, što je bijeg u subjektivizam sličan tvrdnji da im Duh Sveti tumači sam tekst. Na primjer, nepoznati autor brošure ”Kako mogu razumjeti Bibliju?”, koju distribuira evangelička organizacija “Radio Bible Class”, nabraja dvanaest pravila za proučavanje Biblije. Prvo je: “traži pomoć Duha Svetoga. Duh je dan kako bi rasvijetlio Pismo i učinio ga živim dok ga proučavaš. Traži njegovo prosvjetljenje.”
Ako to znači da će svatko tko traži ispravno tumačenje primiti takvo što od Boga – a upravo na taj način većina fundamentalista razumijeva pomoć Duha Svetoga – onda bi mnoštvo tumačenja, čak i među fundamentalistima, ljude trebalo dovesti u sumnju da li Duh Sveti radi dobro svoj posao.
Nema razumnog temelja
Većina fundamentalista ne tvrdi da im je Duh Sveti govorio izravno kako bi ih uvjerio u nadahnutost Biblije. Radije kažu da su čitajući Bibliju uvjereni da je ona Riječ Božja, da dobiju pozitivan osjećaj da je nadahnuta, i to je sve. No to srozava njihovo prihvaćanje Biblije na razinu utjecaja kulture, navika ili bilo kojih drugih osjetilnih ili psiholoških čimbenika.
Bez obzira na to kako ga promatrali, fundamentalističko polazište nije osobito promišljeno. Rijetki su fundamentalisti koji, makar i u ime dokazivanja, najprije prilaze Bibliji kao da nije nadahnuta, a potom, nakon što je pročitaju silogistički zaključe da je tome tako. Fundamentalisti zapravo kreću od nadahnutosti kao činjenice – baš kao što i ostala fundamentalistička učenja uzimaju kao polazišta, a ne kao zaključke. Na kraju oni “zaključuju”, očito kružnim rezoniranjem, da Biblija potvrđuje svoju nadahnutost, a to su zapravo znali od početka.
Čovjek koji pomnjivo ispituje fundamentalistički pristup nadahnuća, na kraju će ostati nezadovoljan jer mu je jasno da fundamentalist nema razuman temelj za svoje vjerovanje vjerovanju. Gdje je onda uopće moguće pronaći razuman dokaz nadahnutosti Pisma? Ne treba tražiti dalje od Katoličke crkve. U konačnici, katoličko je polazište jedino koje uvjerljivo dokazuje božansko nadahnuće Pisma, jedino koje može zadovoljiti u intelektualnom pogledu.
Katolički način dokazivanja nadahnuća Biblije jest sljedeći: Bibliji se najprije prilazi kao običnom drevnom spisu. Nema pretpostavke da je nadahnuta. Iz kritike teksta u mogućnosti smo zaključiti da posjedujemo tekst čija je točnost sigurnija od bilo kojeg drugo drevnog spisa.
Ispravan tekst
Sir Frederic Kenyon, u djelu ”Priča o Bibliji”, konstatira da “za sva djela klasične antike ovisimo o rukopisima napisanim dugo nakon izvornika. Pisac čija su djela u najboljem stanju jest Virgilije, pa ipak najraniji Virgilijevi rukopisi koji su nam dostupni, napisani su oko 350 godina nakon njegove smrti. Kod svih ostalih klasičnih pisaca, razdoblje između njihove smrti i najranijeg postojećeg rukopisa njegovih djela mnogo je duže. Kod Livija radi se o oko 500 godina, Horacija 900, kod većine Platonovih spisa 1300, Euripidovih 1600 godina.” Pa pak nitko ozbiljan ne stavlja u pitanje imamo li ispravan prijepis djela ovih pisaca. No u slučaju Novog zavjeta na raspolaganju su nam dijelovi prepisani u prvom i ranom drugom stoljeću, samo nekoliko desetljeća nakon što su napisani.
Ne samo da su biblijski rukopisi daleko stariji od onih koje imamo od klasičnih pisaca, nego je i broj rukopisa s kojima raspolažemo daleko veći. Neki su od njih cjelovite biblijske zbirke, neki su djelići sa tek nekoliko riječi, no postoji doslovno tisuće rukopisa na hebrejskom, grčkom, latinskom, koptskom, sirskom i drugim jezicima. To znači da možemo biti sigurni u ispravnost teksta i odatle možemo sigurno ići dalje.
Biblija kao povijesna istina
Nakon toga obratit ćemo pozornost koju poruku donosi Biblija, promatrana još uvijek kao čisto povijesni zapis, s posebnim osvrtom na Novi zavjet, posebice evanđelja. Istražujemo izvješće o Isusovom životu, smrti i uskrsnuću.
Koristeći ono što nalazimo u samim evanđeljima i ono što nalazimo u izvanbiblijskim spisima iz ranih stoljeća, zajedno s onim što znamo o ljudskoj naravi (i ono što temeljem samo naravnog promišljanja znamo o božanskoj naravi), zaključujemo da je Isus ili bio ono što je tvrdio sam o sebi – Bog – ili je bio lud. (Zacijelo znamo da nije mogao biti tek dobar čovjek koji nije Bog, pošto dobar čovjek ne bi tvrdio ono što je Isus o sebi tvrdio.)
Možemo isključiti mogućnost da je bio luđak ne samo po onome što je govorio nego i po onome što su njegovi sljedbenici učinili nakon njegove smrti. Mnogi kritičari evanđeoskih izvješća tvrde da Krist nije uistinu uskrsnuo, nego da su njegovi sljedbenici uzeli njegovo tijelo iz groba, a protom proglasili kako je ustao iz mrtvih. Prema njima, uskrsnuće nije ništa više od obmane. Smisliti obmanu kako bi se proslavilo prijatelja i učitelja jedna je stvar, no tko će pronaći ljude kadre dati život za obmanu i to obmanu od koje nema nekakve koristi. Zacijelo da Krist nije uskrsnuo, njegovi učenici ne bi umirali na tako strašne načine potvrđujući stvarnost i istinitost uskrsnuća. Kao zaključak ovakvog slijeda razmišljanja nameće nam se činjenica da je Isus zaista uskrsnuo od mrtvih. Stoga su i njegove tvrdnje o njemu samome – uključujući i onu da je on Bog – vjerodostojne. Mislio je ono što je govorio i učinio je ono što je rekao da će učiniti.
Nadalje, Krist je rekao da će ustanoviti Crkvu. I Biblija (još uvijek promatrana kao čisto povijesni zapis, bez božanskog nadahnuća) i ostali antički spisi potvrđuju činjenicu da je Krist ustanovio Crkvu zajedno s osnovama ovoga što je danas sadržano u Katoličkoj Crkvi – papinstvo, hijerarhiju, svećeništvo, sakramente, učiteljsku vlast i ono što iz toga proizlazi, nezabludivost. Preduvjet da bi Kristova Crkva posjedovala navedene karakteristike, jest jamstvo doktrinarne nezabludivosti.
Tako smo dakle, uz pomoć čisto povijesnih sadržaja zaključili da Crkva postoji, te da je od Boga zaštićena od naučavanja bilo kakve doktrinalne zablude. I tako dolazimo do zadnje pretpostavke u raspravi.
Katolička crkva naučava da je Biblija nadahnuta, i možemo vjerovati riječi Crkve upravo zato, jer je Crkva nezabludiva. Tek nakon što smo od ispravno ustanovljene vlasti – to jest one koju je ustanovio Bog kako bi nam osigurao istinu u vjerskim pitanjima – saznali da je Biblija nadahnuta, možemo je razumno započeti koristiti kao božanski nadahnutu knjigu.
Spiralno dokazivanje
Valja primijetiti da se ovdje ne radi o kružnom dokazivanju. Ne temeljimo nadahnutost Biblije na nezabludivosti Crkve, a nezabludivost Crkve na riječi nadahnute Biblije. To bi zaista bilo kružno dokazivanje! Ovdje se zapravo radi o spiralnom dokazivanju. Na prvoj razini dokazujemo vjerodostojnost Biblije kao povijesne knjige. Odatle zaključujemo da je osnovana nezabludiva Crkva. A tek zatim uzimamo riječ nezabludive Crkve koja tvrdi da je Biblija nadahnuta. Ne radi se dakle o kružnom dokazivanju jer konačni zaključak (da je Biblija nadahnuta) nije tek ponovna tvrdnja početne pretpostavke (Biblija je povijesno vjerodostojna), i uvodni iskaz (Biblija je povijesno vjerodostojna) ne temelji se na konačnom zaključku (Biblija je nadahnuta). Tako smo pokazali da bez postojanja Crkve nikada ne bismo mogli znati je li Biblija nadahnuta.
Nedostatni temelji
Smisao rečenoga jest u tome da su fundamentalisti u pravu kada vjeruju da je Biblija nadahnuta, ali temelji njihovog vjerovanja su nedostatni. Ovo uvjerenje se zapravo može temeljiti samo na vlasti ustanovljenoj od Boga, koja nam je u stanju reći da je Biblija nadahnuta, a ta je vlast dana Crkvi.
I ovdje na svjetlo dolazi najozbiljniji problem. Može se činiti da nije toliko važno zašto netko vjeruje u nadahnutost Biblije, sve dok u nju vjeruje. No temelji nečijeg vjerovanja u nadahnuće izravno utječu na to kako će netko tumačiti Bibliju. Katolik vjeruje u nadahnutost zato, recimo to jednostavnim rječnikom, jer mu Crkva tako kaže i ista ta Crkva ima vlast tumačiti nadahnuti tekst. Fundamentalist vjeruje u nadahnutost, iako je to slabo utemeljeno, no oni nemaju drugog ovlaštenog tumača do li sebe same.
Kardinal Newman to je u svom eseju o nadahnuću 1884. god., izrazio sljedećim riječima: “Sigurno, ukoliko su objave i pouke Pisma upućene nama osobno tada je praktično, prisustvo nekog formalnog suca i učitelja obvezatna. Prvenstveno je nerazumno pretpostaviti da bi nam knjiga toliko složena, toliko nesustavna, u dijelovima toliko zamračena, ishod toliko različitih umova, vremena i mjesta, bila dana odozgor bez sigurnosti nekog autoriteta; kao da bi ona ikako mogla ovakva kakva jest, samu sebe tumačiti. Njezina nadahnutost jamči tek njenu istinitost, a ne njeno tumačenje. Kako će pojedinačni čitatelj ispravno razlikovati što je u Bibliji didaktika, što povijest, što je činjenica, što je viđenje, što je preneseno značenje, što je doslovno, što je fraza a što gramatika, što je formalno proglašeno, a što je tek pojava, što je tek privremeno, a što ima trajnu obvezatnost. To je naše naravno očekivanje, i ono je opravdano i posljedicama iz posljednja tri stoljeća, u mnogim zemljama gdje su osobna shvaćanja Pisma prevladala. Dar nadahnuća zahtjeva nezabludivost kako bi dar bio potpun.”
Prednost katoličkog pristupa je dvojak: ponajprije, nadahnuće je stvarno dokazano, a nije nešto što se tek temelji na ”osjećajima”. Drugo, glavna činjenica iza dokaza – stvarnost nezabludivog učenja Crkve – vodi nas k rješenju problema koji je snašao etiopskog eunuha (Dj 8, 30-31): kako će netko znati koje je tumačenje ispravno? Ista ona Crkva koja čini Bibliju vjerodostojnom, potvrđuje njeno nadahnuće, ima i vlast ustanovljenu od Krista – tumačiti Njegovu riječ.
(Catholic Answers)
