Bila je Noć vještica (to jako utječe na dom gdje sam jednom nabasao na susret lokalnog vampirskog kulta – ispred glavne knjižnice, ništa manje nego crna odjeća i ostalo). Dok sam tamo stajao, čekajući autobus, vidio sam tri studenta koja su prilazila i činila se, pa, malo drugačija. Djelovali su sretno, ali su bili prilično dobro obučeni i činili se orijentirani na vrijeme i mjesto (što nije mala stvar u domu petkom navečer kad se igra američki nogomet). O ne, kukao sam u sebi, to može značiti samo jedno…”I, šta misliš tko će pobijediti sutra?” pitao me jedan od njih.
Ja sam, naravno, kao suzdržani akademik, odgovorio, “Pa, pretpostavljam tko bude bolje igrao.” Odgovor se činio razuman i dovoljno neodređen da čak i ako sam pogriješio i oni nisu ono što sam mislio, mogli su me otpisati kao nekog jadnog bezveznjaka sa dubokim smislom za očigledno… ali onda se dogodilo…
“Gospodine, mogu li vas pitati – što mislite o Bogu?”
Um mi je počeo ubrzano raditi. Kao logički teoretičar, pretpostavljam da je jedan ispravan dokaz teorema dovoljan da zaustavi raspravu o temi. U redu, neka sam naivan. Ne možeš jednostavno reći uličnom evangelizatoru (ili grupi njih), “Pogledaj Bellarmineov dokaz o vjeri i djelima. Mislim da je objavljen 1580-ih. Logički zaključci i produžetci su nastali od tada, iako se rana skica dokaza može pronaći još čak kod Augustina, koji je razvio dokaz temeljen na osnovnom djelu Pavla iz Tarza. Molim te idi i pročitaj prikladnu literaturu, a onda mi ponovno dođi ako trebaš pomoć.”
Naivan i malo preelitistički pristup… Ne, ovo je zahtijevalo Sokratovu metodu (naposlijetku, bila je Noć vještica, ja sam se mogao pretvarati da sam tkogod želim).
“Što hoćeš reći?” pitao sam svojim najnevinijim tonom.
“Hoću reći, jesi li spašen?”
Brzo sam se pokušao sjetiti svih argumenata sa polja soteriologije ovisno o određenom danu, moj je pristup uličnom evangelizatoru ili smiren i usmjeren na davanje savjeta ili pretjerano revan do ekstrema (mislio sam ako ih ne možaš pobijediti, onda ih nadvladaj). Na nesreću, te sam noći stajao na autobusnoj stanici sa svega minutama – sekundama zapravo – da saberem razgovor od vjerovatno 90 minuta, i počeo sam sažimati. Mrzim kad profesor kaže na predavanju za vrijeme teoretskog izlaganja, “Može se pokazati da… ” i onda napiše odgovor.
“Gle, često kad raspravljam o tome sa evangelicima vidim da pojmovi nisu jasno određeni. Što točno misliš pod ‘spašen’?”
Odgovorio je, “Da umreš noćas, da li bi bio siguran da ideš u nebo?”
“To zapravo nije ono što spasenje znači. Trebao bi čitati o tome,” predložio sam.
Shvaćajući me malo predoslovno izvukao je iz džepa izdanje Novog zavjeta i počeo okretati stranice. “Što misliš o…?” Ne sjećam se točno koji je odlomak citirao (mislim da je nešto iz 1 Iv), ali sam počeo osjećati da se ovo okreće u razglabanje “moji citati izvan konteksta su bolji nego tvoji citati izvan konteksta.” Student je onda počeo citirati Rimljane. O, bio sam spreman za to.
“Ne, krivo to tumačiš. Pavao suprotstavlja židovsku metodu slijeđenja Boga (kroz Mojsijev zakon) i kršćansku metodu (vjera osvijetljena milosrđem) u početnim poglavljima Rimljana. Stvarno to trebaš čitati s takvom perspektivom.”
Napetost argumentiranja je rasla, ali upravo tad je stao autobus.
“Stvarno moram ići. Bilo je lijepo razgovarati s vama.”
Ovakva situacija ili slične varijante događaju se mnogim katolicima. Zapravo, imam ime za ovaj način pristupa sa jednim jedinim pitanjem koji neki evangelici koriste da prošire svoj nauk o spasenju. Zovem to “kamikaza kršćanstvo.” Možeš zamisliti evangelizatora koji pritrčava osobi i pita ju, “Jesi li spašen, bonzai?” dok se lansira naglavce kao oružje za nadolazeći razgovor o Kristu. Ja ne mislim zbijati šale na račun naše evangeličke braće i sestara, ali čini se da ovo sumira ekstrakt diskusije koja često uslijedi. Ali ono što se meni dogodilo te noći kad su se zbivanja nastavila je baš poučno u nečemu o čemu mi katolici ne razmišljamo kad smo usred frustracije koja često dolazi s diskutiranjem o vjeri sa oponentom koji je (da parafraziram Tomu Akvinskoga) čovjek “jedne knjige.”
Kad sam sišao s autobusa počeo sam razmišljati o svom susretu sa uličnim evangelizatorima. Oni nisu stvarno bili studenti Ohio sveučilišta nego grupa sa Baptističkog koledža sa južnog dijela Ohia. Imali su naviku posjećivati studentske domove petkom uvečer za vrijeme sezone nogometa. Oni su bez sumnje mislili da je gustoća studentskog prometa na High Streetu preko puta doma i pokvareno moralno stanje mnogih mladih studenata uzorak pravog misijskog polja.
A onda mi je došlo. Ovo nije bila samo Noć vještica (svjetovno-poganski praznik) nego također i večer uoči blagdana Svih svetih (All Hallows Eve – Predvečerje svih svetih – da koristim stari engleski naziv). Počeo sam razmišljati o svim muškarcima i ženama koji su umrli za vjeru, o diskusiji koju sam previše olako napustio. Moj bojni poklik se nije činio tako plemenit kao “Dajte mi slobodu ili smrt!” nego prije “Dajte mi vjeru ili me pustite da se izvučem!” Shvatio sam tada i tamo da sam tim muškarcima i ženama koji su umrli za vjeru dugovao nešto bolje. Mogao sam barem ostati na autobusnoj stanici.
Ja ne potičem ljude da ovako mole, zato što to graniči sa iskušavanjem Svemogućega, ali sam tad rekao Bogu, “Gle, nisam se baš pokazao tamo. Znaš što, idem natrag na onu autobusnu stanicu. Ti mi pošalji drugog evangelizatora. Ovaj put želim razgovarati s njima. Zapravo, reći ću mu da sam katolik” (nešto što sam zanemario – ili sam se bojao – reći u ranijem susretu). “Ovaj put ću govoriti o vjeri za koju su sveci umrli.” I tako sam uskočio u slijedeći autobus koji je išao u suprotnom smjeru i uskoro se našao kako opet stojim na istoj autobusnoj stanici.
Bog je slušao. Nije prošlo više od 30 sekundi otkako sam stigao kad su mi prišla tri druga uredno podšišana, dobro orijentirana studenta. Nisam bio naročito zapanjen jer sam to očekivao. Vjera je stvarno stvar života i smrti, a Bog zaslužuje naše najveće napore… a i sveci su bdjeli.
Razgovor je mogao slijediti iste smjernice kao i prethodni osim što sam obavijestio svoj novi trio da sam upravo završio razgovor sa sličnom grupom prije nekoliko minuta. Zahvalio sam svojim novim diskutantima što su izašli na Noć vještica, jer sam bio siguran da je njihova prisutnost na prostoru studentskog doma bila dobra i neophodna, jer od svih je noći upravo ova očajnički trebala prisutnost ljudi koji su raspoloženi glasno i javno razgovarati o Bogu.
Upravo smo to i učinili. Upitao sam ih što oni misle pod spasenjem. Ponovno sam čuo standardnu taktiku da me se dobije u nebo iznuđivanjem – “Zar ne želiš biti siguran u svoje spasenje?” Igrom slučaja, nedavno sam držao predavanje na temu spasenja jednoj katoličkoj molitvenoj grupi, tako da sam bio spreman za ovu temu. Budući sam shvatio da je jedna od mojih pogrešaka sa prethodnom grupom bila ta da sam im dozvolio da preuzmu kontrolu u razgovoru, odlučio sam staviti u pogon svoju brbljavost.
“Gle, nisam siguran da razumijete pojam koji koristite. Vidite, ni jedan židov ili poganin iz prvog stoljeća ne bi imao pojma o čemu govorite kad pitanje postavite tako. Njihovo shvaćanje riječi spasenje bi bilo izvučeno iz iskustva koje je židovima bilo poznato kao ‘dužnički zatvor.’
Kad netko iz prvog stoljeća nije mogao platiti svoj dug često bi ga bacili u zatvor dok taj dug ne bi bio plaćen. Kako bi ga se dodatno ponizilo, dužniku je bilo zabranjeno da sam plati, čak i kad bi došao do novca dok bi bio u zatvoru. Rođak je morao doći i isplatiti dugovanje. Ovo plaćanje računa se nazivalo otkupljenje. Vidiš, prije nego što je došao Krist, svi smo bili u nekoj vrsti dužničkog zatvora zbog Adamovog grijeha. Nismo mogli sami platiti dug. Morao je doći rođak i platiti za nas. To može biti jedan od razloga zašto je Krist postao čovjek, postavši naš rođak po krvi, da se tako izrazim.
U svakom slučaju, jednom kad je dug bio otkupljen, rođaku je bilo dozvoljeno da uđe u zatvorsku ćeliju, da je otvori i isprati dužnika iz zatvora. Ovaj drugi proces – primjenjivanje ‘prava na izlazak’ kojeg je rođak kupio za dužnika kao i dužnikova spremnost da bude tako javno ponižen kad ga ovaj izvodi iz zatvora – je ono što bi osoba iz prvog stoljeća razumijevala pod pojmom spasenje.
Katolici vjeruju da je svijet bio otkupljen Kristovom žrtvom na križu, ali drugi dio tog procesa, onaj koji se odnosi na spasenje, djelomično ovisi i o nama. Vidiš, čak i kad Krist uđe u zatvor i primi nas za ruku da nas spasi – kršćani gotovo univerzalno nazivaju ovaj trenutačni korak ‘krštenje’ – mi još uvijek trebamo hodati s njim iz ćelije. Isto tako možemo pustiti njegovu ruku u bilo kojem trenutku prije nego stignemo do vrata, ako smo dovoljno ćudljivi ili se previše sramimo da nas prepoznaju kao njegov rod. Svakako da možemo izgubiti (zapravo, odreći se) svoje spasenje, kao što bi to shvatio bilo koji dobri židov ili poganin prvog stoljeća.
U svakom slučaju, osoba nije potpuno spašena sve dok stvarno nije prešla prag ćelije – za nas, prema analogiji, zatvor ovoga svijeta – u svijetlost – Nebo. Ako bi rekao osobi iz prvog stoljeća da može biti sigurna u svoje spasenje, ona bi te gledala kao da govoriš strani jezik.”
Djelovali su impresionirani mojim opisom procesa spasenja, ali nisam baš bio siguran da znaju što sad s tim. Niti jednom nisam spomenuo Bibliju. To ih stavlja na nepoznati teren. Oni su me ipak tražili e-mail adresu. Imao sam osjećaj da će mi se “morati javiti” o onome što sam im govorio.
Oni su nastavili pokušavanje promjene teme prema više tradicionalnijim i sigurnijim ekskurzijama u zemlju ‘ja mislim – da se mogu – o spasenju izraziti iz Biblije’. Mislim da smo nekako došli do teme vjere (znali ste da hoćemo, zar ne?), i oni su iznijeli temu “djela i opravdanje.” Koliko evangelika pogrešno vjeruje da katolici misle da mogu zaraditi svoj odlazak u nebo? Naš je koncept vjere takav da je ona protkana nadom i ljubavlju, a, kao i Trojstvo, ni jedan član tria ne može djelovati potpuno odvojen od ostalih. Čini se da evangelicima nikad nije palo na pamet da kad bi vjera bila jednostavno stvar “vjerovanja” (ona to je, ali je također i mnogo više), oni bi onda bili u istoj situaciji kao dva klinca u molitvenom ratu: “Gopodine ja vjerujem jače nego on, daj da pobijedim.” Dok onaj drugi protestira, “Ne, Gospodine, ja vjerujem jače, daj da ja pobijedim.” Ako ne postoji objektivni element vjere, nešto što vjeru čini vjerom sa katoličke pozicije, vjera će uvijek biti na klimavim temeljima i imati ograničenja. Kako bi itko mogao biti siguran da vjeruje dovoljno jako da bude spašen kad na ovaj način prakticira vjeru? U svakom slučaju, počeo sam odgovarati na neke od njihovih stavki, ali sam imao osjećaj da je bolje da brzo ponovno preuzmem kontrolu diskusije (iako sam znao čitave dijelove Biblije napamet, to je manje impresivno ako se nikad nisi trudio da zapamtiš one nesretne brojeve redaka!)
Činilo se da korištenje povijesnog pristupa djeluje, pa sam brzo rekao da ovdje imamo primjer nastavka argumentiranja, mislim diskusije, između Lutera i Ecka. Ja sam, naravno, bio u ulozi Ecka. Samo je jedan student (najstariji, činilo se) znao tko je Eck (katolički polemičar, klerik i svetac koji je vodio debate sa prvim luteranima).
Tko je pobijedio u apologetskoj debati? Teško je to reći, oni su bili gladni diskutiranja tih stvari sa mnom, dok sam ja većinju njihovih stavki čuo već mnogo puta ranije, iako sam mogao biti bolje pripremljen sa navodima poglavlja i redaka. Možda sam, ipak krivo protumačio njihovu glad umjesto puke frustracije što nisu uspjeli navesti glupog katolika da ih sluša.
Bez obzira na to razgovor se nastavio na oko deveteset minuta u najgorim satima noći, Noći vještica (od 22.30 do blizu ponoći), na trotoaru, javno, dok su mnogi studenti obučeni kao duhovi ili demoni prolazili kraj nas. Strašne prilike su hodale mimo nas četiri i čuli kako svi sudionici u razgovoru koriste ime Božje, a ja jesam, rekao sam trojici evangelika da sam katolik.
Mogu se samo pitati što je Bog imao na umu za nas četvoricu te noći. Ne samo da je ovo bilo vrijeme za apologetiku – obranu vjere, bilo je to i vrijeme za svjedočenje – pokazivanje vjere. Bilo je to vrijeme da se ne šuti o Bogu. Premalo ljudi javno govori o Bogu danas bez nekog stupnja srama, tako da istinska kršćanska diskusija, čak i argumentiranje (koje se odvija u kršćanskoj ljubavi) ponekad je nužno za evangeliziranje drugih, onih koji toga nisu svjesni. Barem se nadam da su zvuk kršćanske diskusije o spasenju primjetili, barem ovlaš, studenti koji su te noći prolazili autobusnom stanicom.
Diskusija o Bogu danas vrijeđa osjetljive uši na isti način na koji hipodermička igla može povrijediti pacijenta s Alsheimerovom bolešću. On se zapravo ne sjeća što to je; samo zna da ta šiljata stvar koja ide prema njemu ne može biti dobra. Gubtiak sakralnoga iz kulture po cjelom svijetu danas mogla bi se prepoznati kao vrsta duhovne Alsheimerove bolesti. Mi gubimo riječnik i kognitivne sposobnosti za razgovor o Bogu i za prepoznavanje istine kao što gubimo i motoričku koordinaciju da hodamo među ljudima u Kristovo ime. No, za razliku od Alsheimerove bolesti, koja se sve do sad opire liječenju, gubitak sakralnog u društvu ima jednostavno riješenje koje je Bog davno predložio ali koje je svega nekolicina spremna isprobati: “Budite sveti, jer sam ja [Gospodin] svet” (Lev 11,44-45).
Svrha ovih par objašnjenja nije raspravljati o ideji svetosti (to može biti za drugi članak), nego prije istaknuti da ne shvaćamo društvo u kojem se krećemo. U oba moja gorenavedena primjera, svi članovi dijaloga su bili okruženi sa, kao što to Pavao kaže “nevidljivim oblakom svjedoka” (Heb 12,1). Jednog ćemo dana morati položiti račun ovim muškarcima i ženama za svoje vlastito svjedočenje, obranu naše obrane vjere, da tako kažem. Ne bi trebalo započeti sa, “pa, imao sam tad priliku, ali… mislim, mogao sam ovdje, ali vidite…”
Na koncu, što je najgore što ti onaj kome se obraćaš može učiniti? Ubiti te? Što misliš da bi sveci tad rekli? “Nema problema. Dobro došao u klub.”
