Protestanti otkrivaju da je povijest uperena protiv njih
Pošto što je stigla pizza, Paul je počeo objašnjavati svojim prijateljima kako će izgledati tečaj Biblije koji će voditi kroz godinu. Započet će raspravom o nastanku Biblije. Znao je da bi moglo doći do određenih sporova, ali kao iskusan katolički apologet koji vodi pet protestanata u ekumensko proučavanje Pisma, Paul je bio spreman na zahtjevna pitanja.
Ostali članovi – Steve, Sarah, Elizabeth, Roger i Scott – bili su iskreni evangelički kršćani u kojima je Paul uočio veliku želju da pobliže upoznaju Krista, do mjere preispitivanja svojih čvrstih teoloških uvjerenja. Kao evangelik obraćen na katolicizam, Paul je bio upoznat s njihovim stajalištima. Cilj mu je bio stvoriti atmosferu gdje bi se oni osjećali ugodno i bili spremni postavljati teška teološka pitanja, koja protestanti inače ne vole pitati.
Porijeklo i nastanak Biblije bila je jedna od tema koja se Paula najviše dojmila u katoličkoj teologiji. Smatrao je da bi razmatranje pitanja o nastanku Biblije bio dobar početak, s obzirom da je Biblija srce svetog teološkog nauka. Paul je također uvidio da će protestantskim članovima proučavanje porijekla Biblije biti vrlo privlačno, s obzirom da svoja vjerovanja nastoje temeljiti isključivo na Pismu.
Kako smo dobili Bibliju
Nakon uvodne molitve, Paul je upitao može li netko odgovoriti kako smo dobili Bibliju. Članovi tečaja razmjenjivali su poglede. Elizabeth kaže: „Ja sam svoju nabavila u Metrou.“
Steve u smijehu zajedno s ostalima upita: „Nije li King James Version prva Biblija?“
„Zapravo, nije.“ Paul odgovori: „King James Version je prekrasan engleski prijevod Biblije. Zna li netko na kojim jezicima su napisane izvorne biblijske knjige?“
Roger se sjetio odgovora: „na hebrejskom i grčkom“.
„Tako je. Manji dijelovi su pisani također na aramejskom. King James Version je jedan od ranijih prijevoda na engleski jezik. Postoje brojni suvremeni prijevodi na engleski jezik utemeljeni na hebrejskom i grčkom. U redu, zna li netko što je kanon?“
„Kanon je veliki top koji ispaljuje granata“, reče Elizabeth. „Ali kakve to veze ima s Biblijom?“
„Pa, kanon o kojem govorim je popis knjiga koji pripadaju Pismu. To je izvedenica grčke riječi kanon, koja znači `standard` ili `pravilo`. Primjer toga bi bio katolički kanon, koji sadrži sedam knjiga Starog zavjeta više od protestantskog kanona. Knjige Tobija, Judita, Prva i Druga Makabejcima, Knjiga Mudrosti, Sirah, Baruh, kao i manji dijelovi Estere i Danijela, nalazimo u katoličkom Starom zavjetu. On slijedi kanon Septuaginte, grčkog prijevoda hebrejskog Starog zavjeta. Hebrejski masoretski tekst ne sadrži ove knjige. Katolici ih nazivaju deuterokanonskima. Protestanti ih smatraju apokrifima.“
„Nisu li apostoli dobili Bibliju?“, upita Sarah. „Mislim, puno su iz nje citirali.“
Prije nego će Paul odgovoriti, Roger upadne: „ Apostoli nisu mogli dobiti Bibliju. Apostoli su ti koji su napisali većinu Novog zavjeta, premda im Isus to nikada nije naložio. Biblija je bila sastavljena u prvoj Crkvi, prije nego ju je pokvario katolicizam.“
„Prva Crkva je zaista odlučila koje knjige pripadaju kanonu, a koje ne,“ reče Paul. „No, pokazao bih da je prva Crkva u cijelosti bila katolička. Biblija se razvijala u procesu koji nije bio dovršen sve do kraja četvrtog stoljeća. Ipak, članovi prve Crkve od samog početka vjerovali su u stvarnu Isusovu prisutnost u Svetoj Pričesti, i promatrali su Gospodnju Večeru kao žrtvu. Vjerovali su u važnu ulogu krštenja u uobičajenom procesu spasenja. Također, vjerovali su u autoritet biskupa i svećenika, posebno rimskog biskupa, kao pape, kojeg se promatralo kao vrhovni autoritet među crkvama raširenim po cijelom svijetu.“
„Bilo kako bilo,“ reče Sarah, „kako je kanon nastao?“
„Kanon se razvio s vremenom,“ objasni Roger. „Mislim da je proces počeo s Marcionom, koji je bio krivovjerac. Marcion je odlučio da Stari zavjet ne pripada Bibliji. Razlog tome je prvenstveno činjenica da nije volio judaizam. Čak je uklonio dijelove Lukinog evanđelja i Pavlovih poslanica za koje je primijetio da su pod utjecajem judaizma. Također, odlučio je da su Lukino evanđelje i Pavlove poslanice bile jedini sveti tekstovi. U odgovoru na Marcionovu zabludu, razni kršćani odlučili su koje knjige pripadaju u kanon a koje ne.“
Elizabeth primijeti: „Misliš da je počeo izbacivati stvari koje mu se nisu sviđale? Kako besramno.“
Paula je dojmilo Rogerovom poznavanje povijesti Crkve: „Točno je ono što je Roger kazao. Samo malo objašnjenje: Nisu tek neki ‘razni kršćani’ odlučivali o sadržaju kanona nego biskupi Katoličke crkve poput Augustina i Atanazija. Dva su važna aspekta procesa kanonizacije na koje bi trebali obratiti pozornost. Prvi je razvoj kanona Starog zavjeta. Drugi je razvoj kanona Novog zavjeta“.
„Ne razumijem“, odgovori Scott. „Nisu li ti biskupi znali koje knjige pripadaju kanonu? Zbog čega se kanon trebao razvijati? “.
„Pokušavali su ustanoviti koje knjige pripadaju„ odgovori Paul. „Zamišljam da je taj proces uključivao žustre teološke debate.“
„Ali nisu imali Bibliju da i iz nje izvodili argumente“, reče Scott. „Pa kako su onda mogli voditi teološke debate? “.
„Da, u tome je ‘greda’“, reče Paul. „Ako je Biblija jedini izvor vjerskog nauka, kako su rješavali teološka pitanja prije nego je bilo Biblije? Kako je odlučeno o samom sadržaju Biblije? Ako je potrebna Biblija da bi se dobio nauk, a s druge očito treba imati nauk da bi se dobila Biblija, tada nailazimo na priličan problem“.
„Biblija rane Crkve bila je apostolska Predaja. Trebamo uzeti u obzir da su najraniji crkveni oci, poput Klementa i Ignacija, bili učenici samih apostola. Isusov nauk apostoli su vjerno proslijedili svojim učenicima. To je u skladu s Pavlovim nalogom Timoteju kako bi se učvrstila Crkva: „i što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti“ (2 Tim 2,2).
„Pa,„ javi se Sara, „kako je taj postupak utvrđivanja Biblije izgledao?„
Kako je izgledao postupak?
Paul se zamisli na tren. „U stvari, bio je prilično složen. Trebamo se prisjetiti da je Duh Sveti taj koji zapravo određuje kanon Pisma. Upravo kao što je Duh Sveti djelovao kroz pogrešive ljude da nepogrešivo pišu, tako je djelovao kroz pogrešive ljude da nepogrešivo odluče koje knjige pripadaju kanonu.“
„U većem dijelu trećeg stoljeća, oko dvadeset dvije od naših 27 knjiga Novog Zavjeta su svugdje prihvaćene. Neke zajednice koristile su više novozavjetnih knjiga od drugih, dok su druge koristile knjige koje ne nalazimo u našem Novom zavjetu. Neke crkve su čak uzimale Prvu Klementovu poslanicu, Didahe i Hermin Pastir kao nadahnute zapise.“
Scott, neugodno iznenađen, upita: „Kada se Novi zavjet kakav mi imamo prvi puta pojavio?“
„Godine 367. u 39. Atanazijevoj uskrsnoj poslanici. “
„Paul,“ ubaci se Roger: „Atanazije, junak pravovjerja, nije uključio apokrife u kanon. Pa zašto ti to činiš?“
„Zapravo, to nije sasvim točno. Atanazije je prihvatio deuterokanonsku Knjigu mudrosti. A moguće je da je uključio i Baruha u Jeremiju ili Tužaljke, kao što se ponekad bio običaj. Kako god, Knjigu o Esteri izostavio je iz svog kanona. Znači li to da bismo mi trebali isključiti Esteru iz naše Biblije? Atanazije nije bio nepogrešiv.“
„Kada je prvi puta cijela Biblija uključena?“ zapita Sarah.
„Pa, prvi puta svaka knjiga koju nalazimo u protestantskom kanonu uključena je 382. na koncilu u Rimu. Kako god bilo, taj koncil prihvatio je deuterokanonske knjige koje nalazimo u katoličkom kanonu. Biblija je od tog vremena identična današnjoj katoličkoj Bibliji. To je očito po odlukama koje su odobrene na Saboru u Hiponu 393., i na Trećem saboru u Kartagi 397.“
Roger je okretao glavom i kazao: „Jeronim nije vjerovao da su apokrifne knjige nadahnute. Napisao je da ne spadaju u Bibliju.“
„Zapravo, Jeronim ih je uključio u latinski prijevod Pisma, poznat kao Vulgata. Ono što je zapisao jest da ih stanoviti Židovi koje je poznavao nisu uključili u svoju Bibliju. Potom, u praskozorje petog stoljeća, nakon što je Jeronim završio svoj prijevod, biskup Exuperus iz Toulousea piše pismo papi Inocentu I, pitajući ga koje knjige smatra Svetim pismom. Papa je odgovorio popisom identičnim današnjoj katoličkoj Bibliji. Katolički kanon praktički nitko nije dovodio u pitanje slijedećih tisuću godina. Ove odluke imale su odjeka na Drugom nicejskom saboru 787. god. i nepogrešivim su proglašene na Firentinskom saboru 1441. god.“
U tom trenutku, Elizabeth je postavila ozbiljno pitanje: „Kako je rana Crkva odlučila koje knjige pripadaju u Pismo, a koje ne?“
„Duhom ispunjenim vjernicima je bilo očigledno koje knjige pripadaju“, reče Scott. „Duh im je posvjedočio koje knjige su nadahnute“.
„Evo zanimljive vježbe“, reče Paul. „Koji od ovih citata je iz Biblije, a koji nije?“. Izvukao je list papira i počeo čitati: „Uspaljivala se za razvratnicima kojima muška snaga bijaše kao u magaraca, a izljev kao u pastuha.“
„Ili ovaj: ‘O anđelima buntovnim, po čijoj je pomoći težio steći veću slavu od svojih drugova, vjerovao je da su izjednačeni sa Svevišnjem.’“.
„Slijedeći kaže, ‘U onaj dan, Gospodin će kazniti mačem ognjenim, velikim i moćnim, Levijatana, zmiju hitru, Levijatana, zmiju vijugavu; zaklat će čudovište morsko.’“
„U posljednjem čitamo, ‘Jer ako je pravednik sin Božji, On će ga braniti i izbaviti iz ruku neprijateljskih. Porugom i mukom iskušajmo ga da istražimo blagost njegovu i prosudimo njegovo strpljenje. Osudimo ga na sramotnu smrt; jer prema njegovim vlastitim riječima, Bog će se pobrinuti za njega’.“
„Pa, prvi očito nije biblijski,“ ustvrdi Scott. „Drugi zvuči biblijski, ali nisam siguran. Treći zvuči prije kao grčka mitologija negoli biblijski redak. Kako god bilo, mislim da je četvrti iz psalama. To je jedno od proroštava koje se odnose na Isusa.“
„Pa, Scott, u krivu si oko prvog. Taj dolazi iz Ezekijela 23,20 u prijevodu New International Version, i odnosi se na Izraelovo idolopoklonstvo. Koristi ideju Boga kao bračnog druga i objašnjava idolopoklonstvo kao vid preljuba. Drugi citat uopće nije biblijski – nalazi se u Izgubljenom raju Johna Miltona. Treći dolazi iz Izaije 27,1 u NIV. Djelomično si bio u pravu kod zadnjeg citata. Nalazi se u Bibliji, ali dolazi iz knjige koju ti ne smatraš kanonskom, Knjiga mudrosti 2, 18-20 u prijevodu New American Bible. Ne čini se da ti je unutarnje svjedočanstvo Duha puno pomoglo u ovom testu, ali ne brini. Povijest je pokazala da nije pomoglo ni drugim pojedincima.“
Scott, osjećajući se pomalo uzrujano, upita; „Kako je, tada, kanon utvrđen?“
Kanon utvrđen
„Što se tiče Starog zavjeta, koncilski oci držali su se Septuaginte, uobičajenog kojim se služila rana Crkve“, objasnio je Paul. „Također, ta verzija je najčešće citirana u Novom zavjetu. Postojala su tri glavna kriterija u ranoj Crkvi oko pitanja koje knjige pripadaju Novom zavjetu: apostolicitet, katolicitet i pravovjerje. Je li knjigu napisao apostol ili je iza nje stajao apostolski autoritet? Je li korištena u većini crkava koje su utemeljili apostoli? I je li u skladu s predajom koju su apostoli vjerno prenosili? Kriterij apostolske predaje bio je odlučujući čimbenik.“
Roger se izgledao frustrirano i zbunjeno. „Zar mi želiš reći da su veliki teolozi poput Martina Luthera bili u krivu? Ako je u Bibliju trebalo uključiti sve te dodatne knjige u Stari zavjet, zašto je onda Martin Luther bio uvjeren da ne treba?“
„To je dobro pitanje, Roger. Važno je shvatiti da Luther, kao ni Atanazije, nije bio nepogrešiv. Zapravo, Luther nije isključio samo deuterokanonske knjige, već je isto namjeravao učiniti i s poslanicama Hebrejima, Jakovljevom, Judinom i Otkrivenjem. Čak je Jakovljevu poslanicu nazvao ‘slamnatom’. Reformacija jasno dokazuje pogrešno vjerovanje da će Duh Sveti prosvijetliti svakog pojedinog kršćanina o pitanju kanona. U tom je razdoblju kanon prvi puta doveden u pitanje nakon više od tisuću godina. Većina je reformatora slijedila Luthera nastojeći izbaciti i druge knjige iz Biblije. Dobar primjer u tome je švicarski reformator, Ulrich Zwingli.“
„Tridentski sabor je 1556. god. izdao nepogrešivi proglas o opseg kanona kao odgovor reformatorima. Neki od potomaka reformacije uklonili su Pjesmu nad pjesmama, Esteru, Propovjednika, Lukino evanđelje i Djela apostolska, dok su drugi dodali 1. Klementovu i 3. Korinćanima. Većina reformatora su ipak bili jednoglasni u odbacivanju nadahnuća deuterokanonskih knjiga.“
„Zašto su reformatori odbacili apokrife?“, pitao je Roger, koji je inzistirao na upotrebi protestantskog naziva.
„Slijedili su u tom pitanju Luthera jer su otkrili, zajedno s njime, da ih hebrejski Masoretski tekst iz jedanaestog stoljeća ne uključuje. Židovi u Evropi, s kojima su bili upoznati, isključili su deuterokanonske knjige iz svog kanona.“
„Pa, ako ih Židovi nisu koristili, zašto bismo mi? Naposljetku, to je njihov Stari zavjet.“
„Prije svega, neki ih Židovi koriste. Etiopski židovi i drugi iz Afrike koriste deuterokanonske knjige do danas. Drugo, nije bilo zajedničkog dogovora u židovstvu sve dok rana Crkva nije bila već dobro formirana. Do tog vremena Crkva nije bila pod autoritetom rabina. Crkva je svoj autoritet primila od samog Isusa. “
„Nakon pada Jeruzalema 70. godine, židovski rabini su u Jamniji raspravljali o vrijednosti knjiga kao što su Estera, Danijel, Propovjednik i Ezekijel. Kasnije su formirali kanon, isključivši deuterokanonske knjige i kršćanski Novi zavjet. Prije toga u židovstvu nije bilo konsenzusa oko pitanja koje knjige čine kanona Pisma. “
Scott, pijuckajući colu, progovori: „Ali Biblija je ipak nepogrešiva. “
„Naravno“, složi se Paul. „Ali odakle možeš znati da je Biblija nepogrešiva, i da ne uključuje deuterokanonske knjige?“.
„Nisam više siguran oko deuterokanonskih knjiga, ali mogu sa sigurnošću tvrditi da je Biblija nepogrešiva. To je povijesno najtočniji dokument starine, i sadrži ispunjena proročanstva. “
„Scott, slažem se da je Biblija povijesno točna, ali povijesno točan dokument nije ništa više od toga: povijesni dokument. Određeni povjesničari su možda napisali ispravni dokument, ali to ne znači da je božanski nadahnut. Nadalje, ni proročanstava također ne jamče da je Biblija nepogrešiva. Uvjetno govoreći, moguće je da su Božji proroci iznosili proročanstva koja su povjesničari zapisali, ali to ne znači nužno da su zapisana na nepogrešiv način. Bibliji je zajamčena nepogrešivost samo ako su odluke Katoličke crkve u donošenju kanona bile nepogrešive.“
„Ja ne moram slijediti crkvene sabore, jer imam Bibliju“, odgovori Scott. „Druga Timoteju 3,16 kaže, u NIV prijevodu, „Sve Pismo je od Boga nadahnuto i korisno za poučavanje, ukoravanje, ispravljanje, i vježbanje u pravednosti.’“
„Primijeti da ovdje stoji ‘sve Pismo’, a ne ‘samo Pismo.’“
„Paul, ne misliš li da dodaješ značenja u tekst?“
„Ne. Dodati značenje značilo bi navoditi nešto što zapravo nije tamo. Jasno stoji ‘sve Pismo’. Tumačiti taj dio na način da implicira ‘samo Pismo’, kao što ti smjeraš činiti, značilo bi dodavati značenje. Pored toga, odakle znaš da je Druga poslanica Timoteju nadahnuta od Boga? Mnogi liberalni bibličari dovode u pitanje je li uopće Pavao napisao tu knjigu. Ovdje želim ukazati da Bibliju ne možeš smatrati pouzdanom osim ako je odluka Katoličke crkve glede kanona bila nepogrešiva.“
Roger je osjetio da se treba uključiti. „R. C. Sproul kaže da imamo ‘pogrešivu zbirku nepogrešivih knjiga’, tako da ne trebamo Katoličku crkvu da bismo ovdje mogli nepogrešivo prosuditi.“
„Ne trebamo Katoličku crkvu“
„Reći da je Biblija pogrešiva zbirka nepogrešivih knjiga jest samopobijajuća izjava. Ako je zbirka pogrešiva, možda su njezini sakupljači pogriješili. Jedna od njihovih pogrešaka mogla je biti da su uvrstili određene knjige, kao što je npr. Druga poslanica Timoteju. Nemamo drugog načina da bismo utvrdili je li određena knjiga nepogrešiva, jedino znamo li da je čitava zbirka nepogrešiva. Ljudi neprestano čine pogreške. Da Duh Sveti ne jamči za autore Biblije – koji su sami po sebi pogrešivi – nepogrešivost u pisanju Biblije, bi li je tada smatrao božanski nadahnutom?“
„Naravno da ne.“
„Zašto bi ih onda smatrao nadahnutima ako Duh Sveti nije jamčio nepogrešivost pogrešivim katoličkim biskupima kada su odlučivali koje će knjige ući u kanon?“
„U redu, razumijem što želiš reći. Ali odakle znaš da je Biblija Božja riječ?“
„Pa, proučavajući povijest otkrivamo pouzdanost Biblije. Možemo znati što je Isus činio i govorio. Obećao je apostolima da će im poslati Duha koji će ih uvoditi u svu istinu. Isusovo uskrsnuće, koje je jedino prikladno objašnjenje za prazan grob, dokaz je Njegovog božanstva. Tako da možemo vjerovati riječima koje je uputio svojim učenicima. Isus predaje Petru ključeve Kraljevstva nebeskog, simbol ne samo autoriteta nego i nasljedstva službe. Tako Duh Svet uvodi službu apostola i njihovih nasljednika, biskupa, u svu istinu. ‘Crkva’ je, kao što nam poručuje 1. Timoteju 3,15, ‘stup i uporište istine.’“
„I kada su biskupi, nasljednici apostola izvršavali svoj autoritet putem ekumenskih sabora, Duh Sveti čuvao je nezabludivost njihovih odluka. To se odnosi ne samo na odluku koje knjige spadaju u Pismo, nego i odluku da je Isus pravi Bog i pravi čovjek, na stvarnu prisutnost u Euharistiji, i ostale katoličke dogme.“
„Znači ti tvrdiš“, reče Sarah, „da je jedini logičan način na koji možemo biti sigurni u božansko nadahnuće Biblije taj, da je Katolička crkva u pravu?“
„Kažem da je jedini način za sigurnost da Biblija jest Biblija taj, da je Katolička Crkva u pravu. Odbacimo li autoritet Katoličke crkve, tada svakom pojedinom kršćaninu
preostaje zadaća da, oslanjajući se na Duha Svetoga, donese odluku koja knjiga pripada Bibliji, a koja ne, a da se istovremeno ne oslanjamo na predaju pojedinaca kao što je Martin Luther. Ipak, povijest je pokazala da ta metoda urađa šizofrenim, razdijeljenim kršćanstvom.“
Nakon što je susret završio, u kutiji je ostao je još jedan komad pizze. Te su noći protestantskim sudionicima biblijskog tečaja kroz pamet prolazile mnoge misli. Počeli su shvaćati da u Katoličkoj crkvi ima puno više nego što su isprva mislili. No najviše ih je iznenadilo da proučavanje Biblije vodi dubljem razumijevanju Katoličke crkve.
Jeffrey L. Morrow, This Rock, sv. 11, br. 11, 2000. god.
