“Trebamo čitati Pismo na način na koji je Bog namjeravao da ga čitamo,” rekao je jedan od mojih prijatelja usred hrpe konkordancija, gramatičkih priručnika, grčkih i hebrejskih riječnika. “Ej, zašto se smiješ?”
Nije shvaćao apsurd. Dok su pomagala njemu na raspolaganju bila korisna, njih nije bilo pri ruci ni Augustinu, niti Pavlu. Pismo ne opisuje kako je Isus isukao gramatički priručnik na putu za Emaus. Ne trebamo biti stručnjaci za drevne jezike da bi čitali Pismo poput Isusa i apostola; samo trebamo dobar prijevod i uho za četverostruki smisao.
Prije nego što krenemo dalje, uzmite primjerak Katekizma Katoličke Crkve i čitajte (ili ponovno čitajte, ja se nadam) brojeve od 115 do 1181. Koncept dvostrukog značenja Pisma koji je ovdje predstavljen, utemeljen je na temeljitom razumijevanju Isusove dvojne prirode i na tome kako je došlo do toga da ima tu dvojnu narav. Jer je Isus Logos, utjelovljena Riječ Božja, a Pismo je napisana riječ Božja, postoji sličnost između toga tko Isus jest i što je Pismo. Isus Krist ima dvije naravi, potpuno ljudsku narav i potpuno božansku narav. Njegova ljudska narav je kanal za njegovu božansku narav – to jest, da sve što je činio kao čovjek odražava ili ocrtava neki vid nevidljivog Boga.Pismo funkcionira na sličan način. Katekizam govori o dva smisla Pisma: doslovni smisao i duhovni smisao. Duhovni smisao, nadalje, sačinjava tri vrste: alegorijski (ili “tipološki”) smisao, moralni smisao, i anagogički (ili “nebeski”) smisao. Tako je Pismo, knjiga koja nam govori o Isusu, isto tako ima dvije “naravi”: doslovno značenje i duhovno značenje. Mogli bi sumirati te stvari ovako:
Doslovni smisao Pisma je značenje izraženo riječima, otkriveno kroz valjanu interpretaciju. Svaki drugi smisao Pisma je utemeljen na doslovnom smislu. Ovaj doslovni smisao točno opisuje što se dogodilo. Također nas upućuje na dublji duhovni smisao.
Alegorijski smisao, pogotovo onaj Staroga zavjeta, označava navještaj ili simbol koji treba biti ispunjen po Kristu u Novom zavjetu. To jest, Stari zavjet nas čak upućuje na nešto što je Isus učinio ili razjasnio u Novom zavjetu.
Moralni smisao Starog zavjeta je zabilježen za našu pouku. On pokreće kršćane da djeluju pravedno u životu Crkve tako što nam ukazuje što bi trebalo učiniti.
Nebeski smisao Starog zavjeta nas vodi prema nebu i našem ispunjenju u nebu na način da nam govori o Isusovom dolasku.
Svaki ovaj smisao najjasnije se može primijeniti na Stari zavjet, ali može biti korišten i u Novom zavjetu. Kako to funkcionira u praksi? Počnimo s promatranjem stanovitih sličnosti između odlomaka iz Starog i Novog zavjeta.
U Postanku 1,1-2 i Mateju 3,16 Duh Božji se spušta na vodu – mora i bezobličnu zemlju u prvom slučaju i vodu rijeke Jordana na Kristovom krštenju u drugom slučaju. Na prvi pogled to je jedina podudarnost između ova dva odlomka. Ipak, dalje čitanje i razmatranje otkriva da su ovo jedina dva mjesta u Pismu koja opisuju Duha Božjega kako se kreće nad vodom. Zato što Stari zavjet upućuje na Novi, a mi smo pronašli jedinstvenu podudarnost između ova dva odlomka, čini se razumnim zaključiti da bi odlomak iz Postanka trebao pomoći da tumačimo odlomak iz Mateja.
Možemo vidjeti podudarnost u svakom smislu Pisma. Doslovni smisao: svaki odlomak opisuje nešto što se stvarno dogodilo – Duh Božji kretao se nad vodama. Alegorijski smisao: opis orginalnog stvaranja svijeta nagoviješta novo stvorenja koje postajemo kroz sakramenat krštenja. Moralni smisao: kao što je stvorenje “kršteno” u postojanje, tako mi moramo biti kršteni kako bismo postali novo stvorenje u Isusu Kristu. Nebeski smisao: u ovom obnavljanju kroz krštenje, Bog nas posvaja za svoju djecu, ljubljenog sina ili kćer u kome mu je sva milina, i privodi nas u zajedništvo sa sobom. Tako nam priča o stvaranju u Postanku kaže, od samog početka, čak i prije nego što je Bog stvorio čovjeka, Bog je namjeravao stvoriti čovjeka da bude u zajedništvu s njim, i da se ovo zajedništvo postiže kroz krštenje.
Ako je ovo ispravan način za čitati Pismo, trebali bi naći dokaz takvog čitanja unutar samog Pisma; i nalazimo ga.
Pogledajte 1 Kraljevima 18,20-40. Ilija prisiljava izraelski narod da odaberu između Baala i Jahve kao svoga Boga tako što predlaže test: Baalovi proroci trebaju zaklati bika i postaviti ga na suho drvo, a Ilija će učiniti isto. Trebali bi zazivati ime Baala, dok će Ilija zazivati ime Božje, i “bog koji odgovori ognjem pravi je Bog” (1 Kr 18,24). Baalovi proroci su se molili čitavo jutro bez odgovora, iako su glasno zazivali, parali se sulicama. Onda je Ilija obnovio oltar Jahvin koji je bio srušen tako što je zamjenio dvanaest kamenova na kojem je bio sagrađen (jedan kamen za svako izraelsko pleme). Nakon što je rekao ljudima da napune četiri vrča s vodom, poliju zaklanog bika i drvo tri puta, Ilija je zazvao ime Jahvino. “I oganj Jahvin pade i proguta paljenicu i drva, kamenje i prašinu” (1 Kr 18,38). Narod je povjerovao i Ilija je dao uhititi i pogubiti Baalove proroke.
U ovom bogatom biblijskom odlomku Ilija predstavlja Krista. On gradi oltar na temelju dvanaest plemena (apostola). Drvo na oltaru predstavlja drvo križa; bik predstavlja žrtveni prinos koji je bio sam Krist. Četiri vrča vode predstavljaju četiri evanđelja, a sama voda predstavlja očišćenje kroz krštenje. Oganj Jahvin je žareća vatra Božje ljubavi, koja preobražava samu bit elemenata koji su prinešeni na oltar dok Bog sve ne preuzme. Potpuno prihvaćanje žrtve, zajedno sa kaznom dodijeljene Baalovim prorocima, je predokus kraja vremena, kad će se Isus vratiti presuditi svakom po njegovim djelima. Odlomak nagoviješta oboje i sakramenat krštenja i Euharistije i pokazuje važnost svećeništva. Za slijedeći odlomak koji se odnosi na svećeništvo razmislite o sličnosti između onog što se dogodilo Isusu u njegovoj muci, smrti i Uskrsnuću i onog što se dogodilo Petru u Djelima 12.
U Samuelu 16, 1-12, tumačenje se vrti oko činjenice da riječ “Betlehem” znači “Kuća Kruha”. Samuelu je Bog rekao da ode u Jišajevu kuću u Betlehem i pomaže novog kralja. Ako netko upita zašto on ide, Samuel mu treba reći da ide ponuditi žrtvu koja uključuje i gozbu. Svaki sudionik gozbe treba se ritualno očistiti. Nakon ulaska u “Kuću Kruha”, Samuel netočno identificira tko treba biti kralj. Kao rezultat, Bog ga upozorava da ne sudi po vanjštini kada traži kralja u Kući Kruha nego da se osloni na Boga, koji gleda što je u srcu. Sedmorica Jišajevih sinova su se pojavili, ali ni jedan nije bio podoban. Samo je osmi sin to bio. Korisno se prisjetiti da je Ius uskrsnuo jedan dan poslije sedmog (sabata) dana, da je to bilo, na osmi dan. Tako kad mi idemo u Kuću Kruha tražeći Kralja, mi ne sudimo po vanjštini nego prije po onom što je u srcu-što je zaista tamo. Kad to učinimo, naći ćemo Sina na osmi dan, i upoznat ćemo svog Kralja. Cjela priča ukazuje na Euharistiju.
Primjetite da 1 Ljetopisa 11,16-19 i 2 Samuelova 23,14-17, koja se također odnosi na Betlehem, imaju sličan euharistijski prizvuk. U tim odlomcima, voda se dobivala iz betlehemskog studenca radom triju junaka. David povezuje betlehemsku vodu sa njihovom krvlju i izlijeva je na zemlju kao što svećenik radi sa žrtvom ljevanicom na oltaru.
Izreke 1,1-6 daju dodatnu potvrdu. U ovom odlomku, Solomon nam kaže da piše knjigu Izreka na način da nas nauči razumijevati izreke: a to je, da će upotrijebiti izreke da objasni izreke. Isus je bio mudriji čovjek od Solomona (usp. Mt 12,42), i on je poučavao konstantno upotrijebljavajući prispodobe (Mat 13,34-35). Ipak Pismo svjedoči ponovno i ponovno kako je trebao svaki simbol koji je koristio objasniti (npr. Ivan 10,6). Ovo je važno zbog dva razloga.
Prvo, to potvrđuje što su obojica i Luka i Matej bili inpirirani da zabilježe o Isusu: “narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku” (Matej 4,16, Luka 1,79). Mnogi ljudi Kristovog doba, koji su živjeli pod postavkama Starog zavjeta, bili su nesposobni čitati Pismo s potrebnim razumijevanjem iz Novog zavjeta. Njihovi su umovi trebali biti prosvijetljeni da razumiju parabolu koju su oni i njihovi preci živjeli iz dana u dan.
Drugo, kao što Matej 13,10 bilježi, Isus je dao apostolima sposobnost da razumiju na što su “parabole” Starog zavjeta ukazivale. Štoviše, Isus upravo obećaje da će Ivanu 16,25 – doći vrijeme kad će im govoriti otvoreno a ne u bilo kakvoj poredbi. Kako god bilo, on govori ovo obećanje jedva koji sat prije nego su se Dvanaestorica razbježala. Obećanje je ispunjeno tek nakon Uskrsnuća: “Tada im otvori pamet da razumiju Pisma” (Luka 24,45). Na nesreću, nisu svi novi kršćani dijelili ovaj apostolski dar. Solunjani u Djelima 17 koji su odbili apostolsko vodstvo, nastavili su čitati Pismo u tmini, dok su Berejci, koji su željeli potpuno razumijevanje Pisma, bili nesposobni to postići bez vodstva prvo Pavla, a potom Sile i Timoteja. Pismo samo podcrtava razmjer do kojeg je ovo apostolsko vodstvo neophodno. Ni jedna osoba ili grupa ljudi u Pismu nije postigala točno razumijevanje tko je Isus bio ili što je učinio bez autoriziranog vodstva, unatoč činjenici da se za Isusa posvuda znalo (“jer nije se to dogodilo u kakvu zakutku” [Dj 26,26]).
Ovaj apostolski dar objašnjava zašto su poslanice bogate četverostrukim smislom Pisma. Cjelo pismo Hebrejima, pogotovo odlomci poput 8,4-5, 9,24, i 10,1 opetovano se odnose na Stari zavjet kroz četverostruki smisao. I premda Kološani 2,16-17, Galaćani 4,24-30, 2 Petrova 2,6, Jakovljeva 5,10, i Judina 7 sve pokazuju načelo, 1 Korinćanima 10,1-11 pokazuje princip u punoj jasnoći. (1 Kor 10,11)
Stari zavjet napisan je za našu pouku. To je drama moralnosti u kojoj se svaki događaj stvarno dogodio, a u isto vrijeme upućuje dalje od samoga sebe na vječnost. Petar, Pavao, Jakov, Juda – svakoga je Bog nadahnuo da pokaže ovu novu jasnoću vizije. Kroz poslanice Bog nam pokazuje da je četverostruki smisao Pisma neophodan za točno razumijevanje događaja Novog zavjeta. Uistinu, čak i jednostavni ukazi na Isusa kao što su “Janje Božje”, “Dobri Pastir,” i opet “Pashalna žrtva” su u najboljem slučaju plitki bez četverostrukog smisla.
Apostoli su, uz asistiranje Duha Svetog, bili nadahnuti da započnu otključavanje Pisma. Ovaj proces se nastavio kroz ranu Crkvu. Veliki kršćani prvog milenija znali su tu tehniku blisko i vitlali su njom kao dvosjeklim mačem protiv heretika. Vidjeli su način na koji su apostoli čitali Stari zavjet kao početak procesa koji su oni trebali ostvariti.
Zato nikad nismo vidjeli Isusa ili apostole da su isukali riječnik kako bi provjerili rod imenice ili vrijeme glagola u aoristu. Pavao nikad nije rabio grafički prikaz rečenice. Zadatak koji su započeli Isus i apostoli još uvijek nije dovršen – zaista, možda nikad neće biti završen. Još uvijek je važno da mi danas istražujemo četverostruki smisao Pisma kako bi shvatili puninu značenja koje je Bog namijenio Starom i Novom zavjetu.
1 KKC 115 Prema staroj predaji može se razlikovati dvostruk smisao Svetog pisma : doslovni i duhovni smisao. Ovaj potonji se opet dijeli na: alegorijski, moralni i anagogički. Kad se ova četiri smisla potpuno slažu, živom čitanju Pisma u Crkvi zajamčeno je sve njegovo bogatstvo.KKC 116 Doslovni smisao jest značenje što proizlazi iz riječi Svetog pisma a utvrđuje se egzegezom, koja se drži pravila ispravna tumačenja. “Omnes sensus (sc. Sacrae Scripturae) funentur super litteralem . Svaki se smisao (Svetog pisma) temelji na doslovnom”.
KKC 117 Duhovni smisao. Zahvaljujući jedinstvu Božjega nauma, ne samo tekst Svetog pisma, nego i stvarnosti i događaji, o kojima se govori, mogu biti znakovi.
1. Alegorijski smisao. Do dubljeg shvaćanja događaja možemo doprijeti ako prepoznamo značenje koje imaju u Kristu; tako npr. prelazak Crvenoga mora znak je Kristove pobjede, a time i Krštenja. (usp. 1 Kor 10,2).
2. Moralni smisao. Događaji, o kojima Sveto pismo pripovjeda, mogu nas ponukati da ispravno djelujemo. Opisani su “za upozorenje nama” (1 Kor 10,11) [usp. Heb 3-4,11].
3. Anagogički smisao. Određene stvarnosti i događaje možemo sagledati u njihovu vječnom značenju, koji nas uznose (grč: “anagoge”) prema našoj Domovini. Tako je Crkva na zemlji znak nebeskog Jeruzalema (usp. Otk 21,1 – 22,5).
KKC 118 Značenje ovog četverostrukog smisla dobro sažimlje srednjevjekovni dvostih:
Littera gesta docet, quid credas allegoria,
Moralis quid agas, quo tendas anagogia.
Slovo uči događaje, alegorija što vjerovati,
Moral što činiti, anagogija kamo težiti.
_______________________________________
Steve Kellmeyer, ravnatelj formacije odraslih u župi Presvetog Srca, Norfolk, Nebraska, U.S.A., njegovu je novu knjigu, Osnove katoličke Biblije, objavio Basilica Press u siječnju 2000.
Catholic Answers [Catholic Com – www.catholic.com ], This Rock, Veljača 2000.
