Više je problema s tom izjavom: od onog da je Isus rekao da Crkvu sagrađenu na Petru vrata pakla nikad neće nadvladati (Mt 16,18-19), da će On biti s njom svaki dan sve do kraja svijeta (Mt 28,20), Pavlova izjava da je Crkva stup i uporište istine (1 Tim 3,15) itd. Također, nigdje ne piše da će Crkva s vremenom otpasti od prave vjere i da će ju kasnije trebati popravljati (reformacijom).
No, tema ovog članka će biti nešto uža nego detaljnije bavljenje svim tim pitanjima. Ovdje ćemo se zadržati samo na načinu na koji je Bog sklopio Savez sa Crkvom i to ćemo usporediti sa načinom na koji je sklopio Savez sa Židovima po Mojsiju.Kad se govori o starom Savezu kojeg je Bog sklopio sa Mojsijem, svi znamo koliko mu je Bog bio vjeran, čak i kad je Izrael bio nevjeran. Iako je taj Savez već u svojoj osnovi bio uvjetan (Izl 19,5) svi smo svjesni kako ga se Bog čvsto držao. Taj Savez je bio uspostavljen krvlju jaraca i junaca te mu je krv tih životinja bila pečat.
“Mojsije potom uzme krvi te poškropi narod govoreći: “Ovo je krv Saveza koji je Jahve s vama uspostavio na temelju svih ovih riječi.” (Izl 24,8)
“A radi ovoga je Posrednik novoga Saveza: da po smrti za otkupljenje prekršaja iz starog Saveza pozvani zadobiju obećanu vječnu baštinu. Jer gdje je posrijedi savez-oporuka, potrebno je dokazati smrt oporučitelja. Oporuka je doista valjana tek nakon smrti: nikad ne vrijedi dok oporučitelj živi. Stoga ni onaj prvi Savez nije bez krvi ustanovljen. Pošto je svemu narodu priopćio svaku zapovijed zakonsku, uze Mojsije krv junaca i jaraca s vodom i grimiznom vunom i izopom te samu Knjigu i sav narod poškropi govoreći: Ovo je krv Saveza koji vam odredi Bog” (Heb 9,15-21)
No, usred trajanja tog Saveza, Bog je preko svojih proroka navijestio osnivanje novog Saveza, drugačijeg od onog kojeg je sklopio s Mojsijem a koji je bio uvjetan i kojeg su Židovi razvrgli (Jr 31,31-34).
Dakle, nitko od nas ne sumnja u vjernost Boga Savezu koji je sklopljen krvlju životinja iako je taj Savez već u svom početku naznačen kao uvjetan, te je već za njegova trajanja naznačen njegov kraj i uspostava novog Saveza.
A za taj novi Savez je Bog prorekao:
“Ali doći će Otkupitelj Sionu, i onima od sinova Jakovljevih koji se obrate od svog otpadništva, riječ je Jahvina. A ovo je moj Savez s njima,” govori Jahve. “Duh moj koji je na tebi i riječi moje koje stavih u tvoja usta neće izići iz usta tvojih ni usta tvojega potomstva, ni iz usta potomstva tvojih potomaka, od sada pa dovijeka,” veli Jahve.” (Iz 59,20-21)
Taj novi Savez više nije uvjetan, nego je vječan, jer krv koja ga je posvetila više nije krv životinja, nego krv samog Krista.
“A on im reče: “Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva.” (Mt 14,24)
” I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: “Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha..” (Mk 26,27-28)
“Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.”” (Lk 22,20)
Dakle, za novi Savez koji je sklopljen u Kristovoj krvi je rečeno da će biti vječan, rečeno je i obećano da će se istina naviještati neprekidno, od koljena do koljena. I sad se postavlja pitanje, da li se uistinu može istovremeno vjerovati i priznavati Božju vjernost Savezu koji je sklopljen krvlju životinja, dok se za Savez koji je sklopljen Kristovom krvlju govori da je trajao možda par stoljeća (najviše)?
Nije li apsurdno, da ne kažem bogohulno, govoriti da je trajnije jamstvo Saveza bila krv životinja od Kristove Krvi?
Kad promotrimo čime je sklopljen novi Savez, postaje nam jasno zašto je Bog rekao da vrata pakla nikad neće nadvladati Crkvu i postaje jasno zašto piše da je Crkva stup i uporište istine. I ne samo to, postaje jasno zašto je sv. Pavao izrekao dvostruku anatemu (prokletstvo) nad onima koji donose nova učenja, učenja različita onome što Crkva uči cijelu svoju povijest (Gal 1,8-9). Uistinu, Bog nigdje ne govori da će poslati nekakve nove proroke nakon 15 ili 19 ili 20 stoljeća, proroke koji bi trebali ispraviti zabludjelu Crkvu u njenom učenju, nego, dapače, upozorava da će se pred kraj umnožiti lažni proroci koji će naučavati razna lažna evanđelja.
Dakle, zbog Kristove Krvi u kojoj je sklopljen novi Savez, mi znamo, bez ikakve sumnje, da od Božjeg obećanja ne može biti odstupanja. I sad kad znamo da je kontinuitet postojanja nužan uvjet za prepoznavanje prave Crkve, preostaje nam pogledati koja to Crkva postoji od Krista pa na ovamo. Katolička Crkva bez problema može pokazati i dokazti kontinuitet svog postojanja kroz djela Crkvenih Otaca i kroz neprekinuti niz Petrovog nasljednika.
No, mi se nećemo zaustaviti samo na tome. Naime, često se čuje odgovor: “uvjek je postojala nevidljiva Crkva u srcima ljudi koji su vjerovali pravo evanđelje”, pa i tu mogućnost treba provjeriti. Ovaj put ćemo zanemariti to što je sam pojam “nevidljive i skrivene Crkve” proturječan samoj prirodi Crkve, nego ćemo svoj pogled usmjeriti na jedno drugo pitanje, pitanje od ključne važnosti za svakog protestanta… Pismo.
Tj. tko mu je odredio kanon? Stvar je u tome da će i protestanti priznati da je Katolička Crkva odredila i izabrala knjige koje čine kanon Pisma (barem što se tiče Novog zavjeta). I uistinu, to je neosporna činjenica.
Sve što nam sad preostaje je ponoviti te dvije činjenice:
1. Kristova Krv je jamstvo trajnosti novog Saveza i jamstvo neprekidnog postojanja Crkve koja će ispovijedati pravu vjeru od koljena do koljena.
2. Katolička Crkva je odredila kanon Pisma
Dakle, Katolička Crkva ne samo da može pokazati kontinuitet svog postojanja, nego može pokazati da Bog, doslovno, pokazuje prstom u nju i govori: “To je moja Crkva!”. Jer, jasno je, Bog nije odabrao Bludnicu da određuje kanon Pisma, te da onda to Pismo čuva i nosi, nego je za tu ulogu odredio svoju Crkvu.
Dakle, sad čak ne može biti niti sumnje koja je to zajednica prava Božja Crkva. Ne, to nije nekakva nepostojeća, nevidljiva, skrivena zajednica, nego je to ‘grad na gori, grad čija se svjetlost ne može sakriti’ (Mt 5,14).
I za kraj nešto što, vjerujem, više ne treba niti posebno isticati, no ipak ćemo spomenuti. Budući da protestanti njeguju “Sola Scriptura” kao pravilo vjere, potrebno je naglasiti da do Luthera nitko nikad nije imao kanon Pisma kojeg danas imaju protestanti. Budući da je jasno da bez pravog kanona ne može biti niti prave i ispravne vjere (ako se prihvati “Sola Scriptura” kao pravilo vjere), s time je jasno da do Luthera nitko nije niti mogao imati ispravnu vjeru.No, kao što smo vidjeli ranije, to bi bila strašna optužba na Božji račun i uistinu pogubna misao po bilo kojeg čovjeka. Jer, uistinu, najblaže što se može reći je da nije mudro pred Boga otići s mišlju da je jače jamstvo trajnosti Saveza bila krv životinja od Kristove krvi.
