U Pismu postoje proroštva preko kojih mnogi olako prelaze, često na način da ih gledaju besmislenima i kao nešto što “očito” nije istina. Jedno takvo proroštvo za protestante je i slijedeće:
“U one dane i u vrijeme ono podići ću Davidu izdanak pravedni; on će zemljom vladati po pravu i pravici. Jer ovako govori Jahve: “Nikada Davidu neće nestati potomka koji će sjediti na prijestolju doma Izraelova. I nikada neće levitima i svećenicima nestati potomaka koji će služiti preda mnom i prinositi paljenice, kaditi prinosnice i prikazivati klanice u sve dane.” (Jr 33,16-18)
Naime, Bog je preko proroka Jeremije (te slično i Izaije u (Iz 56,6-7)) prorekao trajno levitsko svećenstvo koje prinosi žrtve. Naravno, mi znamo da levitsko svećenstvo danas ne postoji i znamo da su one žrtve koje je levitsko svećenstvo stalno prinosilo ukinute i da su ispunjene jednom jedinom Kristovom žrtvom na križu. Stoga se trebamo zapitati: “Je li to Bog prorekao nešto što nije ispunio?”.
“Jer od istoka do zapada veliko je ime moje među narodima, i na svakom mjestu prinosi se kad i žrtva čista Imenu mojemu, jer veliko je Ime moje među narodima – govori Jahve nad Vojskama.” (Mal 1:11)
Ovo je drugo proroštvo nad kojim bi se protestanti trebali zamisliti. No, i mi moramo postaviti pitanje: kako može biti istina i proroštvo u Malahiji i ono u Jeremiji kad su ona oprečna? Tj. kako može biti da će se žrtva prinositi u cijelom svijetu ako znamo da je levitsko svećenstvo strogo vezano uz žrtvu u starom Jeruzalemskom Hramu kojeg danas čak i nema? Naizgled, ova dva proroštva stoje u oštroj opoziciji i teško je oba prihvatiti kao istinita i stoga (barem) jedno moramo odbaciti. No, je li to baš tako?
“I dovest će svu vašu braću između svih naroda kao prinos Jahvi – na konjima, na bojnim kolima, nosilima, na mazgama i jednogrbim devama – na Svetu goru svoju u Jeruzalemu” – govori Jahve – “kao što sinovi Izraelovi prinose prinos u čistim posudama u Domu Jahvinu. I uzet ću sebi između njih svećenike, levite” – govori Jahve.” (Iz 66,19-21)
No, kako to i inače biva, ono što se u početku čini kao proturječje to zapravo i nije. Jer, iako je istina da će levitsko svećenstvo biti trajno, također je istina da će biti zamijenjeno novim levitskim svećenstvom… onim izabranim između svih naroda. I zbog toga to novo levitsko svećenstvo neće biti vezano uz Jeruzalemski Hram, nego će prikazivati čistu žrtvu po cijelom svijetu.
Zato u poslanici Hebrejima, još za trajanja starog Hrama i dok je još postojalo staro levitsko svećenstvo, možemo pročitati:
“Doista kad se mijenja svećeništvo, nužno se mijenja i Zakon.” (Heb 7,11-12)
Novo svećenstvo, za razliku od starog, više ne prinosi krvne žrtve. Dapače, ono čak niti ne prinosi nove žrtve. Ono na beskrvan način prikazuje onu jednu i jedinu Kristovu žrtvu sa križa te je na taj način posadašnjuje. Dakle, prigovor protestanata da se na katoličkoj misi uvijek prinosi nova žrtva te da smo stoga u proturječju sa Pismom koje kaže da je žrtva samo jedna i da se više ne prinose nove žrtve, ne stoji.
Što se na katoličkoj misi događa, ukratko ćemo pokazati opisujući žrtvu koju je prinosio židovski Veliki svećenik jednom godišnje, žrtvu za Dan pomirenja (Lev 16).
1. Za početak se vratimo u vrijeme starog Izraela i pogledajmo kako je ugrubo izgledao obred koji se vršio za Dan pomirenja:
Veliki svećenik je žrtvovao životinju i s njenom krvlju je ulazio u prostor iza zastora, u Svetinju nad Svetinjama gdje je prikazivao tu žrtvu i posredovao za sebe i svoj narod. Nakon obavljanog obreda pomirenja, veliki svećenik je napuštao Svetinju nad Svetinjama do sljedeće godine. Slijedeće godine je dolazio novi veliki svećenik koji je žrtvovao novu životinju i onda je s tom novom krvlju išao u prostor iza zavjese vršiti obred pomirenja te posredovat za sebe i svoj narod. I tako su se iz godine u godinu mijenjali i svećenici i žrtve.
Zašto su se mijenjali i svećenici i žrtve? Jer ni svećenici nisu bili savršeni ni žrtve nisu bile savršene. Tj. svećenici su morali napuštati Svetinju nad Svetinjama zato što nisu bili bez grijeha, i žrtve su morale biti ponavljane zato što nisu bile savršene.
2. No, recimo da je žrtva bila savršena i da je nije trebalo ponavljati. Što bi to značilo?
Prve godine dolazi Veliki svećenik i žrtvuje tu savršenu žrtvu i sa krvlju te savršene žrtve ide u Svetinju nad Svetinjom posredovati za narod i obaviti obred pomirenja. Nakon obavljenog obreda, napušta taj prostor do sljedeće godine. Sljedeće godine dolazi novi veliki svećenik, ali ovaj više ne žrtvuje novu žrtvu, nego u prostor iza šatora ulazi sa krvlju one žrtve od prošle godine i s tom krvlju obavi obred pomirenja za sebe i sav narod. Nakon završetka obreda, i on ponovo napušta taj prostor iza zastora.
Nakon 1000. godina dolazi neki drugi Veliki svećenik, ali ni on ne žrtvuje nikakvu životinju nego i ona ulazi u prostor uza zastora sa krvlju one savršene žrtve iz prve godine prikazivanja žrtve te i on s tom krvlju obavi svoje posredstvo za narod pred Bogom. U ovom slučaju bi rekli da Veliki svećenik nije prinio novu žrtvu, nego je prikazao onu prvu žrtvu od prije 1000. godina. Dakle, žrtva nije ponovo prinošena ali je uvijek prikazivana.
Dakle, u ovom slučaju je veliki svećenik morao napuštati Svetinju nad svetinjama jer sam nije bio bez grijeha pa je uvijek morao prvo sebe očistiti. No budući da žrtva jeste savršena, nju nije trebalo ponavljati nego je uvijek vrijedila ona prva žrtva i uvijek se krv te žrtve mogla prikazivati i koristiti u obredu pomirenja.
3. I za kraj nam ostaje razmotriti slučaj sa savršenim Velikim Svećenikom koji je prinio savršenu žrtvu.
Veliki svećenik prinosi savršenu žrtvu i ulazi u Svetinju nad svetinjama posredovati za svoj narod. I to je to, jednom kad je došao pred pomirilište više ne odlazi odande, nego trajno posreduje pred Bogom.
Ovaj savršeni Veliki svećenik više ne napušta Svetinju nad Svetinjama jer nema potrebe, tj. ne mora se čistiti od grijeha. Također, i žrtva je savršena tako da ni nju ne treba ponavljati. Sve što se sad događa je vječno prikazivanje one jednom prinesene žrtve. Dakle, ovaj Veliki Svećenik je jednom ušao da nikad ne izađe iz Svetinje nad Svetinjama, nego da vječno obavlja svoje bogoslužje (posredovanje) tako što vječno prikazuje onu jednu, svetu i savršenu žrtvu.
To je ono što se događa u nebeskoj Svetinji od trenutka kad je Krist uzašao na nebo i od trenutka kad je sjeo zdesna Ocu činiti svoje vječno Velikosvećeničko bogoslužje. Zato i u Otkrivenju vidimo Krista obučenog u Velikosvećeničko ruhu (Otk 1,12-13), ali i kao žrtvu pred prijestoljem Očevim:
“I vidjeh: posred prijestolja i četiriju bića i posred starješina stoji, kao zaklan, Jaganjac sa sedam rogova i sedam očiju, to jest sedam duhova Božjih, po svoj zemlji poslanih.” (Otk 5,6)
Krist je i danas naš Veliki svećenik koji i danas prikazuje svoju savršenu žrtvu pred Bogom Ocem. To je razlog zašto ga je Ivan i vidio kao žrtvu posred prijestolja. Kad kažemo da Krist i danas posreduje za nas, to upravo i znači da obavlja onu svoju Velikosvećeničku ulogu prikazivanja žrtve. Upravo po tome i jeste naša zemaljska liturgija prava žrtva, prava ali bez ponavljanja nego samo sa stalnim prikazivanjem one jedne i svete žrtve sa križa koja se vječno prikazuje.
Stoga, ako se hoće naći pravi smisao onog što sv. Pismo govori, treba uskladiti sva mjesta koja nam se u njemu čine oprečna. Ili kako je to izrazio Blaise Pascal:
“Proturječje – Neki značaj možemo dobro opisati jedino ako uskladimo sve naše oprečnosti, i nije dovoljno da se držimo suglasnih svojstava ako ne uskladimo ona oprečna. Da bismo shvatili smisao djela nekog pisca, moramo uskladiti sva oprečna mjesta. Ako dakle hoćemo shvatiti sv. Pismo, treba da nađemo smisao u kojem se sva oprečna mjesta slažu. Nije dovoljno imati smisao koji pristaje za nekoliko suglasnih mjesta, već moramo naći smisao koji se slaže i s oprečnim mjestima. Svaki pisac ima jedan smisao s kojim se slažu sva oprečna mjesta, ili nema nikakva smisla. To se ne može reći za sv. Pismo i za proroke. Oni zacijelo imaju odviše dobar smisao. Treba dakle u njima tražiti smisao koji dovodi u sklad sve oprečnosti.”
D. Matijević
