Uz kolegu Gorana Kovačevića na Katoliku.hr, u svojoj knjizi “Catholicism and Fundamentalism“, g. Karl Keating dao je nekoliko recenzija poznate antikatoličke knjige “Babylon Mystery Religion“, g. Ralpha Woodrowa. Ova knjiga ima i svoj hrvatski prijevod – “Babilonska misterijska religija – drevna i suvremena” u izdanju prevoditelja g. Ivana Vrtarića i “Zajednice kršćana Čakovec”. Svijetski poznata, a pred nešto vremena od samoga autora g. Woodrowa pobijena u vjerodostojnosti i povučena iz prodaje, ova je knjiga nažalost odgojila ili podigla generacije antikatolika.
Na još veću žalost u Hrvatskoj to i dalje čini, jer svoje povlačenje iz prodaje, ova knjiga nije doživjela i kod nas gdje još uvijek ima dobru prođu kao i isijavajući magnetizam dovlačenja čitatelja u bludnju. Opasnosti te bludnje izloženi su mnogi nekatolici, nominalni katolici, ili oni koji tek ulaze u ili traže određeni religijski sustav. Zbog svog duhovno kontaminirajućeg sadržaja, kao i štete koju donosi, smatram vrijednim donijeti i prijevod nekolicine recenzija g. Karla Keatinga.
Mirko Horvat
mirko.horvat@katolik.hr
Woodrow je tragao za podudarnostima, neke pronašao, i zaključio da podudarnosti ili sličnosti povlače sa sobom zajedničko porijeklo. To je, naravno, nelogično. Njegovo dokazivanje da su razna katolička vjerovanja preuzeta od Egipćana, Babilonaca, ili rimskih religija, neće uvjeriti nikoga tko je upoznat sa drevnom ili crkvenom poviješću. Njegovi dokazi nisu ništa doli nizanja sličnosti, pa čak i tada, te su sličnosti često ‘nategnute’. Nesvjesno rezimira svoju tehniku dok istovremeno ozloglašava katoličko nastojanje da podigne veličanstvene crkve sa zvonicima. Htijući pokazati da upotreba zvonika dolazi od Babilonaca i babilonske kule, opočinje riječima: ,,Ako nam čitatelj dopusti određenu slobodu u toj točci” (str. 42). Ali do ,,te točke” već je prijeđena četvrtina teksta, pa knjiga nije ništa nego splet ,,određenih sloboda”, a Woodrow se oslanjao na njih koliko god su se one dale razvijati. Evo primjera. U poglavlju o Misi imamo fotografiju unutrašnjosti crkve Sv. Petra u Rimu. Kao što tekst objašnjava, ona ,,prikazuje oltar sv. Petra i ogromni svod (baldahin) – visok 28 m koji je poduprt sa četiri izvijena stupa prekrivena ornamentima u obliku grana. Na vrhovima stupova – ,,na vrhu” najvažnijeg oltara u katoličanstvu, nalaze se sunčani likovi poput onih korištenih u poganskom bogoštovlju” (str. 133). Woodrow zaboravlja da Sv. Pismo koristi sliku sunca za Gospodina:
“A vama koje se Imena moga bojite sunce pravde će ogranuti sa zdravljem u zrakama, i vi ćete izlaziti poskakujući kao telad na pašu.” (Mal 3,20)
Na fotografiji (str. 133) su vrlo istaknute 3 strelice. Dvije pokazuju te “sunčane likove” na vrhovima stupova. “Sunčani likovi” su tako nezamjetni da je Woodrow do strelica morao staviti male zastavice sa ‘smajlićima’ (happy face) – mala sunašca, da bi čitalac uopće mogao razumjeti što to predstavlja. Treća strelica pokazuje prema apsidi. Tamo je “visoko na zidu, kao što fotografija također pokazuje, ogroman majstorski izrađen zlatni sunčev lik, koji se gledan s ulaza u crkvu, također pojavljuje ‘iznad oltara’… Što je vrlo interesantno, i veliki hram u Babilonu imao je zlatni sunčev lik“
Ovo je njegov dokaz: on gleda i vidi misleći da je to ‘zlatni sunčev lik‘ i promptno poučava da ih je katolicizam posudio iz Babilonskih kultova. Sigurno se može reći da Woodrow nikada nije bio u Vatikanu, kao i da nikad nije proučavao jasnu fotografiju unutrašnjosti bazilike. Da je, nikad ne bi učinio tako grubu pogrešku. Ono što on misli da je “majstorski napravljen sunčani lik” na dalekom zidu Sv. Petra nije ni manje, ni više nego prikaz Duha Svetoga u obliku golubice oko koje izlaze zrake svjetla (čak i fundamentalisti koriste golubicu kao umjetnički motiv). Golub lebdi iznad relikvijara za koji je rečeno da sarži stolicu Sv. Petra. Ovo je možda najznamenitije crkveno umjetničko djelo, a svakako najuočljivije poslije baldahina, i ova zabluda je reprezentativna za knjigu Woodrowa.
U poglavlju “Da li su pape nepogrešivi?” (str. 101 – 106) Ralph Woodrow, autor Babilonske misterijske religije, kaže: “Ljudi prirodno dovode u pitanje kako nezabludivost može biti povezana sa papinskom ustanovom kad su neki pape bili vrlo jadan primjer morala i karaktera.” Ali on odmah prepoznaje da brka nezabludivost sa nepogrešivosti pa se pokriva, govoreći, “Ako je nezabludivost primjenjena samo na nauk koji pape proglašavaju, kako su onda neki pape dolazili u neslaganje sa drugim papama?” Želi se osigurati za oba slučaja, ide dalje sa svojim argumentima u slučaju da čitaoc misli da su nezabludivost i nepogrešivost isto, ali radi dodatke za neke čitaoce koji znaju razliku. Razmatrajući bizarni slučaj pape Formozija (…) dokazi pokazuju temeljnu zabunu, zato što se slučaj uvijek treba oblikovati na ovaj način: da li se dvojica papa nisu slagali kada su službeno naučavali o vjeri ili moralu? Slučaj pape Formozija nije imao ništa sa bilo kakvim takvim naukom ili bilo kakvim sličnim neslaganjem. Formozije je bio biskup Porta, bio je izabran za papu u vremenu kad se smatralo neprikladnim za biskupa da prelazi sa jedne stolice na drugu. Bilo je to tek disciplinarno pitanje i nije činilo nevaljanim njegov izbor. Njegov drugi nasljednik, Stjepan VI (VII), potaknut carom Lambertom, smatrao je politički prikladnim da proglasi da je Formozije postao papa na neprikladan način i da je njegovo ordiniranje za papu zbog toga nevaljano. Zato dolazi sud. Formozije je proglašen krivim, a njegova ordinacija poništena. Tako da je svakako postojalo neslaganje (ako je to prikladan izraz) između Formozija (do tada mrtvog), i Stjepana, ali posthumni sud bez obzira kako odbojan, nije imao ništa sa definicijom koja se odnosi na vjeru i moral, tako da se ovdje pitanje papinske nezabludivosti ne može primijeniti. Woodrow nastavlja ističući da “papa Siksto V. je posjedovao prepravljenu verziju Biblije za koju je tvrdio da je autentična. Dvije godine kasnije proglasio je da je puna grešaka te odredio da se napravi druga.” I dodaje, “kad zapazimo kako su kroz sva stoljeća stotinama puta i na stotine načine pape protuslovile jedan drugome, lako nam je razumjeti kako je mnogim ljudima neprihvatljiva ideja nepogrešivosti papa. Iako je istina da je većina papinskih izjava nije učinjena unutar uskih granica definicije ‘ex katedra’ iz 1870., kako možemo vjerovati, kad su griješili na toliko načina, da im je zagarantirana božanska nepogrešivost za onih nekoliko trenutaka kada, i ako, odluče govoriti ‘ex katedra’?“
Ne iznenađuje što Woodrow završava svoje poglavlje o papinskoj nezabludivosti sa vježbom iz numerologije, navodeći da, “Već je 1612. bilo isticano, kao što je to učinio Anreas Helwig u svojoj knjizi ‘Rimski Antikrist’, da naziv “Kristov namjesnik” ima brojčanu vrijednost broja 666. Pisano kao “Namjesnik sina Božjeg“, na latinskom Vicarius Filii Dei, slova zbrojena daju 666 kad se uzima njihova rimska vrijednost. Taj nas broj, naravno, podsjeća na Otk 13,18: ‘Ovdje treba pronicavosti! Tko je prodoran neka odgoneta značenje broja zvijeri. To je, uistinu, broj čovjeka: njegov je broj šesto šezdeset i šest.‘”
Nekoliko je stvari pogrešno s ovim argumentom. Vicarius Filii Dei se nikad nije koristio kao naslov za bilo kojeg papu. Papinski puni naziv je Biskup Rima, Namjesnik Isusa Krista (ili, jednostavnije, namjesnik Kristov – Vicarius Christi), Nasljednik Princa apostola, Vrhovni svećenik univerzalne Crkve, Patrijarh zapada, Primat Italije, Nadbiskup i metropolit rimske provincije, Vladar grada Vatikana.
Latinski, kao većina drugih drevnih jezika, koristio je slova za brojeve. Brojevi u Vicarius Filii Dei zaista zbrojeni daju 666. Brojevi Vicarius Christi ne daju. Antikatolički učenjaci, kad nisu bili u stanju upotrijebiti Vicarius Christi – papinski pravi naslov – u svoju korist, okrenuli su to u naslov koji slično zvuči i onda tvrde – voila! – da je papa zvijer.
Čineći to, ovi protivnici katolicizma previđaju važnu činjenicu. Posljednja knjiga Biblije je bila napisna na grčkom, a ne na latinskom. Trebalo bi očekivati da “broj zvijeri” razumijemo kroz grčku numerologiju, a ne latinsku. Ime ili naslov koji zbrojeni daju 666 trebao bi biti utemeljen na grčkom. Ali postoji način da se latinski uklopi, iako to ne pomaže argumentu antikatolika. (…) Teorija o identitetu zvijeri je da je zvijer bila car Neron. Grčki oblik njegovog imena sa hebrejskim slovima je nrwn qsr. Svako slovo predstavlja broj (n = 50, r = 200, w = 6, q = 100, s = 60). Kad se slova zbroje (50 + 200 +6 + 50 + 100 +60 + 200) dobije se 666. (…) Ne samo da se Neronovo ime aritmetički uklapa, i ne samo da ga se identificira kao zvijer prema dokazima iz rukopisa, nego se on uklapa u kontekst Otkrivenja. On je bio prvi car koji je progonio kršćane, i on bi bio savršen izbor za zvijer. Njegova su progonstva bila tako okrutna da je, zapravo, kružila glasina da je Neron ponovo oživio kao jedan od njegovih nasljednika, Domicijan, koji je također vršio progonstva. Domicijan je bio poznat kao Nero redivivus. U svakom slučaju, koji god bio pravi identitet zvijeri Ralph Woodrow ne daje dobar razlog što prišiva broj 666 papinstvu. Najbolje što može učiniti je da upotrijebi krivi navod kao dokaz. Kao i drugi antikatolici, on tako očajnički želi da se zvijer poistovjeti s papinstvom da se ne trudi držati se činjenica.
Sve u svemu, Woodrowov doprinos vjerskoj debati je ŽALOSTAN PRIMJER “detaljnog i povijesnog prikaza o tome kako, kada, zašto i gdje je drevna poganska religija bila pomiješana s kršćanstvom [tekst na poleđini knjige].”
Nema potrebe pobijati svaku tvrdnju ili objašnjavati svaku Woodrowovu usporedbu. Njegova metoda je primitivna, a njegova knjiga nevrijedna odgovaranja točku po točku.
(…)
Katolik, ako tome naginje, u misterijskim religijama može naći u fundamentalizmu dovoljno sličnosti da dokaže da je fundamentalizmu porijeklo u kultovima, ali bi dokazivanje bilo bezvrijedno. Mogao bi prikazati da su neke misterijske religije štovale svetu knjigu koja sadrži svu vjersku istinu (njihova verzija sola scriptura), baš kao što se to čini u fundamentalizmu. Mogao bi ilustrirati kako su misterijske religije davale “sigurnost spasenja” kao što to rade fundamentalisti. Takve podudarnosti ne bi dokazale ništa. Ne bi ništa podrazumijevale. Kad promatraju misterijske religije, pisci kao Woodrow misle da koristeći katoličke termine za poganske prakse pokazuju porijeklo katoličanstva. To jednostavno nije logično, ali bez obzira kako apstraktni i slabi ovi argumenti bili, oni utiču na ljude. Da li bi trebali? Ne, jer bi trebali očekivati od prave vjere da bude ispunjenje, a ne potpuna suprotnost ranijim ubodima koje je čovječanstvo zadalo vjerskoj istini. Naposlijetku, svaka drevna religija ima u sebi nešto istinito, čak i ako je ono što je istinito pokopano ispod puno više onog što je pogrešno ili čak štetno. S pozitivne strane, drevne religije su bile daleke priprave za Kristov dolazak, koji se pojavio u “punini vremena”, kad se čovječanstvo dovelo skoro najdalje do kuda se samo moglo dovesti. Trebali bi očekivati da je vjera punina istine, dolazeći u “punini vremena“, i da će ukorporirati dobre stvari ranijih religija i odbaciti loše. Nasuprot tome vjera koja je odbacila ne samo pogreške, već i dobre stvari ranijih vjera činila bi se nekompletna, kao da je otišla predaleko u pokušajima da ostane čista (kao kad bi zajedno s vodom od pranja bacili i bebu).
Fundamentalističko odbijanje papinske nezabludivosti proizlazi iz njihovog pogleda na Crkvu. Oni ne misle da je Krist ustanovio vidljivu Crkvu, što znači da oni ne vjeruju u hijerarhiju biskupa predvođenih Papom. Ovo nije mjesto za dati iscrpnu demonstraciju utemeljenja vidljive Crkve. Dovoljno je napomenuti da Novi zavjet pokazuje da su apostoli ustanovili, prema uputi svoga Učitelja, vidljivu organizaciju, a svaki kršćanski pisac ranih stoljeća – zapravo, gotovo svi kršćani do Reformacije – uzimali su zdravo za gotovo da je Krist ustanovio organizaciju koja još uvijek traje.
Ako je tako, onda se morao pobrinuti i za kontinuitet; za njezinu laku identifikaciju (tj. morala je biti vidljiva da bi je se moglo naći); a, budući da će on napustiti zemlju, za neku metodu po kojoj će sačuvati netaknutim sva njegova naučavanja. Sve je ovo bilo djelotvorno preko apostolskog naslijeđa biskupstva, a očuvanje kršćanske poruke, u njenoj punini, je bilo zagarantirano kroz dar nezabludivosti – Crkve kao cjeline, ali uglavnom je pripadao vremenitoj glavi Crkve, papi. Duh Sveti spriječava papu da službeno naučava pogrešku, a ova karizma nužno slijedi iz samog postojanja Crkve. Ako će Crkva činiti ono što je Krist rekao da će činiti – a neće činiti ono što je on rekao da neće činiti, kao na primjer da je vrata paklena neće nadvladati– onda mora da je u stanju naučavati nezabludivo. To se mora pokazati kao savršeno čvrsti vodič u stvarima vezanim uz spasenje. Nema garancije za bilo kojeg pojedinog papu da njegovo naučavanje istine neće biti “puka slučajnost”, ili da će biti bezgriješan, ili da će njegove disciplinske odluke biti učinjene inteligentno. Bilo bi to prikladno kad bi bio sveznajuć ili nepogriješiv, ali to što on nije takav neće srušiti Crkvu. Ali mora biti u stanju da ispravno naučava, jer je to glavna uloga Crkve. Da bi ljudi bili spašeni moraju znati što trebaju vjerovati. Moraju imati savršeno postojanu stijenu na kojoj će graditi što se tiče službenog naučavanja i zato postoji papinska nezabludivost.
(Karl Keating, Catholicism and Fundamentalism, Ignatius Press, 1988., 157. – 163. str.)
