Iako pitanje zbunjuje, iznenadili bi ste se koliko pripadnika raznoraznih radikalnih zajednica tvrde da je Katolička crkva branila čitanje i proučavanje Svetog pisma. Prema njihovim navodima, katolički je kler bio u strahu da će “obični ljudi” iščitavanjem Biblije doći do spoznaje što je sve nadodano i izmišljeno u Crkvi tijekom stoljeća, stoga su pokušavali na svaki mogući način onemogućiti proučavanje svetih spisa.
Prvo što moramo uzeti u obzir jest činjenica da je prije izuma Guthenbergova tiskarskog stroja Sveto pismo bilo prepisivano rukom od strane katoličkih redovnika (niti manje niti više). Tijekom stoljeća, tisuće marljivih prepisivača svakodnevno su ispisivali desetke stranica, trudeći se da ne naprave grešku pri prepisivanju teksta. Već ova činjenica u potpunosti poništava svaku optužbu da je Crkva u Bibliji vidjela problematičnu literaturu. Dapače, katolici su mogli i izmijeniti Sveto pismo da su željeli, te nadodati sve što fundamentalisti smatraju spornim i nedostatnim. Ali redovnici nisu niti pokušavali napraviti takvo što- htjeli su što doslovnije i konkretnije prepisati Bibliju na nov papir, te je za ovo trebalo i više godina.
Ali nažalost, ova činjenica ništa ne znači fundamentalistima koji, primjerice, tvrde da je u Srednjem vijeku Biblija u katoličkim crkvama bila okovana lancima na klupama. Prema njihovoj interpretaciji, ti lanci trebali su onemogućiti laicima da uzmu Sveto pismo kući i proučavaju ga. Ova optužba u najmanju ruku ima komične elemente – naime, ako je Crkva branila ljudima da čitaju Bibliju, zašto bi je uopće stavila na klupu, makar u lancima? Ljudi bi je opet mogli čitati, jer lanci su bili pričvršćeni na koricama, ne na stranama. Odgovor je jednostavan: budući da se Sveto pismo prepisivalo rukom (što je trajalo desetljećima), svaka kopija bila je od izuzetne vrijednosti. Da nije bilo lanaca, vjerojatno bi mnogo Biblija netragom nestalo. Što ne mijenja činjenicu da je sam tekst bio dostupan bilo kome tko ga je želio proučiti. Sve što je trebalo jest da ode u crkvu, sjedne na klupu i proučava kopiju na lancima.
Fundamentalisti pokušavaju progurati i ideju da katolicizam stoljećima nije preveo Sveto pismo na narodni jezik, već je čak i sporna “kopija na lancima” bila na latinskom. Ovdje se ignorira činjenica da za kopiju na narodnom jeziku nije bilo potrebe do prije svega par stoljeća. Naime, pismenost naroda bila je vrlo niska, zbog čega ljudima prijevod nije mnogo značio. Tko si je mogao priuštiti obrazovanje, s čitanjem i pisanjem dobio je i znanje latinskog, tako da je mogao bez poteškoća proučavati Sveto pismo.
Da bi ostavili dojam prosvjećenosti i poznavanja crkvene povijesti, fundamentalisti znaju istaknuti da je Koncil u Valenciji 1229. godine zabranio čitanje Svetog pisma. Ali što izgleda pametno, ne mora nužno i biti – naime, Valencija je navedene godine bila pod okupacijom turskih snaga, i ne samo da tamo nije bilo koncila, već ga se ne bi moglo održati i da se željelo (ovu grešku preuzeli su iz prvih izdanja knjige Lorainea Boettnera “Rimokatolicizam”, inače poznate po svojoj stručnoj neutemeljenosti i gomili činjeničnih apsurda). U stvarnosti, koncil se 1229. održao u francuskom gradu Toulousu, u kojem je zabranjena upotreba i čitanje verzije Svetog pisma koje su počeli prepisivati heretični albigenzi. Dotični su krivovjerci držali da je Isus došao kao duh koji prezire tijelo i materiju, radi čega su imali ritualna samoubojstva (da dušu oslobode tijela), a djecu smatrali grijehom (jer se duša zatvara u tijelo). Želeći opravdati svoje nauke, napravili su izmijenjenu verziju Biblije, koja je trebala omekšati ili ukinuti svaki citat koji u originalu ide protiv njihovih vjerovanja (slično kao što danas Jehovini svjedoci čine u svojem prijevodu “New World Translation”). Naravno, Katolička je crkva osudila ovu verziju Biblije (što je posve druga stvar od opće zabrane čitanja Svetog pisma).
Ovdje je dobro napomenuti da adventisti sedmog dana tvrde da su albigenzi njihovi sveti pretci. Ovo su tvrdnje njihove proročice Ellen Gould White, koje je vrlo detaljno objasnila u knjizi “Velika borba”. Usprkos izjavi dotične proročice, adventisti i albigenzi nemaju mnogo zajedničkih vjerovanja. Prvospomenuti najčešće ne znaju objasniti ovaj težak propust proročice koja je više puta , prema svojim izjavama, komunicirala s Isusom Kristom.
U svakom slučaju, objektivna je činjenica da je Sveto pismo uvijek bilo sastavnim dijelom Katoličke crkve. Ideje da su katolici branili i spriječavali čitanje Biblije ne samo da su apsurd, već i uvredljiva kritika trudu i znoju stotinama marljivih redovnika koji su tijekom stoljeća prepisivali sveti tekst. Ti bezimeni heroji dali su svoj doprinos i apologetici, te su živi svjedok truda kojeg je Crkva uložila da ljude dobre volje upozna s porukom evanđelja kroz Sveto pismo.
Sinke
