EVANGELIČKA ILI APOSTOLSKA ODISEJA?
Zamislimo astronauta isusovca kojem se dogodi katastrofa na misijskom svemirskom letu prema dalekom planetu. Njegov sustav s gorivom se kvari i on gubi većinu rezervi goriva prije nego što se pukotine poprave.
I sada, ako će imati ikakvu šansu za manevar prema orbiti planete, mora se riješiti svog suvišnog tereta na letjelici. Po trupu letjelice poredana su spremišta tereta. Neka sadrže knjige, jer je planeta okružena elektromagnetskim poljem koje će odsjeći komunikaciju i gotovo sigurno uništiti elektronske podatke kad letjelica uđe u njega. Svećenik počinje pritiskati gumbe za bacanje tereta – zalihe hrane, znanstvene instrumente, umjetnička djela i literaturu, dok nisu ostala dva spremišta: jedno puno Biblija, drugo napunjeno primjercima Katekizma Katoličke Crkve. Misijska kontrola leta javlja mu da može zadržati samo jedno spremište. Biblije ili katekizmi?Biblija je riječ Božja. Svi Proroci, Evanđelja, i poslanice govore priču o spasenju po Kristu i o daru vječnoga života. Crkva kao tijelo Kristovo štuje Pismo i hrani njime vjernike sa oltara zajedno sa Euharistijom. Mora zadržati Biblije. Njegov prst lebdi iznad gumba za istovar katekizama, ali oklijeva.
Ako dođe do planete, proći će desetljeća, čak generacije prije no što druga misija prispije. On će biti prvi kršćanin u kulturi vanzemaljaca, koji prevodi Kristove istine u još nepoznat jezik. Odabrat će prve vjeroučitelje i dati im što god trebaju da uče vjeru bez iskrivljavanja. Katekizam sadrži Vjerovanje i sustav za poučavanje drevnih pravila vjere. Vjerovanje je to koje je predano na svakom jeziku i u svakoj kulturi, da se slavi jedan Bog, jedna vjera da se propovijeda. Katekizam prikazuje kršćaninov život morala, sakramenata i molitava kao što su bili življeni i moljeni u svim razdobljima. Kako da izbaci mudrost koja je stečena u 20 stoljeća pouke i života vjere pod vodstvom Svetoga Duha?
Sjeća se Pavlovog upozorenja Timoteju: «Čuvaj dragocjeno povjereno blago» (1 Tim 1,14). Kratko se pomoli – «Isuse, Marijo, Josipe štitite me!» – i stisne gumb. Prigušeni prasak signalizira lansiranje iz spremišta. Okrene se i gleda kroz okrugli prozorčić kako teret putuje kroz svemir i smanjuje se dok ne nestane u dubokoj praznini.
Šalje izvještaj svoje akcije trenutak prije no će ući u elektromagnetno polje planeta. Kad signal izvještaja dosegnu zemlju, podiže se krik bijesa. Ispustio je Biblije, a katekizme je ponio sa sobom. Voditelj «Biblijskih odgovora» otvoreno plače u eteru. Izvan Vatikana su neredi. Na svijetskom Saboru Crkava zahtijeva se odgovor od pape. Sveti otac promišlja o dvojbi svećenika, i nakon toga odgovara da je svećenik postupio ispravno. Objašnjava da «Sveti tekst nije nikad bio namijenjen da uči nauk, nego samo da ga dokazuje, i ako bi učili nauk, moramo imati uporište u crkvenim obrascima, katekizmu i Vjerovanju.»
Završite ovu priču kako god želite. Pitanje je da li je svećenik ikako mogao biti u pravu zadržavši katekizme radije nego Biblije. Ako mislite da ne, i vjerujete da je Biblija mnogo važnija od bilo čega što sadrži katekizam za širenje i poučavaje vjere, dopustite mi da pokažem da oboje, i povijest i Biblija sugeriraju drugi odgovor.
Biblija od početka nije bila ono što je Crva predavala novim kršćanima nego polog vjere. On se sastojao od četiri stupa: Vjerovanja ili pravila vjere kako su učili apostoli, kršćanskog načina života i zajedništva zasnovanog na Zapovijedima, sakramentalnom životu u koji se ulazilo po krštenju u središtu kojeg je bila Euharistija, i od kršćanskih molitava (sa počasnim mjestom danom Očenašu). Ovaj četverostruki polog oblikovan je među apostolima pod vodstvom Krista i Duha Svetoga. Ovaj uzorak je očigledan nakon dana Pedesetnice kad novokršteni obraćenici «bijahu postojani u nauku apostolskom [kao pravilo vjere] i zajedništvu [kršćanski način života], lomljenju kruha [Presveti Sakrament], i molitvama. (Dj 2,42).
Znanje o pologu predavano je obrascima, molitvama, himnima, i pravilima vjere prenošenim usmeno. U tom sustavu učenja, Vjerovanje kao pravilo vjere – ne Biblija – sadrži temeljne istine koje obraćenik mora naučiti u odnosu na Božju narav, Crkvu, djelo spasenja Isusa Krista, i dar vječnoga života. Ova pravila i obrasci prethodila su pisanju Novog Zavjeta, a dio njih pojavljuje se u Pavlovim poslanicama prije nego su Evanđelja zapisana. U poslanici Hebrejima, Pavao im ponavlja o pravilima vjere koja ih je već učio: «Stoga mimoiđimo početnički nauk o kristu i uzdignimo se k savršenome ne postavljajući iznovice temelja: obraćenje od mrtvih djela i vjere u Boga, naučavanje o krštenjima i polaganje ruku, uskrsnuće mrtvih i vječni sud» (Heb 6,1-2).
Podsjeća Korinćane da «Krist umrije za naše grijehe po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici» (1 Kor 15,3-5). Ponavljajući im Vjerovanje, pita: «No ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća od mrtvih?» (1 Kor 15,12). Drugim riječima, kako možete vjerovati bilo čemu što se razlikuje od našeg Vjerovanja?
Ulazak u Crkvu pretpostavljao je učenje i ispovijedanje Vjerovanja, članak po članak, na način zakletve. To je izvornik Vjerovanja apostolskog. Od kad su rani kršćani proučavali Vjerovanje kao svoje prvo pravilo vjere, služilo im je kao prvi katekizam. Položen je temelj za kršćanski način života, sakramente i molitvu. Na taj način, čitave kršćanske zajednice su ustanovljene i napredovale su bez potrebe za Biblijama. To ukazuje da imati i čitati Bibliju nije neophodno za biti kršćanin. Putem Vjerovanja su znali i objavljivali što vjeruju. Zato je Crkva pomno ispitivala katekumene po člancima Vjerovanja i zato su rani kršćani nosili Vjerovanje u svojim srcima kao znak onoga što jesu.
To ne znači da Pismo nije imalo svoju ulogu u prvim godinama Crkve. Tada je Pismo bilo Stari Zavjet, koji je pribavljao dokaz da je Isus onaj kojim se predstavljao, Mesija. Također je predstavljao sliku kšćanskog života, liturgije, i sakramenata. Misterij je kako neki koji su bili najdublji proučavatelji Pisma, nisu mogli iščitati i prepoznati Mesiju koji je stajao pred njima, dok drugi, kojima je Tora bila nepoznata knjiga, jednostavno su povjerovali Radosnoj vijesti objavljenu po živućim učiteljima. Za njih studij Pisma nije bio neophodan.
Kada je Novi Zavjet napokon skupljen i odabran, nije bio namjenjen da zamjeni sustav naučavanja vjere, i Crkva se nije najednom okrenula naučavanju direktno iz Biblije. Svi Crkveni Oci jako su koristili Pismo da iznesu i potkrijepe svoje argumente, ali su kroz uredbe i predaje poučavali i vodili Crkvu. Klement, zaređen od Petra za biskupa Rima, pisao je da obuzda kontroverzu među korinćanima vezano uz hijerarhiju krajem prvog stoljeća, tražeći od njih da se vrate «pravilu naše tradicije» (citat).
Pravilo koje se ističe je pravilo vjere koje mi danas zovemo Vjerovanje. Irenej, rođen prije sredine drugog stoljeća, je rekao «čvrsto moramo čuvati, bez iskrivljavanja, pravilo vjere» (citat). On je vjerovao da je ovo Vjerovanje primljeno direktno od apostola. Tertulijan, pišući u istom razdoblju, kaže da imamo Vjerovanje « kako bismo mogli izjasniti što je to što branimo» (citat). Origen (185 – 254) piše: «Pošto se mnogo toga razlikuje među onima koji ispovijedaju da vjeruju u Krista, ne samo u malim i trivijalnim stvarima, nego isto tako u stvarima od najveće važnosti, čini se da na račun toga treba prije svega staviti konačno ograničenje i uvesti nepogrešivo pravilo» (citat).
Ćiril Jeruzalemski, sredinom četvrtog stoljeća, piše: « Premda nisu svi sposobni čitati Pismo, neki jer nikad nisu učili čitati, drugi jer ih dnevne dužnosti drže dalje od proučavanja, ipak, kako njihove duše ne bi bile izgubljene zbog neznanja, sabrali smo svu vjeru u nekoliko konciznih članaka» (citat). Savjetuje svojim sljedbenicima da sačuvaju Vjerovanje za svoju «hranu kroz život» jer Vjerovanje «čuva u srcu … svu vjersku istinu koja može biti nađena kako u Starom tako i Novom Zavjetu» (citat).
Augustin je vjerovao da čovjek živeći prema kršćanskim krepostima vjere, nade i ljubavi može živjeti sasvim nezavisano od Biblije. Ali nije isto mislio i o Vjerovanju. Vjerovanje, za Augustina, je bila vjera na kojoj su nada i ljubav zasnovani: « Po primanju Vjerovanja, zapišite ga u svoje srce, i svaki dan među sobom recitirajte. Prije nego legnete, prije no učinite bilo što, prožmite se Vjerovanjem…Riječi koje ste čuli, razasute uzduž i poprijeko Svetog Pisma, ovdje su skupljene i sažete u čvrstom jedinstvu…[kako] bi svi mogli biti sposobni govoriti i činiti ono što vjeruju» (citat).
Tako vidimo da kršćani starine daju iste naglaske u Vjerovanju kao katolici danas. Da li to znači da vjernik ne bi trebao sam proučavati Pismo? Teško da je tako. Jedanaest stoljeća prije Lutera, Ivan Krizostom je poticao laike da čitaju Pisma prije no dođu na Misu. Jeronim, živeći u istom razdoblju, preveo je Bibliju sa grčkog na latinski jer je to bio jezik običnih ljudi u Rimskom carstvu. Suprotno popularnom protestantskom mitu, Crkva nikad nije skrivala Bibliju od vjernika. Ali Crkva ne odustaje od toga da Pismo treba biti čitano u istom duhu u kojem je napisano: a to je, od vjernika. Vjernik prvo mora imati uporište u katekizmu i Vjerovanju prije no uđe u sve ostale stvari koje se tiču kršćanstva, uključujući Bibliju.
Protestantski pokušaj da uče vjeru direktno iz Biblije odveo je jedino u razmirice i podjele. Postoji čak 30 000 različitih protestantskih denominacija na svijetu, svaka izrasta iz različite interpretacije Pisma, a taj broj raste. Paul Johnson, u Povijesti Kršćanstva, opisuje razmnožavanje sekti u Africi, većinom iz loza koje su pod utjecajem američkih evangelika. U 1948. bilo je preko tisuću različitih Afričkih sekti. Do 1968. broj je narastao do šest tisuća. Protestanti mogu ovo promatrati kao zdrav rast jednostavnog kršćanstva, ali prakse koje se nalaze u nekim od tih sekti su bizarne, uključujući besmislnu liturgiju, sakamentalno bljuvanje, i prekrajanje Pisma rasnim prizvucima. Mnoge od tih sekti ne bi bile smatrane kršćanima čak i od glavnih protestantskih standarda – što nas vraća natrag do početne točke, priče o našem isusovcu astronautu.
Stara šala kaže da čak ni Bog ne zna što će isusovac slijedeće učiniti, a interesantna priča mogla bi biti napisana bilo da su izbačene Biblije ili katekizmi ili oboje. Vjerovatno bi najvažnija stvar za uspjeh na udaljenoj planeti bila živi učitelj sa sposobnošću da posveti hostiju. Možete zamisliti da bi isusovac radije uzeo katekizme nego Biblije zato jer sadrže nedvosmislene tvrdnje o vjeri kao što je bila naučavana i življena od početka. Donosi nam sustav prenošenja četverostrukog pologa vjere primljenog po apostolima od samog Krista.
Također možemo zamisliti, znajući iz sadašnjeg iskustva protestantizma, da on ne bi volio riskirati uvođenje u Bibliju nezavisno od Vjerovanja i katekizma ako mu se nešto dogodi. Sveto Pismo je na neki način kao osjetljivi eksploziv: rukuje li se njime bez uputa i nepažljivo proizvodi velike štete svuda po svijetu, kao što se vidi iz nedavnog iskustva u Africi. Ako u našoj svemirskoj priči Biblije ne bi dospjele još generacijama do planete dok katekizmi bi, njenim stanovnicima ne bi bilo ništa lošije nego što je to bilo ranim kršćanima na zemlji. U suprotnom slučaju ne bi bilo nužno tako.
U čemu je stvar u našem svijetu? Za «biblijske » kršćane je to slanje sanduka s Biblijama ljudima koji nemaju po Crkvi uporišta u katekizmu i Vjerovanju, što vodi samo do razmirica i podjela, osujećujući Gospodinovu molitvu da svi kršćani budu jedno, kao što su Otac i sin jedno (citat). Za katolike je smisao u tome da je pogrešno preskakati katekizam i uroniti direktno u biblijska proučavanja. Ako želite produbiti svoju vjeru, otvorite svoj katekizam prije no otvorite svoju Bibliju. Katolici bi isto tako trebali razumjeti da kad napuštaju katoličku Crkvu radi «biblijskih» crkava, udaljuju se od vjere apostola, a ne da joj se približavaju. «Biblijski» kršćani tvrde da žive poput prvih kršćana, ali nigdje u Bibliji ne nalazimo kršćane koji nose unaokolo Biblije kao što to «biblijski» kršćani čine danas.
Istina je da su prvi kršćani bili kršćani Vjerovanja, ne kršćani Biblije. Imali su jednostavnu vjeru, zasnovanu na Vjerovanju koje su primili od jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Bilo je zapisano u njihovim srcima, njime su bila poučena njihova djeca, dnevno su ga recitirali, promišljali su njegove misterije, kao što su to činili i svi kršćani idućih četrnaest stoljeća, i kao što to čine vjernici katolici danas. Ako se želite vratiti jednostavnoj vjeri prvih kršćana, zadnja stvar koju trebate učiniti jest ići u crkvu gdje njeni članovi nisu nikad čuli za Vjerovanje, ili ako su čuli za njega, napustili su ga ili je izgubio značaj.
Nikad nemojte ići u crkvu čija učenja ne možete trasirati natrag prema apostolskoj Crkvi koja nam je dala Vjerovanje prije nego nam je dala Bibliju. Ako redovito čitate Bibliju, svakako nastavite. To je veliki dar Crkvi od Duha Svetoga. Pismo može rasplamsati naša srca za veću ljubav za Gospodina i dati nam hrabrost živjeti i braniti vjeru. Za one koji su voljni pokušati i ostati vjerni Učiteljstvu Crkve, to je najbogatiji izvor teologije poznat čovjeku. Ali nemojte se zavaravati vjerujući da je čitanje Biblije prvi korak na putu produbljenja vaše vjere, i ne unosite zabunu miješajući Bibliju i depozit vjere koja može biti primljena i življena čak i u potpunoj odsutnosti Biblije.
Jedna stvar za kraj. Riječi stavljene u usta pape u ovoj izmišljenoj svemirskoj odiseji su zapravo riječi John Henry Newmana kad je susreo povijesno kršćanstvo kao mladi protestant na Oxfordu (iz Apologia pro Vita Sua).
Da li želite produbiti svoju vjeru? Ispišite Vjerovanje u svom srcu, proučavajte Katekizam, i, poput Timoteja, čuvajte što vam je bilo povjereno. Tako, kad budete čitali Pismo, nikad nećete biti uvučeni u lažan i zabludiv oblik kršćanstva. Moći ćete reći Credo Domine – «O Gospodine, ja vjerujem» – i znat i ćete što vjerujete.
Jack Taylor, Bristow, Virgnia, USA
www.catholic.com / Catholic Answers
