U prosincu 1850. god., sv. Anton Marija Claret pozdravljao se u Španjolskoj sa prijateljima prije svog odlaska na Kubu, gdje će preuzeti vodstvo Santiaške nadbiskupije. Odlazeći kočijom jednog jutra, u zoru, u posjet nadbiskupu Tarragone, u Villafranca del Panades dočekali su ga svećenici kako bi ga zamolili da odustane od puta i priskoči im u pomoć. Saslušavši svećenike, sišao je s kočije i poslao nadbiskupu poruku da će doći kasnije. Tog jutra smrtnu presudu iščekivala su četiri razbojnika, tri mladića u kasnoj adolescenciji i jedan četrdesetogodišnjak. Svi su odlučno odbijali ispovijed i sv. Pričest.
Župnik je požurivao nadbiskupa Clareta da što prije popije vruću čokoladu i požuri do zatvora. Ne, reče nadbiskup, najprije u crkvu da predamo slučaj u Božje ruke. Potom su se zaputili prema zatvoru, gdje je naš misionar odmah pripušten osuđenicima.
Nadbiskupove blage i očinske riječi odmah su osvojila srca triju mladića. Nakon njihove ispovijedi, župni vikar pripremio je popudbinu, posljednju sv. Pričest. Prema običaju, upita mladiće opraštaju li svima koji su ih povrijedili. Dvojica su odgovorila potvrdno, a treći odgovori da oprašta svima, osim svoje majke. Nadbiskup Claret pade ničice i poljubi mu noge govoreći: ”Predragi sine, ako ne oprostiš svojoj majci, otići ćeš u vječnu propast. U ime Božje i u vlastito ime, molim te, oprosti joj!“. ”Ne”, odgovori mladić, „njezina je krivica što sam osuđen, jer da me propisno kaznila, ne bih bio ovdje. Ne mogu joj oprostiti“. Osuđenike su prekrili ogrtačima, popeli na mazge i odveli do stratišta. Neposredno prije smaknuća, nepokajani mladić poviče: „Iz svega srca opraštam majci! Molite za me!“. Potom i najstariji osuđenik, najkrućeg srca od sviju, podiže ruke i zamoli za ispovijed. Sjedeći na klupi, prekrivene glave, ispovjedio se i dobio odrješenje od grijeha. Potom su sva četvorica smaknuta. Nakon nekog vremena, Bog je otkrio Antunu Claretu sudbinu četvorice osuđenika. Na javnome sastanku uvjereno je izjavio: ”Spašena su sva četiri razbojnika iz Villafrance“.
Život sv. Antuna Marije Clareta prepun je ovako dojmljivih raznovrsnih događaja, koji na prvi pogled jedva da otkrivaju zajedničku poveznicu. Ovaj svetac 19. stoljeća bio je misionar, utemeljitelj vjerskih pokreta, organizator apostolata laika, društveni reformator, kraljičin kapelan, prorok i čudotvorac, pisac i izdavač, nadbiskup i promicatelj pobožnosti Bezgrešnom Srcu Marijinom. Pitamo se gdje je ta nit što povezuje ove i mnoge druge vidike njegovog životnog djela? Uputu za odgovor možemo pronaći u zgodi sa četvoricom razbojnika iz Villafrance, i još stotinu, tisuću takvih događaja iz njegovog života. Nit vodilja njegovog života je apostolsko poslanje. Sv. Antun Claret posjedovao je neugasivu žeđ za spasenjem duša.
Djetinjstvo
Već od ranog djetinjstva očituje se njegova revnost za spasenjem duša. Jedne noći, 1813. god., u dobi od pet godina, pošto je nakon molitve legao u krevet, zaokupi ga ozbiljna misao. Sjede, ozbiljno i smireno, leđima neoprezno naslonjen na željeznu ogradu kreveta. Prethodnog dana, na satu vjeronauka učio je da u paklu gori vječna vatra i da su ondje osuđeni mnogi grešnici. Ovaj pronicljiv dječak vrlo rano je uvidio da u svijetu mnogi ljudi pate: siromašni, stari i bolesni. Nije htio da ljudi pate. I tako mu se te večeri, prije nego će sklopiti oči, pojavi misao o paklenim mukama. Pokušao si je predočiti duga vremenska razdoblja, ere, eone neizmjernog trajanja kroz koje se protežu patnje osuđenih. Ali njihov beskraj nije mogao zahvatiti. Ova strahovita spoznaja usjekla mu se u pamćenje za čitav život. A iz nje, rodila se trajna čežnja za spasenjem duše od najgore, nemilosrdne sudbine.
Antun je bio peto od sedmero djece Juana i Josefe Claret. Rođen je na Badnjak, 1807. god. u katalonskom selu Sallentu u Španjolskoj. Kao dijete bio je poznat po svojoj pobožnosti, skromnosti i poslušnosti. Bio je ispunjen dubokom radošću svaki puta kada je posjećivao i primao Presveti Sakrament i hodočastio u svetište Gospe Fusimanijske nedaleko njegovog mjesta. Također, veliku je radost pronalazio u molitvi krunice. Unatoč tome što je bio vrlo pobožan, dječaka su opsjedale dvije teške napasti. Prva, protiv čistoće, kojoj se uspio oduprijeti. A druga napast bio je strahoviti nagon za prkosom protiv svoje majke, ali i Nebeske Majke Marije – okrutna mentalna napast od Sotone. Ovu je teškoću, uz molitvu, strpljivost i poniznost, također uspio nadvladati.
Oduvijek je želio biti svećenik. U sjemeništu odlikovao se uzornim životom, a za svećenika je zaređen 13. lipnja 1835. god. Čvrsto je odlučio da neće potratiti nijednog trenutka, i tijekom 35 godina svećeništva, napisao je 144 knjige i održao oko 25 000 propovijedi. Jednom za misija, unatoč putovanju, održao je 205 propovijedi u 48 dana, prosječno 12 po danu. Kako bi osigurao ispravno razumijevanje svojih pothvata, uvijek bi podsjećao slušatelje da su novac, zadovoljstvo i čast uobičajeni poticaji za rad i djelovanje. Međutim, to nisu bili njegovi poticaji: ”…nije to novac, jer ne zahtijevam od ikog ni lipe. Niti propovijedam zbog zadovoljstva, jer kakvo je moguće zadovoljstvo u cjelodnevnom neumornom poslu, u iscrpljenosti od ranog jutra do kasno u noć?… U ispovjedaonici sam veći dio jutra, čitavo poslijepodne; a navečer, umjesto počinka, moram propovijedati. I to ne samo određenih dana, nego mjesecima i godinama… Možda djelujem da bih stekao čast… ne, nije to ni zbog časti. Propovjednik je izložen brojnim klevetama. Hvale li ga jedni, drugi ga ne razumiju i postupaju prema njemu kao Židovi prema Isusu, kojeg su zlobnici lažno optužili za riječi i djela, te Ga naposljetku uhvatili, mučili i ubili na najbolniji i najsramotniji način. No, poput apostola sv. Pavla, ničeg se ne bojim, jer je duša vrjednija od tijela. Pod svaku cijenu moram ispuniti službu koju sam primio od Gospodina Boga, a to je propovijedati Evanđelje… Nikakav me ljudski cilj ne privlači, jedino to, da po svem svijetu ljudi Boga upoznaju, ljube, i da mu služe… i da se, koliko je god moguće, zaustave grijesi i uvrede protiv Boga…Ono što me napose potiče da propovijedam bez prestanka, jest pomisao o mnoštvu duša koje padaju u dubine pakla, umiru u smrtnim grijesima, osuđene za vijeke vjekova… Koliko mnoštvo ljudi živi u smrtnom grijehu, te se svakim danom uvećavaju njihove opačine. Grijeh čine olako i bezbrižno, kao što popiju čašu vode, kao za razonodu, ili u šali. Nesretnici koji hrle prema paklu svojevoljno, slijepi poput šišmiša… Da vidiš slijepca koji se zaputio izravno u provaliju ili ponor, ne bi li ga nastojao upozoriti? Vidi, ovime činim upravo to, i moram to činiti jer mi je dužnost… Reći ćete možda da će me grješnici izvrijeđati, pa da ih ostavim na miru… Nikako, ne mogu ih napustiti. To su moja predraga braća. Da imaš voljenog brata koji te u deliriju teške bolesti stane vrijeđati najtežim mogućim uvredama, zar ćeš ga ostaviti? Siguran sam da ne. Imao bi još više suosjećanja i nastojao učiniti sve što je u ljudskoj moći, samo da ozdravi. Tako promatram grešnike. Te su jadne duše u stanju delirija, potrebni naše samilosti… Možda ćete teći da grešnik ne misli na pakao i ne vjeruju u njegovo postojanje. Tim gore po njega. Možda mislite da će izbjeći osudu zbog svoje nevjere? Istina ne ovisi o uvjerenju… Moram upozoriti grešnike kako bi shvatili da se nalaze na rubu provalije koja vodi u neugasivi oganj pakleni, jer ondje će zasigurno završiti ukoliko ne isprave svoje putove. Jao meni ako ne propovijedam te ih ne upozoravam jer ću biti odgovoran za njihovu osudu. Koliko često molim sa sv. Katarinom Sijenskom: O moj Bože, podari mi mjesto pri vratima pakla, kako bih mogao zaustaviti duše koje ulaze, vičući: ‘Kuda smjerate, nesretnici? Natrag, vratite se! Učinite dobru ispovijed! Spasite svoju dušu! Ne ulazite ovamo, u vječnu propast!‘ Nadalje, odvažno progovara: ‘Jedini razlog zašto društvo propada jest neposluh riječi Crkve, koja je riječ života, riječ Božja. Svi planovi za spasenje ostat će neplodni ukoliko se moćna riječ Katoličke crkve u potpunosti ne ostvari.”
Prvu dužnost o. Claret dobio je kao pomoćnik župniku u Sallentu, svojem rodnom mjestu. Iako je ondje plodonosno djelovao, osjeća poziv da postane Gospodnjim radnikom u stranim misijama. S tom nakanom, i potaknut čežnjom da prolije svoju krv za Krista, odlazi u Rim kako bi se savjetovao sa prefektom Kongregacije za promicanje vjere. Kako je prefekt bio odsutan, o. Claret započeo je godišnje duhovne vježbe kod isusovaca. Potom je pozvan da uđe u isusovački novicijat u Rimu, što rado prihvaća. No nakon određenog vremena radosnog zajedništva s isusovcima – nakon brojnih kateheza, propovijedi zatvorenicima, služenja bolesnicima, počinje sve više osjećati kronične bolove u desnoj nozi. Isusovački general u tome prepoznaje znak da za o. Clareta Bog ima druge planove.
Pošto je pristigao do sljedećeg odredišta, župu Viladrau u Kataloniji, o. Claret ozdravi. Ovo planinsko područje, opustošeno nakon građanskog rata, konstantno je trpjelo pljačkaške pohode razbojnika. Liječnici su napustili grad, na svakom koraku vladale su bolesti, jad i bijeda. ”Što sam drugo mogao učiniti”, piše svetac ”nego postati liječnik tijela kao što sam već bio liječnik duša?“. Koristeći ljekovite trave i pomasti ozdravljivao je razne bolesti, liječio je čak i one, koji su bili nasmrt bolesni. Vjerovao je da su izlječenja bila Božji način skretanja pažnje na veliku važnost Božje riječi koju je kao Božji misionar propovijedao.
Godine 1842. o. Claret zadužen je kao apostolski misionar za čitavo planinsko područje Katalonije, 13 gradova i 400 općina. Vjerski život ondje je mnogo pretrpio od francuskih napada, građanskih ratova i smjene političke vlasti na stranu protuvjerske Liberalne stranke.
Čudesa i kreposti o. Clareta
Za svojih putovanja i propovijedi u Kataloniji, o. Claret učinio je nebrojena čudesa, duhovna i tjelesna ozdravljenja. Na putu kroz planine prema određenom mjestu, zaustave ga dva razbojnika i zatraže novac. Ljuti jer nije ništa imao, razbojnici su ga kanili ubiti. O. Clareta prijetnje nisu uplašile, zamoli ih da ga pričekaju jer mora propovijedati narodu koji ga iščekuje. Obećao je da će se nakon toga vratiti na isto mjesto i predati se u njihove ruke. Razbojnici pristadu i puste ga. Sljedećeg dana, u isto vrijeme, o. Claret se vratio. Razbojnici, ganuti jer je održao obećanje, nisu mu naudili već su kleknuli i ispovjedili svoje grijehe.
Kako bi upozorio na sve veću razvratnost i pohlepu, o. Claret putovao je od jedne do druge misijske postaje poput ubogog siromaha. Prtljaga mu je činila britvica, par čarapa, časoslov, karte Katalonije i komad kruha. O. Claret ističe važnost siromaštva za kojim je žarko žudio: ”Znadem da je volja Božja, ne samo to da ne bih trebao posjedovati novac niti ga primati, osim hrane u trenutku kada mi je potrebna okrepa, već i to da ne uzimam pomoć potrebnu za putovanja. Primjećujem da ovakvo odricanje nikoga ne ostavlja ravnodušnim, i činim sve što mogu da u njem ustrajem“. Navika svetog siromaštva urodila je u o. Claretu velikom odbojnošću prema novcu, nerazumljivu svijetu, što pokazuje i sljedeća zgoda. ”Stavljajući jednom ruku u džep, preplaših se jer mi se učinilo da imam novčić. Odmah sam ga izvukao van da ga bacim ili darujem prosjaku, no pogledavši bolje, otkrio sam da je riječ o medaljici. Ako bi mi itko ponudio novac za propovijedanje, odbio bih ga objašnjenjem da mi ne treba, jer za put ne trebam ni konje ni kočije. Novac mi ne treba ni za odjeću ili cipele, jer ih Bog čuva za moje potrebe“.
Nikad nije putovao kolima ili mulom, nego bi uvijek pješačio: često i sporednim putovima, pustarama i poljima; po kiši, snijegu ili žarkom Suncu. Svaku misiju – koja bi trajala po tri, devet ili više dana – preporučio bi u ruke Majke Božje te bi prije propovijedi sa zajednicom uvijek najprije izmolio krunicu. Potom bi propovijedao najčešće o jednoj od četiri posljednje životne stvarnosti, o težini grijeha, očuvanju kreposti ili obraćenju sv. Marije Magdalene ili sv. Augustina.
Koliko god je prezirao grijeh, nikada ne bi prekoravao, ismijavao ili zastrašivao grješnike, jer znao je da ih samo blagost može potaknuti na pokajanje. Krotkim postupcima u kojima se postojano izgrađivao, neprestano je doticao srca grešnika. Rado se služio elokventnim katalonskim govorom te prispodobama iz svakodnevnog života tamošnjeg kraja. Ljudi bi dolazili iz vrlo udaljenih mjesta, samo da bi čuli njegove propovijedi. Potom bi čekali satima, ponekad i danima da bi pristupili ispovjedi, imajući sa sobom hranom koju su uzeli od kuće. Često bi imao moć proniknuti u srce puno dublje od samog pokajnika. Propovjedaonica, oltar i ispovijed ispunjavali su mu čitav dan. Jeo je i spavao vrlo malo. Ponekad bi pronalazio vremena za apostolsko spisateljstvo i planove o otvaranju vjerske izdavačke kuće. Trideset uzastopnih dana narod je napunio veliku crkvu sv. Stjepana u Olotu da bi slušao njegove trosatne propovijedi. Iako bi po 15 sati dnevno ispovijedao, u pomoći mu je bilo još 24 svećenika. Tri svećenika čitavo su jutro podjeljivali sv. Pričest. Molitva sv. krunice poslijepodne je odzvanjala poput glasnog huka. A u kapelici, neprestana pobožnost križnog puta. Duše su dolazile izdaleka da bi prisustvovale velikom događaju, misiji u Olotu. Bog je izvršio ovaj divan, uistinu čudesan duhovni pothvat preko svojeg poniznog sluge, o. Clareta.
Misionar na Kanarskim otocima
Kad je život o. Clareta postao ugrožen prijetnjama antiklerikalnih neprijatelja, biskup ga šalje na Kanarske otoke, španjolski posjed na obali zapadne Afrike. O. Claret pristigao je na službu u ožujku 1848., i nastavio s istim nastupom i radom koji je provodio u Kataloniji. Iako je sada propovijedao na španjolskom s katalonskim naglaskom (kojeg su pojedini šaljivđije oponašali), uspjeh je ponovno bio izvrstan.
Prvog svibnja 1848. otvorio je dvadesetosmodnevnu misiju u gradu Telde na Gran Canaria Islandu. Mjesto je bilo pogođeno velikom sušom i zemljoradnici su bili zaokupljeni bojazni od gubitka usjeva. Obratio im se: ”Dajem vam obećanje, draga braćo, da će prije svršetka ove misije nadoći obilna kiša koja će obnoviti sadnice, donijeti mir vašim domovima i radost vašim srcima”.I kad je došla na red završna propovijed, poče padati kiša. Društveni moral u Teldu bio je porazan; lopovluk je uzimao maha. Misija o. Clareta donijela je veliku promjenu. Teldenški župnik pisao je biskupu: ”Ovakvo stanje u gradu nikad nije viđeno. Najveći neprijatelji žive u miru. Javnim i privatnim skandalima došao je kraj, štete su nadoknađene. Razoreni brakovi su spašeni. Sve je obnovljeno. Zašto? Jer nitko ne može odoljeti žaru njegovog propovijedanja, blagosti i životvornosti njegove naravi, njegovim prodornim opomenama…i moći njegova rasuđivanja. Poziv njegovih riječi otvara srca slušatelja i svatko, čak i oni najtaštije naravi, padaju sa suzama pred njegove noge”. Ali nije samo propovijedanje izazivalo duboko poštovanje naroda prema o. Claretu. Mnogi pokajnici otkrili su u ispovjedaonici da proniče njihovu savjest, i podsjeća ih na grijehe koje su u svojem neznanju ili zaboravljivosti propustili navesti. A bilo je mnoštvo pokajnika. Počeo bi ispovijedati u zoru, dok bi se redovi za ispovijed stvarali prethodne večeri. U Teldi je također izveo dva izvanredna ozdravljenja. Jedno na dvadesetpetogodišnjoj Antoniji Hilariji, koja je bolovala od epilepsije od ranog djetinjstva. Za vrijeme napadaja trebalo ju je držati šest do osam ljudi. I najobičniji događaj mogao je uzrokovati napadaj. Jedan se dogodio na večernjoj Misi za misije o. Clareta. Ušavši u sakristiju upita mnoštvo ljudi što se događa. ”Moja sestra dobila je živčani napadaj”, reče čovjek, ”a kada to nastupi potrebna je pomoć sviju nas”. O. Claret uze djevojčinu maramu, umoči je u blagoslovljenu vodu, a zatim reče ljudima koji su držali djevojku: ”Pustite je! Pustite je!”. Odgovoriše da ne mogu, jer bi se bacila na pod i ozlijedila. ”Pustite je!”, inzistirao je o. Claret. ”Nikakvo joj se zlo neće dogoditi”. Učine tako. Potom stavi vlažnu maramu na njezine oči. Djevojka sjede i smiri se. ”Maknite tkaninu s njezinih očiju”, reče o. Claret. Obično bi joj oči nakon napadaja bile ukočene i otečene. Ovaj puta bile su mirne i normalne. Otišla je kući i mirno zaspala, a nedugo potom pronašla je i posao. Živjela je mnogo godina, i nikad više nije doživjela epileptički napadaj.
Početkom srpnja započeo je misiju u Arucasu, u Gran Canariji. Okupljalo se toliko ljudi, da svi nisu mogli stati u veliku crkvu. Zbog toga je odlučeno da će o. Claret propovijedati svaku večer na trgu ispred crkve, sa improvizirane propovjedaonice. Budući da je trg bio bez rasvjete, upućena je zamolba svakoj obitelji da donese sa sobom svjetiljku. Iznenada, jedne noći, tajanstveni vjetar sručio se na trg i ugasio sve svjetiljke. U istom trenutku nevidljiva sila zgrabi svjetiljke iz ruku ljudi i baci ih na pločnik. Potom se diljem trga začu glas o. Clareta: ”Ne bojte se, draga braćo. Zloduh je ugasio svjetiljke. Zloduh ih je bacio na zemlju. Ali budite uvjereni, nijedna svjetiljka nije razbijena. Bog mu nije dao dopuštenje za takvo što. Uzmite ih i ponovno upalite”. Poslušali su ga i otkrili da su svjetiljke ostale netaknute.
O. Claret nastojao je organizirati misije u vrijeme najpogodnije za vjernike, ali ponekad bi datum bio određen njegovim prekomjernim radom i naredbama nadređenih. To se dogodilo u jednom gradu. Obvezao se održati misije za vrijeme žetve. Pšenica je dozrjela, i ljudi su bili primorani na rad u poljima. O. Claret posjetio je domove glavnih radnika i poručio im: ”Ne bojte se doći na misije; Bog će vas blagosloviti”. ”Ali oče”, odgovoriše, ”to je nemoguće. Cijela žetva mogla bi propasti u samo jednom danu. Katolici smo i poštujemo sve što se tiče crkve, ali ne možemo izostati tako dugo”. ”Bog je gospodar polja, pšenice, kiše i tuče”, odgovori o. Claret. ”Govorim vam u Božje ime, da ukoliko dođete na misije, žitna polja bit će plodnija, i nestat će opasnost od kiše i tuče. Međutim, ukoliko ne dođete, žetva će biti uništena”. O. Claret tu je završio sa svojom porukom i započeo misiju. Jedni su je poslušali, drugi nisu. Za dva dana moglo se vidjeti uništena polja i usjeve ljudi koji nisu pohodili misije. Velika tuča neočekivano se sručila na polja. Polja onih koji su prisustvovali misijama ostala su, ipak, sačuvana. Stabljike s velikim zlatnim zrnjem ostale su uspravne i nijedno zrno tuča nije dotakla unatoč tome, što su susjedna polja uništena. Vijest o ovom događaju ubrzo se proširila čitavim područjem kao korisna opomena.
Bog je očitovao svetost o. Clareta izvanrednim znakovima. Jedan od njih bila je sjajna svjetlost, koja bi ga obasjala za vrijeme sv. Mise. Ovu izjavu priložio je u obavijesnom postupku o. Pavao Coma, oratorijanac sv. Filipa Nerija, sljedećim riječima: ”Jednom kao petnaestogodišnjak, ušao sam u župnu crkvu sv. Eugenija u Bergu, biskupija Vich. Kod oltara Gospe od sv. Krunice primijetio sam neobičnu svjetlost koji je obasjavala meni tada nepoznatog svećenika. Prišao sam bliže i prepoznao o. Clareta, čije se lice preobrazilo. Čudnovati sjaj širio je svoje zrake sve do sakristije. Ne sjećam se je li, izuzev mene, bilo još ikoje osobe u crkvi. To se zbilo za vrijeme, kada je sluga Božji predvodio misije u Kataloniji”.
Pronicanje savjesti bila je osobita milost kojom je Bog obdario svojeg slugu. Na samo jednu riječ pokajnika, imao bi uvid u tajne njegove duše. Bilo je prigoda u kojima bi, a da i ne vidi osobu, poznavao stanje njezine savjesti.
U jednom slučaju gospođa je prvi puta pristupila kod njega na sv. Ispovijed. O. Claret joj reče, bez da je i čuo njezinu ispovijed: ”Gospođo, Bog vas blagoslovio i sačuvao u svojoj milosti. Možete primiti sv. Pričest jer niste počinili ni laki grijeh”. Gospođa je bila veoma iznenađena i spokojno primila sv. Pričest. Ispričala je svoju priču, potvrdivši da u stvarnosti nije bila ni svjesna grijeha. Drugi pokajnici svjedoče da, ako bi kroz neznanje ili zaboravljivost propustili navesti koji grijeh, o. Claret bi ih upitao: ”Ne sjećaš li se ostalih grijeha? Sinko moj, zašto ne ispovjediš taj grijeh, koji si počinio u taj dan, s tom osobom i na tom mjestu”. Podsjećao bi ih i na najsitnije okolnosti grijeha koji nisu ispovjedili. Mnogi su znali da o. Claret ima ovaj poseban dar pronicanja skrovitosti savjesti, te su žudili podložiti se njegovom sudu i savjetima.
U Vichu, kada je o. Claret vodio duhovne vježbe karmelićankama sv. Terezije, duše sestara prožela je duboka i istinska radost. Koji je bio razlog tome? Objašnjenje nam daje majka nadstojnica samostana, s. Maria Esperanza od Bezgrešnog Začeća: ”O. Claret čuo bi našu ispovijed. U jednom od svojih nagovora poručio nam je da se ne uznemirujemo za vrijeme ispovijedi, jer on u tom trenutku proniče našu savjest. Sve smo se uvjerile u tu istinu, znao bi propuste svakog pokajnika boljeg od njega samog”.
Ono što su vrsni propovjednici najviše cijenili kod o. Clareta, bila je prodornost njegovih propovijedi. Jednom je don Hermenegildo Coll de Valdemia održao izvrsnu i nadahnutu propovijed. O. Claret bio je asistencija u službi. Don Hermenegildo primao je čestitke za svoju propovijed. O. Claret se, međutim, u tišini povukao. Slijedećeg dana, rano ujutro, slavni govornik posjetio je o. Clareta i upitao ga veoma uznemireno: ”Vaša Ekscelencijo, oprostite mi što vas uznemirujem ovim neprikladnim posjetom. Želio bih Vam, Ekscelencijo, otvoriti svoje srce. Nisam mogao spavati cijelu noć. Recite mi, nadbiskupe, niste zadovoljni mojom jučerašnjom propovijedi? Vaša šutnja mi je bila upozorenje i opomena!”. Tada ga je o. Claret utješi i ohrabri, ali mu istovremeno pruži i koristan savjet: ”Recite mi, don Hermenegildo, jeste li ikad propovijedali o spasenju duša ili o strašnoj nesreći propalih?”. ”Ne, Vaša Ekscelencijo, nisam još propovijedao o tome”. ”Jesi li propovijedao o smrti, sudu, paklu, o potrebi obraćenja, izbjegavanja grijeha i izvršavanja pokore?”. ”Nisam izravno govorio ni o tim temama”. ”Kada je tako, moj prijatelju, budući da si me to zamolio, odgovorit ću ti posve iskreno. Nije me zadovoljio govor niti mogu odobriti postupanje onih, koji u svojim propovijedima izostavljaju ove velike istine kršćanstva, a uzimaju teme koje služe jako malo spasenju duša. Ne mislim da bi s takvim propovijedima složio, niti ih odobrio naš Gospodin, Isus Krist”. Don Hermenegildo samo je tiho slušao. Nekoliko dana poslije, Madriđani su mogli vidjeti radikalnu promjenu u govorima ovog slavnog propovjednika. Prije su pljeskali, a sada plakali, ganuti njegovim propovijedima.
Kubanski nadbiskup
6. listopada 1850., u katedrali Vich, Antun Marija Claret posvećen je za nadbiskupa kubanskog Santiaga. O. Claret prigodom biskupskog posvećenja dodao si je vlastitome imenu Marijino, te tako pružio prikladan primjer svoje odanosti Blaženoj Djevici. ”Moram ubrzo napustiti Madrid jer mi je prije odlaska u Kubu obaviti tri važna posjeta”, reče nadbiskup svom prijatelju koji ga je nagovarao da produži svoj boravak na dvoru. Koji su to posjeti bili tako hitni? Bilo ih je tri. Prvi svetište Gospe od Pilara, Zaštitnice Španjolske, koje je bio posjetio u veljači iste godine i koje je čeznuo ponovo posjetiti te staviti svoj pastirski prsten na stup koji drži Gospin kip. Kasnije je pisao vikaru tražeći da se za njegove nakane nakon krunice izmoli ”Zdravo Kraljice”. Drugi Djevici od Montserrata, zaštitnici Katalonije. Stigao je u Montserrat 2. studenog. U spomen na taj dan upriličena je velika svečanost. Treći Djevici Fusimanijskoj, zaštitnici Sallenta. Sallentinci su mu pripravili veličanstven doček. Glazba i pjesma, ushićeno klicanje i suze radosti dočekale su ga pri ulasku u rodni grad. O. Claret bio je zadovoljan. Posvetio je svoje tri ljubavi ispred tri lika; tj., svoju ljubav prema Španjolskoj ispred Gospe od Pilara, svoju ljubav prema Kataloniji ispred Djevice od Montserrata, i ljubav prema rodnom mjestu ispred Djevice Fusimanijske. Tri posjeta bila su znak za uspješan početak biskupske službe. Slijedeće veljače stiže u Kubu, gdje je ustoličen u svoje biskupsko sjedište.
Nadbiskup Claret smatrao je da novi položaj zahtijeva od njega jednaku odanost misionarskom pozivu kao i prije. U skladu s time dovršio bi vizitaciju cijele nadbiskupije – polovice kubanskog otoka – u jednom navratu za otprilike 18 mjeseci. Teren krajolika bio je u toj mjeri zahtjevan, da takva vizitacija nije bila učinjena nikad u povijesti Kube. Svaki bi obilazak podrazumijevao mjesece mučnog putovanja po grubom, surovom terenu, po užarenom suncu jednog dana, a po dubokom blatu i gustoj kiši drugog.
Gdje god bi nadbiskup Claret pristigao, propovijedao bi ne zanemarujući ni bogate ni siromašne, učene ili neuke. Vodio bi misije u svakom gradu i svakom seoskom području koje bi posjećivao. Osim misijskih propovijedi, posebno bi propovijedao župnim zajednicama. Jednako tako imao je susrete sa svećenicima, a kada je bio u mogućnosti da ih sabere u većem broju, propovijedao bi im nasamo. Mnogi od svećenika jedva da su vidjeli biskupa od dana kad su zaređeni.
Kako bi pružio vjernicima najveću moguću priliku za ispovijed, svakodnevno bi ispovijedao po pet ili šest sati, jer se mnogi ljudi nisu željeli ispovjediti kod ikojeg drugog svećenika. Plodovi misija najbolje su se očitovali u nečuvenom broju vjernika koji su primili sv. Pričest završnog dana. Na koncu misije u Santiagu, u korizmi 1851., bila su potrebna tri svećenika za stalnu podjelu sv. Pričesti od 6 ujutro do 13 sati, da bi zbrinuli tisuće pričesnika.
U prve dvije godine krizmao je 100 000 osoba, posredovao je u privođenju 300 000 ljudi prema sv. Ispovijedi, vjenčao je u crkvi 9 000 parova koji su živjeli u divljem braku te ponovo ujedinio 300 rastavljenih parova. Nadalje, za vrijeme prvog posjeta sam je besplatno razdijelio – ili dao u zamjenu za loše knjige – 38 217 knjiga, 83 500 svetih sličica, 20 663 krunice i 8 931 medaljicu. Kao nadbiskup, posvetio je Santiašku nadbiskupiju Bezgrešnom Srcu Marijinu i ustanovio Bratovštinu Bezgrešnog Srca Marijina, Utočišta grešnika, u svakoj župi i misijskom odredištu.
Za misije u Manzanillu prorekao je potrese koji će uskoro pogoditi otok. Tri mjeseca kasnije veliki broj silovitih potresa razrušio je njihovo mjesto, katedralu u Santiagu te nadbiskupovu rezidenciju. Jednog je dana nadbiskup propovijedao na glavnom trgu kad se u daljini začu grmljavina praćena zemljotresom. Ljudi su plakali od užasa i počeli bježati. ”Ne bojte se; nije to ništa!”, reče im nadbiskup. ”Sve će to uskoro proći!”. Siđe s propovjedaonice i klekne, rukama dotakne zemlju i učini da potres prestane. ”Ne bojte se! Potresi vas danas neće više uznemiravati!”, reče, a potom nastavi propovijed. Nedugo zatim pojavila se epidemija kolere, prema još jednom proroštvu. Nadbiskup Claret neustrašivo je posjećivao svaki predio svoje nadbiskupije pružajući pomoć i utjehu pogođenima.
Jednom je izrekao slijedeću usporedbu: ”Bog postupa s nama kao što majka postupa s lijenim, uspavanim djetetom; trese kolijevku ili krevet kako bi ga probudila i potakla da ustane. Ako to ne pomogne, udari ga. Jednako Bog postupa sa mnoštvom svoje djece, mlakim grešnicima. Trese njihove krevete, odnosno kuće, potresima, spašavajući im tijela i živote. Ako ih to ne probudi pa ne ustaju, udarit će ih kolerom i pošastima. Bog mi je dao tu spoznaju”.
Kako bi duh vjere mogao jače gorjeti u Santiaškoj nadbiskupiji, sv. Antun Claret odredio je da bi barem nedjeljom i blagdanima trebalo zajednički moliti krunicu u svim crkvama, i to je bila jedna od točaka koju je pomno nadzirao za svojih pastoralnih pohoda.
Jedne nedjelje uđe u crkvu i nađe ljude okupljene na molitvu krunice. Ali nije bilo župnika da bi predvodio. Nadbiskup osobno stupi do oltarnih stepenica i poče predvoditi molitvu krunice vrlo uzornom pobožnošću. Župnik je požurio u crkvu ispričavajući se jer je zadržan vrlo hitnim poslom. ”Tako sam i mislio”, odgovori nadbiskup. ”Stoga te molim da me obavijestiš kad budeš bio zauzet; jer kad budem vodio misije u susjednim mjestima, doći ću osobno predvoditi krunicu kada ti ne budeš u mogućnosti”. Nakon tog događaja, kad bi u sumrak zvono oglasilo na molitvu krunice, župnik bi komentirao u razgovoru: ”Idem sad, radije nego da se nadbiskup pojavi i zauzme moje mjesto”. Za svojih dugih putovanja po nadbiskupiji, krunicu nikad nije ispuštao iz ruke. Za misija koje je posvuda vodio, učio je vjernike moliti krunicu i poticao ih da ju mole često.
Za šest godina službe obnovio je materijalno i duhovno izblijedjelu Santiašku nadbiskupiju. Udvostručio je broj župa; ponovo je pokrenuo nadbiskupijsko sjemenište u kojem nije zaređen svećenik već 30 godina; podigao je moral i revnost svećenstva te povećao njihove plaće; također je pomogao obnovi mnogih vjerskih zajednica, koje su prethodno obustavile svoj rad i bile zabranjene zakonom.
Kraljičin ispovjednik
Kraljica Izabela II. pozvala je nadbiskupa Clareta natrag iz Kube jer je zaželjela imati mudrog i svetog ispovjednika. Vjerovala je da bi nadbiskup Claret bio idealno rješenje, ali njega je zamisao o dvorskoj službi zgrozila. Osjećao je odbojnost prema svjetovnosti, spletkama i dokonosti dvorskog života. Ipak, na nagovor osobnih savjetnika papinskog nuncija u Španjolskoj, pristade prihvatiti službu za dobro Crkve uz tri uvjeta: da bude smješten izvan palače te da dolazi samo kada ga kraljica ili njena djeca budu trebali; da bude izuzet od prisustvovanja događajima i svečanostima na dvoru; i da ima slobodu propovijedanja, može posjećivati bolnice i zatvore te nastavi djelovati oko svojih apostolskih pothvata. Kraljica dragovoljno pristade. Nadbiskup Claret je započeo službu pomirenjem kraljevske obitelji i izradom prijedloga za kraljičin duhovni život. Prvi savjet bio je da zajedno sa dvorskim damama obavi duhovnu obnovu, što će kasnije postati godišnja praksa. Kako bi povećao utjecaj duhovne obnove, čitavoj skupini predao je molitvenike koje je osobno sastavio i izdao pod nazivom ”Pravi put”.
Aktualni premijer, umjereno liberalni general Leopold O´Donnell nastojao je pridobiti kraljičinog ispovjednika za ulazak u svoju stranku, ali neuspješno. Kasniji premijer, konzervativni general Narvaez također je nastojao pridobiti nadbiskupa Clareta za svoju stranu. Pritom je, u maniri istinoljubivosti, naglašavao da je konzervativna stranka više naklonjena Crkvi. Nadbiskup uzvrati: ”Promatram narod u trenutnom stanju kao kartaški stol za kojim sjede igrači. Svaki promatrač koji se nađe u blizini, treba šutjeti. Bio bi doista nesmotren ukoliko bi iskazivao naklonosti prema jednoj ili drugoj strani. Ja sam u toj poziciji – kao promatrač, i stoga ne mogu stati na vašu stranu. Moja je dužnost da kraljica bude dobra kršćanka i dobra kraljica. I s Božjom milošću pomoći će joj da se posluži Petrom, Pavlom ili Zebedejem, prema njezinoj naklonosti“ .
Ali neki su bili sumnjičavi prema nadbiskupovoj političkoj neutralnosti, dok su drugi prezirali njegovu katoličku vjernost. Nedugo pošto je preselio u Madrid, uručen mu je veliki sanduk, naizgled s knjigama. Otvorivši ga, pronašao je mrtvog čovjeka s bodežom zabijenim u srce. Priložena je poruka: ”Za nekoliko dana nalikovat ćeš ovome truplu“. Prema podacima objavljenim u Le Mondu, 1866. god. u Madridu se nalazilo 49 masonskih loža i oko 1000 masona. Izvjesno je da su upravo oni skovali veliku urotu kako bi zaustavili apostolat o. Clareta i pokušali mu oduzeti život.
Progoni sa strane neprijatelja Crkve priskrbili su veliku slavu ovom svetom misionaru. Tu je potvrdio moralnu veličinu svoje osobnosti i pobjedonosni znak svoje službe, upravo ono od čega su masonske lože najviše zazirale. Riječi kojima je ohrabrivao vjerne koji su trpjeli od progona u ime pravde, odnose se i na njega osobno: ”Jeste li ikad vidjeli smokvinu drvo, obilato plodovima, na koje slijeće mnoštvo ptica kako bi ih izjele? Znate li koje su smokve najukusnije? Neka vam ptice kažu. Najbolje su one koje su mnoštvo ptica kljucalo. Tako stoji i u Evanđelju. Naš Božanski Učitelj, Isus Krist, kaže: ‘Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi’ (Iv 15,19)“.
Život sv. Antuna bio je prožet progonima, spletkama i prijetnjama. Svijet mu je na put postavljao smrtonosne zamke, ali Bog je sa nebeskih visina pomrsio sve njihove planove. To su povijesne činjenice. Četrnaest atentata, kao četrnaest kruna koje je nevjera položila pred noge o. Clareta: pokušaji trovanja, podmetanja požara, fizički napadi, nožem i bodežom; napadi u kući, na ulici, na polju, a ponajviše u crkvi i u ispovjedaonici. Ishod je uvijek bio poraz: nedjelotvorni otrov, savinuta oštrica, razotkriveni bodeži. Atentatori ili bi se obratili, ili ubrzo umrli. Sv. Antun prema neprijateljima imao je jednak stav kao Isus prema svojim progoniteljima: ”Pustite ih“, govorio je o. Claret, ”jer utvrđuju moj duh. Pustite ih. Znam što je dobro za me. Jadna stvorenja! Kad bi moji neprijatelji samo znali koliko mi dobra čine, sigurno to više ne bi činili“.
Tako je govorio i djelovao o. Claret! Što bi više od toga činili veliki mučenici Katoličke crkve pred svojim progoniteljima? I ljudi su ga silno voljeli, okupljali se masovno na njegovim propovijedima i pažljivo slušali njegove riječi. U crkvenim novinama, u travnju 1864. god., zapisao je: ”Dobio sam obavijest da je u župi sv. Andrije (u Madridu), gdje sam održao korizmene misije, 4000 duša više nego prijašnjih godina izvršilo crkvene zapovijedi. Blagoslovljen bio Bog, i slava Bogu! Neki ljudi ispovjedili su se prvi puta nakon 40, a žene nakon 30 godina. `Ne nama, Gospodine ne nama nego svome Imenu slavu daj!`“. Osim u župnim crkvama, propovijedao je i u madridskim samostanima, bolnicama i skloništima. Još više bi propovijedao za vrijeme kraljičinih službenih posjeta u španjolske provincije. Nakon ulaska u grad, napustio bi kraljičinu zabavu, pošao na ulicu i upitao prvog prolaznika za put prema obližnjoj crkvi. Onamo bi se zaputio, neovisno o dobi dana i upitao za mogućnost propovijedanja. Novost bi se brzo proširila i narod bi se ubrzo skupio. Pošto bi održao propovijed, otišao bi do druge crkve i tako redom. A u Madridu bi tražio, i propovijedao onima koji ne mogu doći: redovnicama u samostanima, bolesnicima u bolnicama i zatvorenicima.
Jednog dana kraljica reče nadbiskupu Claretu: „Nitko mi ne propovijeda tako jasno i otvoreno kao Vi“. Bilo bi dobro da je imala savjetnika u politici koji je bio tako sposoban i nesebičan poput njezinog ispovjednika, ali nažalost nije. Drugom prilikom reče mu: ”Svi ostali neprestano me mole za povlastice, jedino Vi nikada. Postoji li išta što vam je potrebno?“. „Da“, odgovori, „ htio bih da me otpustite iz službe“. Kraljica osta bez daha. Na to nikako nije mogla pristati. Nikad mu više nije nudila povlastice.
Prema konkordatu sa Svetom Stolicom, španjolski monarh imao je pravo predlaganja biskupskih kandidata. Nadbiskup Claret poznavao je najvrjednije svećenike u Španjolskoj i dragovoljno savjetovao kraljicu oko budućih prijedloga. Temeljni kriteriji bili su pobožnost, revnost i naobrazba. Bilu kakvu ambiciju za biskupstvom smatrao je potpunom zaprekom. Isto tako, kraljica je imala navadu davanja materijalne pomoći samostanima časnih sestara. Po jednakim načelima, o. Claret i tu bi iznosio svoje prijedloge: samostana koji obdržavaju pravila reda i revnuju za evanđeoskim krepostima. Izuzev propovijedanja, karitativnog rada, i službovanja kod kraljice, nadbiskup Claret vršio je i druga djela apostolata koja je smatrao potrebnima. Zajedno sa svojim suradnicima vodio je rad vjerske izdavačke kuće, osiguravajući izdavanje vrijednih i potrebnih knjiga, kvalitetnog otiska i po umjerenim troškovima. Radilo se o najvećem poduhvatu u katoličkom izdavaštvu, u vrijeme kada su sekularistički mediji, pod utjecajem liberalnih krugova, provodili smišljene promidžbene napade protiv vjere. Svega 25% stanovništva u to vrijeme bilo je pismeno, no unatoč tome o. Claret uvidio je veliku potrebu za tiskanjem i širenjem katoličke literature. Do 1866. god. izdao je 4 000 000 primjeraka brošura i knjiga. Tražio je dobre autore, podjeljivao knjige, i uza sve to, marljivo pisao za novine birajući teme članaka prema potrebama svog apostolata. Najutjecajnija od njegovih 120 izdanih djela jesu Španjolski katekizam i Priručnik za sjemeništarce. Blažena Djevica jednom prigodom mu je jasno naložila: ”Antune, piši!“. A pet puta čuo je Isusa i Mariju kako mu poručuju da je dobro napisao. Povijest je potvrdila vrijednost njegova rada, po očuvanju vjere u španjolskom narodu, u čemu velika uloga pripada sv. Antunu Claretu, njegovim spisima, i izdavačkoj kući.
Dobri Gospodin, koji je sačuvao život o. Clareta u mnogim napadima, očuvao je i njegove knjige od vatre mržnje, ali i gorućeg plamena, o čemu govori događaj iz 1852. god. Dominikanci, isusovci i dijecezanski svećenici zajedno su vodili važne misije u Balagueru. O. Serra, jedan od misionara, prilikom ispovijedi dao je jednoj djevojci knjigu o. Clareta “Savjeti djevojkama“. Kada je ulazila u kuću, radosno usklikne: ”Dobila sam na dar knjigu, knjigu o. Clareta!”. Knjigu je privila kao da drži veliko blago ili relikviju. ”Takve su stvari samo za svećenike i fratre“, prezirno uzvrati kućedomaćin, nevjernik i bogohulitelj. Kasnije je djevojka otvorila knjigu i počela čitati uz svijeću u kuhinji. Čovjek se razbjesni i zgrabi knjigu iz njenih ruku. „Uzmi ovu knjigu, koja će ti pružiti više zadovoljstva“, reče pružajući joj besramni roman. Djevojka u svetom prkosu odbi. Čovjek tada baci knjigu o. Clareta u vatru govoreći: ”Da mogu, tako bih postupio i s njezinim autorom”. A Bog htjede po ovoj knjizi autora proslaviti. Iznenada, žeravica se razbukti u plamteći oganj koji napuni sobu i spali besramnu knjigu, dok knjiga o. Clareta osta netaknuta usred vatre. “Čudo, veliko čudo!“, radosno uskliknu djevojka. Čovjek, prestravljen, napusti kuću. Potraži svoje prijatelje da im ispriča događaj, i reče: ”Ili su moja sluškinja i misionari zlodusi, ili su pod posebnom Božjom zaštitom“. Te noći nije mogao spavati. ”Ako je takav oganj zapalio moju kuhinju, kakav li je tek u paklu?”. Ta mu je misao prolazila umom poput vatrene strelice. Rano ujutro, u zoru, potraži svećenika misionara. Odlučio se ispovjediti. U crkvi ga vidje sakristan i poznavajući njegov grešan život, zabrinuto se upita: ”Dolazi li na ispovijed ili sprema zavjeru?”. Suze pokajnice razmetnog sina očitovale su svu iskrenost. Obraćenje je bilo čudo, postignuto knjigom o. Clareta.
Bog je o. Claretu darovao dvije izvanredne milosti. U svojoj autobiografiji svjedoči: ”Dana 26. kolovoza 1861. god., u sedam sati navečer, Gospodin mi je darovao veliku milost očuvanja svetih prilika. Danonoćno nosim Presveti Sakrament u svojim grudima. To me potiče na neprestanu svijest i predanje Gospodinu koji na tako izvrstan način prebiva u meni”. Sv. Antun Marija Claret u svojim je grudima od jedne do druge Pričesti, čuvao neraspadnutu sv. Hostiju u razdoblju od 26. kolovoza 1861. god., sve do svoje smrti, 24. listopada 1870. god. Jedinstvena milost, nečuvena u životima svetaca. Presveta Djevica posjedovala je uzvišenu povlasticu dara svoje utrobe za prvo svetohranište svijeta koje će čuvati Utjelovljenog Bogočovjeka; a on je predao svoje srce za prvo svetohranište Crkve u kojem će uvijek prebivati Euharistijski Bog.
Na Badnjak u Madridu 1864. god., prigodom zahvalne molitve nakon ponoćke, u samostanu Sestara vječnih klanjateljica, o. Claret imao je ukazanje Marije sa Djetetom Isusom, i poput sv. Antuna Padovanskog, zadobio milost da primi Dijete Isusa u svoje naručje. Nekoliko povlaštenih duša među sestrama vječnim klanjateljicama, zasigurno je vidjelo ukazanje Blažene Djevice koja predaje Dijete Isusa u naručje o. Claretu, jer uskoro je cijeloj zajednici ovaj nebeski događaj bio poznat. Kao dokaz tome posjedujemo pismo s. Angelice. ”Te božićne noći“, stoji u pismu, ”pet sati kojih smo provele u kapelici slušajući i motreći o. Clareta, činilo se poput trena. Nije bilo umora. Osjećaj kao da se nalazimo na prostranstvima sreće. Jedna sestra posvjedočila je da se o. Claret u jednom trenu nalazio u ekstazi, i primio Dijete Isusa u svoje naručje. Dijete mu je predala Blažena Djevica.”
Smrt i kanonizacija
Godine 1870., 24. listopada, o. Claret napustio je ovaj svijet i primio vječnu nagradu u nebu. Čudesa nisu prestala ni nakon njegove smrti. Pošto je umro, lice mu je izblijedjelo, ali potom odjednom osvijetli, i prije ukopa, poprimi životnu boju, blago tamnu, kakvu je imao za života. Nadalje, tijelo mu je ostalo posve gipko, bez mrtvačke ukočenosti. U noći sa 24. na 25. listopada, u južnoj planinskoj pokrajini gdje je umro, nastupile su izvanredne nebeske pojave. Nebo je bilo osvijetljeno polarnom svjetlošću. Prijatelji Antuna Clareta nisu se mogli oteti zanosu da se nebo svojim sjajnim osmjehom raduje njegovu ulasku u slavu! Tijekom pogreba i Mise zadušnice, u crkvi se pojavila neobična ptičica. Lepršala je nad nadbiskupovim posmrtnim ostacima i slatkim se pjevom priključila psalmodiji redovnika. Za vrijeme obreda ptičica bi utihnula, a kad je zbor intonirao napjeve, pjevala bi iz sveg glasa. Na kraju sprovodnih obreda nestala je na jednako tajanstven način, kao što se i pojavila u početku. Godine 1897., 11. lipnja, grob je otvoren i lijes izvađen. Vanjski dio drvenog lijesa bio je u odmakloj fazi raspadanja zbog vode koja je, kao što se moglo uvidjeti na temelju taloga, prodrla u grobnicu za poplave groblja. Čak je i unutarnji, cinčani dio lijesa bio teško oštećen. Sve to ukazivalo je na malu vjerojatnost da bi svečevi ostaci mogli ostati sačuvani u prepoznatljivom stanju. Unatoč svemu – upravo se to dogodilo! ”…tijelo i crte lice bili su savršeno očuvani, potonji, ipak, malo slabije. Dva liječnika iz Narbone pregledali su tijelo, provjerili su napetost i otpornost mišića i donjeg dijela trbuha i ustvrdili da su svi unutarnji organi očuvani. Svi prisutni prilikom ekshumacije, svjedoče da se nije osjećao miris raspadajućeg tijela”.
Papa Lav XIII. proglasio je Antuna Mariju Clareta 1899. god. slugom Božjim. Papa Pio XI. 7. svibnja 1934. god. proglasio ga je blaženim, a papa Pio XII. 7. svibnja 1950. svetim.
Slika: Catholicism
