Jedna od najčešće krivo shvaćenih dogmi među nekatolicima jest ona o nepogrešivosti pape, čemu je često krivac i čista lijenost, nespremnost da se dođe do točne informacije. Neki vjeruju da dogma o nepogrešivosti govori da je papa bezgrješan, dok drugi, nešto bolje – iako i dalje nedovoljno – informirani, drže da se papa, kad god je riječ o proglašenju neke nove doktrine, poziva na neku posebnu magijsku moć. Ovoj je zabludi donekle krivo i već navedeno, ustaljeno ime ove dogme, koje kod neupućenog može stvoriti zabunu, zbog čega se danas sve češće, i mnogo preciznije, govori o nezabludivosti pape.
Recimo odmah da nitko nije bezgrješan. I sam je sveti Petar bio grješnik, ako ni zbog čega drugog, a onda zato što je triput zatajio Isusa. A kao drugo, papa ne posjeduje nikakve magijske moći. I jedna i druga pretpostavaka u oštrom su sukobu s osnovnim naukom Crkve. I što je onda zapravo nepogrešivost ili nezabludivost pape? ,,Kada vršeći svoju službu učitelja i pastira svih kršćana snagom svog vrhovnog apostolskog autoriteta definira da neka doktrina koja se tiče vjere i morala treba biti prihvaćena od cijele Crkve” 1. Time je jasno da se nepogrešivo naučavanje “ex cathedra” razlikuje od privatnih i ostalih papinih djelovanja, čak i ako su učiteljske i pastirske naravi, ako nemaju definitivan i time nepogrešiv karakter. Iako je ova doktrina bila formalno proglašena tek 1870. godine, ipak je bila prakticirana od Petrovih dana, to jest od samog početka Crkve. Nepogrešivo naučavaju i biskupi, dakako ako njihov nauk ne proturječi papinom, što napose vrijedi kad je riječ o proglašavanju doktrine na crkvenim saborima (koncilima), ali nijedan nauk nije nepogrješiv, makar potjecao i od biskupskog sabora, ukoliko ga ne odobri papa. Drugim riječima, nepogrešivost je dar koji je Crkvi dan kao cjelini (1 Tim 3,15), a papi i na izričit način (Mt 16,18-19).
Isus je apostolima rekao da im još sada ne može sve reći, ali da će poslati Duha Svetoga, koji će ih uvesti u svu istinu (Iv 16,12-13), te da njegovu Crkvu vrata paklena neće nikada nadvladati (Mt 16,18), dok je Petru (i nikom drugom) obećao ustrajnu vjeru (ne i bezgrješnost) (Lk 22,31-32), kako bi mogao “pasti ovce” svoje (Iv 21,17). Tako je Isus svoju Crkvu Učiteljicu osigurao od kvarenja vjere. Pripadnici Crkve nisu bezgrješni, ali zato nauk Crkve ne zna za zabludu jer ga vodi Duh Sveti, a papa je samo alat u Božjoj ruci. Drugim riječima, katolici ne vjeruju u papinu nepogrešivost zato što bi papa tobože bio pametniji ili svetiji od svih ljudi, već zato što vjeruju u Kristovo obećanje dano čitavoj Crkvi i svetom Petru kao njezinu poglavaru.Jedan je od najboljih dokaza nepogrešivosti upravo to što su nećudoredni nasljednici svetog Petra (a bilo ih je nekoliko) bili spriječeni (voljom Duha Svetog) da išta promijene u nauku vjere. Drugi je dokaz činjenica da se za 2000 godina i kroz 265 pontifikata u crkvenom nauku nije pojavila baš nijedna proturječnost. Treći je dokaz da na svijetu osim Katoličke crkve ne postoji baš nijedna institucija stara 2000 godina. Sve su druge organizacije i države bile pa prošle, ali je samo Katolička crkva ostala, pa će i ostati do dolaska Sina Božjeg. Već je i sama njezina neprolaznost dokaz da je vodi Duh Sveti.Antikatolici se, da pobiju nezabludivost pape, kao na najjači adut najčešće pozivaju na slučaj pape Honorija I., tvrdeći da je naučavao monoteletizam, krivovjerje koje tvrdi da je Krist ima samo jednu, božansku volju, a ne i božansku i ljudsku, kako to smatra Katolička crkva. To, međutim, nije točno. Kad je u sedmom stoljeću izbila rasprava o Kristovoj volji, Honorije je pogriješio utoliko što doktrinu nije proglasio ex cathedra, nego je dopustio da se hereza rasplamsa, što će osuditi njegov kasniji nasljednik Leon II. On je, dakle, bio osuđen zbog zapostavljanja svoje dužnosti (dakle grijeha), no nipošto ne i zbog krivovjerja ili proglašavanja krive dogme. Trudili se fundamentalisti koliko ih volja, u čitavoj će dvomilenijskoj povijesti Crkve uzalud tražiti i jedan primjer koji bi pobio nezabludivost pape u smislu definiranom na Prvom vatikanskom koncilu.Da je svijest o papinoj nepogrešivosti postojala već u doba apostola jasno se vidi i iz 15. poglavlja Djela apostolskih, gdje se opisuje prvi koncil održan u Jeruzalemu. Taj je sabor bio sazvan zbog spornog pitanja moraju li pokršteni pogani poštovati Mojsijev zakon ili ne. Oko toga je bilo mnogo rasprave, ali kad je Petar završio svoj govor (progovorio, dakle, ex cathedra), “ušutje cijeli zbor” (Dj 15,12).Sabor je dakle očito smatrao Petrov autoritet konačnim. U pismu upućenom poslije toga crkvama, apostolski zbor jasno veli: “Dakako, Duh Sveti i mi odlučili smo ne stavljati na vas nikakva drugog tereta” (Dj 15,28). Jasno je dakle da pred sobom imamo tipičan primjer nepogrešivosti Svete stolice: Petar razrješava spor i proglašava dogmu, svi je apostoli (biskupi) prihvaćaju i nalažu Crkvi da je prihvati. Dogma je proglašena nepogrešivo zato što je kroz Petra progovorio Duh Sveti.
Sad će se mnogi fundamentalisti, u pokušaju da dokažu kako Petar nije bio nepogrešiv, pozvati na Gal 2,11-14, no time će samo još jednom pokazati da ne razumiju značenje papine nezabludivosti. Na tome mjestu, međutim, Pavao (i to s punim pravom) kori Petra zbog nevaljalog ponašanja, dakle grijeha, ali ga nipošto ne kudi i zbog krivog naučavanja vjere. Petar, uostalom, nije bio jedini papa koji je bio ukoren zbog lošeg ponašanja – tako je primjerice i sveta Katarina svojedobno upozoravala na papino nedolično vladanje. No unatoč tome što se u jednom trenutku ponio kako ne treba – što je posljedica ljudske slabosti, kojoj je papa podložan kao i svi ostali smrtnici – baš je sveti Petar (nepogrešivo) proglasio dogmu o pokrštavanju pogana.
Crkveni zbor je od samog početka priznavao papu za vrhovnog poglavara i njegova se riječ u pitanjima vjere i morala oduvijek smatrala konačnom. Kao što je sabor u Jeruzalemu ušutio u trenutku kad je Petar proglasio dogmu, tako je i kroz stoljeća, kad god bi papa progovorio, diskusija je bila završena. Tako sveti Irenej, učenik svetog Polikarpa (koji je sâm bio učenik svetog Ivana apostola), u svojoj poznatoj obrani vjere, Protiv krivovjerja, piše: “S tom [rimskom] crkvom, zbog njezina višega porijekla, sve se druge crkve moraju složiti, dakle svi vjernici u čitavom svijetu, jer su vjerni baš po njoj posvuda sačuvali apostolsku predaju“2.
Tko je glava Crkve dobro su znali čak i rimski pogani. U prvih 300 godina kršćanstva gotovo su sve pape umrle mučeničkom smrću. Rimljani su, naime, vjerovali da će ubijanjem vođe obezglaviti čitavu organizaciju. Rimski su se carevi više bojali pape nego vlastitih rivala, pretendenata na carsko prijestolje.
Ivan Poljaković
1 Prvi vatikanski koncil, Pastor aeternus, 4
2 Irenaeus: Irenaeus Against Heresies. 3, 3, 2, 189. god.
3 Christian History. Issue 27. Persecution in the Early Church [Kršćanska povijest, izdanje 27: Progonstvo u ranoj Crkvi], Vol. IX, No.3, str. 22)
