Čovjek je stvoren “na sliku Božju” (Post 1,27), što znači da posjeduje dušu, razum i volju. Za razliku od životinje koja je vođena nagonima, čovjek je obdaren slobodnom voljom, sposobnošću izbora između dobra i zla. Nevolja je, međutim, u tome što danas mnogi ljudi misle da mogu sami odlučivati što je dobro ili, drukčije rečeno, da je dobro ono što oni smatraju dobrim. Na primjer, ako netko smatra da je pobačaj nešto dobro, onda to “dobro” za njega postaje moralno dobar čin. Ćudi je, međutim, koliko i ljudi, zbog čega je danas zavladao potpuni kaos moralnih vrijednosti.
Moralne vrijednosti ne smiju se, međutim, temeljiti na osobnim sklonostima i nazorima, nego samo na naravnom zakonu i moralnom zakonu objavljenom od Boga. Naravni je zakon stvorio Bog, te je on stoga uvijek u suglasju s njegovom nakanom, no on unatoč tome ipak nije dovoljan, jer ga čovjek bez Božje pomoći ne može ispravno tumačiti. Zato se čovjek pri tumačenju naravnog zakona i moralnih normi mora oslanjati na Božju objavu.
Bog nam je moralni zakon objavio da nas zaštiti od zla. Već prvi ljudi, Adam i Eva, dobili su točne upute o tome što smiju, a što ne smiju činiti: “Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: ‘Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!‘” (Post 2,16-17). Ali Adam i Eva nisu slušali Boga, već su stvorili vlastite moralne norme, i tako počinili zlo koje ih je odvuklo u propast.
Čovjek je dužan oblikovati svoju savjest u skladu s Božjim moralnim zakonom. Svaki onaj koji na svoju ruku rasuđuje što je dobro, a što zlo, čini to protiv Božje volje. Bog nas nije ostavio kao siročad, da u nedoumici sami rasuđujemo što je dobro a što zlo. Kao što je Adamu i Evi, tako je i nama po Mojsiju, a kasnije i po Kristu i njegovoj Crkvi, objavio što je dobro, a što zlo. To nazivamo Božjim moralnim zakonom i on je samo jedan. Nažalost, međutim, u društvu postoje i kojekakve norme i zakoni koje čovjek naziva moralnim iako stoje u suprotnosti s Božjim moralnim zakonom, koji je jedini istinski moralni zakon, i koji čovjek nema pravo mijenjati.
Bog nam po Isusu Kristu i njegovoj Crkvi (apostolima i njihovim nasljednicima, katoličkim svećenicima), objavljuje moralne vrijednosti. One se temelje na određenim načelima.
Prvo načelo: Moramo slijediti vlastitu savjest (KKC 1776-1802). Važno je, međutim, napomenuti da ovo pravilo predmnijeva prethodno ispravno formiranje savjesti, dakle u skladu s naukom Katoličke crkve. Ukoliko savjest nije ispravno formirana, onda će ravnanje po savjesti izazvati zlo, a ne dobro. Tako primjerice i teroristi, kad ubijaju nevine ljude, slijede vlastitu savjest, no slijeđenjem krivo formirane savjesti ne čine nikakvo dobro.
Drugo načelo: Nikad ne smijemo činiti zlo da bi bismo ostvarili neko dobro. Drugim riječima, cilj nikad ne opravdava sredstvo (Rim 3,8; KKC 1753). Ovo se načelo često krši na području bioetike. Mnogi ljudi otvoreno podržavaju njemu suprotno, nemoralno načelo da cilj opravdava sredstvo. Tako se primjerice mnogi beznadni bolesnici ubijaju (čini se zlo) da bi im se prekinula patnja (što je dobro). I Hitler i Staljin su, pozivajući se na ovo načelo, pobili milijune nedužnih ljudi radi postizanja nekog korisnog cilja (političke stabilnosti, gospodarskog napretka, ispravljanja povijesne nepravde). Da cilj doista opravdava sredstvo, onda ni na Hitleru ni na Staljinu ne bi bilo krivice.
Treće načelo: Ako neki čin, koji je sam po sebi dobar (ili barem nije zao), ima i neki zli sporedni učinak, onda je on dopustiv samo pod slijedećim uvjetima:
1) Dobro se mora željeti. Zli učinak se ne smije željeti, već samo tolerirati.
2) Dobro ne smije nastati kao sporedni učinak, drugim riječima, dobro je
izravna, a zlo neizravna posljedica.
3) Željeno dobro mora biti veće od zla, ili mu bar jednako.
4) Za izvršenje tog čina mora postojati dovoljno ozbiljan razlog, to jest mora
se poštovati načelo proporcionalnosti.
Ovo načelo zovemo i načelom dvostrukog učinka, a na nj se najčešće pozivamo u teškim medicinskim slučajevima. Nismo li dovoljno obazrivi, lako ćemo ga pobrkati s nemoralnim pravilom da cilj opravdava sredstvo.
Uzmimo za primjer slučaj kad rak na materici trudnice zahtijeva njezino uklanjanje, što dovodi do smrti djeteta. Dobro (spasenje majčinog života) nije posljedica zla (usmrćivanja djeteta), već odstranjenja materice. Smrt djeteta je u tom slučaju samo neželjeni sporedni učinak. Isti bi postupak bio primijenjen i da žena nije bila trudna.
Razmotrimo sad i drugi slučaj koji je, iako na prvi pogled sličan prethodnom, primjer nemoralnog postupanja. Trudna je žena doživjela težak srčani napad, pa liječnici vele da će joj stres trudnoće pogoršati stanje, te predlažu pobačaj da joj spase život. U ovom je slučaju dobro (spasenje majčinog života) izravan rezultat zlog djela (namjernog ubojstva djeteta), pa se čini zlo da bi se postiglo dobro. Takav se čin nikad ne može opravdati, njega je nemoguće uklopiti u načelo dvostrukog učinka.
Četvrto načelo: Načelo cjelovitosti. Ono nam dopušta da u svrhu očuvanja zdravlja osakatimo, modificiramo ili odstranimo neki organ ili dio tijela. Tako smijemo, da bismo spasili tijelo, amputirati nogu ili odstraniti oboljeli bubreg. Ovo načelo (kao i načelo dvostrukog učinka) obuhvaća i terapeutsku sterilizaciju, no kad je riječ o kontracepcijskoj sterilizaciji, kojoj je svrha uništenje plodnosti, riječ je o nemoralnom činu, jer se ne izvodi radi očuvanja zdravlja, nego se čini zlo da se postigne zlo.
Peto načelo: Biranje manjeg od dva zla. Ako smo suočeni s dva (ili više) neizbježna zla, moramo izabrati manje. Na primjer, ako avion pada iznad grada, te ga pilot može skrenuti samo na kuću ili školu, on mora izabrati kuću. Nužno je pritom, dakako, da oba zla budu neizbježna. Ovo se načelo ponekad krivo shvaća. Primjerice, žena abortira da spasi vlastiti život, pa svoj čin opravdava načelom manjeg zla, jer je bilo ili ona ili dijete. Što nikako ne stoji, jer pobačaj nije neizbježan. Ona je učinila zlo (namjerno ubila dijete) da postigne neko dobro (spasi vlastiti život), i time prekršila drugo načelo.
Šesto načelo: Umanjivanje većeg neizbježnog zla. Prihvaćanje manjeg zla da bi se umanjilo veće i neizbježno zlo moralno je ispravan čin. Ovo pravilo često primjenjuju političari koji ponekad moraju prihvatiti manje zlo da otklone veće. Primjerice, ukoliko neki zastupnik zna da u Saboru nema većinu za zakonsku zabranu pobačaja, on ipak može podržati zakon koji dopušta taj zahvat ako je on restriktivniji od onog koji bi se donio bez njegove podrške.
Pogrešni moralni stavovi potječu od krivih moralnih ideja. Neke smo već spomenuli, a sad im dodajmo još i takozvanu “etiku okolnosti”, na koju se često oslanja moral modernog potrošačkog društva, a prema kojoj ne postoji nikakav univerzalni i apsolutni moralni zakon, već moral određuju okolnosti. Ovakav je način razmišljanja vrlo opasan, jer moral prilagođava trenutnoj situaciji – dakle i mogućem trenutnom zlu – a ne Božjoj volji.
Ivan Poljaković
