Otkad postoji čovječanstvo, ljudi znaju da čini koji se protive naravnom zakonu s moralnog stanovišta ne mogu biti prihvatljivi. Takva su djela bila oduvijek osuđivana od društva u cjelini, te su u većini zemalja bila i kažnjiva po zakonu. Tako je primjerice u Sjedinjenim Državama još i danas najviša kazna za zoofiliju (snošaj sa životinjom) doživotni zatvor.
Nekrofilija (snošaj s mrtvacem) i zoofilija oduvijek su se smatrale nemoralnima naprosto zato što se protive naravnom zakonu. Naravnom se zakonu protivi i homoseksualni čin (snošaj s osobom istog spola), te stoga spada u istu kategoriju s nekrofilijom, zoofilijom, pedofilijom i drugim spolnim nastranostima. Po tome bi i čovjek bez vjerskog odgoja trebao znati da je svaki homoseksualni čin neprirodan, pa stoga i nemoralan. Pa zašto onda danas homoseksualnost sve više dobiva podršku čak i od heteroseksualaca? I zašto sve više zemalja legalizira brak između homoseksualaca? Te, napokon, možemo li očekivati da će se logičnim slijedom, poslije institucionaliziranja homoseksualnog braka, otvarati vrata i čitavom “karnevalu novih brakova” – poligamnom, pedofilnom, incestuoznom i zoofilnom?
Žalosno je reći da čak i mnogi kršćani smatraju da homoseksualci trebaju imati pravo na svoj stil života, jer to pravo tobože izvire iz demokratskog ustroja slobodnog društva. Prema tom naziranju svatko ima pravo živjeti svoj život kako je njega volja, i društvo ne smije nikome nametati svoje moralne norme. Oni koji tako razmišljaju morali bi shvatiti da bi, u skladu s tim, trebalo legalizirati i “brak” između muškarca i koze, jer, ako svatko ima pravo živjeti prema svom svjetonazoru, zašto bi onda u ovom slučaju pravili iznimku?
Najčešća obrana homoseksualaca glasi: Takav sam se rodio. Što predmnijeva dvoje. Kao prvo, sama me je narav takvog stvorila, pa je homoseksualnost prirodna pojava, a prirodne se pojave ne mogu protiviti naravnom zakonu. A kao drugo, budući da je homoseksualnost prirodna pojava, društvo treba homoseksualcima priznati sva prava kao i drugim građanima.
Mnogima će ovaj argument zazvučati razborito, no već će nam kratka analiza pokazati da je on subjektivne, a ne objektivne naravi, da polazi od emocija a ne od znanosti.
Kao prvo, nitko se nije rodio kao homoseksualac, jer se seksualni osjećaji počinju javljati tek u pubertetu. Spolna se privlačnost u velikoj mjeri oblikuje kognitivnim putem – to što neki oblik tijela, pokret, pozu, donje rublje, način odijevanja, miris i tako dalje, smatramo ili ne smatramo spolno poticajnim, nije posljedica našeg samo biološkog ustroja. Ipak, sve da i postoji genetska predispozicija za homoseksualnost, ona nipošto ne bi opravdala homoseksualni čin, baš kao što ni genetska sklonost alkoholizmu ne opravdava pijanstvo, ni predisponiranost pedofiliji zlostavljanje djece. Ako bi alkoholičar slijedio logiku homoseksualca i on bi mogao reći: Takav sam se rodio, priroda me je takvog stvorila, pijanstvo je prirodna pojava, pa neka društvo prihvati moj stil života. Istu bi priču mogli pričati i pedofili.
Homoseksualnost je bolest, baš kao što su to i alkoholizam i pedofilija. I kao prema svim bolesnicima, kršćani se i prema homoseksualcima trebaju odnositi s razumijevanjem, sa samilošću i strpljenjem. Homoseksualnost je bolest i dade se liječiti. Uspješnost će liječenja, međutim, kao i kod drugih sličnih oboljenja, uvelike ovisiti o suradnji bolesnika, pa će onaj koji manje popušta strastima, lakše i ozdraviti. Čovjek s homoseksualnim porivima može živjeti čedno, baš kao što i čovjek sklon pijanstvu može živjeti trezveno. Homoseksualci, kao i svi bližnji, zaslužuju našu ljubav, međutim sam homoseksualni čin treba uvijek osuditi, jer je to gnusoba i grijeh protiv Boga, prirode i ljudi.
Homoseksualno ponašanje nailazi na vrlo oštru osudu kako u Starom, tako i u Novom zavjetu. U knjizi Postanka (19. poglavlje) Bog je zatro Sodomu i Gomoru zbog homoseksualnosti, a to potvrđuje i 7. redak Judine poslanice. Levitski je zakonik u tom pogledu sasvim jasan: “Ne lijegaj s muškarcem kako se lijega sa ženom! […] Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se lijega sa ženom, obojica bi počinili odvratno djelo. Neka se smaknu, i krv njihova neka padne na njih” (Lev 18,22; 20,13). U Poslanici Rimljanima homoseksualno se općenje naziva “sramotnim strastima”, a sveti Pavao se zgraža nad onima koji “iako poznaju odredbu Božju prema kojoj vršioci toga zaslužuju smrt, ne samo da to čine već i odobravaju onima koji to čine” (1,26-32). Dalje nas isti svetac upozorava da ljudi koji se odaju homoseksualnim strastima neće baštiniti kraljevstva Božjeg (1 Kor 6,9-10). I pored jasne osude homoseksualnog čina, neki kršćani, da opravdaju svoju nastranost, ipak pokušavaju na svoj način čitati Bibliju. No takva zloporaba Biblije čovjeku umjesto života donosi smrt, jer ta knjiga, kao i sve drugo, kad dođe u krive ruke, može izazvati mnogo zla. U nekim kršćanskim denominacijama za pastore postavljaju zagovaratelje homoseksualnosti, a u Anglikanskoj je crkvi prije nekoliko godina bio zaređen za biskupa čovjek koji živi u homoseksualnom “braku” i javno zagovara takav način života.
I crkveni su oci jednodušno osuđivali homoseksualnu pohotu, počevši od prvog stoljeća pa nadalje (Didahe 2,2, 70. n.e..; Pisma Barnabe 10, 74. n.e.; Justin Mučenik, Prva Obrana 27, 151. n.e-; Klement Aleksandrijski: Poticaj Grcima 2, 190. n.e.; Tertulijan, Skromnost 4, 220. n.e. itd). Katolička crkva već dva tisućljeća vjerno prenosi i štiti ljudske moralne vrijednosti, i u pogledu je homoseksualnosti sasvim jasna: “Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv. Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su ‘čini homoseksualni u sebi neuredni’. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni” (KKC 2357).
Ivan Poljaković
