Kroz sakrament sv. Reda Bog kroz sva stoljeća dijeli bezbrojne milosti, preko ljudi koji su njegovi nositelji. Sjetimo se samo koliko je grijeha oprošteno (i oprašta se svaki dan) preko svećeničkih ruku, koliko se naviješta Riječ, liječi bolesne i shrvane, te koliko se posadašnjuje sveto Kristovo Otajstvo Spasenja.
No, kao i za to Otajstvo Ljubavi, i za svećeništvo ne nedostaje prigovora. Tvrdi se kako je to krajnje nebiblijsko, kako smo mi marod Novog saveza, kako smo svi svećenici, kako je svećeništvo iznašašće ljudske mašte, upliv poganstva…
Ovdje treba jasno reći da Katolička crkva ne negira opće svećeništvo svih vjernika – naprotiv, to je sastavni dio katoličkog nauka. Svaki član Crkve jest svećenik, prorok i kralj, te je dužan te svoje službe vršiti u svijetu. Svaki puta, kada nastupaš u bilo kojem segmentu života, budi svjestan da vršiš službu, te da će Bog biti onoliko prisutan u ljudskim srcima, koliko je ti ozbiljno vršiš. Svaki puta kada pomogneš bližnjemu, starome i nemoćnome, kada učiniš ikakvo djelo ljubavi, ti vršiš svećeničku službu u svijetu. Ti posvećuješ svijet.
U svakom slučaju, kršćansko katoličko svećeništvo je biblijska stvarnost i činjenica: pored opisanog općeg svećeništva, postoji i ministerijalno, ono koje ima zadaću na poseban način predstavljati samog Isusa krista u svijetu. U prikazu toga, nećemo krenuti od mjesta koja se obično navode, obradit ćemo Markovo evanđelje, redom.
Već u 1, 16-20 imamo poziv, on nije običan, naprotiv, stavlja u poseban odnos s Isusom, kakav nemaju ostali učenici, ovi će štoviše postati ribari ljudi.
U 1, 29 vidimo trojicu izabranih od prvopozvanih kao svjedoke čuda.
U 1, 36 Šimun je posebno, jedini spomenut s ostalima, kao sa svojim pomoćnicima.
U 2, 14 ponavlja se poziv.
U 3, 13-19 Krist odabire, poziva i postavlja, dvanaestoricu, da ga prate, propovijedaju i izgone zloduhe, ne svi nego specijalno oni, i to tri glavna zadatka, a trojici glavnih mijenja imena.
U 4, 10-12 vidimo kako pratioci i dvanaestorica (zapazimo razliku!) ostaju nasamo s Isusom, i kako se njima daju tumačenja koja nisu za sve. Štoviše, ovo je dodatno potvrđeno u 4, 34.
U 5, 37 ponovno vidimo izabranu trojicu u pratnji kod čuda.
U 6, 7-13 vidimo već daljnji razvoj: dvanaestorica, upućeni po dvojica, s posebnim uputama i ovlastima. Štoviše, loš odnos prema njima, odnos je prema samom Kristu, i sud nad onima koji se loše odnose! Osim toga oni mažu uljem i ozdravljaju: čin mazanja uljem, preko posebno postavljenih ljudi, s posebnim ovlastima, donosi zdravlje. Na što to podsjeća?
U 6, 30-31 apostoli izvještaj donose samom Kristu, i on se brine za njih.
U 7, 17 opet posebno tumačenje za učenike.
U 8, 29 centralni dio evanđelja obilježen je Petrovom ispoviješću.
Štoviše isti u 8, 33 dobiva i poseban ukor, kakav drugi nisu dobili u prethodnom odlomku.
U 9, 2-8 preobraženje – opet izabrana trojica, opet Petar govori.
U 9, 30-31 Isus ne želi da drugi doznaju put, zbog toga što je poučavao svoje učenike, i to o centralnoj tajni.
U 9, 33-37 daje i posebne opomene dvanaestorici u vezi s vlašću – poniznost.
U 9, 38-40 učenici su u najprisnijem odnosu s Učiteljem, gotovo izjednačeni.
Ti isti učenici u 10, 28 konstatiraju da su ostavili sve zbog Isusa, Isus im to priznaje.
U 10, 32 ponovno vidimo dvanaestoricu uz njega, a zanimljiva je pouka iz 10, 44-45: apostoli su tu u posebnom odnosu na Krista, njihova služba je nastavak Kristove.
U 11, 2 vidimo dvojicu između učenika kao prethodnicu Isusu na vrhuncu njegova djela.
U 13, 3 prva trojica i Andrija pitaju i biva im povjerena besjeda o budućnosti. Njima jedinima je to povjereno.
U 14, 17-26 vrhunac: za stolom su samo dvanaestorica, njima je predano Tijelo i Krv, bez ikakvih tumačenja osim žrtvenog! Dalje, od svih apostola vidimo Petra da prati Isusa.
U 16, 14 vidimo ga prvi puta nakon Posljednje večere u zajedništvu stola s jedanaestoricom.
U 16, 15-16 njima je povjereno propovijedanje i krštavanje, štoviše prihvaćanje ili neprihvaćanje njihove riječi rezultira osudom ili spasenjem. U 16, 20 oni čine jednu cjelinu s Kristom.
Ovdje postoje neke očite stvari:
1.) Među apostole se dolazi po posebnom pozivu. Ovaj poziv kida stare veze, i sjedinjuje s Gospodinom zauvijek, u njegovoj posebnoj službi. I ostali kršćani su posvećeni i sjedinjeni s njime, i misionari, i članovi Crkve. Ali ovi ljudi prihvaćaju Njegov stil života. To je nešto što se ne traži od svakog vjernika.
2.) Ti ljudi su svjedoci čuda koja Isus čini, i to izabrani, i koja katkad stoje u zapanjujućoj sličnosti s kasnijim apostolskim čudima: Mk 5, 35-43; Dj 9, 36-43. Ovo nam sugerira posebno nasljedovanje Krista. U Pismu nema slučajnosti.
3.) Nekoliko puta vidimo apostole osamljene s Isusom, kako dobivaju detaljna tumačenja u nauku, spoznaje koje ostali ne dobivaju, premda je i među njima bilo ljudi čestitih i odanih Kristu.
4.) U središtu ovih izvještaja stoji ustanovljenje dvanaestorice. Time je sankcionirano sve navedeno: poseban poziv, nasljedovanje, vlast. Oni dobivaju poseban zadatak, posebne ovlasti, izvještaj donose izravno Kristu. Odnos ljudi prema njima, zapravo je odnos prema samom Kristu, oni na neki način djeluju u osobi Kristovoj, kao njegov vidljivi znak i predstavnici.
5.) Marko piše svoje evanđelje posebnim literarnim stilom, zvanim “stil mesijanske tajne”. To znači da on kroz evanđelje polagano otkriva tko je to Isus. “Zglob” evanđelja jest upravo Petrova ispovijest iz 8, 29. Opomena par redaka kasnije je još jedan znak važnosti službe, u kojoj njezin nosilac (Petar) ne smije nikako zakazati.
6.) Razvijajući ovo u drugom dijelu evanđelja vidimo da se Isus s ovim izabranima poistovjećuje.
7.) Neke stvari, koje su upućene svima, upućene su izričito preko njih.
8.) Prije muke, smrti i uskrsnuća vidimo apostole za stolom stare Pashe, jednako poslije toga, ponovno u zajedništvu stola. Njima je povjereno Tijelo, i Krv, Krv Saveza. Oni dobivaju zadatak ,,činjenja na spomen”.
9.) Ovime nismo doveli u pitanje opće svećeništvo vjernika, no kako vjernici nisu bili jednaki Isusu, tako i u Crkvi postoje posebne službe koje su trajne, čiji nositelji djeluju u Kristovo ime, naučavaju, prenose Krv Saveza njemu na spomen, krste i propovijedaju, sve u punom zajedništvu s Kristom. Prihvaćanje / neprihvaćanje njihovih riječi rezultira spasenjem / osudom.
10.) Ove stvari zadobivaju posebnu težinu ako znamo po otkrićima suvremene biblijske znanosti da su stvari opisane u evanđeljima, osim što su povijesne, i odraz stanja u ranokršćanskim zajednicama. Iz toga znamo da su u ranokršćanskim zajednicama postojali ljudi s ovakvom vlašću.
Preko svećenika, Krist i danas fizički djeluje, a ti poštovani čitatelju, budi Krist – svećenik svakome koga sretneš.
