Od početaka kršćanstva, Crkvu se napadalo unošenjem krivih učenja, ili hereza.
Biblija nas upozorava da će se to događati. Pavao kaže svom mladom štićeniku Timoteju: „Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati“ (2 Tim 4, 3-4)
Što je krivovjerje (hereza)?
Krivovjerje (hereza) je emocionalno nabijen termin koji se često krivo rabi. Nije jednak nevjeri, šizmi ili apostaziji (otpadu), ili drugim prekršajima protiv vjere. Katekizam Katoličke Crkve govori: „Nevjerovanje je zanemarivanje objavljenje istine ili hotimično odbijanje pristati uz nju. Krivovjerje je ‘uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju’; otpad je ‘potpuno odbacivanje kršćanske vjere’; raskol je ‘uskraćivanje podložnosti vrhovnom svećeniku ili zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni’. (KKC 2089; usp. tak. ZKP 751.).
Da bi se upalo u krivovjerje (herezu), pojedinac mora odbiti ponuđeni ispravak. Osoba koja je otvorena za ispravak ili koja nije svjesna da govori protiv naučavanja Crkve nije krivovjerac.
Da bi počinila krivovjerje, osoba mora biti krštena. To znači da pokreti koji su se odijelili od kršćanstva ili bili pod utjecajem njega, ali nemaju (valjano) krštenje, nisu krivovjerja, nego odvojene religije. Primjeri uključuju muslimane, koji nemaju krštenje, i Jehovine svjedoke, koji nemaju valjano krštenje.
Konačno, sumnja ili nijekanje u krivovjerju mora se odnositi na od Boga objavljene i od Crkve svečano definirane istine (npr. Presveto Trojstvo, utjelovljenje, stvarna Kristova prisutnost u Euharistiji, žrtveni karakter Mise, papinska nezabludivost, Marijino bezgrešno začeće ili uznesenje).
S time u vidu, uvodimo neka od glavnih krivovjerja u crkvenoj povijesti i njihov početak.
Obrezanici (1. st.)
Krivovjerje obrezanja može se sažeti u riječi iz Dj 15,1: „Uto neki siđoše iz Judeje i počeše učiti braću: ‘Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.”
Puno prvih kršćana bili su Židovi, koji su donijeli u kršćansku vjeru brojne bivše prakse. Prepoznali su u Isusu kao Mesiju koji je prorečen po prorocima, i ispunjenje Starog zavjeta. Zato jer se obrezanje zahtijevalo u Starom zavjetu za članove Božjeg saveza, mnogi su pomislili da se isto zahtijeva i za članstvo u Novom savezu koji će Krist uspostaviti. Vjerovali su da pojedinac mora biti obrezan i držati Mojsijev zakon da bi došao do Krista. Drugim riječima, netko mora postati Židov, da bi postao kršćanin.
Ali Bog je razjasnio Petru u Djelima 10 da su i pogani prihvatljivi Bogu i da se mogu krstiti i postati kršćani bez obrezanja. Isto učenje gorljivo je branio Pavao u svojim poslanicama Rimljanima i Galaćanima – područjima gdje se hereza obrezanja raširila.
Gnosticizam (1. i 2. stoljeće)
„Materija je zla!“ bio je poklik gnostika. Ideja je posuđena od nekih grčkih filozofa. I stajala je protiv katoličkog učenja, ne samo jer je protuslovila Postanku 1,31 („I vidje Bog sve što je učijno, i bijaše veoma dobro.“) i drugim svetopisamskim tekstovima, nego i jer je nijekala Utjelovljenje. Ako je materija zla, onda Isus Krist ne bi mogao biti pravi Bog i pravi čovjek, jer u Kristu nema ničeg zlog. Tako su mnogi gnostici zanijekali Utjelovljenje, tvrdeći da se Krist tek pojavio kao čovjek, ali je to njegovo čovještvo bilo tek privid. Neki gnostici, prepoznajući da je Stari zavjet učio da Bog stvara materiju, tvrdili su da je Bog Židova bio zlo božanstvo koje je bilo različito od novozavjetnog Boga Isusa Krista. Također su predlagali vjerovanje u mnogo božanskih bića, znanih kao „aeoni,“ koji su posredovali između čovjeka i
krajnjeg nedosezljivog Boga. Najniži od tih aeona, onaj koji je kontaktirao sa ljudima, trebao bi biti Isus Krist.
Montanizam (kasno 2. stoljeće)
Montan je započeo svoju karijeru prilično nevino, propovijedajući povratak pokori i gorljivosti. Njegov pokret naglašavao je također i nastavak čudesnih darova, poput govora u jezicima i prorokovanja. Međutim, tvrdio je i to da su njegova učenja iznad crkvenih i uskoro počeo naviještati Kristov skori povratak u njegovom rodnom gradu u Frigiji. Tvrdilo se i to da je sam Montan Paraklet kojega je Krist obećao (u stvarnosti to je Duh Sveti), ili barem da osobito govori u njegovo ime.
Sabelijanizam (rano 3. stoljeće)
Sabelijanci su naučavali da Isus Krist i Bog Otac nisu različite osobe, nego dva aspekta ili službe iste osobe. Prema njima, tri osobe Trojstva postoje samo u Božjem odnosu prema čovjeku, ali ne i u objektivnoj stvarnosti.
Arijanizam (4. stoljeće)
Arije je naučavao da je Krist stvorenje načinjeno od Boga. Prikrivajući svoju herezu korištenjem pravovjerne ili približno pravovjerne terminologije, uspio je posijati veliku zabunu u Crkvi. Uspio je prikupiti podršku mnogih biskupa, dok su ga drugi izopćili.
Arijanizam je svečano osuđen 325. godine na Prvom Nicejskom koncilu, koji je proglasio Kristovo Božanstvo i 381. na Prvom Carigradskom koncilu koji je proglasio Božanstvo Duha Svetoga. Ova dva koncila dala su nam Nicejsko vjerovanje, koje katolici mole na misi svake nedjelje.
Pelagijanizam (5. stoljeće)
Pelagije je zanijekao da nasljeđujemo istočni grijeh od Adamovog grijeha u rajskom vrtu i ustvrdio da postajemo grešni samo kroz loš primjer zajednice u kojoj smo rođeni. I obratno, zanijekao je da nasljeđujemo pravednost kao rezultat Kristove smrti na križu i rekao da postajemo osobno pravedni poukom i nasljedovanjem u kršćanskoj zajednici, slijedeći primjer Krista. Pelagije je ustvrdio da se čovjek rađa u moralno neutralnom stanju i da može ostvariti raj svojim vlastitim snagama. Prema njemu, Božja milost nije istinski nužna, nego samo čini lakšim inače težak zadatak.
Semipelagijanizam (5. stoljeće)
Nakon što je Augustin opovrgnuo Pelagijevo naučavanje, neki su pokušali modificiranu inačicu njegovog sustava. I ona je završila herezom, tvrdeći da ljudi mogu krenuti k Bogu vlastitim snagama, bez Božje milosti, da jednom nakon što je osoba ušla u stanje milosti može ustrajati u njemu vlastitom snagom bez daljnje milosti od Boga, te da sami ljudski naravni napori mogu nekome dati određeno pravo na milost, premda ju ne mogu u pravom smislu zaslužiti.
Nestorijanizam (5. stoljeće)
Ovu herezu o Kristovoj osobi započeo je Nestorije, carigradski biskup, koji je zanijekao Mariji naslov Theotokos (grčki: “Bogorodica” ili, manje doslovno, “Majka Božja”). Nestorije je tvrdio da je ona u svojoj utrobi nosila samo Kristovu ljudsku narav i predožio alternativni naziv Christotokos (“Kristorodica” ili “Majka Kristova”).
Pravovjerni kršćanski teolozi prepoznali su da će Nestorijeva teorija razbiti Krista u dvije odijeljene osobe (jednu ljudsku i jednu božansku, spojene u neku vrstu labave unije), od kojih je samo jedna bila u njenoj utrobi. Crkva je reagirala godine 431. na Efeškom koncilu, proglasivši da se Mariju može s pravom zvati Majkom Božjom, ne u smislu da je ona starija od Boga ili izvor Boga, nego u smislu da je osoba koju je nosila u svojoj utrobi, u stvarnosti utjelovljeni Bog.
Postoji određena dvojba je li Nestorije sam zastupao teoriju koju njegove tvrdnje impliciraju te je u ovom stoljeću Asirijska istočna crkva, povijesno smatrana Nestorijevom crkvom potpisala potpuno pravovjernu zajedničku deklaraciju o kristologiji s Katoličkom Crkvom i odbacila nestorijanizam. Nalazi se u postupku punog ujedinjenja s Katoličkom Crkvom.
Monofizitizam (5. stoljeće)
Monofizitizam se pojavio kao reakcija na nestorijanizam. Monofiziti (predvođeni čovjekom zvanim Eutih) bili su zgroženi Nestorijevim shvaćanjem prema kojemu je Krist bio dvoje ljudi s dvije različite naravi (ljudskom i božanskom). Otišli su u drugi ekstrem, tvrdeći da je Krist bio jedna osoba s jednom naravi (mješavinom ljudskih i božanskih elemenata). Poznati su stoga pod nazivom monofiziti, zbog njihovog vjerovanja da je Krist imao samo jednu narav (grčki: mono = jedan; physis = narav).
Pravovjerni katolički teolozi prepoznali su da je monofizitizam jednako loš kao i nestorijanizam jer je zanijekao Kristovo pravo čovještvo i pravo božanstvo. Kad Krist ne bi imao punu ljudsku narav, ne bi bio pravi čovjek, a kad ne bi imao punu božansku narav, ne bi bio pravi Bog.
Ikonoklazam (7. i 8. stoljeće)
Ova hereza se pojavila kad se pojavila skupina ljudi poznata pod nazivom ikonoklasti (doslovno, “razbijači ikona”), koji su tvrdili da je grešno praviti slike i kipove Krista i svetaca, usprkos činjenici da u Bibliji Bog zapovijeda izradu religijskih kipova (Izl 25,18-20, 1 Ljet 28,18-19), uključujući i simboličke prikaze Krista (usp. Br 21,8-9 s Iv 3,14).
Katarizam (11. stoljeće)
Katarizam je bio složena mješavna nekršćanskih religija ponovno izraženih kršćanskom terminologijom. Katari su imali mnoštvo različitih sekta; zajedničko učenje im je bilo da je svijet stvoren od strane zlog božanstva (stoga je materija zla) i da umjesto njega moramo obožavati dobro božanstvo.
Albigenzi su bili jedna od najvećih katarskih sekta. Naučavali su da je duh stvoren od Boga i da je dobar, dok je tijelo stvoreno od zlog božanstva, te da se duh treba osloboditi od tijela. Jednim od najvećih zala smatrali su imati djecu, pošto je to podrazumijevalo zarobljavanje još jednog “duha” u tijelu. Logično, brak je bio zabranjen, ali je blud bio dopušten. Prakticirali su užasne postove i ozbiljne pokore, a vođe su im živjele u dobrovoljnom siromaštvu.
Protestantizam (16. stoljeće)
Protestantske skupine pokazuju veliku raznolikost naučavanja. Međutim, praktično sve tvrde da vjeruju u nauk sola Scriptura (“samo Pismo” – mišljenje da moramo koristiti samo Bibliju kad oblikujemo teologiju) i sola fide (“samo vjera” – mišljenje da smo opravdani samo vjerom).
Velika raznolikost protestantskih naučavanja proizlazi iz nauka o privatnom tumačenju, koja odbacuje nezabludivi autoritet Crkve i tvrdi da svaki pojedinac mora protumačiti Sveto Pismo sam za sebe. Ova ideja odbačena je u 2 Pt 1,20, gdje nam je rečeno prvo pravilo tumačenja Biblije: “Ponajprije znajte ovo: nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno”. Značajno obilježje ove hereze je pokušaj da se Crkvu prikaže kao “protivnicu” Biblije, odbacujući tezu da učiteljstvo ima ikakav nezabludivi autoritet naučavati i tumačiti Pismo.
Nauk o privatnom tumačenju rezultirao je ogromnim brojem različitih denominacija. Prema The Christian Sourcebook, postoji približno 20-30,000 denominacija, pri čemu svake godine nastaje 270 novih. Praktično sve među njima su protestantske.
Jansenizam (17. stoljeće)
Jansen, biskup Ypresa u Francuskoj, započeo je ovu herezu u članku koji je napisao o Augustinu, koji je redefinirao nauk o milosti. Među ostalim naučavanjima, njegovi sljedbenici zanijekali su da je Krist umro za sve ljude, ustvrdivši umjesto toga da je umro samo za one koji će u konačnici biti spašeni (izabrane). Ova i druge jansenističke zablude bile su službeno osuđene od strane pape Inocenta X godine 1653.
Hereze su s nama od samih početaka Crkve. Započimale su ih čak i crkvene vođe, koje su zatim ispravljali koncili i pape. Srećom, imamo Kristovo obećanje da hereze nikada neće nadvladati Crkvu, jer je rekao Petru “Ti su Petar – stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati” (Mt 16,18). Crkva je doista, Pavlovim riječima, “stup i uporište istine” (1 Tim 3,15).
(Catholic Answers)
