John Henry Newman rođen je 21. veljače 1801. u Londonu kao najstariji sin londonskog bankara. Njegova obitelj je redovito išla u crkvu, a pripadali su Anglikanskoj crkvi, iako nisu imali osobite religijske sklonosti, ipak je John, još kao malo dijete, istinski uživao čitati Bibliju. Poslan je u školu Ealing 1808. i tamo je, osam godina kasnije, doživio duboko iskustvo obraćenja, koje će odrediti ostatak njegova života kao potragu za duhovnim savršenstvom.
1817. odlazi na Trinity College, Oxford, gdje je bio jako uspješan student. Nakon pet godina dobio je priželjkivanu stipendiju vodećeg Oriel Collega. Zaređen je i ispočetka je radio kao kapelan u siromašnoj oksfordskoj župi sv. Klementa, a od 1828. bio je vikar sveučilišne crkve Svete Marije Djevice. Tu je njegov duhovni utjecaj na župljane i članove sveučilišta bio istinski velik, osobito kroz njegove propovijedi, koje je objavio u knjizi Parochial and Plain Sermons (Župne i obične propovijedi). Radio je kao tutor na koledžu, a malo kasnije je počeo istraživanje za prvo od njegovih brojnih teoloških djela The Arians of the Fourth Century (Arijanci četvrtog stoljeća). Newman će biti jedan od najistaknutijih religijskih pisaca svoga stoljeća. 1833. otišao je na putovanje Mediteranom s prijateljem koji je bio lošeg zdravlja. Dok je bio na Siciliji i sam Newman je dobio jaku vrućicu te je bio iznimno loše.
Nakon oporavka shvatio je da ga je Bog sačuvao da bi obavio poseban zadatak u Engleskoj. Po povratku kući svom je snagom počeo organizirati nešto što će postati poznato kao oksfordski pokret. Pokret, koji se brzo širio, imao je kao nakanu borbu protiv triju zla koja su prijetila Engleskoj crkvi – duhovnu stagnaciju, utjecaj države i doktrinalnu nepravovjernost.
Dok je proučavao povijest ranih kršćanskih otaca 1839. Newman je doživio neočekivan šok, jer se činilo da je pozicija njegove crkve bila slična onoj ranih heretika. Bio je također zabrinut kada su mnogi anglikanski biskupi osudili jedno od njegovih djela od prije nekoliko godina – neki nisu samo osuđivali, nego također sami zauzimali kriva stajališta, tj. zablude. Odlučio je povući se malo s Oxforda, a malo poslije pridružila mu se još nekolicina, preselio se u obližnje seoce Littlemore. Tri godine je živio strogim vjerskim životom, moleći za svjetlo i vodstvo. Do 1845. dok je pisao svoj Essay on the Development of Christian Doctrine (Esej o razvoju kršćanske doktrine), vidio je svoj put vrlo jasno i 9. Listopada primio ga je u Rimokatoličku crkvu otac, danas blaženi, Dominic Barberi. Konačno je pronašao „jedino istinsko stado Spasiteljevo.“
Obraćenje je značilo da su ga prijatelji i rodbina izbjegavali. Ne obazirući se na to, Newman je krenuo u Rim studirati kako bi postao svećenik. Dok je boravio u Rimu privukla ga je ideja Oratorija – kongregacije svećenika koju je ustanovio sv. Filip Neri u šesnaestom stoljeću. Utemeljio je prvi engleski Oratorij u Maryvale-u, kod Birminghama, 1848., preselivši se uskoro u ulicu Alcester, blizu središta grada, gdje je preuredio staru destileriju džina u kapelu. Preselili su u novu, stalniju bazu u obližnjem Edgbastonu poslije tri godine gdje su bili prezauzeti radom među siromašnim katolicima Birminghama, koji će uskoro postati jedan od novih gradova engleske industrijske revolucije.
1851. irski su biskupi odlučili da bi trebalo ustanoviti odvojeno sveučilište za katolike i pozvali su Newmana da postane njegov utemeljitelj i prvi rektor. To je bio zahtjevan zadatak za starijeg čovjeka, ali unatoč opterećenju pedeset i šest odlazaka do Irske i natrag u sedam godina, uspio je ustanoviti ono što danas poznajemo kao University College, Dublin. Iz tog perioda datira važno djelo The Idea of a University (Ideja sveučilišta) o prirodi i djelovanju obrazovanja i ulozi crkve u kontekstu sveučilišta.
Kada se vratio u Englesku, Newman se suočio s životom punim kušnji kad su u njega sumnjali pa čak ga i prezirali neki iz visokih krugova. Nekoliko projekata koje je preuzeo, uključujući magazin za obrazovane katolike, poslanje u Oxfordu i novi prijevod Biblije, doživjeli su odbacivanje ili propast. S druge strane, mnoge od njegovih publikacija u tom periodu bile su dobro primljene: Apologia pro Vita Sua (1864.), biografski prikaz Newmanova obraćenja; the Letter to the Duke of Norfolk (Pismo Vojvodi od Norfolka, 1875.), koje je razmatralo vezu između savjesti i autoriteta Crkve; i Grammar of Assent (Gramatika pristajanja, 1870.), o ljudskom razmišljanju i činu vjere, koji će, premda ih nisu uvijek razumjeli njegovi suvremenici, postati općepriznati kao veliki doprinos i filozofiji i teologiji.
Tijekom starosti, Newman je živio u Birminghamu, u tišini pišući, propovijedajući i savjetujući (od svoje dvadeset i treće godine on je prije svega bio dušobrižnik – „otac duša“) dok, kad je imao sedamdeset i osam godina, nije stiglo veliko iznenađenje. Kao priznanje za njegov izvrsni rad i predanost, papa Lav XIII učinio je dotad neviđenu gestu imenujući Newmana, običnog svećenika, kardinalom. Nakon života punog iskušenja ta vijest je stigla kao radosno olakšanje i Newman je izjavio da je „oblak nestao zauvijek“. Kardinal Newman je umro 11. kolovoza 1890. i primio je univerzalno priznanje i pohvalu. The Times je napisao: „bez obzira hoće li ga Rim kanonizirati ili ne, on će biti kanoniziran u mislima pobožnih ljudi različitih religijskih pripadnosti u Engleskoj.“ The Cork Examiner je potvrdio da „ Kardinal Newman ide u grob s jedinstvenom čašću da ga sve vjeroispovijesti i klase priznaju kao pravednog čovjeka koji je postao savršen.“
„Živjeti je mijenjati se, a biti savršen je biti često promijenjen.“ (John Henry Newman)
John Henry Kardinal Newman proglašen je blaženim 19. rujna 2010. od pape Benedikta XVI., za vrijeme njegova posjeta Velikoj Britaniji.
Prijevod: Gabrijela Križić
