(Cilj: dovesti čovjeka do iskustva vjere; odnosno vjerske prakse)
Mučim se, koji naslov izabrati da – iznesem ono što me «kopka» već izvjesno vrijeme!
Možda će čitatelj naći u sebi trenutačni odgovor na «moje pitanje»? U praksi, držim da odgovor nije tako jednostavan; barem ne za mene!
Povod mi je dao jedan članak u Novom listu, pred izvjesno vrijeme.(Bio sam ga odvojio, spremio i – izgubio). No, sjećam se bitnoga: «Vjeronauk u školi – da ili ne?»; «ocjenjivanje vjeronauka: da ili ne»? Ima i još ponekih naslova koji me golicaju: «Tko još danas vjeruje u brak»?; «majke u pubertetu»?- Što vam se čini, dragi čitatelji, mogu li – ili jesu li – navedene teme sadržaj vjeronauka? Dobivaju li mladi na te teme jasne odgovore? Jesu li eventualne kateheze stvorile u njima kršćanski svjetonazor, po kome nastoje živjeti?
Ako je vjeronauk «predmet» (doktrina), nisam siguran da će polaznici vjeronauka čuti pravi odgovor na satovima? Osobno sam «predavao» vjeronauk od svojih đačkih dana; svakako preko 50 godina: osnovcima (u crkvi) i srednjoškolcima (u crkvi i školi). Bilo je s ocjenjivanjem i bez ocjenjivanja. Sada, s određenog odmaka, imam neki svoj stav prema tom pitanju. Želio bih, potaknuti razmišljanje o ovom pitanju kod svih onih, kojima je povjereno «prenositi vjeru (ne samo znanje!)» na mlada pokoljenja.
Riječ katehizacija – iz čega dolazi riječ kateheta, kateheza – iz grčkog je jezika i znači: nauk kršćanske vjere uopće; pojedina metodička jedinica kršćanske vjerske obuke. Kateheta je onaj tko poučava ili predaje vjeronauk. Odatle i riječ za priručnik – «katekizam».
Prvi kršćanski kateheta bio je osobno naš Gospodin Isus Krist: On je donio s neba novi nauk, koji zovemo «evanđeljem» ili «radosnom viješću». Iz toga proizlazi, da svaki kateheta prenosi ono što je od Gospodina, posredstvom Crkve, primio, ali i što sam vjeruje i po čemu živi! Kateheta – svjedoči vjeru svojim životom! Isus iz Nazareta nije bio «profesor», koji želi slušatelje napuniti znanjem – već «preodgojitelj» onih koji su ga okruživali; odgojitelj u vjeri! On im je govorio ono što je trebalo promijeniti njihov život, ponašanje, shvaćanje, postupke; što je bilo vrlo zahtjevno! Učiniti ih – drugim, drugačijim ljudima! To se još zove: OBRAĆENJE!
Sada bi, držim svatko od nas s najvećom sigurnošću mogao dati odgovor na naslov ovog članka: VJERONAUK = KATEHEZA = ODGOJ(NI) predmet! Stoga se on odvija na relaciji: ODGAJATELJ – ODGAJANIK ! I dosljedno se može zaključiti: Budući se odgoj prenosi prvenstveno – životom (svjedočenjem), a tek onda riječju, dobar kateheta (vjeroučitelj) može biti samo uvjereni vjernik, kršćanin koji intimno živi povezan s Bogom, koga navješta drugima!!
Nije na odmet, spomenuti ovdje kršćanska iskustva, gdje su ponekad nepismene majke – vjernice znale «prenijeti vjeru», točnije: vjersko iskustvo svojoj djeci, što počešće ne uspijeva ni kvalificiranim vjeroučiteljima ni župnicima!
Zaoštrimo stvar:
1.VJERONAUK U ŠKOLI : DA ili NE ?
2.OCJENIVANJE VJERONAUKA: DA ili NE ?
Ad 1. Vjeronauk u školi – DA, ali…Nije svejedno tko nosi naslov školskog katehete! Sad se postavlja još zaoštrenije pitanje: Imamo li mi (naša Crkva ) danas «kvalificiranih kateheta»? Ako se pod time misli – ispunjenje uvjeta koje postavlja Ministarstvo prosvjete za vršenje dotične službe: DA! Imamo iz godine u godinu sve više diplomiranih teologa-kateheta.
Da li je indeks ispunjen ocjenama ili diploma završenog studija – dovoljno Crkvi da dotičnome dade svoj «mandat» za odgajatelja u vjeri? Kad bi vjeronauk bio samo «nauk vjere (doktrina)», to jest: «teorija po nekim programima»- u redu! Držim da se danas uglavnom tako imenuju vjeroučitelja u školi? – Jesmo li svjesni velike opasnosti za našu Crkvu i Kristov nauk – ako odgoj u vjeri – dakle vjeru(!) – moraju prenositi mladoj generaciji ljudi kojima je to «kruh», koji od toga imaju svoju materijalnu egzistenciju, koji se moraju boriti za popunjenje satnice? Ni jedan predmet u školi nema premca u vjeronauku: u svim se predmetima predaje – znanje, koje valja naučiti, zapamtiti i koje se – dosljedno može – ocijeniti!
Ako je vjeronauk – odgoj u vjeri i za vjeru, on mora ući, osim u glavu, i u « srce, ruke i noge» odgajanika!
Držim da je jasno što mislim: ZNANJE SE VJERONAUKA POKAZUJE U PRAKSI; ONO SE ŽIVI… Vjeronauk dakle ne ocjenjuje kateheta već – ŽIVOT! (Na primjer: pohađanje nedjeljne sv.mise, pristupanje sv. sakramentima, molitva…)
Ad 2. Ako se već mora (zbog školskih pravila) ocjenjivati vjeronauk u školi, onda za to ocjenjivanje bi morala vrijediti pravila koja i inače postoje. Držim da nije dobro: „znati unaprijed da se vjeronauk ne uči» jer je dobra ocjena i onako zagarantirana. Meni se čini, da je to jedno omalovažavanje predmeta sa strane onoga, tko bi morao i te kako cijeniti ono što mu je Crkva povjerila! Kako mogu učenici vrednovati ono što sam nastavnik bagatelizira?!
Jedan me je kolega uvjeravao, da je «normalno u srednjoj školi dati svakome odličan iz vjeronauka». Nije me uspio uvjeriti. Ja tako nisam postupao.
KAKO SE SPREMAJU KATEHETE? Neka se nitko ne začudi, ako ustvrdim: Crkva bi morala spremati navjestitelje vjere (odgojitelje u vjeri, katehete), gotovo slično kao što odgaja svoje svećenike!! Ali, tako ipak nije! Teže je biti «kateheta laik» nego li «kateheta svećenik» ili časna sestra.
Svećeniku (redovnici) u tom naviještanju pomaže dosta njegova «profesija», čak i njegovo odijelo. Laik to mora nadomjestiti osobnim vjerskim življenje i vjerskim žarom. U protivnom – vjeronauk ovakvih vjeroučitelja – je za Crkvu «kontraproducentan» (suprotnog efekta). Hvala Bogu, susreo sam gorućih vjernika – laika u službi katehiziranja u školi! Oni ne smatraju da su ispunili svoje poslanje službenom satnicom u školi. Oni su u župi gdje žive: «katehete 24 sata u danu»! Usuđujem se ustvrditi: oni za župu znače koliko i sami župnici! To je egzerciranje laičkog, krsnog svećeništva; to su «svećenici bez kolara»; bili muškarci ili žene! To je – u nekom smislu- trajni đakonat u Crkvi (bez sv.reda). Takvima nije poslanje ništa lakše od svećeničkog, pogotovo ako su obiteljski ljudi. Da li je to poželjno? Da li je to uopće moguće? Poželjno – svakako! Moguće, samo uz neke uvjete.
Kod primanja nekog u sjemenište ili samostan, traži se puno relevantnih podataka i dokumenata. Nije mi poznato što se traži kod upisa na studij teologije onih, koji ne kane biti svećenici, već teolozi-laici u službi Crkve? Tko stoji iza toga «kandidata, koji želi služiti Bogu i Crkvi u laičkom staležu»? Tko se brine za duhovnu formaciju takve mladeži? Tko prati (i) njihovo ponašanje? Porazno djeluje izjava, koju sam osobno čuo: «dok sam pohađala teološki studij, bila sam u najvećoj vjerničkoj krizi; nedjeljnu misu nisam uopće pohađala». U ovom je slučaju došlo do obraćenja, ali da li je to pravilo za sve diplomirane teologe-laike? Držim da ćemo se svi složiti, kako diploma teološkog fakulteta ne označava osobno opredijeljenog vjernika – katolika! Uostalom, katoličke fakultete završavaju i inovjerci, pa i ateisti! O ovom sam predmetu, kao – eventualnom budućem problemu naše Crkve – pisao u nekoliko članaka u Glasu koncila, pred petnaestak godina (!), na što mi je dosta oštro oponirao jedan tadašnji rektor jedne teologije. Čini mi se, da moj «strah» nije bio iracionalan?! (Sjetimo se vjeroučiteljice – koja je ušla u civilni brak).
Danas smo svjedoci i drugih načina evangeliziranja u Svijetu, pa i unutar same Katoličke Crkve. Zaustavimo se samo na KATEHEZAMA NEOKATEKUMENSKOG PUTA. Nemam nakanu držati o tome «predavanje», ali – za one koji ne znaju ništa o ovom suvremenom širenje sv. vjere (evangelizaciji na nov način), kao i zbog onih koji su na pola informirani ili čak dezinformirani o Neokatekumenskom putu, evo nešto kratko:
NEOKATEKUMENSKI PUT se je rodio 1964.g. među barakašima u Madridu (Španjolska). Inicijatori su Kiko Arguello i Karmen Hernandez, katolički laici. Njihovo je polazište: Nekoć su kršćani za sv. krštenje trebali proći dugu pouku i duhovno spremanje. Krštavalo se u odrasloj dobi. Kasnije je uvedeno krštavanje i djece. To je bilo dobro dok su obitelji žarile kršćanskim životom. Danas je veliki dio obitelji u krizi. Mi ipak krštavamo «kapom i šakom»; ne pazi se dovoljno hoće li krštenik u odrastanju imati priliku rasti u vjeri krštenja. Rezultat: IMAMO MNOGO KRŠTENIH – MALO KRŠĆANA! Da se situaciju popravi, valja one koji su već kao djeca kršteni – evangelizirati, poučavati u vjeri koju najčešće – ne poznaju. Stoga su osnivači ovog Puta došli do toga da je današnjim kršćanima potrebna «evangelizacija» ili re-evangelizacija, na koju je papa Ivan Pavao II. pozvao cijelu «kršćanku Europu».
Neokatekumeni stvaraju manje zajednice, koje nastaju nakon 14 uzastopnih kateheza, u kojima se iznosi srž katoličke vjere. Oni koji, nakon toga odluče nastaviti PUT, okupljaju se tjedno na čitanje i razmatranje sv. Pisma, slave nedjeljnu Euharistiju subotom u noći i sl.
Neokatekumenski se Put brzo proširio po svijetu. Plodovi obraćenja i jednog korjenitijeg života po evanđelju izgledaju neosporni, svugdje u svijetu. Stabilnost bračnog života, brojnije potomstvo, nova duhovna zvanja …samo su neke pozitivnosti ovog Puta.
Zadnji Pape, čini se, s naklonošću prate ovaj Put?
To ne znači da nema i onih, koji se ovom Putu oštro suprotstavljaju. Iznose neke činjenice, koje kao da stavljaju u pitanje strukturu Puta, zbog «velike tajnovitosti» (oni to zove «disciplina arcani»). Osobitost Puta, znade u nekim župama, gdje postoji zajednica, stvarati problem u obredima Velikog tjedna, posebno vazmenog bdjenja. Premda u Statutu piše, da je Put u funkciji pastorala župe i biskupije – u praksi znade ispasti da i nije tako!
Tko imalo pozna povijest Kristove Crkve, zna da su nesporazumi, određene svađe pa i vjerska zastranjenja dio te povijesti. Zato je Crkva sazivala sabore; zato su nastali brojni spisi u kojima se iznosilo i branilo pravovjerje Kristove apostolske Crkve.
Pače, usuđujem se tvrditi: Nema ništa značajna i velika u Crkvi – počevši od samog Isusa Krista – što nije nailazilo na – otpor! Valja računati i na Đavla!
Nisam pripadnik Neokatekumenskog puta, ali sam – još uvijek – simpatizer. Do kada, ne znam. Isprva sam bio dosta jaki protivnik. Možda, najviše iz neznanja ili krivih informacija. U posljednje su me vrijeme zbunile neke vijesti, koje su dolazile iz Rima. Dok ovo pišem, na mom stolu stoje dva teksta na talijanskom jeziku, u kojima, među ostalim piše da: «Neokatekumeni ne štuju Euharistiju izvan sv. Mise, jer ne vjeruju u Kristovu nazočnost poslije sv. Mise»; «Ne čine poklek pred Euharistijom»; «primaju sv. Pričest sjedeći, dakle bez doličnog poštovanja»… Ne prihvaćaju liturgijska pravila kod Euharistije i slično.
Sv.Stolica (pokojni papa Ivan Pavao II.) je pred pet godina odobrila pravila Neokatekumenskog puta (Statut). To je odobrenje – ad experimentum (pokusno) – isteklo nedavno. Sada, kako se čuje, bit će odobren i produžen novi Statut, 13.lipnja 2008. – u koji su unijete – kažu – promjene, što je tražila sv. Stolica? Međutim, novinar Gianluca Barile iz Rima piše, da je to odobrenje (samo) na daljnjih sedam godina? Službena izvješća neokatekumena to – ne spominju.
«Svi putovi vode u – Rim» (poslovica). I u nebo vode mnogi putovi kršćanske duhovnosti! Svima je zajednički cilj – Nebo! Izaberimo onaj, kojim nas – osobno – Duh Sveti želi voditi; koji nam se čini najprikladnijim za naše biće. Ne smatrajmo ostale «izgubljenima», kao da nisu «naši»; još manje – neprijateljima!
Malinska, 8.lipnja 2008.
Vlč. Anton Barbiš
