Prijateljski forum “Katolički odgovori“, svojedobno je podupro projekt prijevoda Krugovalnih odgovora. Sada, kada donosimo novi obrok prevedenog materijala, podsjetimo se podrške Katoličkih odgovora: ‘Skrenuo bih pažnju na hvale vrijedan projekt koji su pokrenuli članovi udruge katolik.hr. Radi se o prevođenju apologetskog materijala pod nazivom “Krugovalni odgovori” (org. “Radio Replies”) … U predgovoru ovom djelu, nadbiskup Fulton Sheen, ističe kako se mržnja prema Crkvi temelji na neznanju, što jasno ukazuje na potrebu ispravne pouke o vjeri i nauku Katoličke Crkve. Sudeći po sada dostupna četiri poglavlja, “Krugovalni odgovori” zasigurno doprinose olakšavanju da se predstavi istina, kako bi milošću Božjom istina pobijedila.
Iako svi ne možemo sudjelovati u projektu, pomozimo molitvom Bogu za ustrajnost, znanje i mudrost onih koji nose ovaj projekt.’ (moderator)
SADRŽAJ:
Četvrto poglavlje: Biblijska religija (nastavak)
Nejasnoće u Starom zavjetu (116-150)
Poteškoće s Novim zavjetom (151-166)
Peto poglavlje: Kršćanska vjera
Židovska vjera (167-175)
Istinitost kršćanstva (176-188)
Narav i nužnost vjere (188-202)
IV.VII. Nejasnoće u Starom zavjetu
116. Ja vjerujem samo u Novi zavjet.
I u Novom zavjetu postoje dijelovi koje je isto tako teško razumjeti kao i mnoge stvari u Starom zavjetu, pa bi onda po vašoj logici trebalo mnogo toga izbaciti iz Novog zavjeta. Vratimo se vašem priznavanju Novog zavjeta. Krist i apostoli su imali isti Stari zavjet koji i mi danas imamo. Oni su ga uvijek u cijelosti smatrali nadahnutom riječi Božjom. Da Stari zavjet nije uistinu riječ Božja, Krist, Sin Božji, bio bi prvi koji bi rekao da je on lažna tvorevina. Umjesto toga, Krist je citirao Stari zavjet dajući mu tako potpuni autoritet.
„Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti…“ (Mt 5,17). U Lukinom evanđelju 24,27 čitamo kako je Isus rekao: „Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.“ Dok bi Vi počevši od Mojsija odbacili sve knjige koje je Krist odobrio. U Ivanovom evanđelju 5,39, Krist kaže: „Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene.“ Krist nije nadodao: “Dok proučavate Pisma pazite na one dijelove koja nisu od Boga nadahnuta.“ Ne vjerovati Starom zavjetu znači ne vjerovati niti Novom. Tako čovjek vrijeđa Božju mudrost i mudrost Krista što dovodi do brodoloma vjere.
117. Da li kršćanin može vjerovati u sve što piše u Starom zavjetu.
Kršćanin treba vjerovati da je Stari zavjet, sa svim kanonskim knjigama, nadahnuta Riječ Božja. Ali važno je vjerovati u ispravne interpretacije onoga što je napisano. Ako odbacite jedan dio Starog zavjeta jer smatrate da nije nadahnut tada kršite kršćansku vjeru. Neobično je da je protestantizam započeo optužujući RKC da nije laicima davala Sveto Pismo, a sada RKC mora braniti isto to Sveto Pismo od pokušaja Protestanata da ga unište.
118. Stari zavjet sadrži mnogo okrutnih dijelova koja nisu u skladu sa učenjem Novog zavjeta, Bog ne bi nadahnuo zapisivanje takvih groznih zločina.
To je bilo dozvoljeno po Starom zakonu i nije u skladu sa savršenijim Novim zakonom. Promjena je u zakonu. Nema ničega u Starom zavjetu što narušava bilo koju osobinu Boga, osim naravno, grijeha čovjeka opisanog u Starom zavjetu. Ovo potonje je zapisano, ne s odobravanjem, nego kao primjer zla od kojeg se treba čuvati i kao poticaj na pokajanje. Greška je uspoređivati bezobzirne standarde primitivnih vremena sa standardima modernih vremena. Osim toga, zapisani događaji dokazuju vjerodostojnost izvještaja. Ne govore samo o najboljim Židovskim junacima, nego pripovijedaju podvige koji su daleko od laskanja taštim Židovima iako napisani od Židova a ne njihovih neprijatelja. Dok ste čitali Stari zavjet vi ste ili shvatili pravi smisao ili niste. Ako jeste, onda je bolje da promijenite svoje mišljenje. Da li je Biblija, od Boga nadahnuta riječ, istinita ako odgovara vašem shvaćanju ili će vaše shvaćanje biti istinito ako je usklađeno sa Božjom objavljenom istinom? Ako Bog nešto kaže što se ne podudara s Vašim mišljenjem, onda možete biti sigurni da je Vaše mišljene krivo i bolje da ga odbacite, kao što ste morali odbaciti mnoge druge pogreške u svojem životu. Čovjek može tako lako pogriješiti; Bog nikada ne griješi.
119. Da li knjigu Postanka treba shvatiti doslovno ili kao alegoriju?
Ne treba svaku riječ iz knjige Postanka shvatiti doslovno. Ali supstancu svih činjenica koje su temeljne u kršćanstvu treba shvatiti doslovno kao istinite.
120. Colonel Ingersol je istaknuo Mojsijeve pogreške. Kaže: „Ja sam vjerojatno jedini čovjek u SAD-u koji je u ovoj godini pročitao Bibliju. Svi pričaju o Bibliji ali ju nitko ne čita. Zato se u nju općenito vjeruje. Ja sam protraćio vrijeme za Bibliju ali sa dobrim razlogom.“ Ingersoll je čovjek velike intelektualne snage i da je živio prije bio bi osuđen na smrt kao i tisuće drugih koji su kritizirali svećeništvo.
Na osnovu čega možemo povjerovati da je jedino Ingersoll te godine pričitao Bibliju? Da bi to bilo vjerojatno, morali bi imati dobre razloge zbog kojih bi povjerovali. Pretpostavke ovdje ne koriste ničemu. Ingersollova jedina prosudba je ta, da drugi nisu došli do istih zaključaka kao on, pa prema tome nisu mogli pročitali Bibliju. Ako on na takav način prosuđuje, onda on nije podesan vodič od koga bi drugi nešto mogli naučiti.
Sigurno je da ne pričaju svi o Bibliji i nema smisla govoriti kako nitko ne čita Bibliju. Mnogi vjeruju u Bibliju i ne znajući zašto ali njihov razlog nije zato što ne čitaju Bibliju. Ingersollova pisanja su sva prožeta sa namjerom da potkopa vjeru drugih. Ljudi čitaju Bibliju kako bi bolje upoznali i ljubili Boga, Ingersoll čita samo s jednom namjerom – uništiti nečije vjerovanje. On tumači vjeru baš kao što bi Ruski boljševici tumačili Britanski ustav. Budite sigurni da je Ingersoll unatoč svojoj velikoj intelektualnoj snazi, tek jedan od onih protivnika koje je lako opovrgnuti. Crkva nikoga nije osudila na smrt pa tako niti Ingersolla, a i da jeste, to ne bi bilo zbog toga što je osporavao svećenstvo. Za takav čin on bi bio pohvaljen. Ali bilo bi mu naređeno da prestane kritizirati kršćansko svećenstvo, iako bi bio slobodan iznijeti optužbu ovlaštenim osobama u slučaju stvarne zloporabe.
121. Da li je priča o stvaranju svijeta i prvih ljudi istinita unatoč evoluciji?
Izvještaj o stvaranju u Knjizi postanka je istinit, no ljudi nisu u potpunosti shvatili pravu interpretaciju svih detalja u tom izvještaju. Nema ničega što bi išlo u prilog evoluciji, a što bi opravdalo sumnju da je Bog izravno stvorio Adama i Evu.
122. Ingersoll je oslikao lijepu sliku. Bog je učinio tako da sve životinje prođu ispred Adama, kako bi ih on imenovao I životinje su dolazile kao u povorci koja ulazi u grad i dok je Adam gledao puzavce, skakavce i gmizavce Bog je stajao sa straneda vidi kako će ih Adam sve nazvati.
Jasno se može vidjeti obraćanje nekritičnoj općoj javnosti spominjanjem povorke i grada, a onda izostavljanje svih imena osim puzavaca i skakavaca i gmizavaca je očita.To da je Bog stajao pored Adama je još jedna pogreška. Ingersoll pokazuje koliko ne poznaje židovske izraze. Cijeli odlomak govori kako je Bog Adamu dao potrebno znanje kojim je Adam ljudskim jezikom dao imena životinjama. To je za Ingersolla bilo van njegovog intelektualnog domašaja.
123. Trebamo li vjerovati u opisani događaj čovjekovog pada?
Da. Činjenice to potvrđuju. Kasnije ću se pozabaviti ovom temom.
124. Zašto je Bog zabranio Adamu i Evi da jedu sa drva spozanje dobra i zla? Bog je čovjeka obdario razumom i trebao bi ga poticati da unapređuje svoje znanje. I ja bih volio da sam razgovarao sa zmijom. Na kojem jeziku je zmija govorila?
Bog je zabranio to drvo jer je ono moglo odvesti čovjeka do spoznaje zla. Bog je čovjeku dao razum kako bi on mogao spoznati što je ispravno i dobro. Napredovanje u znanju nije stjecanje pogrešnih i zlih pojmova. A što se tiče zmije, da znate o čemu govorite nikada ne bi poželjeli razgovarati s njom. Zmija je govorila jezikom oholosti, pohote i pobune.
125.Nije li apsurdno reći kako je Metuzalem živio 900 godina?
Nije. Kukci, životinje i ljudi imaju različito trajanje životnog vijeka. Zašto? To u potpunosti ovisi o volji Svemogućeg Boga koji ih je stvorio. I zar nije mogao htjeti da čovjek živi 900 godina isto tako kao što živi 90 godina? Postoji li ijedan razlog zašto Bog nije trebao htjeti da čovjek tada živi 900 godina, samo zato što sada hoće 90? Što je veće čudo, stvoriti čovjeka ili dati da on živi 900 godina? Zasigurno, stvoriti čovjeka je veće čudo. Onaj koji može učiniti velike stvari lako može učiniti i manje. Razlog zašto je Bog htio da praoci žive tako dugo je zato da bi mogli roditi mnogo djece i tako podići ljudsku rasu. Danas više nema takve potrebe.
126. Anđeli su se zaljubili u čovjekove kćeri i stvorili divove. Kakva legenda!
U Knjizi postanka 6,2 piše kako su Božji sinovi za žene uzeli čovjekove kćeri. Ti Božji sinovi nisu bili anđeli nego potomci od Seta, dok su puteni i tjelesni sinovi bili potomci od Kaina. Bog je s pravom bio ljut zbog izmiješanih brakova između onih koji su poznavali istinsku vjeru i onih koji su je zaboravili i ostavili. Djeca koja su rođena u takvim brakovima su bila čudovišna ne u svojoj tjelesnoj veličini nego u nasilju i opakosti. Premda su vjerojatno bili i vrlo razvijeni i neovisni zbog velike tjelesne snage.
127. Smješna priča o poplavi vrijeđa čovjekov zdrav razum.
Svaki smješni dio je nastao u Vašoj mašti. Bilo bi bolje prvo pogledati o čemu priča govori i onda razmotriti dio koji je teže za shvatiti. Arheološka istraživanja potvrđuju činjenicu da je bio veliki potop. Ne mora značiti da je potop bio na cijeloj Zemlji, možda samo na jednom dijelu, ali moramo priznati da je taj potop uništio sve ljude koji su u to vrijeme živjeli osim Noe i njegove obitelji.
128. Arka je zasigurno samo bajka ili simbol. Prema mjerama koje ju opisuju, nemoguće je da je u nju moglo stati sve ono što je rečeno.
Arka nije bajka, iako simbolizira Katoličku Crkvu u kojoj su duše spašene od moralne poplave grijeha. Arka je bila dugačka preko 400 stopa, 70 stopa široka i 40 duboka. Poplava je najvjerojatnije zahvatila manje kopneno područje i životinje koje se spominju bile su različite vrste koje su živjele na tom području. Od nas se ne traži da vjerujemo kako je Noa sakupio sve životinjske vrste niti da su ostale životinje izvan arke, bile uništene. Ljudi još nisu bili rasprostranjeni po svim krajevima Zemlje tako da nakon poplave na Zemlji nije bilo drugih ljudi osim Noe i njegove obitelji. Poplava se je uistinu dogodila, postojanje arke je činjenica, svi ljudi su bili potopljeni osim Noe i njegove obitelji u arci, to treba prihvatiti u doslovnom značenju. S druge strane nije potrebno doslovno tumačiti neke sitne pojedinosti, dok treba odbaciti sva ona pretjerivanja koja se odnose na te detalje. Nešto je vjerojatno kada je tomu pripisan dovoljno sposoban uzrok, i nije vjerojatno kada uzrok koji ja navodim, ne može to učiniti. Ali ako je navedeni uzrok mogao to učiniti, onda to postaje pitanje činjenice. Da li se to desilo? Bog kaže da je On prouzrokovao poplavu i sve posljedice koje su iz nje proizašle. Ne možemo reći da je On učinio grešku ili da nas je namjerno obmanuo. Ja prihvaćam da je Bog s razlogom dopustio poplavu. Vi trebate donijeti Vašu vlastitu odluku. U svojem pismu niste dali dovoljno razloga za nevjericu.
129. Kojim pravom je Bog potopio životinje? One nisu ništa skrivile!
Pitanje prava ne spada ovdje. Bog ima apsolutno pravo učiniti što želi s djelom svojih ruku. On nije morao išta stvoriti, niti ima ikakvu obavezu prema stvorenjima da im osigura egzistenciju. Utapanje životinja nije ništa strašnije od uništenja biljnog svijeta, i ono što Bog stvori, može i uništiti. Biljni i životinjski svijet nije potpuno neovisan o čovjeku, koji je kao „racionalna životinja“ predstavnik sveg materijalnog. On u sebi sumira mineralno, biljno i osjećajno područje i on je inteligentni glas svih stvorenja i jedini koji ima sposobnost i osjećaj odgovornosti. U ovom svijetu postoji zakon solidarnosti koji se ne smije zanemariti. Međutim, nesposobnost da se shvati znakovitost ovog događaja je samo dokaz da je čovjekov um ograničen i na ni koji način ne utječe na povijesnu činjenicu.
130. Da li vjerujete da zbog refleksije i refrakcije nije bilo pojave duge prije općeg potopa?
Ne. Ne vjerujem. Niti Sveto Pismo govori da prije potopa nije bilo duge. Ako Bog kaže: „Pogledaj sunce. Dok je god na nebu sigurno neću pustiti da dođe do potopa.“ To ne znači da sunce nije prije postojalo.
131. Bog je poslao potop da izbriše grijeh. Bilo je to uzalud. Grijeh je ponovo počeo. Da li je Bog učinio grešku, ili je sve to jedna bajka?
Vi činite grešku. Bog je poslao potop kao pravednu kaznu za prethodne grijehe i kao poduku budućim naraštajima. On ga nije poslao da izbriše dar slobodne volje, niti da spriječi mogućnost budućeg grijeha.
132. Bog je blagoslovio Lota. Pa ipak, možete li zamisliti niži moralni kodeks od onoga čovjeka koji bi žrtvovao svoje vlastite kćeri?
Lota je Bog blagoslovio u nekim stvarima – u drugima ne. Lot je skončao svoje dane u bijedi. Nije svaki čovjek koji dobije nagradu za neke dobre stvari stoga nužno uzor prema kojemu bi se ljudi trebali ugledati u svemu. Bog nije odobravao Lotovo djelo u tom posebnom slučaju. Analizirajmo ga, ipak. Lot je bio u iznenadnoj i teškoj nevolji, s malo vremena za prosuđivanje. Bio je obuzet shvaćanjem da je dužnost prema gostu veća nego ona prema sebi i svojim ukućanima. Zakon gostoljubivosti je bio vrlo strog, i još je uvijek vrlo strog na Istoku. Obuzet tim idealom, on nije posvetio pažnju na težinu alternative koju je hipotetski predlagao, alternative za koju je vjerojatno osjećao da ne bi bila prihvaćena. Bio je to akt čovjeka pritisnutog tjeskobom, slično kao majka koja bi uzviknula “Ubijte mene, radije nego dijete”, više u nadi da će dirnuti otvrdnula srca da poštede dijete koje voli, nego što bi stvarno namjeravala dati ubiti sebe samu.
Mogu li zamisliti niži moralni kodeks nego ovaj Lotov? Da. Moralni kodeks čovjeka koji je uvijek spreman da zauzme najgore moguće stajalište prema ponašanju drugih ljudi, ne uzimajući u obzir unutarnje stanje uma, utjecaj okolnosti, ili okruženja, mnogo je niži nego Lotov moralni kodeks, sa njegovim idealima milosrđa i gostoljubivosti, čak i ako su ti ideali bili doista pretjerani. Lot nije bio lišen moralnog osjećaja. On je nastojao da izbjegne ono što je smatrao većim od dva zla.
133. Može li mi nepogrešiva Katolička Crkva dati kemijsku formulu reakcije uslijed koje je Lotova žena pretvorena u stup soli?
Crkva ne postoji kako bi davala kemijske formule. Vaše pitanje, međutim, nije razumno. Vjerojatno su Sodoma i Gomora bile uništene uslijed prirodnih djelovanja koje je pokrenuo Bog, sa potresima i vulkanskim erupcijama. U toj regiji ima mnogo kamene soli, i jedno izbijanje tog materijala bi lako moglo prekriti i okovati Lotovu ženu zbog njenog zaostajanja, ostavljajući stup soli kao njen spomenik.
134. Ponovljeni zakon u 13. poglavlju kaže da muž treba kamenovati svoju vlastitu ženu do smrti ukoliko ga ona pokuša nagovoriti da joj se pridruži u štovanju idola. „Pa sada“, kaže Ingersoll, „Mrzim jednog boga tog tipa, i ja to ne bih učinio“. Da li je Bog učinio grešku, ili je Pnz u krivu?
Ingersoll, kao i obično, čini mnogo grešaka.
Prvo, on je zaboravio teokratsku prirodu nacije u Židova tog doba. Bog je bio izravni vladar Židova, i idolatrija je predstavljala prelazak kraljevim neprijateljima, jednu veleizdaju, čak i u svjetovnom smislu. A Bog ima puna prava nad životom i smrću.
Drugo, ukoliko bi Ingersoll bio sudac koji sudi po zakonu zemlje, i ukoliko bi njegovi vlastiti rođaci bili kao kriminalci dovedeni pred njega, bio bi i on dužan postupati sukladno zakonu, s nepristranom pravičnošću. On ne bi mogao osuditi druge, a poštediti svoje rođake.
Treće, Svemogući Bog je uzeo nužne mjere da upozori Židove na punu zloćudnost jedne blasfemične idolatrije. Ingersoll se, sa djetinjastom imaginacijom, koncentrira na materijalne detalje, zanemarujući ključne razloge iza njih.
Ingersollove greške su gotovo jednako velike kao pogreške onih ljudi koji ga uzimaju za mentalnog i religioznog vodiča, uzimajući svaku njegovu tvrdnju za nepogrešivu.
135. Ingersoll kaže: “Bog je podučavao poligamiju. Ja to obznanjujem kao sramotu nad sramotama.”
Bog nije podučavao poligamiju. On ju je dopustio zbog ljudske slabosti i krhkosti, lišene pomoći koje su kasnije došle s Kršćanstvom, i stoga što poligamija nije bila suprotna primarnom cilju prirodnog zakona. Ingersoll može smatrati sebe za vrhovnog diktatora moralnog zakona, i davati svoje neopozive prosudbe. Ostaje međutim činjenica da su njegova namjerna izvrtanja istine mnogo grešnije stvari nego što je to slučaj sa ljudskim slabostima, koje proizlaze iz njihovih tjelesnih strasti.
136. Bog je blagoslovio Jakova, koji je okrao svojega brata Ezava, i lagao svojemu ocu.
Jakov nije okrao Ezava. Ezav je prodao svoje pravo prvorodstva Jakovu, i Jakov je pribavio blagoslove koji su pripadali, ne Ezavu, nego njemu samom. Kada je Izak pitao, „Jesi li ti moj sin Ezav?“ on je stvarno htio znati da li govori sa sinom kojemu bi trebao dati svoj blagoslov. Jakov, znajući da je on sin koji treba primiti blagoslov, odgovorio je potvrdno. Čak i ako optužimo Jakova za laž, taj grijeh ne bi uništio njegovo pravo na blagoslov. U ovom slučaju Bog nije potaknuo laž, koja je bila Jakovljev grijeh. No, Bog jest nadahnuo pisca Svetog Pisma, da opiše događaj upravo kako se dogodio.Naravno, Bog je potvrdio Jakovljevo pravo na blagoslov.
137. Kako se Jakov mogao hrvati s anđelom?
Anđelu je od Boga bilo dano da primijeni fizički silu, kao što je to učinio i anđeo koji je otkotrljao kamen sa Kristovog groba. Jakov je protiv svoje volje bio zadržan na određenom mjestu, i naravno je opisao svoje uzaludne napore kao hrvanje s anđelom. Sveti Pavao, također, govori o anđelu koji ga je ošamario, kada govori o fizičkim kušnjama.
138. Ingersoll kaže: “Ne mogu zamisliti Neizmjernog Stvoritelja koji daje recept za losion za Aronovu bradu!”
To je upravo ono što si je on zamislio. On ne može opisati niti svoje vlastite mentalne procese. Drsko je nepoštenje implicirati da je suvremeno poimanje losiona za bradu na bilo koji način ekvivalentno s pomazanjem i posvećenjem jednog Božjeg svećenika u drevnim Židovskim obredima.
139. Zar nije mogao postojati skriveni izvor u stijeni koju je udario Mojsije?
Mogao je postojati. To ne bi utjecalo na stvar. Voda nije tekla kada je Mojsije udario golu stijenu. A udariti golu stijenu štapom nije normalni način otvaranja izvora čijeg postojanja nismosvjesni. Ako tamo nije bilo izvora, onda je Bog stvorio i vodu koja je ondje izbila. Onaj koji je stvorio oceane mogao je sasvim lako stvoriti izvor tekuće vode, jer je sigurno da Božja neograničena moć nije iscrpljena stvaranjem oceana.
140. Kako je Bog mogao otvrdnuti faraonovo srce i onda ga kazniti za to što nije pustio Židove da odu?
Smisao je da je Bog dopustio faraonu da otvrdne svoje vlastito srce. To je naprosto Židovski način izražavanja. Izl 8, 15 kaže: “i faraon otvrdnu svoje srce.”. Bog je poslao Mojsija da zatraži od faraona da pusti Židove da odu, i to znači da je On htio da faraon tako i učini. Bog stoga ne bi namjerno onemogućio faraon da ga posluša. Bog je dopustio faraonu da otvrdne svoje srce, kao što Bog dopušta ljudima da griješe i dan danas, ako su oni odlučni da tako čine.
141. Sigurno je bajka pripovijest o prijelazu Mojsija i Židova kroz Crveno more.
Nema čovjeka na svijetu koji bi mogao dokazati da se to nije dogodilo. Jedini argument je: “To nam se ne čini vjerojatnim.”. Ja odgovaram: “Vrlo slabo vjerojatnim, ukoliko bi itko osim Boga bio odgovoran za takav događaj.”. Reći, međutim, da Bog to nije mogao učiniti, predstavlja nerazumijevanje razlike između ograničenog i Neograničenog, između nemoći i Svemoći.
142. Zašto nisu prešli kopnom, na mjestu gdje danas postoji Sueski kanal?
Nije posve sigurno da su konture tog predjela bile iste kao što su danas. Neki izvori kažu da je Crveno more nekada zalazilo mnogo dublje u kopno, sve do danas ondje postojećih Gorkih jezera. U svakom slučaju, pod Božjim upravljanjem, Židovi su bili vođeni dalje od suhih dijelova koje danas poznajemo, kako je opisano u Knjizi brojeva 33, kako bio Bog mogao pokazati Svoju moć i zaštitu, te kako bi egipćani mogli biti pravedno kažnjeni, kako je prikazano u Knjizi izlaska 33,2.
143. Da li nam postojeće znanstvene spoznaje dopuštaju prihvatiti da je sunce stalo za Jošuu?
Postojeće znanstvene spoznaje nemaju što reći o toj temi. Sa svim svojim postojećim znanjem mi i dalje kažemo da Sunce izlazi. Mi znamo da se to događa zbog okretanja Zemlje, ali govorimo o stvarima onako, kako se čine našim osjetima. Jošua bi imao više prava da se smije nama što govorimo da sunce izlazi, unatoč spoznajama kojima se dičimo, nego što mi imamo prava da izrugujemo njegov izraz da je sunce stalo. On je iskusio fenomen svjetla tijekom dužeg vremena nego što je to uobičajeno, i taj je fenomen opisao izrazom: „Sunce je stalo“. Fenomen se mogao dogoditi uslijed prestanka okretanja zemlje prema Božjoj odluci, ili naprosto stoga što je Bog htio da nastavi biti svjetlo usprkos uobičajenom kretanju zemlje. U svakom slučaju, Crkva nije definirala da je svaki događaj opisan u Svetom pismu istinit u doslovnom smislu. Ona naučava da je Biblija Riječ Božja, kakvo god trebalo biti njeno točno tumačenje. Čudesni događaji trebaju biti prihvaćani, dok se suprotno sa sigurnošću ne dokaže. Što je točno Bog učinio u takvim slučajevima nije sigurno, ali valja uzeti da se dogodilo doslovno kako je opisano, ukoliko nema dokaza za suprotno. Općenitu pouku o Božjoj providnosti valja prihvatiti bez rezerve.
144. Bog je to učinio kako bi omogućio Jošui da ubije još nekoliko nevinih ljudi koji su se borili za svoje domove i obitelji!
To nije bio razlog. Ne pridajete pažnju jednom velikom principu. Bog ima vlast nad zemljom, i može dodijeliti bilo koji određeni njen dio bilo kojem narodu. I ukoliko On, kao Vlasnik svega tako učini, onda trenutačni posjednici gube prava nad određenom zemljom. Jošua je upozorio Gibeonce unaprijed, „Ako živite na zemlji koja nama pripada, ne možemo sklopiti savez s vama.“ (Još 9,7) Gibeonci su znali da je to bila volja Božja: „Sa svih strana dolazili su glasovi nama, slugama tvojim“ rekoše oni, „kako je Jahve, Bog tvoj, odredio Mojsiju, sluzi svomu, da će vam dati svu zemlju.“. (Još 9, 24) Shvaćajući kakva je njihova obveza, oni su odlučili da neće otići, smatrajući sebe dovoljno jakima da se pobune protiv Božje odluke. Bog im je dao lekciju, i Židovi su imali puno pravo da ih silom izbace, kao što bih i ja imao pravo da Vas izbacim iz kuće u kojoj stanujete bez pravne osnove, ukoliko bi kuća odjednom postala moja putem kupoprodaje ili darovanja, te bih ja odlučio živjeti u njoj. Ta Ingersollova primjedba previđa pitanje prava na zemlju; njegovi su ciljevi nagnali tog pravnika da ignorira svoj pravnički mozak kad god bi ga pogodio njegov bezbožnički kompleks.
145. Jesmo li dužni vjerovati da je priča o Joni i kitu istinita?
Kada je Isus ispričao priču o rasipnom sinu, iako likovi iz te priče nisu povijesne osobe, priča na istinit način govori o Božjem milosrđu. Neki autori smatraju da Knjiga o proroku Joni donosi prispodobu koja je na neki način srodna Kristovim prispodobama. Drugi, što je vjerojatnije, zagovaraju mišljenje da se radi o povijesnom događaju, da je riba uistinu progutala Jonu, iako ne mora značiti da se radilo o kitu. Crkva nam ostavlja da prihvatimo jedno ili drugo stajalište. Glavni cilj Knjige o Joni je da pokaže koliko je Bog milosrdan i kako će se u svojoj pravednosti radije smilovati nego kazniti one koji se pokaju. Priča nije toliko nevjerojatna koliko stvarne činjenice. Priča je vjerojatna ili nevjerojatna ovisno otome da li postoji dostatan uzrok. Ja priznajem da događaji o Knjizi o Joni mogu biti objašnjeni samo kroz čudesnu intervenciju Svemogućeg Boga. Ali kad jednom kažem da je Bog bio izvršitelj djela, onda spomenuti uzrok može stajati iza toga, tada pitanje ne glasi: „ Je li se to moglo dogoditi?“ nego: „Je li se to dogodilo?“. Glavni razlog zašto ljudi sumnjaju u tu činjenicu je zato što ne mogu pojmiti kako je moguće da se takvo nešto dogodi; što samo dokazuje da ne mogu baš sve shvatiti. Život ljudskog embrija tijekom trudnoće koji se odvija prema Božjem prirodnom zakonu isto nam je toliko tajna koliko i život Jone ta tri dana dok je bio u utrobi velike ribe uz pomoć Božje izvanredne intervencije. Tko kaže da Bog ne može djelovati izvan uobičajenih zakona koje je On sam postavio? U stvarnosti prihvatiti priču o Joni nije ništa teže od prihvaćanja činjenice da je Isus Uskrsnuo.
146. Ne postoji u poganstvu ništa poganije i okrutnije od pripovijesti o Jobu.
Priznajem da su Jobova trpljenja po sebi okrutna. Kako ih okolnosti opravdavaju, pokazati ću uskoro. Ne možete međutim reći da ne znate ništa poganskije, jer poganski znači bez pravog Boga, a ova je pripovijest upravo o pravome Bogu. Ukoliko ne znate ništa okrutnijeg u poganstvu, Vi također ne znate ništa čime bi se poganstvo približilo plemenitim moralnim podukama i uzvišenim principima sadržanih u Knjizi o Jobu.
147. Sotona se kladi s Bogom da može navesti Joba da prokune svojega Stvoritelja!
Sigurno je da se Sotona i Bog nisu susreli i okladili. To je naprosto jedan književni izraz, koji nam približava istinu da je Sotona suprotstavljen Bogu i da mu smeta da drugi služe Bogu. Job je bio dobar čovjek, predan Bogu. Sotona je htio oteti Bogu čast i slavu koju mu je odavao jedan takav pristalica, i bio je u tu svrhu spreman pribjeći posebnim i izvanrednim naporima. Čak ni Sotona nije takvo što mogao učiniti bez Božjega dopuštenja, a Bog, koji poznaje sve stvari, dopustio mu je da to pokuša.
148. Bog prihvaća okladu i izručuje Svojega slugu svekolikoj neprijateljskoj okrutnosti koju đavao može smisliti!
Prvo, Božje dopuštenje Sotoni da pogodi Joba nije teže nego Njegova dopuštanja drugih vremenitih nesreća, poput trpljenja koje pojedinac trpi uslijed raka, ili koje tisuće trpe uslijed potresa. To je redovni problem sa trpljenjem; poteškoća da pomirimo milosrdnog Boga, koji sigurno postoji, sa činjenicom fizičkog i moralnog zla, koje također sigurno postoji. Odgovor na problem patnje općenito, predstavlja u velikoj mjeri i odgovor na priču o Jobu.
Drugo, u ovom svijetu postoje određene stvari koje su bolje od tjelesnog zdravlja i zemaljskih dobara. Mnogi su ljudi nekada više mislili na svoju čast nego na svoj život. Vrijednost plemenitog karaktera nadmašuje vrijednost jedne prosperitetne zemaljske karijere, i Bog je dao Jobu mogućnost iznimne plemenitosti, koju je mogao postići jedino po križu sličnome onom Kristovom. Hrabar čovjek osjeća se počašćen kada je odabran za kakvu plemenitu dužnosti punu opasnosti, te je zahvalan za povjerenje koje mu je dao njegov vođa.
Treće, Jobu je bilo omogućeno da proslavi Boga po svojoj vjernosti mnogo više kada su stvari krenule krivo, nego kada su išle dobro. I Bog je vječnom srećom više nego kompenzirao Jobu sva njegove vremenita iskušenja. Job se ne bi odrekao tog svojega iskustva ni za kakvo zemaljsko dobro, jednom kada je to iskustvo proživio.
149. Da li smatrate da je Job stvarno postojao?
Da. On je bio izabran kao tip, i doista je služio Bogu usred velikih kušnji. Ali događaj je opisan u pjesničkom obliku, što omogućuje korištenje i literarnog opisivanja i hiperbola . Ja bih mogao izreći iste činjenice jednim suhim tehničkim jezikom, ili u elegantnoj prozi, ili u visoko uglađenim stihovima, ali književna vrsta ne bi utjecala na objektivnu povijesnu vrijednost opisanog događaja.
150. U čemu se je onda Bog pokazao boljim i pouzdanijim od Sotone?
U svemu. Bog je dopustio nevolju zbog većeg dobra za Joba. Sotona donosi patnju kako bi Job bio još jadniji. Bog opravdava ispravna načela, Sotona donosi uništenje. Bog je bio pouzdaniji od Sotone, jer je uvijek bio spreman da svojom milošću Jobu pomogne koliko god puta Job bude tražio pomoć. Sotona je jedino htio poniziti Joba i uvrijediti Boga.
Bog je uvijek pouzdan, Sotona nikada. A na kraju to možemo vidjeti kroz trajne rezultate njihovih utjecaja.
IV.VIII. Poteškoće s Novim Zavjetom
151. Nema li poteškoća u Novom zavjetu, kao i u Starom zavjetu?
Da. Ali nema pravih proturječnosti. Da biste dokazali proturječnost morate pokazati da su tekstovi nedvojbeno autentični, i da oni ne mogu biti pomireni. Kako su na navodne proturječnosti ukazivali protivnici, tako su stručni obrambeni naučnici razvili različite vrlo vjerojatne teorije kojima se poteškoće razrješavaju. Obrambeni stručnjaci nisu dužni dokazati da je jedna ili druga od njihovih teorija sigurno točna. Onaj koji tvrdi da proturječnosti postoje ustvrđuje kao sigurno, da ne postoji smisao u kojem bi oba izvještaja mogli biti istiniti. Trenutak u kojem kompetentni naučnici ponude jedno razumno i vjerojatno objašnjenje kojim se poteškoće pomiruju, neophodnost proturječja je isključena. Naposljeku čak i ako bi racionalistički kritičari dokazali kako je svako predloženo objašnjenje nerazumno i zasigurno krivo, oni ne bi time nužno dokazali proturječje u Svetom Pismu. Najviše što bi mogli dokazati bilo bi da tumači nisu do sada dokučili ispravni metoda pomirivanja jedne divergencije.
152. Ako su Evanđelja inspirirana, zašto sadrže nedosljednosti o svim važnim pitanjima?
Ne postoje nedosljednosti u bilo kojem važnom pitanju. Svako Evanđelje predstavlja jedan fragmentarni izvještaj, i svaki pisac daje komplementarne, a ne kontradiktorne podatke. Kao da bih ja krenuo iz Londona u Rim na jedan tromjesečni odmor, ali sam prekinuo put kako bih ostao tjedan dana u Parizu. Kasnije bih ja mogao pisati nekom prijatelju: „Proveo sam praznike u Rimu.” Drugom bih prijatelju, pak, mogao reći: „Tijekom svojeg odmora bio sam u Parizu.“ U tome ne bi bilo prave nedosljednosti, premda bi moji prijatelji, uspoređujući pisma, mogli pronaći nešto što se naoko čini nedosljednim. Oni bi, naravno, skoro odmah rekli: „On je mogao biti na oba mjesta. Jedno ne isključuje drugo. Nije spomenuo Pariz u jednom pismu, a Rim u drugom.“ Tako je i sa Evanđeljima. Jedno Evanđelje će spomenuti detalje koji su druga ispustila, u svojim kratkim izvještajima.
153. Smatrate li da pogreške i umetanja od strane prepisivača nisu bile moguće u prijepisima Biblije?
Greške i umetanja su, naravno, mogući, ali se one dadu otkriti usporedbom nezavisnih prijepisa. Ipak, imajte na umu Katolička Crkva ne govori da su prepisivači bili inspirirani, nego tvrdi da su inspirirani bili izvorni evanđelisti. Kasniji prijepisi ili verzije prenose inspiriranu Riječ Božju u onoj mjeri, u kojoj točno odgovaraju izvornicima. U onoj mjeri u kojoj prijepisi nisu točni, oni ne prenose Riječ Božju.
154. Kristova rodoslovlja kako se iznose u Evanđelju dopuštaju čovjeku mnoge nedoumice. Ako Isus nije bio sin Josipov, zašto se njegovo rodoslovlje prati kroz Josipa?
Isus nije bio prirodni sin Josipov. Ali Marija, koja je bila Majka Isusova, bila je u srodstvu s Josipom, pa je Josipova genealogije ujedno i njena vlastita. Židovski običaj bio je bilježiti pretke samo po muškoj liniji.
155. Sv. Matej daje 42 generacija, sv. Luka daje 72. Zašto?
Nijedan od njih nije namjeravao dati sve generacije. Princ od Walesa mogao bi reći: “Ja sam potomak Georgea V., koji je bio potomak kraljice Viktorije.” Drugi pisac može reći, “Princ od Walesa je potomak Georgea V., koji je rođen od Edwarda VII., koji je rođen od kraljice Viktorije.” Oba izvještaja će biti točna, premda jedan od njih i ne sadržava sve podatke.
Zašto je sveti Matej odlučio spomenuti samo 42 generacije? Budući je pisao za Židove, želio je pokazati da je Krist Mesija, Sin Davidov. U hebrejskom se ime David sastoji od tri slova, a njihova numerička vrijednost je 14. Tako D-V-D numerički znači 4-6-4. Slijedeći židovski običaj, sv. Matej daje tri puta 14, tj. 42 generacije, ili naraštaj Davidov.
Sveti Luka je, s druge strane, izabrao 72, obzirom daje bio pratilac svetoga Pavla, Apostola pogana, pisao je za pogane. Židovska tradicija je držala da postoji 72 rase ljudi na svijetu, i sv. Luka je htio pokazati da će Krist pozvati sve narode u Svoju vjeru. To se nama može činiti komplicirano, ali nije bilo komplicirano za Židove onoga doba.
156. Ali čak i ako prihvatimo da nema prave nedosljednosti u brojevima, izgleda da postoji velika nedosljednost u imenima. Također, kako bi mogao Jakov biti otac Josipov, kako sv. Matej kaže, ako je prema izvještaju sv. Luke njegov otac bio Heli?
Mnogi znanstvenici su odgovorili da su Jakov i Heli bili polubraća. Nakon Helijeve smrti bez potomstva, Jakov je oženio njegovu udovicu prema odredbi Levitskog zakonika, kako bi osigurao sinove Heliju. Josip bi prema tome bio Jakovljev prirodni sin, ali bi Heliju bio zakonski sin. U tom slučaju, obzirom da sv. Matej daje prirodnu genealogiju, a sv. Luka zakonsku, mi imamo dvije različite, ali ipak točne linije podrijetla.
157. Možete li dokazati da je ovo rješenje točno?
Obveza da to učinim nije na meni. Protivnik ne može dokazati kontradikciju, sve dok ne uspije dokazati netočnost tog rješenja. Bilo bi to vrlo teško učiniti. U međuvremenu, teorija sigurno ima svoju vjerojatnost, obzirom na odredbe Levitskog zakonika.
158. Kažete da su mnogi znanstvenici odgovorili na takav način. Da li sugerirate da drugi predlažu neko objašnjenje koje bi bilo više zadovoljavajuće?
Drugi vjeruju da imaju bolje rješenje za ovu poteškoću. Židovi su među sobom raspravljali da li Mesija treba doći od Davida preko Salomona ili preko Natana. Sv. Matej se stoga ne obazire na krvno srodstvo, nego se bavi samo pravnim aspektom Davidovog nasljeđa. Nasljednik nije neophodno sin, i sv. Matej pokazuje kako Davidova prava prelaze na Josipa i njegovog zakonskog sina Isusa preko Salomona. Genealogija koju daje Sv. Matej ima stoga samo jednu konvencionalnu vrijednost, i nužno se razlikuje od genealogije prema krvnom srodstvu, koju daje sv. Luka. Mnogi znanstvenici tvrde da je ta teorija vjerojatnija nego ona koja je prethodno izložena, i odgovaraju na prigovor tako da zaniječu postojanje problema, kad netko zatraži da riješe „problem pomirivanja različitih rodoslovlja“. Prema njihovom stajalištu,odstupanja bi moralo biti.
159. Kako je mogao August narediti popis “cijelog svijeta” u to vrijeme?
Izraz je značio „svih“ u određenoj pokrajini ili mjestu.
160. Istraživači antike kažu da nikada nije bio proveden popis stanovništva Rimskog Carstva.
Ako ljudi kažu tako, zatražite da to dokažu. Ako bi mogli navesti tisuću knjiga koje ne spominju takav popis, to ne bi dokazalo da popis nije proveden, nego jedino da ga te knjige ne spominju. Josip Flavije u svojim Židovskim starinama, spominje popis u Judeji; popis o kojem Sv. Luka govori u Djelima apostolskim 5,37. Gram pozitivnog dokaza vrijedi više nego tisuću propusta.
161. Ali popis stanovništva koje spominje Josip Flavije proveden je 6 godine po Kristu, a ne u vrijeme Kristova rođenja!
Proveden je raniji popis u vrijeme Kristova rođenja, kojega Josip Flavije ne spominje. Sveti Luka je savršeno pouzdani povjesničar. Kako u svojem Evanđelju, tako i u Djelima apostolskim on pokazuje točno poznavanje Grčko – Rimskih poslova, te započinje svoje Evanđelje napomenom o pažnji kojom je provjeravao činjenice o kojima pripovijeda. On ne bi nakon takve napomene samo tako počinio ozbiljne greške koje je lako izbjeći. Popis nije nužno proveden istodobno u svim krajevima, a za popis kojega Sv. Luka spominje u Lk 2,5 možemo jednostavno reći da je bio preliminarni popis sukladan židovskim običajima. Sam njegov izraz „u ono vrijeme“ sugerira jedan dugotrajan proces.
162. Barem sveti Luka kaže da je Kvirinije, upravitelj Sirije, proglasio ukaz o popisu. U vrijeme Kristova rođenja, međutim, upravitelj Sirije je bio Kvintilije Var.
Engleska verzija je riječima: “Bio je to prvi popis Kvirinija, guvernera Sirije.“ No, bolji prijevod sa grčkoga glasio bi: “Bio je to prvi popis za Kvirinijevog upravljanja (prokure, ili kvesture) Sirijom.“ Sveti Luka je znao za dvije različite dužnosti koje je obnašao Kvirinije, prvu kada je bio prokurator pod Varom, kojega spominje u drugom poglavlju svojega Evanđelja, te drugu kada je sam Kvirinije bio upravitelj; dužnosti koju sv. Luka spominje u Djelima Apostolskim. Nije puka hipoteza da je Kvirinije dvaput obnašao dužnost u Siriji; najprije pod Varom, a poslije kada je sam bio upravitelj. To je zaključak istraživanja koje je proveo Mommsen, a također i Zumpt, nakon svojega istraživanja zapisa iz Tivolija (blizu Rima), koji se bave ovim pitanjem.
163. Mt 2, 14 govori da je Sveta Obitelj otišla u Egipat sve do smrti Heroda. Lk 2,39 kaže da su čekali 40 dana da prođe vrijeme za očišćenje, i potom otišli u Nazaret! Koje od toga je točno?
Oboje je jednako točno. Nakon što je dijete rođeno, Josip i Marija su čekali 40 dana za očišćenje, poslije toga je uslijedio bijeg u Egipat, a iza toga povratak u Nazaret, kao što spominje Mt 2,23. Sv. Luka ne spominje bijeg u Egipat, a spominje samo očišćenje i povratak u Nazaret. U 2,39, sveti Luka kaže: “Nakon što su obavili sve što je po Zakonu Gospodnjem trebalo učiniti, vratili su se u Nazaret.” On ne kaže „odmah nakon“, i očito je da on stavlja naglasak na vjerno obdržavanje zakona, te ne precizira vrijeme njihovog povratka. Neki ljudi su naprosto previše spremni da uzmu svaku nepreciznost zdravo za gotovo, i potom uzimaju svoje pretpostavke kao dovoljan razlog za nijekanje inspiriranosti Sv. pisma. Ovakvo držanje je vrlo neznanstveno. Također se mora napomenuti da je argument šutnje jako mnogo zloupotrebljavan. Zapamtite da taj argument nema vrijednosti, izuzev ukoliko je autor, obzirom na svrhu svojega izlaganja, bio striktno obvezan da izrekne ono što je bio izostavio. Niti jedan od evanđelista ne postavlja se da iznese svaki detalj Gospodinovog života, pa je apsurdno reći: “Ovaj pisac trebao nam je reći ono što želimo, da bi to bilo istina; ali ona nam to ne kazuje; stoga o tome on ništa nije ni znao, i to mora biti lažno.“ Prema takvom principu, svaki povjesničar koji kaže nešto što drugi povjesničar odabere propustiti, može biti optužen za krivotvorenje.
164. Možemo li vjerovati da bi đavao obećao Bogu nešto, čime bi pridobio Njegovo štovanje
Ne. Ali bio on mogao pokušati iskušavati Isusa kao ljudsko biće, u kojemu đavlova ograničena inteligencija nije sa sigurnošću mogla prepoznati Boga, kako bi provjerio svoja nagađanja.
165. Kako bi đavao mogao odnijeti Boga i postaviti ga na vrh brda u Galileji, sa kojeg je moguće vidjeti sva kraljevstva na zemlji?
Boga se ne može nikamo odnijeti. On je Duh, te ne podliježe lokalnom prijevozu. Niti je ovdje pošteno pripisati nešto Bogu, a da se ne spomene njegovo utjelovljenje. Sin Božji je ovoj napasti bio izložen u svojoj prihvaćenoj ljudskoj naravi. Nema ničega upitnog u tome što je đavlu bilo omogućeno da ponese jedan materijalni objekt u visinu. Đavao je duhovno biće, pa ako može Bog kao duhovno biće stvoriti materijalni univerzum, također može neko duhovno biće steći moć da u tom svijetu pomiče stvari. Što se tiče viđenja svih kraljevstava na zemlji, možemo to shvatiti na dva načina – u smislu fizičkog ili intelektualnog. U ovom slučaju, mentalno viđenje je bilo dovoljno.
166. Zar nisu kritičari (kršćanstva) iznijeli stotine poteškoća nalik na ovu maločas spomenutu?
Jesu. Ali sama činjenica da su oni iznijeli te poteškoće nije osobito uznemirujuća. Katolički naučnici su u svakom slučaju pružili moguća i vjerojatna objašnjenja, kojima se dijelovi Pisma koji izgledaju proturječnima dovode u suglasje. Pritom, nikakve poteškoće u interpretaciji ne mogu poništiti vrijednost neporecivih dokaza o autentičnosti i od Boga nadahnutom karakteru Svetog pisma, kako su ukratko izloženi gore pod našim brojevima 103. i 109. O daljnjim poteškoćama ćemo izložiti kada budemo govorili o pojedinim fazama kršćanske vjere; u međuvremenu ostaje činjenica da kao ljudska bića imamo određene dužnosti prema Bogu koje uključuju prakticiranje religije, te da između svih religija u povijesti čovječanstva moramo prihvatiti religiju Biblije.
Peto poglavlje: Kršćanska vjera
V.I. Židovska vjera
167. Nisu li Židovi Božji izabrani narod?
Bili su Božji izabrani narod do Kristova dolaska, a mogli su biti među njegovim izabranim narodom i sada, da su ostali vjerni Bogu. Nije Bog promijenio stav prema njima, nego su oni promijenili stav prema Njemu. Bili su poučeni iščekivanju Spasitelja. No kad je došao odbacili su ga jer su željeli da im donese vremenite, a ne duhovne darove.
168. Koja je bila Noina vjera?
Ljudi su oduvijek posjedovali vjeru kojoj su bili poučeni od Boga. No ova vjera pada u četiri velike cjeline:—
1.—Adamova vjera, kojoj je Adam bio poučen neposredno od Boga. Ovo je bio prvi stadij, poznat i kao reigija nevinog čovjeka.
2.—Poslije Adamova pada, Adam je svojoj djeci predao istinu o Bogu i dužnosti njegova štovanja. Tako je Abel prinio žrtvu. Predaja se prenosila na Adamovo potomstvo, no sjećanja su blijedila. Ipak, savjest je uvijek nalagala što je naravno ispravno, te se ovaj period može nazvati periodom naravnog zakona. Ipak, povrh naravnog zakona, Bog je slao povremene objave raznim pojedincima, poput patrijarha, tako da se ovaj stadij često naziva periodom religije patrijarha, ili periodom predmojsijevskog nepisanog zakona.
3.—Treći stadij dolazi s Mojsijem. Nakon ponovnog razmnožavanja ljudske vrste nakon Noe, ljudi su opet počeli zaboravljati Boga, te je Bog Mojsiju izložio i dao zapisati jasniji prikaz vjerskih dužnosti. Ovaj stadij je poznat kao period pisanog zakona ili period Mojsijeve religije.
4.—Konačno, Bog je poslao vlastitog Sina da poda savršeniji zakon – kršćanski zakon – koji Katolička Crkva danas naučava u potpunosti, i koji će naučavati do svršetka vremena.
Noa je pripadao drugom od četiri navedena perioda, periodu nepisanog zakona patrijarha.
169. Zašto je Bog odgodio poslanje svoga Sina s usavršavanjem zakona?
Odgoda je bila prilagođena naravnim sredstvima napretka čovječanstva od manje savršenog prema savršenijemu. Ona je ljudski rod po nesretnom iskustvu poučila potrebi za Bogom. Iznijela je stvarno Kristovo dostojanstvo koje je tako moglo biti naviještano dugim nizom proroka. Bog nije nestrpljiv poput čovjeka. Može čekati da žir izraste u hrast, umjesto da odmah stvori hrastovo drveće.
170. Krist je bio Židov i prakticirao je židovsku vjeru. Zašto bi uspostavio drugu religiju kad je Božja religija već postojala?
Kao što smo rekli gore, Bog je čovječanstvu pravu religiju davao postupno, da bi ljudi jednostavnijim naucima bili pripremljeni za uzvišenije istine. Tako je poslao zakonodavca Mojsija, a za njim niz proroka da objasne zakon i predvide dolazak Mesije. Religija koju su Židovi poznavali prije Krista bila je, stoga, nesavršena i pripremna. Kristova religija bila je njeno savršeno ispunjenje, a Židovi su to trebali prepoznati i prihvatiti je. Nisu to učinili, te je Krist poslao apostole propovijedati poganima. Krist stoga nije uspostavio novu religiju. Kršćanstvo je savršeni razvoj židovske religije, baš kao što je stablo savršeni razvoj sjemenke iz koje je izraslo.
171. Možte li iz Svetoga Pisma pokazati da je Krist namjeravao da ovo savršeno razvijanje Mojsijeve religije bude različito od religije Sinagoge?
Da. Govoreći o budućnosti, Krist je rekao “sagradit ću Crkvu svoju”. Sinagoga je već postojala. Krist je propisao nove nauke, nove vidove bogoslužja i novi oblik autoriteta. Čak je svojim apostolima predvidio “tući će vas u sinagogama” (Mk 13,9). Naumljena razlika između Njegove Crkve i Sinagoge kao prethodnice vrlo je jasna.
172. U čemu se razlikovala Kristova religija od one koju je naučavao Mojsije?
Krist je zadržao sve temeljne zakone religije i morala sadržane u postupno objavljenoj židovskoj pripravi, ukinuvši samo pojedinačne obrede koji su bili tek figurativni, kao i nesavršenstva prvobitne religije.
173. Ako je kršćanstvo istinski razvitak židovske religije, zašto ono nije religija Židova danas? Zašto Židovi nisu prihvatili Krista?
Mnogi pojedinci i jesu. No kao etnička skupina, Židovi nisu. Ne zato što Krist nije dostatno dokazao svoje poslanje, nego zato što su vjerske vođe i narodni učitelji izgubili pravi duh vjere i svoju privrženost sebično prenijeli na ljubav prema vlastitim visokim položajima, a predodžbu duhovnog Spasitelja zamijenili predodžbom veličanstvenog vremenitog vladara. Željeli su oslobođenje od tiranije Rimljana i pomoć u njihovom gaženju. Pošto se Krist nije uklapao u njihove zemaljske namjere i ambicije, vođe su ga odbacile. Većina naroda, ovisna o pismoznancima i farizejima, pokorila se vođama, njihovim strahovima i njihovom nacionalnom ponosu. Prvi članovi kršćanske Crkve bili su Židovski pojedinci odabrani od Krista da prošire Njegov nauk među poganima, u skladu s Kristovom prispodobom o kraljevoj gozbi, na koju prvi pozvani uzvanici nisu željeli doći. Doista, Židovi su već ranije, u slučaju Ezavove prodaje prvenstva Jakovu, bili upozoreni da će njihovo rođenjem stečeno pravo prijeći poganima ako ne nadiđu svoju privrženost zemaljskim idealima. Iako bi kršćanstvo trebalo biti religija Židova, njihovom vlastitom krivnjom kao etničke skupine ono to nije. Suvremeni Židov uzima svoju religiju zdravo za gotovo, bez dubljeg istraživanja tog pitanja.
174. Bog je prema Židovima postupio nepravedno. Sigurno je bilo teško shvatiti Kristovo naučavanje, a On im nije ponudio nikakvu materijalnu korist.
Bog nije postupio nepravedno prema Židovima. Bila im je dana svaka mogućnost prepoznavanja istine. Krist im je kao dokaz ponudio brojna čudesa materijalnog reda pred njihovim očima. Ova čudesa nisu mogli zanijekati, no njihova zla volja pripisala ih je đavlu. Krist je, kao što je bilo obećano, došao ponuditi vječnu duhovnu korist, jedinu korist koja je trajna i koju nam smrt ne može oduzeti. Da nije ponudio takvu korist, Židovi bi imali opravdanje što su ga odbacili. No činjenica da im nije ponudio materijalnu korist koju im nije ni došao dati, ne može opravdati njihovo odbacivanje Njega.
175. Ako su čudesa bila toliko očita, ne razumijem kako su Židovi mogli odbiti prihvatiti kršćanstvo?
Mnogi ljudi dobro znaju što bi trebali činiti, no posve je druga stvar doista i učiniti što treba. Židovi nisu mogli iskreno zanijekati da je Krist od Boga i da bi njegov vjerski nauk trebalo prihvatiti. Neki su ga prihvatili, drugi nisu. Takve čak ni Bog ne bi prisilio da prihvate istinitu religiju, a Krist ih je upozorio o krivnji njihove zle volje kad je rekao: “Tko ne uzvjeruje, osudit će se”.
V. II. Istinitost kršćanstva
176. Većina kršćana ne zna dati valjani razlog za svoju vjeru. Hoćete li mi vi dati valjani razlog za svoju vjeru?
Da.
Povijesno je sigurno da je Krist doista postojao, da je doista tvrdio da je Bog, da je tu tvrdnju potvrdio pokazavši svoju vlast nad zakonima prirode koje je Bog uspostavio, da je donio nauk kršćanske vjere, i obvezao ljude da tu vjeru prihvate.
Filozofski, jedino kršćanstvo daje odgovarajuće rješenje i objašnjenje postanka, stanja i svrhe ljudskoga roda.
Religijski, ono beskrajno nadilazi sve druge oblike religije i jedino u potpunosti odgovara urođenim religijskim stremljenjima čovjeka.
Teološki, kršćanin sam jer mi je Bog dao milost da uvidim istinitost kršćanstva i prihvatim ga.
Moralno, po strogoj pravednosti ja sam obvezan prihvatiti religiju koju je odredio i uveo sam svemogući Bog.
177. Krist svoju vjeru nije namijenio vama. Namijenio ju je samo Židovima.
Krist je bio potpuno svjestan proročanstva proroka Izaije (Iza 2,2) prema kojemu će u Njegovu Crkvu biti pozvani svi narodi. Namjeravao je, doista, da Njegov nauk najprije bude naviješten Židovima, a tek potom poganima i zbog toga je svojim učenicima naložio da za vrijeme tog perioda, koji je bio rezerviran za Židove, ne propovijedaju poganima. No u evanđelju sv. Mateja (Mt 28,19) sam Krist kaže apostolima “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode”.
178. Ako je prihvaćanje kršćanstva nužno za spasenje, što je s onima koji su živjeli prije Krista?
Bog je na ljude dobre volje u isčekivanju Kristove smrti na križu primijenio Njegove zasluge i milost, Bog, u svojoj vječnosti, nije uvjetovan vremenom, te su se ljudi mogli okoristiti Kristovom smrću, baš kao što mogu iskoristiti nasljedstvo za koje su posve sigurni da će im biti dano u određeno vrijeme. Kristove zasluge primjenjivale su se na Židove dobre volje na temelju njihove vjere u Spasitelja koji tek treba doći. Oni koji bez vlastite krivnje nisu znali za Spasitelja koji ima doći bili su spašeni ako su se pokoravali naravnim zapovijedima svoje savjesti i kajali se za svoje pogreške. Svako ljudsko biće posjeduje moralni standard koji kaže da se mora činiti ono što se prepoznaje kao moralno dobro, a da se moralno zlo mora izbjegavati.
179. Ako je kršćanstvo učilo ljude dobroti, kako to da su rani kršćani nailazili samo na progone?
Što je više čovjek zao, više ga ljuti dobrota drugih. Dobar čovjek živuća je osuda ponašanja zlog čovjeka. Židovi nisu mogli pokazati niti jedan Kristov grijeh, a ipak su ga dali raspeti. A Krist je rekao: “Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti”. Najbrži put u neomiljenost je odbiti činiti zlo s većinom. Svijet ne mrzi svoje vlastito, ali mrzi neprijatelje svjetovnosti. Stari Židovi i Rimljani mrzili su kršćanstvo jer su se oba ova naroda bojala da će ometati njihov komfor. Danas Katolička Crkva “uživa” ovo nasljedstvo poput nijedne druge religije.
180. Ne razlikuje li se današnje kršćanstvo uvelike od vjere koju je Krist propovijedao?
Izvan Katoličke Crkve, da. No u Katoličkoj Crkvi do nas je došla upravo Kristova vjera, po Kristovu obećanju da će biti sa svojom Crkvom u sve dane, sve do svršetka svijeta. Ovu tvrdnju opravdat ćemo u kasnijem odjeljku.
181. Nisu li Isusovu nauku priljepljene očigledne besmislice?
Jesu – ali ne u Katoličkoj Crkvi. I sjetite se da je tobožnje ljudsko razmišljanje zastupalo još veće besmislice.
182. Rano kršćanstvo moglo se pohvaliti mnogim čudesima; današnje kršćanstvo ne može ni jednim!
Bog nikada nije prestao činiti čudesa u prilog istinskog kršćanstva, no danas ih nije potrebno toliko puno. Češća čudesa bila su potrebna ranoj Crkvi kako bi osigurala njezino brzo širenje. No sada je Katolička Crkva čvrsto uspostavljena. Pročitajte malo povijesti, primijetite sve sile usmjerene protiv Crkve kroz stoljeća i recite mi tada nije li trajno čudo da Crkva još uvijek postoji s nesmanjenom vitalnošću i da može tvrditi preko 400 milijuna članova. O ovom pitanju čudesa, vidite također pitanja 95-103.
183. Biste li rekli da je svijet profitirao od kršćanstva?
Da. Profitirao je na tisuću različitih načina. Kršćanstvo je uzdiglo ljudsku misao na višu razinu, usmjerilo čovjekovu volju k većem dobru, i neizravno utjecalo na ljudsko blagostanje čak i u ovom svijetu u gotovo svakom segmentu života. Ako je svijet danas manje sretan nego je to bio prije, to je zato što ljudi, ako se još i izjašnjavaju kršćanima, nisu više voljni ponašati se kao kršćani i posvjedočiti svoje principe u praksi. Kršćanstvo ne prisiljava ljude na dobro usprkos sebi. No ako ljudi mogu biti istinski nesretni jedino napustivši kršćanske principe, to pokazuje da je prakticirano kršćanstvo najvjerojatnije jedini pravi lijek. Tek kad bi svi ljudi živjeli po kršćanskim principima, a svijet ipak ne bi bio bolji, tek tada biste mogli kriviti kršćanstvo.
184. Kršćanske crkve su posvuda, a bijeda i nevolje u cijelom svijetu se svejedno pogoršavaju.
Porast bijede i nevolje nije uzrokovan umnažanjem crkvi. Dakako, mnoge deklarirane kršćanske crkve ne zastupaju čvrsto istinske Kristove principe. A čak ni rast Katoličke Crkve ne može puno utjecati na one koji se ne žele pokoriti njenim zakonima. Kako raste Crkva, raste i populacija, a s populacijom i zla djela. Čovjek je obdaren razumom, što mu daje jezovitu moć izmišljanja novih zloba na koje životinje ne bi ni pomišljale. Tako imamo pokvarene medije, promidžbu kontracepcije, bezbožno obrazovanje, i što sve ne. Nije tajna zašto imamo toliko nevolja, nego zašto nevolje nisu još veće nego što jesu. To možemo objasniti jedino Božjim milosrđem i činjenicom da Crkva čini određenu naknadu Bogu u ime čovječanstva. Kad bi čovječanstvo dobilo sve što doista zaslužuje, imali biste o čemu pisati.
Još jedna mala stvar koju ne treba zaboraviti jest da nije na kršćanstvu da riješi svijet svih bijeda i nevolja, nego da spasi duše od trpljenja tih stvari u idućem životu. Kršćanstvo ljudima omogućuje da radosno podnose trpljenja koja Bog dopušta za njihovo veće posvećenje, ili kao ispaštanje za prijašnje grijehe. Trpljenjem su Bogu privedeni i mnogi od onih koji su vjerovali u samodostatnost svoga zdravlja i snage da mogu i bez Njega. Razmotrite još jednom i principe dane u odgovorima 13-24.
185. Milijuni ljudi pripadaju drugim religijama. Zar smo mi kršćani iznad njih?
Kršćanstvo je, u najmanju ruku, religija koja je nadmoćna nad ostalima po povijesnom utemeljenju, razumnosti i u uzvišenosti nauka i sudbine.
186. Kao što mi mislimo da su oni u krivu, tako i oni misle da smo mi. Nije li moguće da je kršćansvo u krivu a neka druga religija u pravu?
To nije moguće. Čovjek koji nije proučio čvrste dokaze u korist kršćanstva može postati uzrujan i nesiguran u prisustvu suparničkih samopouzdanih tvrdnji. No ove dvojbe će biti uvjetovane manjkavim informacijama. Činjenica da čovjek neku vjeru smatra istinitom ne dokazuje da je ona istinita. Dokazuje jedino da on misli da je istinita. U pravu je onaj tko može dokazati čvrstu utemeljenost svojega vjerovanja. Komparativno proučavanje religija dokazuje da jedino kršćanstvo ima demonstrativne dokaze svoga božanskog porijekla. Koliko god uzvišeni bili nauci drugih vjera, oni dokazuju da su to ljudski stvorene vjere, ili da im je moguće naći porijeklo u prvobitnim ili kasnijim Božjim objavama, koje legitimno završavaju u Katoličkoj Crkvi, a ne u drugim religijama.
187. Što više saznajem, više se čudim!
Što više budete saznavali o različitim mišljenjima, više ćete se čuditi tolikoj raznolikosti. Što više budete saznavali o temeljima kršćanstva, više ćete se čuditi da ljudi ne obraćaju pažnju na njegovu čvrstu utemeljenost.
188. Nije li vjerojatno da je štovanje bogova sunca i zemlje zamijenjeno blažim oblikom žrtve Boga Krista, te da će i kršćanstvo ustupiti mjesto nekom etičnijem sustavu?
Besmisleno je i nepovijesno držati da božanski objavljeno štovanje istinskog i beskonačnog Boga, dano upravo u svrhu ispravljanja ljudskih zabluda, vuče porijeklo od ljudski izmišljenih štovanja bogova sunca i zemlje. Osim toga, ljudski razum neće nikada moće izmisliti sustav etičniji od onoga koji je svim ljudima propisao Autor svake pravednosti. Pomalo je i prerano govoriti o etičnijem sustavu kad se ljudi ne uspijevaju pridržavati ni trenutne katoličke etike. Katolička Crkva govori svojoj djeci da se klone grijeha kao same kuge, da budu blagi, kreposni i čisti, da postupaju s poniznošću, ali i da posjeduju hrabrost svetaca u opiranju svim zlim sklonostima i nadvladavanju prepreka svome posvećenju; da budu dosljedno pravedni i istiniti u svome odnosu kako s Bogom tako i s drugim ljudima, da budu doživotno vjerni u svojim bračnim dužnostima, da ljube i štuju Boga jer je Bog, a ne samo zato što im se to sviđa i toliko dugo dok im se sviđa. Katolička etika usavršuje sve što je najplemenitije u čovjeku, a doseže vrhunac u vrhovnoj ljubavi koja i ne pomišlja na nikakvo zlo, niti ga izriče. Kad ljudi dostignu ovaj standard, tada će biti vrijeme za govor o etičnijem sustavu. No kada ga dostignu, njihov razum neće biti zamračen utjecajem nižih strasti, te će jasno vidjeti da su dosegli punu istinu. Katolicima je sve ovo, naravno, jasno po samom daru vjere.
V. III. Narav i nužnost vjere
189. Govorite o vjeri. Ali vjera je emocija, nesvjestan čin osjetila.
Ukoliko je to Vaš pojam vjere, nikakvo čudo što nailazite na poteškoće. Ali to uopće nije vjera, zasigurno ne vjera koju nalaže Katolička crkva. Vjerom vjerujemo (u) stvari. No, čovjek ne vjeruje posredstvom osjećaja i emocija. Vjeruje svojim umom. Vjera je razumsko uvjerenje. Kažem li nekoj ženi da joj je sin ubijen, njena vjera u moje znaje i istinoljubivost dovest će je do vjerovanja da je njezin sin uistinu ubijen. Iz ove spoznaje emocije mogu slijediti kao učinak. Ali učinak nije njezin uzrok. Stoga vjera nije emocija, niti proizlazi iz osjećaja. Vjera je intelektualni pristanak na uvjerenje da je određena stvarnost istinita jer, iako je nismo osobno iskusili, s povjerenjem prihvaćamo da je izvor informacije pouzdan i nema nas namjere zavesti. Vjera nije ni nehotična. Vidim li određeni događaj, znam da se on dogodio, i besmisleno bi bilo da se uvjeravam u suprotno. Ali obavijestite li me Vi o događaju, a ja ga osobno nisam vidio, tada nemam izravnog dokaza. Sve što imam je neizravni dokaz, i preostaje mi odabir da li Vam vjerovati ili ne. Mogu Vaš iskaz vjerom prihvatiti, ili ga odbiti. Za Vašu utjehu, Katolička crkva se suprotstavlja pojmu vjere koje Vi osuđujete, isto koliko mu se i Vi sami suprotstavljate. Čak je svečano proglasila da takva vrsta pristanka nije nikakva vjera, te zabranjuje svećenicima primiti u Crkvu onoga tko smatra da takva karikatura može odgovarati intelektualnom vjerskom uvjerenju.
190. Vaša vjera može biti prava, no što ako je pogrešna?
Istinska kršćanska vjera pojedinca ne može voditi u zabludu. Pošto smo dokazali da je Bog objavio određenu istinu, vjerujemo stoga što ju je Bog doista objavio. Sumnja bi bila moguća samo ukoliko bi Bog mogao biti prevaren, ili sam prevariti čovječanstvo. Ali takvo što nije moguće. Bog je sveznajući, i sama Istina. I dao nam je nebrojene vanjske znakove kao potvrdu svoje objave. Sigurno smo u pravu jer Bog mora biti u pravu.
191. Ne mogu razumjeti kako visokoobrazovani ljudi mogu prihvaćati očigledno legendarne i bajkovite priče kao povijesne činjenice bez pitanja ili sumnje!
Visokoobrazovani ljudi doista prihvaćaju kršćanski nauk kao vjerodostojan. Upravo zbog svog visokog obrazovanja, do tog uvjerenja nisu pristigli bez pomnog istraživanja razumskog utemeljenja svojih stavova. I imajući na umu čvrsto uvjerenje takvih ljudi, nije vrlo pametno, bez sličnog istraživanja, odbiti kao legende i bajke nauk koji oni prihvaćaju.
192. Osobno odbijam prihvatiti išta što ne prolazi pred strogim razumskim ispitivanjem. Vjera može biti krepost, ali nema smisla zabijati glavu u pijesak!
Potpuno se slažem. Vjera jest krepost, i veliki Božji dar. Ali ne podrazumijeva zabijanje glave u pijesak. Vjera nas uči o brojnim stvarima koje nadilaze razum, jer objavljene istine poznate samo Bogu, ipak moraju biti iznad običnog ljudskog promišljanja. I dok nas vjera uči određenim istinama koje su dubokoumne u toj mjeri da nadilaze ljudski razum, ne postoji nijedan nauk koji bi bio protivan uvjerljivim razumskim načelima. Pružite dokaz da se ikoji nauk protivi ispravnim razumskim načelima, i smjesta ću taj nauk odbaciti.
193. Ne držite li da je vjera u kršćanstvo nužna za vječno spasenje?
Oni koji nisu upoznati s činjenicama, nisu dužni vjerovati u nauk kojeg nisu svjesni. Oni pak koji su upoznati s činjenicama ne mogu biti spašeni osim ako vjeruju, jer odbacivanje vjere je uvreda Bogu koji se udostojio čovjeku objaviti istinu.
194. Ingersoll tvrdi da je ideja po kojoj bi buduća sreća trebala ovisiti o vjeri monstruozna.
Je li tako? Onda čak i ako dokažemo da je Bog određene istine objavio, niste dužni u njih vjerovati! Možete Boga nazvati lašcem, a ako takav čin smeta Vašoj sreći, to doista jest monstrouzno! Ingersoll je bio mudar čovjek!
195. Tvrdi da je ideja po kojoj vjera u Krista donosi nagradu, a pouzdanje u razum, opažanja i iskustvo vječnu kaznu, u toj mjeri besmislena da nije ni potrebno opovrgavanje.
Nitko uopće nije tvrdio da pouzdanje u razum, opažanja i iskustvo donosi vječnu kaznu. To samo potvrđuje da Ingersoll nije koristio ni razum, ni opažanja ni iskustvo kako bi otkrio pravi kršćanski nauk. Naprotiv, pisao je na temelju predrasuda koje su mu snabdjevale razum besmislenim argumentima.
196. Ukoliko čovjek ne prihvaća Bibliju, možete li ga uvjeriti u nadnaravno porijeklo kršćanskog nauka na temelju čistog razuma?
Iz povijesne perspektive možemo dokazati da nam je Bog sigurno obznanio kršćansku objavu, a ispravno prosuđivanje ne može opovrgnuti dokaze. Štoviše, ono vodi do zaključka o vrijednosti evanđelja kao vjerodostojnih izvora. Ali sam razum ne može čovjeka natjerati da prihvati sadržaj objave kao nešto obvezujuće. To može samo Božja milost, a najprikladnija priprava za prihvaćanje dara vjere je dobar moralni život, i iskrena molitva za Božju pomoć.
197. Dakle bez Božje milosti nitko ne može imati vjeru?
Pomoću samog razuma svaki čovjek može spoznati da Bog postoji, da nam je obznanio svoju objavu, i svaki čovjek sposoban je usvojiti temeljan kršćanski nauk. Ipak, za spoznaju životvorne snage i savršene realnostitih istina koje je Bog objavio te postojanu vjeru u njih potrebna je Božja milost. Ali onaj tko ima dobru volju podložiti se Božjem autoritetu, i posveti se molitvi radi spoznaje Božje volje, zasigurno će primiti potreban nadnaravni dar.
198. Ne mislim da sam odgovoran za svoj stav. Primijenio sam načela razumskog prosuđivanja na Bibliju, kao što činim za sve ostalo, i sumnjam u istinitost kršćanstva.
Zanemarili ste faktor milosti, i molitve za Božjom pomoći. Prosto ljudsko prosuđivanje nije dovoljno. Snaga uma ne može biti uvjet spasenja. Da je tako, inteligentnija osoba imala bi veću mogućnost spasenja od manje inteligentne. Trebate potražiti drukčiji pristup za rješavanje pitanja vjere. I dok od Vas nitko ne traži da idete protiv zdravog razuma, ipak, potrebna je spremnost da ga se nadiđe. Sv. Pavao s pravom tvrdi da naravni čovjek ne spoznaje stvari koje su od Božjeg Duha.
199. Ali ne mogu povjerovati u Kristovo božanstvo.
Budući da Bog nijednom čovjeku dobre volje ne uskraćuje potrebne milost, krivnja se nalazi u Vašoj vlastitoj volji. Mogli biste povjerovati, da to želite. Ukoliko niste razmotrili dokaze za Kristovo božanstvo, možete to učiniti. Sve dok to neučinite, Vaše uvjerenje daOn nije Bog, jest puka lakovjernost. Trebali biste prije reći: ”Nemam mišljenje o tom predmetu, jer nisam proučio dokaze”. A kada pažljivo proučite dokaze, otkrit ćete najmanje troje:
1) Dokazni materijali o Kristu susavršeno pouzdani.
2) Krist je zasigurno tvrdio da je Bog.
3) Zasigurno je činio djela iza kojih može stajati samo Bog.
Nakon toga, prihvaćanje ili odbijanje Kristovog nauka bit će stvar Vašeg osobnog izbora.
200. Tada možemo kršćanstvu vjerovati ili ne prema svom prohtjevu?
Možemo, iako ne bismo smjeli, pošto nam je adekvatno naviješteno. Vidite, Krist je naučavao određene nauke, ali nije predstavio pravedokaze o njihovoj istinitosti. Zahtijevao je da ih prihvatimo kao znak priznanja Njegovoj spoznaji i vjerodostojnosti. Stoga, budući da nam nije pružio više od pukog priopćenja tih istina, po logici stvari slobodni smo prihvatiti ih zbog vjere u Njega, ili ih odbiti. Vjerovati znači pristati na čin povjerenja, i tako zaslužiti Njegovo prijateljstvo i obećanu nagradu. Odbiti pak vjeru donosi zaslugu kazne zbog uvrede dobrom i mudrom biću kao što je Krist.
201. Proučio sam kršćanstvo i, po mom osobnom sudu, ono nije istinito. A Vi mi govorite kako bih trebao vjerovati da jest!
S pomoću milosti Božje, koju Vam Bog zasigurno neće uskratiti ukoliko to zatražite u molitvi, možete vjerovati da je istinito. Sustavni prikaz mogućih razumskih uvjerenja zasigurno će razjasniti problematiku.
1) Nakon temeljitog razmatranja određene tvrdnje, čovjek može uvidjeti da je njezina istina suštinski očigledna, kao što je to u slučaju da dva plus dva iznose četiri. Suštinskom analizom protivna tvrdnja pokazuje se kao očigledno pogrešna. U tom slučaju, čovjekov stav nije u rangu mišljenja ili vjerovanja. Radi se o sigurnoj spoznaji na temelju suštinskog dokaza, i stoga nema prostora suprotnom uvjerenju. Niti je riječ o pukoj naklonosti prema određenom stavu.
2) Druga vrsta uvjerenja, jest namjerno ignoriranje. Sretne li se netko s činjenicom da određeni problem postoji, može odbiti mogućnost njegova razmatranja, i slobodno odabrati da nema stav po tom predmetu.
3) Sljedeće je namjerna sumnjičavost. Čovjek prouči pitanje do određenog stupnja, i nakon ponovnog promišljanja pomalo neprimjereno ustvrdi: ”Ne znam. Čini mi se kao da je šest glasova za, a pola tuceta protiv. Nisam naklonjen prihvaćanju ikoje opcije”. I sada, može ostati pri tome, ili nastaviti s istraživanjem sve dok ne razriješi sumnje na jedan ili drugi način.
4) Nakon temeljitog razmatranja, čovjek dolazi do zaključka da ne postoji suštinski dokaz ni za ni protiv dotičnog nauka. Barem koliko je upoznat, nauk može biti istinit, a može biti i pogrešan. Ali poznato mu je i to, da je određeni autoritet iznio sud o njegovoj istinitosti. U samom prosuđivanju ne postoji ništa što bi priječilo prihvaćanje tog iskaza. Sve se svodi na vjerodostojnost izvora. Stoga okreće pozornost odlikama njegovog autoriteta. Ukoliko zaključi da je istinoljubiv i mora imati točnu spoznaju, može prihvatiti nauk zbog vjere u svog učitelja, ili pak odbiti povjerenje iz razloga jer nije zadovoljan zbog činjenice nepostojanja suštinskog dokaza.
Vi ste proučili kršćanski nauk, tražeći primarno suštinski dokaz o njegovoj istinitosti. Odabrali ste stav da je pogrešan sve dok ne pronađete takav suštinski dokaz. Ali niste nikako u mogućnosti dokazati da je suštinski pogrešan. U ovim okolnostima potpuno ste slobodni na trenutak zanemariti svoj stav, proučiti vjerodostojnost Krista kao božanskog učitelja, i nakon uvjerenja o njegovoj vrijednosti, prihvatiti nauk zbog njegovog autoriteta. Ne učinite li tako, razlog će biti jer to niste odabrali.
202. Ako me Bog nije obdario potrebnim intelektom da bih mogao uzvjerovati, tada sigurno ne snosim nikakve krivice?
Točno, ako je Bog to propustio učiniti. Ali nije. Razum Vam govori da kršćanstvo naučava određena otajstva. Pitate kojom vlašću to naučava. Rečeno Vam je da je taj nauk objavio Svemogući Bog. Odjednom činjenica da je nauk izuzetan postaje nebitna. Bog je sveznajući, i potpuno istinoljubiv. Jedino preostaje pitanje, je li objavio takav nauk. Rečeno Vam je da se nalazi u Bibliji, i da ga naučava Katolička crkva. Vaša je dužnost uvjeriti se da je Biblija pouzdani izvor takvih informacija, i da je Katolička crkva ustanova iza čijeg autoriteta pouzdanog i autentičnog naučavanja stoji Bog. Ako je sve to razumski utvrđeno, što zasigurno može biti, tada Vi razumno i slobodno prihvaćate nauk iza kojeg stoji Bog. No Bog Vas nije propustio obdariti dostatnim intelektom da to razmotrite. Odbijete li upotrijebiti svoj razum, zloupotrijebite li ga, ili odbijete vjerovati ono što ne možete u potpunosti razumjeti, unatoč spoznaji da je to objavio sam Bog, krivnja ostaje na Vama. Uzmite u obzir da odbiti vjeru jer razum ne može u potpunosti spoznati nauk, znači postaviti tezu da je ljudski razum konačno mjerilo istine. No ona nije ispravna, jer je razum ne može opravdati ni sam pred sobom! U svjetlu očitih ograničenja ljudskog razuma, i povijesti zabluda u promišljanjima, to je očito iracionalan stav. Preostaje zaključak da je Krist opravdao svoje tvrdnje da je doista božanski učitelj; da je povjerio poslanje apostolima i njihovim nasljednicima da poučavaju sve narode; da je, stoga, stavio pred sve narode obvezu da budu podučeni; i da, jednom kad im je nauk dostatno izložen, ljudi snose krivicu ako se usude odbaciti ga. U slučaju tih ljudi, prihvaćanje kršćanske vjere nužno je za spasenje.
