Je li homoseksualnost bolest?

Kada raspravljamo o homoseksualnosti kao bolesti, važno je na samom početku utvrditi nekoliko stvari. Prvo, pri traženju odgovora na pitanje je li homoseksualnost bolest, bitno je razlučiti znanstveni pristup od kvaziznanstvenoga. Drugo, iznimno je važno razlikovati dvije grupe homoseksualca, onu koja zagovara homoseksualnost kao legitimni stil života, i onu drugu, čiji su pojedinci samozatajni i baš zbog toga prepušteni sami sebi u iznalaženju za sebe prihvatljivijeg rješenja od onoga što im nudi ova prva, po svojem mentalitetu vrlo agresivna grupa. U ovom ćemo tekstu članove prve grupe nazvati militantnim homoseksualcima, a potonje diskretnim homoseksualcima. Treće, što proizlazi iz drugoga, treba biti svjestan da militantni homoseksualci i njihove udruge koje u javnosti navodno zastupaju homoseksualce i njihove interese, zapravo zastupaju interese samo jednog dijela homoseksualca, te svojim nastupima nanose štetu diskretnim homoseksualcima.

Militantni homoseksualci javnosti podastiru svoje gledište kako su homoseksualci takvi rođeni, pri čemu se spominje i genetsko naslijeđe, pa stoga u homoseksualnosti nema ništa protuprirodno, a iz toga onda izvlače zaključak da homoseksualnost ne može biti bolest. Ova teza je prije svega subjektivne i emotivne, a ne objektivne prirode. Ako je netko rođen u određenom stanju, to još samo po sebi ne znači da to stanje mora biti zdravo, a osim toga, kada bi homoseksualnost bila genetski nasljedna, onda bi ona već davno izumrla s obzirom na to da humana reprodukcija nije moguća među istospolnim partnerima, pa tako ni nasljedno prenošenje gena. Nadalje, ne postoji ni jedna ozbiljna znanstvena studija koja bi potvrdila ovu tezu o urođenoj homoseksualnosti, dok, naprotiv, postoji pregršt kliničkih studija kojima se potvrđuje da homoseksualnost nastaje spletom okolnosti tijekom djetetova razvoja, a svoje uzroke najčešće ima u neadekvatnim ili disfunkcionalnim odnosima roditelja i okoline prema njemu. S obzirom na to da ne postoji nikakva znanstvena studija koja bi potkrijepila tvrdnje militantnih homoseksualaca, da bi dobili prizvuk znanstvenosti, oni će se često pozivati na odluku Američkog društva psihijatara koje je 1973. godine uklonilo homoseksualnost s liste duševnih bolesti.

Istina je da je Američko društvo psihijatara skinulo homoseksualnost s liste duševnih bolesti, ali na to su ih naveli društveno-politički razlozi, a ne nova otkrića u znanosti. Da bi mogli skinuti homoseksualnost s liste duševnih bolesti, morali su donijeti i nove kriterije, naime, da stanje koje bi se smatralo bolešću mora:

1. redovito uzrokovati poteškoće ili

2. smetati društvenoj učinkovitosti,

a zatim su paušalno ustvrdili kako homoseksualci imaju stabilan i učinkovit život te da zbog toga ne udovoljavaju kriterijima prema kojima bi se homoseksualnost svrstala u duševne bolesti. Međutim, takav zaključak je znanstveno neodrživ iz sljedećih razloga:

1. homoseksualci u odnosu na heteroseksualace pate u znatno većem broju od psihopatoloških poremećaja kao što su depresija, nesanica, napadi panike, problemi s pamćenjem ili koncentracijom, suicidalne misli, neuroze, psihoze i sl., i smetnji pri postizanju društvene učinkovitosti, što dokazuju brojne studije¹

2. ako bismo iste kriterije primijenili i na druge duševne bolesti, onda bi trebalo s liste bolesti ukloniti i voajerizam, egzibicionizam, fetišizam, seksualni sadizam i mazohizam, pedofiliju, nekrofiliju i sl.²

3. s obzirom na to da su ovi kriteriji primijenjeni samo za homoseksualnost, a ne i za ostale duševne bolesti, očito je da se radi o društveno-političkoj, a ne znanstvenoj odluci.

Dr. Ronald Bayer, inače prohomoseksualni psihijatar, u svojoj knjizi je detaljno opisao kako su militantni homoseksualci uz pomoć lobiranja, prijetnji i zastrašivanja uspjeli Američkom društvu psihijatara nametnuti političku odluku da se homoseksualnost ukloni kao duševna bolest iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne bolesti.³ Dr. Jeffrey Satinover također svjedoči kako su infiltrirani militantni homoseksualci djelovali unutar same Udruge i kojima su se sve manevrima služili kako bi postigli svoj cilj.⁴

Za Američkim društvom psihijatara se povela i Svjetska zdravstvena organizacija te je 1990. godine skinula homoseksualnost s liste duševnih bolesti, a umjesto toga uvela ‘egodistoničku spolnu orijentaciju’ od čega pate oni koji su svjesni svoje seksualne orijentacije, ali je žele promijeniti. Drugim riječima, ako homoseksualac ne želi promijeniti svoju seksualnu orijentaciju, onda je on zdrav, a ako želi, onda je bolestan. Dakle, diskretni homoseksualci su bolesni, a militantni su zdravi. Ako bismo tu logiku primijenili i na ostale duševne bolesti, onda bi bolesni bili samo oni koji su svjesni svoje bolesti. Tako bi se primjerice osoba koja pati od šizofrenije smatrala potpuno zdravom ako vjeruje da je njezino stanje normalno. Naravno, ovakve teze nemaju ništa zajedničko sa znanošću. U strogo zdravstvenom smislu takva osoba bi ustvari imala teže zdravstvene probleme od osobe koja shvaća da joj je potrebno liječenje. Analogno tome možemo reći da je zdravstveno stanje militantnih homoseksualaca teže, baš zato što nisu ni svjesni svoje bolesti, dok je zdravstveno stanje diskretnih homoseksualca lakše, jer se ono u praksi da izliječiti.

Odluka Američkog društva psihijatara, Svjetske zdravstvene organizacije i sličnih organizacija ili pojedinaca koji tvrde da homoseksualnost nije bolest, iako dolazi od znanstvenika, ne temelji se na znanosti. Stajalište ovih psihijatara, ili psihologa, da će se homoseksualci lakše uklopiti u društveni život, ako se homoseksualnost ne tretira kao bolest, nije znanstveno, već političko. Ne može se neka bolest ‘ukinuti’ samo zato da se dotična populacija lakše uklopi u društveni život. Prvo, to nije znanstveni pristup, drugo, onda bi pravo na taj pristup imali i drugi duševni bolesnici kao što su egzibicionisti, voajeri, pedofili, nekrofili, zoofili i drugi. Osim toga, takvo stajalište psihijatara je diskriminirajuće prema diskretnim homoseksualcima koji ne smatraju svoje stanje normalnim, te s pravom traže liječenje. Diskretni homoseksualci imaju puno pravo liječiti se ako to žele, i ta njihova želja mora biti poštovana. To nalaže i etički kodeks psihijatara i terapeuta.

Studije o terapiji homoseksualnosti variraju u odnosu na uspješnost od 30 do 70 posto. Takvi rezultati su uobičajeni i za druge duševne bolesti kao što su depresija ili poremećaj ličnosti.⁵ Ni terapije koje liječe ovisnost ne postižu  stopostotne rezultate, već se kreću u sličnim vrijednostima. Dakle, možemo zaključiti da terapija homoseksualnosti ima istu uspješnost kao i druge terapije.⁶ U svojoj knjizi dr. Satinover jasno pokazuje kako, homoseksualnost iako duboko usađena, niti je urođena, niti nepromjenljiva.⁷ Na žalost, mnogi ljudi koji se bore s homoseksualnim osjećajima, zavedeni su mišljenjem da nema izlaza.

Određene udruge militantnih homoseksualaca u Hrvatskoj, kao što je ”Iskorak”, slijede već razrađene metode zastrašivanja svojih istomišljenika iz Amerike, koristeći svaku priliku da zastraše one koji govore istinu o homoseksualnosti. Istinu o ovoj bolesti oni nazivaju ‘govorom mržnje’, a ljude koji o tome otvoreno govore etiketiraju ‘homofobima’. Na žalost mnogi građani su nasjeli na njihove prijetnje i zastrašivanja te se ne usuđuju iznijeti svoje mišljenje o homoseksualnosti, iako im je sloboda govora zajamčena Ustavom Republike Hrvatske. Neki su, još gore, povjerovali militantnim homoseksualcima da homoseksualnost nije bolest već jedna sasvim normalna pojava, tj. opredjeljenje.

Istina ne može biti ‘govor mržnje’, ona, doduše, može boljeti, ali pravi će prijatelj reći istinu i onda kada je to najteže. Homofobija znači strah od homoseksualca. Čak i kad bi se netko bojao homoseksualaca, to ne bi umanjilo vrijednost argumenata protiv promicanja homoseksualnosti kao stila života. Ako se netko boji oružja, umanjuje li to vrijednost njegovih argumenata protiv nošenja oružja!? Militantni homoseksualci imaju pravo na svoje stavove, ali nemaju pravo svoje stavove nametati diskretnim homoseksualcima, a još manje široj društvenoj zajednici.

Ivan Poljaković