KRATKA POVIJEST RELIGIJE
iz Velikog katekizma sv. Pija X.
SADRŽAJ:
Načela i temeljni pojmovi
Prvi dio: Sažetak povijesti Staroga zavjeta
Drugi dio: Sažetak povijesti Novoga zavjeta
Treći dio: Kratki obrisi crkvene povijesti
Načela i temeljni pojmovi
1. Budući da je Bog premudro rasporedio sve stvari, koje je stvorio s konačnom svrhom da mu dadu slavu očitovanjem njegovih božanskih savršenosti i čovjek je osobito u vidljivom svijetu, morao promicati i ispuniti tu svrhu, prema svojoj razumnoj naravi, slobodnim djelima svoje volje, tako da Boga upozna i ljubi i da mu služi i na taj način postigne nagradu, koju će mu Bog poslije dati. Ova duhovna sveza ili općeniti zakon, po kojemu se čovjek po svojoj naravi nalazi povezan s Bogom, zove se naravna religija.
2. Međutim, budući da je Bog zbog svoje dobrote želio čovjeku pripremiti mnogo veću i uzvišeniju nagradu, nego što je to čovjek mogao misliti i željeti, i budući da ga je želio učiniti sudionikom svoje vlastite sreće, zbog toga za tu svrhu naravna religija više nije bila dovoljna, pa je sam Bog htio poučiti čovjeka njegovim vjerskim dužnostima. Iz toga se razumije da je religija od početka morala biti objavljena, odnosno da ju je Bog morao otkriti čovjeku.
3. Bog je zapravo objavio religiju Adamu i prvim patrijarsima, koji su se nizali jedan za drugim, pa su je lako mogli prenositi živeći zajedno dugim životom, dok Bog nije razvio jedan narod, koji će čuvati njegovu objavu sve do dolaska Spasitelja Isusa Krista, utjelovljene Božje riječi, koji je nije ukinuo, nego ju je izvršio, usavršio i povjerio Crkvi da je čuva kroz sve vijeke.
Sve to dokazuje povijest religije koja se, to možemo reći, miješa s poviješću čovječanstva. Stoga je jasno da su sve one koje se nazivaju religijama, izvan jedine prave, od Boga objavljene, o kojoj govorimo, tek puke ljudske izmišljotine i iskrivljenosti prave istine, od koje su neke sačuvale jedan dio, ali je i taj pomiješan s mnogim zabludama.
4. Što se tiče sekta, koje su se odvojile od svete, katoličke, apostolske i rimske Crkve, njih su uvijek pokretali i podržavali umišljeni ljudi koji su napustili osjećaj crkvene općenitosti pa su hotimično i tvrdoglavo slijedili neku zabludu, svoju ili tuđu, protiv vjere – to su krivovjerci: S druge pak strane oholi ljudi i željni vlasti koji su sebe držali prosvjetljenijima od svete Crkve, povukli su za sobom jedan dio njezine djece, da – protiv riječi Isusa Krista – razbiju katoličko jedinstvo te se odvoje od Pape i biskupa koji su s njim sjedinjeni, a to su raskolnici. Međutim, vjerni kršćanin katolik, koji svoj um pokorava Božjoj riječi, koju u ime svete Crkve propovijedaju zakoniti pastiri, te koji ispunjava vjerno sveti božanski zakon, sigurno ide putem koji ga vodi posljednjem cilju i što se više poučava u vjeri, to bolje shvaća razumnost svoje vjere.
5. To je doista bio način, koji je Bog ustanovio za neprekidno prenošenje religije: susljedno trajno priopćivanje ljudi između sebe, tako da se istina, koju su naučavali stariji na isti način prenosi na potomstvo. To je moralo trajati i poslije nego što su jedan dio božanskog zakona, po Božjoj volji, tijekom vremena u knjige napisali pisci, koje je On sam nadahnuo.
Ove knjige, napisane po Božjem nadahnuću, zovu se Sveto pismo, svete knjige ili Sveta biblija. Knjige se dijele na Stari zavjet, a to su one, koje su napisane prije dolaska Isusa Krista, i Novi zavjet su one koje su bile napisane poslije njegova dolaska.
6. Ovdje zavjet znači savez, ugovor koji je Bog učinio s ljudima: on će ih spasiti po obećanom Otkupitelju ali uz uvjet da budu vjerovali njegovoj riječi i da se budu pokoravali njegovim zakonima.
Stari je ugovor Bog najprije sklopio s Adamom i Noem, a potom osobito s Abrahamom i njegovim potomstvom. Taj je savez tražio vjeru u budućeg Otkupitelja ili Mesiju i ispunjavanje zakona, koji je Bog dao na početku, a poslije ga je proglasio svom narodu preko Mojsija.
Novi ugovor, poslije dolaska Isusa Krista Otkupitelja i Spasitelja našega, Bog je sklopio sa svima onima koji primaju znak, koji je on ustanovio, a to je krštenje, te koji u nj vjeruju i poštuju njegov zakon, koji je sam Krist došao usavršiti i ispuniti propovijedajući ga osobno i poučavajući izravno svoje apostole. Oni su, primivši zapovijed od božanskog učitelja posvuda propovijedali sveto evanđelje, to zaista propovijedali svojim glasom i to prije negoli je bilo napisano, kao što je kasnije i bilo napisano po božanskom nadahnuću. Međutim, niti su svi apostoli, a niti samo oni pisali, a sigurno ni jedni ni drugi nisu napisali sve ono, što su vidjeli i čuli.
7. Po svemu što smo rekli i po onomu što smo spomenuli u br. 5, može se shvatiti najveća važnost božanske Predaje, koja je ona ista riječ, koju je Bog živim glasom objavio prvim svojim poslanicima, od kojih je došla do nas neprekidnim nasljedstvom. Stoga se na tu riječ oslanja vjera posve pravilno kao na najčvršći temelj.
8. Ovu božansku Predaju zajedno sa Svetim pismom, a to je potpuno cijela Božja riječ, pisana i prenesena usmeno, povjerio je Isus Krist svom javnom, stalnom i nepogrešivom čuvaru, a to je sveta, katolička i apostolska Crkva, koja, utemeljena upravo na toj božanskoj predaji i oslonjena na vlast, koju je dobila od Boga, i na obećanoj pomoći i vodstvu Duha Svetoga, propisuje koje knjige sadrže božansku objavu, tumači Sveto pismo, određuje točni smisao kad god se o čemu pojavi sumnja, odlučuje u stvarima, koje se odnose na vjeru i ćudoređe i prosuđuje bez priziva o svim pitanjima, koja bi – s obzirom na njihovu najvišu važnost – mogla bilo u čemu zavesti u zabludu misli i osjećaje vjernih kršćana.
9.Ovakav sud pripada djelokrugu jednoga izabranog dijela u Crkvi, koji se zove crkveno učiteljstvo, to jest Crkva koja naučava, koji je u početku bio sastavljen od apostola, a poslije od njihovih nasljednika biskupa na čelu s Papom, to jest s rimskim Prvosvećenikom i nasljednikom svetoga Petra. Vrhovni svećenik, kojemu je Isus Krist udijelio istu nepogrešivost, koju je podijelio Crkvi, a ta mu je nepogrešivost potrebna da čuva jedinstvo i čistoću nauka, kad govori ex cathedra, dakle kao pastir i učitelj svih kršćana, može donijeti sve odluke i sve zaključke, koji se odnose na vjeru i ćudoređe što mu nitko ne može pobijati, a da time ne odbaci i samu vjeru. On uvijek može vršiti svoju vrhovnu vlast u svemu, što se odnosi na disciplinu i dobro upravljanje Crkvom i svi ga vjernici moraju slušati iskrenim poštovanjem pameti i srca. U poslušnosti ovoj vrhovnoj vlasti Crkve i Vrhovnog svećenika koja nam izlaže vjerske istine, propisuje crkvene zakone i naređuje sve što je potrebno za njezinu dobru upravu, nalazi se pravilo naše vjere.
Prvi dio
Sažetak povijesti Staroga zavjeta
* * *
Stvaranje svijeta
10. U početku je Bog stvorio nebo i zemlju sa svim što nebo i zemlja sadrže. Premda je ovo veliko djelo mogao izvršiti u jedan jedini čas, htio je ipak svijet stvoriti u šest vremenskih razdoblja, koja Sveto pismo naziva danima.
Prvi dan je rekao: neka bude svjetlo i nastalo je svjetlo, drugi je dan stvorio nebeski svod, treći je odijelio vode od zemlje, a zemlji je zapovjedio da na njoj raste trava, cvijeće i svaka vrst plodova, četvrti dan je stvorio sunce, mjesec i zvijezde, peti je stvorio ribe i ptice, šesti dan je stvorio sve ostale životinje, a onda je napokon stvorio i čovjeka.
Bog je sedmi dan prestao stvarati pa je taj dan nazvan subotom, a to znači odmorom, a poslije je po Mojsiju naredio židovskom narodu, da taj dan bude posvećen Gospodinu.
Stvaranje muškarca i žene
11. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku i to ovako: tijelo mu je učinio od zemlje, a onda mu je udahnuo u lice besmrtnu dušu.
Bog je prvom čovjeku dao ime Adam, što znači učinjen od zemlje, i smjestio ga na mjesto puno ljepote koje se zvalo Zemaljski raj.
12. Adam je međutim bio sam. Ali, Bog je želio da ima društvo i suprugu pa je učinio da Adam duboko zaspi. Dok je spavao, Bog mu je izvadio jedno rebro i od toga rebra napravio ženu i dao je Adamu. On ju je primio sa zahvalnom ljubavlju i nazvao je Evom, što znači život, jer Eva je trebala postati majkom svih ljudi.
O anđelima
13. Prije čovjeka, koji je najsavršenije biće čitava vidljivog svijeta, Bog je stvorio beskrajan niz drugih bića čija je narav bila viša od čovjekove i koji su se zvali anđelima.
14. Anđeli su bića bez opipljiva oblika, jer su čisti duhovi stvoreni tako da postoje bez ikakva tijela, također su stvoreni od Boga na njegovu sliku, sposobni da ga upoznaju i ljube te slobodni, da rade dobro i zlo.
15. U doba kušnje mnogi su od tih duhova ostali Bogu vjerni, ali neki su od njih sagriješili. Njihov je grijeh bila oholost. Oni su naime željeli biti slični Bogu i nisu željeli ovisiti o njemu.
16. Vjerni duhovi, nazvani dobri anđeli ili “nebeskim duhovima”, jednostavno “anđeli“, bili su nagrađeni vječnom srećom u raju.
17. Nevjerni duhovi nazvani “đavli” ili “demoni”, sa svojim vođom nazvanim Lucifer ili Sotona, bili su istjerani iz raja i osuđeni na pakao za svu vječnost.
Grijeh Adama i Eve i njihova kazna
18. Bog je stvorio Adama i Evu u savršenom stanju nevinosti, milosti i sreće, stoga su bili izuzeti od smrti i od svake duševne i tjelesne bijede.
19. Bog im je dopustio jesti od svih plodova u zemaljskom raju, ali im je samo zabranio okusiti plodove jednog stabla koje je raslo usred zemaljskog raja i koje Sveto pismo naziva “drvetom spoznaje dobra i zla”. Tako je to drvo nazvano, jer bi Adam i Eva, da su bili poslušni, tim drvetom, stekli svako dobro, to jest obilje milosti i sreće, a u slučaju neposluha oni bi izgubili svoje savršenstvo za sebe i za svoje potomstvo, iskusili bi zlo, i to ne samo duhovno, nego i tjelesno.
Bog je htio da ga Adam i Eva u znak te poslušnosti priznaju za Gospodina i Gospodara.
Sotona, zavidan zbog njihove sreće, počeo je napastovati Evu, šaptati joj služeći se zmijom i poticati je da prekrši primljenu zapovijed. Eva ubere zabranjeno voće, okusi ga i navede i Adama da i on kuša i tako oboje sagriješiše.
20. Ovaj je grijeh proizveo za njih, kao i za čitavi ljudski rod, najkobnije učinke.
Adam i Eva izgubili su posvećujuću milost, Božje prijateljstvo i pravo na raj, pa su postali robovima sotone i zaslužili pakao. Gospodin ih je osudio na smrt, potjerao ih je iz onoga mjesta uživanja, tako da su morali zarađivati kruh u znoju svoga lica uz neizbrojne muke i umore.
21. Adamov se grijeh proširio na sve njegovo potomstvo, osim djevice Marije. To je grijeh s kojim se rađamo i koji se zove istočni grijeh.
22. Istočni grijeh je ljaga na našoj duši od početka našeg postojanja. Ta ljaga čini nas Božjim neprijateljima, sotonskim robovima, isključenima zauvijek iz raja te podložnima smrti i svim drugim nevoljama.
Obećani Otkupitelj
23. Bog ipak nije ostavio Adama i njegovo potomstvo u tome nesretnom stanju. U svom beskrajnom milosrđu on mu je ubrzo obećao Spasitelja ili Mesiju, koji će doći i spasiti ljudski rod od robavanja sotoni i od grijeha te mu zaslužiti raj. To je obećanje Bog više puta ponovio patrijarsima i židovskom narodu glasom svojih proroka.
Adamovi sinovi i patrijarsi
24. Pošto su Adam i Eva protjerani iz zemaljskog raja, dobili su dvoje djece kojima su dali ime Kain i Abel.
Kad su odrasli Kain se posvetio zamljoradnji, dok je Abel postao pastir. Bog je pokazao da više voli Abelove žrtve paljenice, jer mu je on, pobožan i nevin, prikazivao najbolje žrtve svoga stada, a Kainove je žrtve, koji mu je prikazivao plodove zemlje, odbacivao. Kain, pun ljutine i zavisti na brata, poveo ga je sa sobom na šetnju u polje, nasrnuo na nj i ubio ga.
25. Bog je htio utješiti Adama i Evu zbog Abelove smrti, pa im je dao drugog sina, kojega su nazvali Set, a on je bio dobar i bogobojazan.
Adam je tijekom svoga dugog života od 930 godina imao još mnogo sinova i kćeri, koji su se množili pa su malo po malo napučili zemlju.
26. Među Setovim potomcima i drugom Adamovom djecom stari oci brojnog potomstva postajali su glavarima plemena, koja su nastala od sinova i njihovih unuka. Oni su bili i njihovi knezovi i suci i svećenici. Povijest ih časti časnim imenom patrijarha. Providnost im je davala vrlo dugi život, da bi mogli naučiti potomke o objavljenoj vjeri i da bi čuvajući vjernost tradiciji o Božjim obećanjima, ovjekovječili vjeru u budućeg Mesiju.
Opći potop
27. Tijekom vjekova Adamovi su se potomci izopačili pa se tako zemlja napunila opačina i nepoštenja.
Videći tu veliku pokvarenost Bog je najprije zaprijetio ljudima kaznama, a potom ih je i kaznio općim potopom. Tada je Bog poslao kiše, koje su neprekidno padale četrdeset dana i četrdeset noći, dok nisu pod vodom ostale najviše planine.
Svi su se ljudi utopili, jedino se Noa spasio sa svojom obitelji.
28. Noa je po Božjoj zapovijedi sto godina prije općeg potopa počeo graditi korablju, a to je posebna vrst broda, u koju je onda ušao on sa svojom ženom i sa svojim sinovima Šemom, Hamom i Jafetom i njihovim ženama kao i sa životinjama, koje mu je Bog označio.
Babilonska kula
29. Noevi potomci su se brzo množili i uskoro ih je bilo toliko, da nisu mogli ostati svi zajedno pa se moralo misliti kako će se podijeliti. Ali, prije nego što će se podijeliti odlučili su sagraditi kulu, koja će biti tako visoka da će sezati do neba. Njihov je rad brzo napredovao, ali je Boga uvrijedila njihova oholost, pa je sišao i pomrsio im jezike tako da se oholi graditelji više nisu mogli razumjeti među sobom, pa su se morali razići a da nisu završili svoj veliki naum.
Ta je kula nazvana Babel, a to znači zabuna.
Puk Božji
30. Poslije općeg potopa ljudi nisu dugo ostali vjerni Bogu, nego su se vrlo brzo vratili svojim opačinama, štoviše, došli su do toga, da su počeli gubiti poznavanje pravoga Boga i predavati se “idolatriji” to jest priznavati i klanjati se stvorenim stvarima kao Bogu.
31.Tada je Bog izabrao jedan narod, koji će čuvati pravu vjeru na zemlji. S tim je narodom upravljao posebnom providnosti i brinuo se da ga očuva od opće izopačenosti.
Počeci Božjeg naroda. Obnova drevnog saveza s Abrahamom
32. Za praoca i začetnika svog naroda Bog je izabrao čovjeka iz Kaldeje koji se zvao Abraham, a koji je bio potomak starih patrijarha iz Eberova koljena. Narod koji je od njega potekao zove se židovskim narodom.
Abraham je bio ostao pravedan usred svoga naroda, koji se bio predao štovanju idola. Da bi ga Bog sačuvao u njegovoj pravednosti, naredio mu je da iziđe iz svoje zemlje i da se preseli u zemlju Kanaan, koja se još zove i Palestina, obećavši mu da će ga učiniti praocem velikog naroda, te da će se Mesija roditi iz njegova potomstva.
U potvrdu Božje riječi Abrahamova je žena Sara dobila sina Izaka, iako je već bila u poodmakloj dobi.
33. Bog je htio iskušati vjernost i poslušnost svoga sluge, zato mu je naredio da žrtvuje toga svoga jedinoga sina, kojega je silno ljubio i na kojemu su počivala Božja obećanja. Abraham je ipak bio toliko siguran u ta obećanja, da se nije nimalo pokolebao u svojoj vjeri, nego se je, kako stoji u Svetome pismu, nadao protiv nade, pa je pripremio sve što treba za žrtvu, koju je namjeravao izvršiti. Ali anđeo mu je tada zadržao ruku, a Bog ga je blagoslovio, da bi nagradio njegovu vjernost i navijestio mu je da će od toga njegova sina poteći Otkupitelj svijeta.
34. Kad je Izaku bilo četrdeset godina, oženio se svojom rođakinjom Rebekom, koja mu je rodila dva sina: Ezava i Jakova.
Ezav je bio prvorođenac i njemu je pripadao očev blagoslov. Ali, Gospodin je odredio da Izak blagoslovi Jakova, a ne Ezava čemu je vješto poslužila i Rebeka, a i sam Ezav je već prije toga bio ustupio svome bratu svoje pravo prvorođenca.
35. Jakov je poslije toga morao bježati iz kuće zbog Ezavova gnjeva i nastanio se u Aranu, kod svoga strica Labana, koji mu je dvije svoje kćeri – Liju i Rahelu dao za žene te se poslije dvadeset godina vratio vrlo bogat s brojnom obitelji.
Na svom povratku kući i prije nego se je izmirio s bratom, na putu je imao viđenje, u kojemu je njegovo ime Jakov promijenjeno u Izrael.
36. Jakov je bio otac dvanaestorice sinova. Posljednja dvojica, Josip i Benjamin bili su Rahelini sinovi.
Među Jakovljevim sinovima najmudriji i najuljudniji bio je Josip, a njega je otac i najviše volio. Ali, zbog toga su ga njegova braća zamrzila, pa su ga zbog te mržnje najprije htjeli ubiti, a poslije su ga prodali nekim ismaelitskim trgovcima koji su ga odveli u Egipat i tamo ga prodali Putifaru, faraonovu dvoraninu.
Jakov i njegovi sinovi u Egiptu
37. Josip je u Egiptu sa svojim krepostima vrlo brzo osvojio naklonost i poštovanje svog gospodara. Međutim, njega je poslije gospodarica oklevetala, pa je bio bačen u zatvor. U tamnici je ležao dvije godine, i to toliko dok nije protumačio faraonu, t.j. egipatskom kralju dva sna i prorekao mu da će poslije sedam godina obilja doći sedam gladnih godina. Tada ga je faraon oslobodio i on je postao egipatskim potkraljem.
U doba dok je vladalo obilje, Josip je spremao velike zalihe, pa kad je glad počela mučiti zemlju, Egipat je imao mnogo hrane.
38. Tada su ljudi sa svih strana morali ići u Egipat u kupovinu žita, a i Jakov je morao poslati svoje sinove u Egipat. Oni su došli Josipu, ali ga nisu prepoznali. On je, međutim njih prepoznao i kad im se očitovao naredio im je da u Egipat dovedu oca i čitavu njegovu obitelj. Jakov je žudio zagrliti svoga ljubljenoga sina pa je otišao, a kralj mu je dodijelio zemlju Gesen da tamo boravi sa svojima.
39. Poslije 17 godina boravka u Egiptu Jakov je na smrti okupio oko sebe svojih dvanaest sinova i s njima dva Josipova sina, koji su se zvali Efraim i Manase pa im je preporučio da se vrate u zemlju Kanaan i da ne ostave njegove kosti u Egiptu, sve ih je napose blagoslovio, a Judi je prorekao da kraljevsko žezlo, odnosno vrhovna vlast, neće otići od njegova potomstva sve do dolaska Mesije.
Židovsko sužanjstvo u Egiptu
40. Jakovljeve potomke, koji su se zvali Židovi ili Izraelci Egipćani su neko doba poštovali i podnosili. Međutim, kad su se namnožili i postali velikim narodom, neki drugi faraon, koji je vladao poslije, počeo ih je tlačiti jarmom najkrućeg sužanjstva i osuđivati pa čak i bacati u rijeku Nil svu njihovu tek rođenu mušku djecu.
Mojsije oslobađa Židove
41. Židovski bi narod bio čitav izginuo u tom strahovitom sužanjstvu u Egiptu i ne bi bio ponovno vidio zemlju Kanaan, da ga Bog nije čudesno spasio iz ruku okrutnih tlačitelja.
42. Jedno židovsko dijete, koje se zvalo Mojsije, po providnosti je spasila iz nilskih voda faraonova kći te ga je poučavala i odgajala na kraljevskom dvoru svoga oca.
Njime se Bog poslužio da bi oslobodio svoj narod i po njemu ispunio obećanja, koja je dao Abrahamu.
43. Kad je Mojsije odrastao, Bog mu je zapovjedio neka zajedno sa svojim bratom Aronom ode faraonu i od njega traži odredbu da se svi Židovi puste i slobodno iziđu iz Egipta. Ali, faraon je to odbio. Tada je Mojsije, da bi pobijedio njegovo otvrdnulo srce, a “naoružan” samo sa šibom potresao Egipat s deset strašnih kazni, koje su se poslije nazvale “egipatska zla”.
Posljednja je kazna bila najteža, jer je anđeo počevši od ponoći pobio sve prvorođence u Egiptu od kraljeva sina do svih Egipćana i to ne samo ljudi nego i prvence životinja.
44. U noći, u kojoj je došlo do tog pomora, Židovi su po Božjoj zapovijedi prvi put proslavili svetkovinu Pashe to jest Gospodinov prolaz. Taj je obred sam Bog propisao: svaka je obitelj morala na taj dan zaklati po jedno janje bez mane i njegovom krvlju označiti kućni prag, da bi kuća na taj način ostala spašena prigodom anđelova prolaza. Meso je trebalo ispeći i trebalo ga je jesti u putničkoj odjeći sa štapom u ruci, kao ljudi spremni za odlazak.
Taj je jaganjac bio slika neokaljanog jaganjca Isusa, koji će svojom krvlju spasiti sve ljude od vječne smrti.
45. Kad su faraon i Egipćani vidjeli smrt svoje djece, počeli su zaklinjati Židove da odu, štoviše, dali su im sve srebro i zlato, kao i sve ostalo što su od njih tražili. Židovi su otišli i poslije tri dana došli su na obale Crvenoga mora.
Prijelaz preko Crvenoga mora
46. Faraon se je vrlo brzo pokajao, što je pustio Židove otići iz svoje zemlje pa je za njima poslao potjeru sa svojom vojskom, koja ih je dostignula na obalama mora.
Ohrabrivši narod, koji se je bio prestrašio videći egipatsku vojsku, Mojsije je pružio svoju šibu nad more i vode su se razdvojile od obale do obale sve do dna, otvorivši Izraelcima dug put, kojim su prošli po suhu tlu.
47. Međutim faraon zagrižen u svojoj opakosti krenuo je tim istim putem za njima, ali tek što je stupio na morsko dno vode su se spustile i potopile sve ljude i konje, tako da su svi poginuli.
Židovi u pustinji
48. Prošavši Crveno more Židovi su ušli u pustinju i bili bi za vrlo kratko doba stigli u obećanu zemlju Palestinu, da su slušali božanski zakon i zapovijedi svoga predvodnika Mojsija. No budući da su oni više puta kršili dužnosti i dizali pobune, Bog ih je zadržao 40 godina u pustinji. Tu su izginuli svi stariji koji su izišli iz Egipta osim dvojice – Kaleba i Jošue.
Za sve to vrijeme Bog je Židovima proviđao hranu, koja je sličila na slanu u bijelim i sitnim zrncima, a zvala se mana. Ona je svake noći pokrivala zemlju, a oni su je skupljali ujutro. Međutim u noći prije subote, a subota je Židovima bila blagdan, mana nije pala, ali se zato u petak ujutro skupljalo dvostruko više mane, nego drugih dana. Bog im je za piće proviđao vodu, koja je često i na čudesan način izvirala iz stijena, po kojima je Mojsije udarao šibom.
Veliki oblak, koji ih je danju štitio od sunca, noću se pretvarao u plameni stup, koji ih je obasjavao i kazivao im put i tako ih cijelo vrijeme pratio kroz pustinju.
Deset Božjih zapovijedi
49. Trećega mjeseca poslije izlaska iz Egipta Židovi su došli na obronke brda Sinaja. Tu se je dogodilo, da im je kroz munje i gromove Bog govorio i proglasio im svoj zakon u deset zapovijedi napisanih na dvije kamene ploče koje je Mojsije primio na vrhu brda.
50. Međutim, kad je Mojsije sišao s brda poslije 40 dana razgovora s Gospodinom, vidio je, da se njegov narod vratio idolopoklonstvu i da se klanja zlatnom teletu kao Bogu. Videći toliku nezahvalnost i bezbožnost, zahvaćen svetom revnošću razbije ploče zakona, zlatno tele pretvori u prah, te smrću kazni sve glavne počinitelje toga teškog grijeha.
Mojsije se tada ponovno uspeo na brdo, molio je oproštenje od Gospodina, Gospodin mu je dao druge ploče svoga zakona. Kad je silazio narod je bio zadivljen gledajući na njegovu čelu dvije zrake svjetla, koje su mu davale sjaj i slavu.
Šator i kovčeg
51. Na podnožju Sinaja Mojsije je po Božjoj zapovijedi i prema Božjim propisima izradio šator i kovčeg.
Šator je bio velik platneni krov poput hrama, a dizao se usred logora, u kojem su se Židovi zaustavili.
Kovčeg je bio izrađen od skupocjena drva pokrivena iznutra i izvana zlatom. U taj su kovčeg poslije bile pohranjene kamene ploče zakona, jedna posuda mane iz pustinje i procvjetali Aronov štap.
52. Židovi su često mrmljali u pustinji, bunili se protiv Mojsija i protiv Boga i time na sebe navukli teške kazne. Među te kazne treba spomenuti otrovne zmije od čijeg je ujeda umrlo mnogo ljudi. Ipak mnogo ih se i pokajalo pa su se spasili gledajući na brončanu zmiju, koju je Mojsije podignuo na drvu tako da je izgledala kao križ. Snaga ovoga znaka najavila je snagu koju će poslije imati Kristov križ, koji će izliječiti rane grijeha.
Jošua i ulazak u obećanu Zemlju
53. Pošto je Gospodin držao Židove 40 godina u pustinji, napokon ih je uveo u obećanu zemlju.
Mojsije ju je vidio izdaleka, ali nije u nju ušao – naslijedio ga je Jošua kao vladar naroda.
54. Židovi su slijedeći kovčeg prešli preko rijeke Jordan, čije su se vode bile zaustavile da ih puste proći kroz svoje korito. Najprije su zauzeli grad Jerihon, zatim su osvojili zemlju Kanaan i pokorili sve narode, koji su živjeli u toj zemlji, pa su je podijelili na dvanaest dijelova, koliko su sami imali plemena. Tako je Bog preko svoga naroda kaznio te narode zbog njihovih teških opačina.
Izraelska su plemena uzela imena po Jakovljevim sinovima, a to su: Zabulon, Dan, Neftali, Gad, Ašer i Benjamin, te po Josipovim sinovima, a to su: Efraim i Manaše.
Pleme Levi, međutim, nije uzelo dijela zemlje. Bog ih je pozvao na svećeničku službu, pa im je mjesto zemaljske baštine on sam htio biti posjed i baština. Iz Judina plemena rodio se poslije Otkupitelj svijeta, onako kako je to Jakov prorekao na smrti.
Job
55. U ono doba živio je u Idumeji knez, vrlo bogat i pravedan a zvao se Job. On se bojao Boga i čuvao se da ne čini zlo. Bog je međutim od njega želio učiniti uzor strpljivosti u najvećim nevoljama života pa je dopustio da ga sotona iskuša nečuvenim patnjama. U nekoliko dana Job je izgubio svoja neizmjerna imanja, pomrla je njegova brojna obitelj, a i on je bio okužen zloćudnim čirevima po svem tijelu. Pod pritiskom svih tih nesreća Job nije sagriješio nestrpljivošću, nego se bacio ničice na zemlju, poklonio se Bogu i rekao: “Gospodin je dao, Gospodin je uzeo, blagoslovljeno ime Gospodinovo.” Bog ga je nagradio zbog njegove smirenosti, blagoslovio ga, vratio mu zdravlje i učinio ga bogatijim nego prije nesreće.
Sve je ovo sjajno opisano u jednoj od svetih knjiga pod naslovom Job.
Židovi pod vlašću sudaca
56. Kad su Židovi postali gospodarima Palestine pod Jošuinim vodstvom više je nisu napustili. Prema Mojsijevu zakonu njime su upravljali najprije, pučki starješine, a onda suci i poslije njih kraljevi.
Suci su bili ljudi koje je s vremena na vrijeme birao Bog da bi oslobodio Židove, kad bi za pokoru svojih grijeha pali u ropstvo svojih neprijatelja. Među njima nalazimo i dvije žene – Debora i Jaela.
57. Najistaknutiji suci bili su Samson i Samuel. Samson je bio čovjek neobične i čudesne snage, koji je mnogo godina zadavao jade Filistejcima, moćnim neprijateljima Božjim.
Ali, kad je bio izdan izgubio je svoju veliku snagu, pa je ostatkom svojih snaga srušio hram svojih neprijatelja i pod njim ostao mrtav zajedno s većinom svojih neprijatelja.
Samuel, posljednji sudac, pobijedio je Filistejce, po Božjem je nalogu okupio nezadovoljni narod koji je tražio kralja, i pred narodom za kralja izabrao i posvetio Šaula iz plemena Benjaminova. To je bio prvi kralj čitavog židovskog naroda.
Židovi pod kraljevima
58. Mnogo godina vladao je Šaul, ali ga je Bog odbacio poslije prve dvije godine zbog njegova velikog neposluha. Zbog toga je pomazan i posvećen za kralja mladić po imenu David iz plemena Judina koji se brzo i vrlo proslavio zato što je u dvoboju ubio filistejskog gorostasa Golijata, koji se je rugao s Božjim pukom svrstanim za borbu.
59. Kad je Šaul bio pobijeđen od Filistejaca, sam se ubio. Za njim na prijestolje dođe David, koji je vladao Božjim narodom 40 godina. On je napokon osvojio čitavu Palestinu, pobijedio nevjernike, koji su još ostali, i zavladao gradom Jeruzalemom, pa ga je izabrao za svoje sjedište i za glavni grad svoga kraljevstva.
60. Davida je naslijedio njegov sin Salomon koji je bio najmudriji čovjek, što je ikada postojao. Sagradio je hram u Jeruzalemu pa je dugo i slavno vladao, ali, posljednjih godina svoga života, zaveden od tuđinskih žena, štovao je idole pa se mnogi boje, da nije zaslužio život vječni.
Podjela kraljevstva
61. Kralja Salomona naslijedio je njegov sin Roboam. Ne želeći smanjiti težak teret poreza i nameta, koji je bio uveo njegov otac, izazvao je pobunu deset plemena, koji su za svog poglavara izabrali Jeroboama vođu pobunjenika, a Roboamu su ostala samo dva plemena, Judino i Benjaminovo. Tako se židovski narod našao podijeljen u dva kraljevstva, to su bili: kraljevstvo Izraelovo i Judino. Ova se dva kraljevstva nisu više ujedinila, i svako je kraljevstvo išlo svojim putem.
Izraelovo Kraljevstvo i njegova propast
62. Devetnaest je izraeskih kraljeva vladalo većim dijelom naroda, to jest s deset plemena, 254 godine. Svi su ti kraljevi bili opaki i svi su se klanjali idolima, kojima su htjeli privući i veći dio svoga naroda. Na kraju je ovaj narod kažnjen zbog svojih poroka i opačina tako, što je asirski kralj Salmanasar srušio njegovo kraljevstvo, pa je dio toga naroda raspršio, a dio odveo u asirsko sužanjstvo. Tako je Izraelovo kraljevstvo propalo da se nikad više ne obnovi (722. god. prije Krista).
Tada su poslani mnogi neznabošci da bi napučili tu zemlju, a njima su se poslije pridružili neki izraelski povratnici i zli Židovi. Oni su se zajedno spojili u jedan narod koji se nazvao samaritanskim. Samaritanci su bili žestoki neprijatelji židovskog naroda.
Među Izraelcima koji su odvedeni u sužanjstvo u Ninivu, glavni grad Asirije, bio je i sveti čovjek Tobija, o kojem čitamo u svetim knjigama posebnu povijest, koja je prikladna da bismo naučili visoko častiti sveti strah Božji i vršiti odredbe njegove providnosti.
Judino Kraljevstvo i babilonsko sužanjstvo
63. Dvadeset kraljeva iz plemena Judina vladalo je ukupno 388 godina. Neki su bili dobri i pobožni, ali su neki bili opaki.
64. U doba Manašea jednoga od posljednjih judejskih kraljeva, dogodilo se ono, o čemu čitamo u knjizi Juditinoj. Judita je ubila Holoferna, vojskovođu asirskog kralja onoga vremena i tako oslobodila grad Betuliju i čitavu Judeju.
Poslije je drugi asirski kralj, imenom Nabukodonozor, dokrajčio Judino kraljevstvo. On je osvojio Jeruzalem i razorio ga do temelja zajedno sa Salomonovim hramom. Zarobio je i oslijepio Sedeciju, posljednjeg kralja, i narod odveo u babilonsko sužanjstvo.
Danijel
65. Za doba babilonskog sužanjstva živio je prorok Danijel. Zajedno je s drugim mladim Židovima bio izabran, odgojen i poslije određen kralju za osobnu službu. Svojim krepostima stekao je poštovanje i naklonost Nabukodonozora, osobito pošto mu je protumačio san, koji je on sanjao, i poslije zaboravio.
Iako ga je kralj volio, Danijel nije bio pošteđen od progona svojih neprijatelja, koji su ga optuživali zbog neposluha kralju, jer se klanjao svome Bogu. Ti su ga neprijatelji uspjeli optužiti i baciti u jamu punu lavova, koji ga ipak na čudesni način nisu ni taknuli.
Kraj babilonskog sužanjstva i povratak Židova u Judeju
66. Sedamdeset godina trajalo je babilonsko sužanjstvo, a onda im je Kir vratio slobodu. U domovinu ih je vratio Zorobabel (538. prije Krista) pa su obnovili Jeruzalem i njegov hram u čemu su ih podupirali kraljevski doglavnik Nehemijai prorok Agej.
67. Ipak se svi Židovi nisu vratili u domovinu. Među onima koji su ostali u tuđini bila je po Božjoj odredbi Estera, koju je kralj Ahasver izabrao za svoju ženu. Ona je potom spasila svoj narod od uništenja, na koje ga je osudio kralj potaknut od svogdoglavnika Hamana,koji je mrzio Mardokeja,kraljičina strica.
68. Kad su se Židovi vratili u domovinu, postali su vjerni Gospodinu. Živjeli su po svojim zakonima, priznavajući za narodnog poglavara svoga velikog svećenika, pod većom ili manjom ovisnosti nekada od perzijskih, a nekada od sirijskih kraljeva ili od egipatskih, već prema tome kakva im je bila sreća u oružju.
69. Među tim kraljevima neki su Židove ostavljali na miru, dok su ih drugi progonili sileći ih da se vrate idolopoklonstvu. Najokrutniji tiranin bio je Antioh Epifan, sirijski kralj, koji je objavio zakon, po kojem su svi njegovi podanici pod prijetnjom smrtne kazne morali prihvatiti pogansku vjeru. Tada je mnogo Židova pristalo i pokorilo se, ali je njih mnogo više ostalo čvrsto i sačuvalo vjernost Bogu, od kojih su mnogi umrli mučeničkom smrću.
Tako se je dogodilo svetom starcu Eleazarui sedmorici braće Makabejaca i njihovoj majci.
Makabejci
70. Tada su ustali neki neustrašivi branitelji vjere i nezavisnosti svoje domovine protiv vlasti bezbožnog i okrutnog Antioha, kojima je stao na čelo svećenik imenom Matatija, sa svojih pet sinova, koji su bili kreposni i hrabri kao i on. Najprije se povukao u planinu i okupivši druge hrabre ljude oko sebe, sišao je s planine i porazio tlačitelje.
71. Juda nazvan Makabej, Matatijin sin, nastavio je voditi rat, koji je otpočeo njegov otac pa je uz pomoć Božju i svoje braće uspio kratkotrajno uspostaviti kraljevstvo nazvano makabejsko.
Oni su 128 godina upravljali Judejom kao prvosvećenici i knezovi, a poslije i kao kraljevi.
Taj veliki vođa, koji se u Svetom pismu naziva i prejakim čovjekom, dao je uzoran primjer pobožnosti prema pokojnicima i svečano je utvrdio vjeru u čistilište time što je skupio veliku svotu novca i poslao u Jeruzalem da se prikažu pokloni i žrtve u čast poginulima u svetome ratu. Narod ga je blagoslivljao zbog mnogih njegovih pobjeda, a neprijeteljima je bio strah i trepet. Međutim na kraju neprijatelji su ga svladali te ostavljen na cjedilu od svojih umro je junačkom smrću s oružjem u ruci 161. godine prije Krista. Judu Makabejca naslijedila su njegova braća Jonatani Šimun, a potom sin ovoga Ivan Hirkan, koji je vladao slavno i sretno s mnogo mudrosti.
72. Njegovi sinovi i nasljednici nisu slijedili kreposti starijih, bili su nesložni i zapleli su se u nesretne prepirke sa svojim moćnim susjedima. Tako je za malo vremena Judeja izgubila svoju snagu i ugled, pa je malo pomalo pala pod vlast Rimljana.
Rimljani i propast judejskog kraljevstva
73. Rimljani su najprije pokorili Judeju i obvezali je na plaćanje danka, a poslije kratka vremena za kralja su im postavili stranca Heroda Velikoga, koji je tako bio nazvan zbog nekih sretnih pothvata, iako pred licem povijesti nije bio velik. Povijest ne prešućuje i ne obilazi njegove podlosti, koje je učinio da se dočepa žuđene vlasti. Herod je progonio maloga Isusa u njegovu djetinjstvu. Gledajući izvana bio je sretan, ali je živio i umro kao vrlo nesretan čovjek, a takav je redoviti završetak svih progonitelja.
Poslije njega vladali su nad područjem različite veličine tri njegova sina i dva unuka. Slava im je bila kratka, jer im se kraljevstvo brzo promijenilo u običnu pokrajinu Rimskog Carstva, kojom je u ime carstva vladao carski namjesnik.
Proroci
74. Bog je u nastojanju da svoj narod uzdrži u vršenju zakona, da ga potiče na tu dužnost i osobito da ga čuva od idolopoklonstva kojemu je bio sklon u svako doba uzdizao izvanredne ljude, koji se zovu proroci, a oni su po Božjem nadahnuću najavljivali buduće događaje.
75. Neki od tih proroka, kao Ilija i Elizej, nisu ostavili ništa napisano, ali uspomenu na njih i na njihova djela čuva sveta povijest Božje objave. Ostali proroci, njih 16, ostavili su napisana svoja proročanstva, koja su sačuvana u Svetom pismu.
76. Četiri proroka, to su bili: Jeremija, Danijel, Ezekijel i Izaija nazivaju se velikima, jer su njihova proročanstva obilnija, ostalih dvanaest naziva se malima, jer su njihova proročanstva manja.
77. Glavna zadaća proroka bila je održavati živo sjećanje na Gospodinovo obećanje da će doći Mesija i pripremati ljude da ga dočekaju i prepoznaju. Oni su stoljećima unaprijed najavili točno doba kada će doći, štoviše točno su opisali okolnosti njegova rođenja, života, muke i smrti, tako da nam se čini, kad čitamo cjelinu proročanstava, da su ti proroci zapravo više povjesničari nego proroci.
Neka proročanstva koja se odnose na Mesiju
78. Evo nekih proročanstava, koja se odnose na vrijeme Mesijina dolaska:
Prorok Danijel je potkraj babilonskog sužanjstva jasno najavljivao da će Mesija doći, da će živjeti, da će ga Židovi odbaciti i ubiti poslije sedamdeset tjedana godina i da će malo poslije toga Jeruzalem biti razoren, te da će Židovi biti rastjerani i bez mogućnosti da se svi povežu u jedan narod.
79. Proroci Hagaj i Malahija najavljivali su Židovima da će Mesija doći u drugi hram i to prije njegova rušenja.
Prorok Izaija je opisao mnoge pojedinosti rođenja i života Mesijina, pa je najavio da će se poslije njegova dolaska neznabošci obratiti.
80. Događaji koje se navijestili ovi i drugi proroci, potpuno su se ispunili. Ispunilo se je sedamdeset tjedana, Jeruzalem je bio razrušen, bio je srušen drugi hram, Židovi su bili i još su uvijek raspršeni po svijetu, poganski su se narodi obratili (svi koji su se pokrstili), prema tome moralo se dogoditi, da je Mesija došao. Još više sva su proročanstva imala svoj zaključak u osobi našeg Gospodina Isusa Krista i samo u njemu, prema tome on je bio pravi, obećani Mesija.
Drugi dio
Sažetak povijesti Novoga zavjeta
* * *
Navještenje Marijino
81. Za vrijeme kralja Heroda, kojega su nazivali Velikim, živjela je u Nazaretu, malom gradiću u Galileji, sveta djevica imenom Marija, udata za Josipa, kojega Evanđelje naziva pravednikom. Iako su oboje potjecali od judejskih kraljeva, i prema tome od koljena Davidova, oni su bili siromašni i uzdržavali su se svojim radom.
82. Bog je ovoj djevici poslao arkanđela Gabrijelakoji ju je pozdravio rekavši joj milosti puna i najavio joj da će postati majkom Otkupitelja svijeta. Kad je Marija vidjela i čula anđela, najprije se smela, a onda mu je odgovorila: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj. U tom se času Sin Božji utjelovio po Duhu Svetome u njezinoj prečistoj utrobi i ostajući pravi Bog, započeo je živjeti kao pravi čovjek. Tako je počelo otkupljenje ljudskoga roda.
Posjet svete Elizabete i rođenje svetog Ivana Krstitelja
83. U razgovoru s arkanđelom Marija je čula da će njezina rođakinja Elizabeta, žena svećenika, koji se zvao Zaharija, iako u poodmakloj dobi, također roditi dijete. Marija je otišla sa svetom brigom u posjet svojoj rođakinji u judejska brda, želeći se s njom radovati i pomagati joj. Tri je mjeseca ostala kod nje i pomagala joj kao ponizna službenica.
U toj je prigodi Marija odgovorila na pozdrav svoje rođakinje, koja ju je, nadahnuta Duhom Svetim, pozdravila kao Majku Božju. Tada je ona izrekla onu uzvišenu pjesmu – “Veliča duša moja” – koju Crkva vrlo često pjeva.
84. Elizabetin sin bio je Ivan Krstitelj, sveti prethodnik Mesijin.
Isusovo rođenje i okolnosti ovog vrlo velikog događaja
85. U ono je vrijeme bila proglašena naredba, kojom je car August tražio da se popisu svi podanici Rimskog carstva. Tada su se svi morali prijaviti u gradu iz kojega potječe njihov rod. Marija i Josip, koji su bili od Davidova koljena, morali su otići u Betlehem, gdje se rodio David. Međutim, kako nisu našli mjesta u gostinjcima, jer je vrlo mnogo svijeta došlo prijaviti se, oni su se zaustavili u nekoj špilji koja je služila kao štala i bila je u blizini grada.
86. Dogodilo se je, da je na tom mjestu oko pola noći Sin Božji, koji je postao čovjekom i koji je došao na svijet spasiti ljude, rođen od Djevice Marije, koja ga je zamotala u siromašne pelenice i položila u jaslice, t.j. u korito iz kojeg se hranila stoka.
One noći prikazao se anđeo nekim pastirima, koji su bdjeli u okolici i čuvali svoje stado, i navijestio im da se rodio Spasitelj svijeta. Pastiri su začuđeni potrčali u štalu, tamo su našli svetoga Djetića i prvi mu se poklonili.
Poslušnost Isusova i njegove presvete Majke zakonu
87. Osmoga dana poslije rođenja Djetić je bio obrezan, jer je tako propisivao zakon. Tada je dobio ime Isus, onako kako je Anđeo kazao Mariji, kad joj je navijestio otajstvo utjelovljenja.
I Marija je poštujući zakon, iako to nije morala, kad se navršilo četrdeset dana došla s Isusom u hram na obred očišćenja i prikazala za sebe žrtvu koju su prikazivale siromašne žene, par grlica ili golubica, a za Isusa cijenu otkupnine.
88. U hramu se našao sveti starac, koji se zvao Šimun. Tom je starcu objavio Duh Sveti da neće umrijeti prije negoli vidi Krista Gospodina. On uzme na ruke božansko Dijete i priznavši ga za svoga Otkupitelja, pun radosti blagoslovi ga i pozdravi nježnom pjesmom – “Sad otpusti” – koju Crkva pjeva na svršetku dnevne molitve časoslova svakoga dana.
U taj čas došla je i neka vrlo pobožna stara udovica, koja je ugledavši božansko dijete uskliknula u svom srcu i o njemu govorila svima, koji su očekivali otkupljenje Izraela.
Mudraci
89. Poslije Isusova rođenja došla su u Jeruzalem tri Mudraca s istoka i pitali gdje je rođen židovski kralj.
U zemlji, u kojoj su živjeli, opazili su neobičnu zvijezdu i po toj zvijezdi su prema jednom drevnom proročanstvu, poznatom na istoku, spoznali da se u Judeji morao roditi onaj, kojega su narodi toliko očekivali pa nadahnuti od Boga idući putem koji im je označivala zvijezda, došli su mu se pokloniti.
Tada je u Jeruzalemu vladao Herod nazvan Veliki, častohlepan i okrutan čovjek. Vrlo se uznemirio kad je čuo ove riječi Mudraca, pa se počeo raspitivati kod svećeničkih poglavara gdje se trebao roditi Mesija. Doznavši da su proroci kazali da će se roditi u Betlehemu, tamo je poslao Mudrace i preporučio im, neka se spremno vrate k njemu, pretvarajući se da bi i on želio poći tamo i pokloniti se rođenom Djetetu.
Mudraci su otišli i uskoro se zvijezda (koja je iščeznula nad Jeruzalemom) ponovno pojavila i vodila ih prema boravištu božanskog Djeteta u Betlehemu i tu se zaustavila. Oni uđoše i nađoše Dijete s Marijom, njegovom majkom, padoše ničice i pokloniše mu se te otvorivši svoje blago darovaše mu zlato, tamjan i mirisnu pomast, čime su ga priznali Bogom i smrtnim čovjekom. Preko noći u snu su bili opomenuti neka više ne idu Herodu, pa su se drugim putem vratili u svoju zemlju.
Pokolj nevine djece i bijeg u Egipat
90. Herod je uzalud čekao Mudrace, a kad je vidio da su ga prevarili, razjario se pa je u svojoj divljoj i lukavoj okrutnosti naredio da se u Betlehemu i okolici pobiju svi dječaci mlađi od dvije godine, nadajući se da će među njima ubiti i Isusa.
Malo prije toga anđeo se u snu prikazao Josipu da bi ga upozorio i naredio mu neka pobjegne u Egipat. Josip ga je poslušao pa je pobjegao s Marijom i Isusom u Egipat, gdje je ostao sve do Herodove smrti. Onda mu se anđeo ponovno objavio u snu i on se vratio, ali ne u Betlehem u Judeji, nego u Nazaret u Galileji.
Isusova rasprava u hramu
91. Kad je Isusu bilo dvanaest godina, roditelji su ga odveli u Jeruzalem prigodom svetkovine Pashe, koja je trajala sedam dana. Poslije svetkovine otišli su prema običaju, u skupinama: Marija sa ženama, a Josip s muškarcima, prema Nazaretu. Dječaci su mogli putovati sa ženama, ili s muškarcima. Kad su se poslije jednog dana hoda Marija i Josip ponovno našli, spazili su da Isusa nema ni s njim ni s njom. Uzalud su ga tražili u rođaka i prijatelja, a potom su se vrlo zabrinuti ponovno vratili u Jeruzalem i našli ga treći dan u hramu kako sjedi zajedno s pismoznancima, kako ih pita i sluša što govore. Majka ga je s blagim prijekorom upitala, zašto ga je trebalo tražiti. Odgovor koji joj je dao, bio je prva izjava o njegovu božanstvu: – Zašto ste me tražili? Zar niste znali, da ja moram biti u onome, što je Oca moga?
Poslije toga Isus se vratio s njima u Nazaret. Od toga dana pa do njegove tridesete godine Evanđelje ne izvješćuje više ni o jednom njegovu događaju, nego svu povijest tih godina sažimlje u ovim riječima: Isus je živio u poslušnosti Mariji i Josipu, rastao je u dobi, u mudrosti i milosti pred Bogom i pred ljudima.
Budući da je Isus u Nazaretu proveo sve vrijeme svoga skrovitog života, bio je nazvan Isus Nazarećanin.
Isusovo krštenje i post u pustinji
92. Ivan, sin Zaharijin i Elizabetin, određen od Boga za Mesijina preteču i za pripravu Židova na Isusov dolazak, bio se povukao u pustinju gdje je živio pokornički.
Kad je došao čas početka njegova poslanja, izišao je Ivan odjeven u devinu kožu s kožnim pojasom na obalu rijeke Jordana, gdje je počeo propovijedati i krstiti. Pozivao je: pokoru činite, jer se je približilo kraljevstvo nebesko.
Jednog dana izišao je i Isus iz mnoštva. Njemu je već bilo trideset godina i trebalo je da se počne očitovati svijetu.
Ivan ga je odmah prepoznao, htio se povući, ali je poslušao Isusovu zapovijed pa ga je krstio. I čim je Isus izišao iz vode, otvoriše se nebesa, Duh Sveti je u obliku golubice sišao na nj, a s neba se začuo glas, koji je govorio: Ovo je sin moj ljubljeni.
Primivši krštenje, Duh Sveti je Isusa odveo u pustinju, gdje je proveo četrdeset dana i noći bdijući, posteći i moleći se. U toj prigodi htio je biti na razne načine napastovan od sotone da bi nas poučio kako treba pobijediti napasti.
Prvi Isusovi učenici i njegovo prvo čudo
93. Poslije takve pripreme Isus se vratio na rijeku Jordan da bi započeo svoj javni život. Tamo je Ivan i dalje propovijedao. Vidjevši Isusa uskliknuo je: Evo jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Ova i druga svjedočenja u prilog Isusu ponovila su se i sljedećeg dana pa su se Isusu pridružila dva Ivanova učenika. Željeli su slijediti božanskog učitelja, a on ih je zadržao kod sebe. Jedan od njih imenom Andrija susreo je jednog od svoje braće, koji se zvao Šimuni odveo ga Isusu. Ovaj ga pogleda u lice i reče: “Ti si Šimun sin Jonin. Od sada ćeš se zvati Petar.”To su bili njegovi prvi učenici.
94. Isusa su slijedili i mnogi drugi, koje je on pozvao, kao Jakov, Ivan, Filip, Matej, ili oni koje su privukle njegove riječi. Na početku se oni nisu neprestano zadržavali s njime, nego poslušavši njegove govore, vraćali su se obiteljima i svojim poslovima. Ali, poslije nekog vremena ostavili su sve i više ga nisu napuštali.
Isus je s nekima od njih jednom bio pozvan na svadbu u Kani Galilejskoj. Na tu je svadbu bila pozvana i njegova majka Marija. Tom je prigodom, na zagovor svoje majke, pretvorio veću količinu vode u izvrsno vino. To bijaše Isusovo prvo čudo i tim čudom, kojim je objavio svoju slavu i u vjeri utvrdio svoje učenike.
Izbor dvanaestorice apostola
95. Isus je među svojim učenicima izabrao dvanaestoricu i nazvao ih apostolima, da bi stalno bili s njime i da bi ih slao propovijedati. To su bili: Šimun, kojega je on prozvao Petar, njegov brat Andrija, JakoviIvan, sinovi Zebedejevi, Filip, Bartolomej, Matej, Toma, JakovAlfejev sin, JudaTadej, ŠimunKananejac i JudaIskariot, koji ga je poslije izdao. Krist je kao glavu apostola izabrao Šimuna, ili Petra, koji će poslije biti njegov namjesnik na zemlji.
Isusovo propovijedanje
96. Isus je u pratnji apostola, a katkada su mu oni bili i prethodnica, kroz pune tri godine više puta obišao čitavu Judeju i Galileju propovijedajući Evanđelje i utvrđujući svoje riječi neizmjernim brojem čudesa.
Osim toga, subotom je ulazio u sinagoge i tamo naučavao, premda, kad mu se za to pružila prigoda, nije se ustezao na bilo kojem mjestu davati i svoje učiteljske opomene. Čitamo da su za njim išla mnoštva ljudi, pa je propovijedao ne samo u kućama i po trgovima, nego i na otvorenom polju, na brdima, u pustinjama, na morskoj obali i čak na moru, služeći se Petrovom lađom.
Slavna propovijed o osam blaženstava zove se upravo propovijed na gori po mjestu gdje ju je izrekao.
Krist je govorio više primjerima nego riječima. Učenici, zadivljeni njegovim dugim molitvama, pitali su ga jednog dana neka i njih nauči moliti. Isus ih je tada naučio moliti uzvišenu molitvu Očenaš.
97. Isus se u svojim poukama, iz različitih razloga, među kojima je bila i želja prilagoditi se sposobnosti većeg dijela svojih slušatelja i naravi istočnih naroda, služio vrlo često parabolama, to jest prispodobama. Jednostavne su i uzvišene prispodobe o rasipnom sinu, o milosrdnom Samaritancu, o dobrom pastiru, o deset talenata, o deset djevica, o raskošnom bogatašu, o nevjernom upravitelju, o sluzi koji nije htio oprostiti, o vinogradarima, o pozvanima na svadbu, o gorušičinu zrnu, o sijaču, o farizeju i cariniku, o radnicima, o kukolju i o drugima koje dobri kršćani znaju jer slušaju njihova tumačenja na nedjeljnoj misi u svojim župama.
Čudesni učinak Otkupiteljeve riječi i moći
98. Isusu su poslije propovijedi obično prilazili bolesnici svake vrsti: nijemi, gluhi, uzeti, slijepi, gubavi i on im je svima ponovno vraćao zdravlje.
Nije samo išao u sinagoge i sijao svoje milosti i svoja dobročinstva, nego gdje god bi se zatekao, kad god bi mu se pružila prilika, pomogao bi nevoljnicima, koje su mu u velikom broju vodili sa svih strana Palestine i okolnih zemalja, jer se je i u Siriji širio glas o njegovim čudesima. Osobito su mu dolazili oni koji su bili opsjednuti đavlom, a tih u to doba nije bilo malo, i on ih je oslobađao od zlih duhova koji su iz njih izlazili vičući: Ti si Krist, Sin Božji!
99. Dvaput je s nekoliko komada kruha čudesno umnoženima nahranio mnoštvo, koje je za njim išlo u pustinju. Na vratima grada Naima oživio je umrlog sina jedne udovice, kojeg su već nosili na pokop. Malo prije svoje muke oživio je i Lazara, koji je bio umro prije četiri dana i već je u grobu zaudarao.
100. Beskrajan je broj njegovih čudesa i vrlo su uzbudljivi načini, na koje ih je izvodio a sva je ta čuda učinio u tri godine svog propovijedanja kako bi time pokazao da on govori po zapovijedi Božjoj, da je on Mesija kojega su očekivali patrijarsi i navješćivali proroci, da je on pravi Sin Božji. Takvim se pokazao u svomu preobraženju po sjaju svoje slave i po glasu svoga Oca, koji ga je proglasio svojim ljubljenim Sinom.
Videći takva i tolika čudesa mnogi su se obratili i slijedili ga, mnogi su mu klicali i nekada su željeli učiniti ga kraljem.
Otvoreni rat protiv Isusa
101. Sva Isusova veličanstvena djela uzbudila su već od početka zavist pismoznanaca, farizeja, uglednika, svećenika i narodnih vođa. Ta se je zavist povećavala preko mjere, kad je on počeo javno otkrivati njihovo licemjerje ili ih prekoravati zbog njihovih mana. Odmah su ga počeli progoniti i klevetati govoreći čak da je u njemu sotona. Nastojali su ga uhvatiti u riječima bilo da ga na taj način ozloglase pred narodom, ili da ga optuže pred rimskim namjesnikom. Njihova zavist porasla je osobito kad je oživio Lazara pa se silno povećao broj Židova koji su u nj vjerovali. Tada su održali vijećanje i odlučili ga ubiti, a veliki svećenik Kaifa čak je rekao: potrebno je da jedan čovjek umre za narod da ne bi izginuli svi. Ovim je riječima zapravo izrekao proročanstvo a da to nije ni znao, jer se upravo Isusovom smrću spasio svijet.
Uzrok krajnje mržnje i Judina izdaja
102. Njihova je mržnja konačno dosegnula vrhunac uoči četvrte Pashe, što je Isus proveo u Jeruzalemu otkad je počeo javno propovijedati. Grad je bio pun stranaca, koji su u Jeruzalem došli zbog te svečanosti. Isus je, sjedeći na magaretu, pobjednički ušao u Jeruzalem i bio burno pozdravljen od puka, koji mu je izišao ususret noseći palmine i maslinove grančice, dok su prostirali svoju odjeću po putu, a neki su rezali grančice stabala i bacali ih na cestu.
103. Tada su se narodne starješine i svećenički poglavari sastali u kući velikog svećenika Kaife i odlučili uhvatiti Isusa na prijevaru i tajno, jer su se bojali nereda u narodu.
Nije dugo trebalo čekati na priliku. Juda Iskariot, jedan od dvanaestorice apostola, obuzet zloduhom pohlepe za novcem, ponudio se da će predati svog božanskog učitelja u ruke njegovih neprijatelja za trideset srebrnjaka.
Posljednja večera Isusa Krista i ustanovljenje sakramenta euharistije
104. Došao je dan, kad je trebalo žrtvovati i jesti vazmeno janje. U određeni sat, Isus je došao na mjesto gdje su Petar i Ivan, koje je on poslao, sve pripremili za večeru i postavili stol.
105. Na toj posljednjoj večeri Isus je ljudima dao najveći dokaz svoje ljubavi za njih time što je ustanovio sakrament euharistije.
Muka Kristova
106. Poslije večere božanski je Spasitelj izišao s apostolima iz grada i putem je nježno razgovarao s njima dajući im najuzvišenije savjete. Kao i obično otišao je u vrt Getsemani, gdje je toliko mislio na svoju skoru muku, molio i predao se svom vječnom Ocu, znojio se krvavim znojem, dok ga je anđeo tješio.
107. Tada je došao Juda izdajnik na čelu čete plaćenika naoružanih sabljama i toljagama i poljubio Isusa. To je bio dogovoreni znak, po kojem će oružanici prepoznati Isusa.
Apostoli su se tada od straha razbježali, a zločinci su Isusa uhvatili i vezali, na različite načine su ga mučili, vukli su ga najprije svećeničkom poglavaru Ani, a zatim velikom svećeniku Kaifi, koji je iste noći sazvao Veliko vijeće i ono ga je proglasilo krivcem, koji zaslužuje smrtnu kaznu.
108. Pošto je bilo završeno vijećanje sudaca, Isus je bio prepušten zločincima, koji su ga u toj noći divljački pogrđivali i zlostavljali.
Te je iste noći i Petar ražalostio Isusovo srce, jer ga je tri puta zatajio. Ali, kad ga je u susretu Isus pogledao, trgnuo se i gorko zaplakao, kajući se zbog tog grijeha do kraja svoga života.
109. Sljedećeg dana opet se sastalo Veliko vijeće, pa je Isus bio odveden rimskom namjesniku Ponciju Pilatu, a on je bio izložen pritisku naroda koji je želio da Isusa osudi na smrt. Pilat je shvatio da je Isus nevin, uvidio je opakost Židova i pokušao ga spasiti. Kako je zbog Pashe trebalo pomilovati jednog razbojnika, narodu je prepustio da izabere između Isusa i razbojnika Barabe. Ali, narod je izabrao Barabu!…
Poslije, kad je Pilat doznao da je Isus Galilejac, poslao ga je Herodu Antipi, a on ga je dočekao s prezirom i postupao s njim kao s luđakom, pa ga je napokon otpremio natrag odjevena za porugu u bijelu haljinu. Na kraju ga je Pilat krvnicima dao bičevati, a oni su mu cijelo tijelo pretvorili u veliku ranu te mu s groznom uvredom nabili na glavu trnovu krunu a na leđa crvenu krpu i u ruku trstiku pa su ga tukli, ismijavali i pozdravljali kao kralja.
Sve to još nije bilo dovoljno da bi zadovoljilo bijes njegovih neprijatelja i uzbuđenu svjetinu, pa ga je Pilat osudio na smrt razapinjanjem na križ.
110. Isus je tada morao na svojim ramenima nositi teški drveni križ sve do brda Kalvarije. Tamo su ga svukli do gola, dali mu piti ocat pomiješan sa žuči i napokon ga pribili na križ i podignuli ga između dvojice razbojnika i tako je uz strašne uzdahe i muke, poslije tri sata preteške smrtne borbe, izdahnuo moleći za svoje ubojice, koji ga nisu prestajali vrijeđati. Čak su mu već umrlome probili srce udarcem oštrog koplja.
111. Nikakav ljudski um ne može zamisliti, ni jezik izraziti koliko je Isus morao trpjeti u noći kad je bio uhićen, dok su ga vukli od jednog do drugog suda, u bičevanju, u ranjavanju glave trnovom krunom, u razapinjanju i konačno u dugoj smrtnoj borbi. Samo ljubav, koja je bila uzrokom svega toga, može dati blijedu sliku tih patnji u srcima, koja su mu bila zahvalna.
Njegova majka Marija pratila je s nadljudskom hrabrošću smrt svoga božanskog Sina i sjedinila je cijepanje svoga srca s njegovim mukama za otkupljenje ljudskog roda.
Kao u životu, tako je i u smrti nebeski Otac učinio da zasja božanstvo Isusa Krista, pa dok je on visio na križu, sunce je pomrčalo, zemlja se pokrila gustim mrakom, a kad je Isus izdahnuo, zemlja se potresla, zastor se hrama razderao od vrha do dna i neki su pokojnici izišli iz svojih grobova i ukazali se mnogim ljudima u Jeruzalemu.
Isusov ukop i uskrsnuće, te njegovo uzašašće na nebo
112. Isus je bio raspet i umro u petak, a iste večeri, prije zalaska sunca skinut je s križa i pokopan u novi grob, koji je bio zapečaćen i osiguran stražom, zbog straha da njegovi učenici ne bi ukrali njegovo tijelo.
U zoru sljedećeg dana po suboti čuo se jak potres. Isus je slavno i pobjednički izišao iz groba. Najprije se prikazao Magdaleni, a potom apostolima koje je želio ohrabriti i utješiti. Neki sveti oci misle da se je on najprije ukazao svojoj presvetoj majci.
113. Isus je ostao na zemlji još četrdeset dana poslije svog uskrsnuća i nekoliko se puta ukazivao svojim učenicima i s njima razgovarao. Tako je na čudesan način hrabrio apostole, učvršćivao ih u vjeri, priopćivao im najuzvišenije poruke i davao posljednje opomene. I napokon, četrdesetog dana on je okupio svoje učenike na Maslinskoj gori, blagoslovio ih i u njihovoj nazočnosti na vidljivi se način dignuo sa zemlje i uzišao na nebo.
Silazak Duha Svetoga – proroštvo apostola
114. Apostoli, koji su slijedili upozorenja svog božanskog učitelja, odmah su se povukli u dvoranu posljednje večere u Jeruzalemu i tamo su deset dana u molitvi čekali Duha Svetoga, kojega im je Isus obećao i koji je sišao na njih u obliku plamenih jezika ujutro desetog dana, koji se naziva Duhovi.
115. Apostoli su tada, postavši drugi ljudi, započeli govoriti različitim jezicima, već prema tome kako je na njih utjecao Duh Sveti. Videći taj divan prizor, prilazili su im ljudi iz svih naroda, koji su se tih dana bili okupili u Jeruzalemu. Petar je tada održao govor o proročanstvima, koja su se ostvarila u osobi Isusa Krista i o njegovim čudesima pa se toga dana obratilo tri tisuće ljudi.
Nekoliko dana poslije, isti je Petar s apostolom Ivanom, poslije čudesnog ozdravljenja hroma čovjeka od rođenja, govoreći velikom mnoštvu Židova, drugih pet tisuća ljudi privukao vjeri.
Apostoli nisu propovijedali samo u Jeruzalemu, nego i u cijeloj Judeji pa je broj vjernika naglo rastao.
116. Zbog toga su narodne starješine i svećenički poglavari vrlo brzo počeli progoniti apostole. Pozvali su ih i oštro opomenuli zabranivši im govoriti o Isusu. Ali, oni su im odgovorili: Mi ne možemo šutjeti o onome što smo vidjeli i čuli; vi samo prosudite je li pravo slušati ljude, a ne pokoravati se Bogu. Tada su ih bacili u tamnicu i zlostavljali ih. Đakona svetog Stjepana zasuli su kamenjem, ali su apostoli bili sretni što su bili dostojni trpjeti za Isusa Krista, postajali su sve smioniji za propovijedanje tako da je broj obraćenika sve više rastao.
Apostol Pavao
117. Najslavniji Židov, koji se je obratio Evanđelju, bio je Savao, poslije prozvani Pavao, rođen u Tarzu, koji je najprije bio žestoki neprijatelj i progonitelj kršćana, ali kad ga je pogodila božanska moć, on je postao “Posuda izabrana” najrevniji i najdjelatniji apostol.
Nevjerojatno je, koliko je ovaj miljenik milosti putovao, trudio se i stradao da bi proširio ime i nauk Isusa Krista među neznabošcima, zbog čega je stekao naziv “učitelja naroda“.
Propovijedao je vjeru ne samo sredstvima ljudskog uma i mudrosti, nego i Božjom krepošću, koja se potvrđivala čudesima, obraćao je narode, premda su ga neprijatelji križa Kristova uvijek optuživali. Takve optužbe dovele su ga po Božjoj providnosti u Rim, gdje je mogao propovijedati Evanđelje Židovima, koji su tamo živjeli i neznabošcima. Nakon dugih putovanja tamo se je vratio i okrunio svoj apostolski život mučeništvom – glava mu je odrubljena pod istim carem Neronom pod kojim je i sveti Petar bio razapet.
118. Od njega je ostalo 14 poslanica napisanih i upućenih uglavnom onim Crkvama koje je on utemeljio. Te su poslanice još jedan znak apostolskog poslanja, koje mu je dao Isus Krist, jer su te poslanice napisane, kako to opaža sveti Augustin, s takvom širinom, jasnoćom, dubinom i duhovnim ukusom da otkrivaju Božje nadahnuće.
Apostoli se razilaze po svijetu
119. Pošto su apostoli propovijedali Evanđelje u Judeji prema Isusovoj naredbi, razišli su se po svijetu da bi propovijedali Evanđelje. Sveti Petar, glavar apostolskog zbora, otišao je u Antiohiju. Baš u tom gradu su se sljedbenici Isusa Krista počeli nazivati kršćanima. Iz Antiohije je sveti Petar otišao u Rim, koji je odredio za svoje sjedište i to sjedište više nije prenosio u drugo mjesto. On je bio i ostao rimski biskup pa je u tom gradu i umro mučeničkom smrću pod carem Neronom, kako smo prije naveli.
Nasljednici svetoga Petra na rimskoj stolici naslijedili su vrhovnu vlast, koju je Gospodin dao Petru to jest neprevarljivog učitelja čitave Crkve, izvornog vršitelja cjelovite crkvene vlasti, zaštitnika i branitelja svih kršćana. Njegovi se nasljednici i s pravom nazivaju “papa“, što znači “otac”, a slijedili su bez prekida jedan drugoga na Petrovoj stolici do dana današnjega.
120. Svi su ostali apostoli složno i jednodušno, u zajednici sa svetim Petrom, propovijedali posvuda istu vjeru. Ljudi su se obraćali, napuštali idolopoklonstvo i tako se svijet u vrlo kratko doba napunio kršćanima, kojima su za upravu apostoli postavljali biskupe da nastavljaju njihovu službu.
Treći dio
Kratki obrisi crkvene povijesti
* * *
Progoni i mučenici
121. Kršćanska je vjera morala ipak proći kroz vrlo teške kušnje, da bi postalo jasno kako potječe od samoga Boga i da je sam Bog podupire. U prva tri stoljeća svog postojanja t.j. kroz 300 godina protiv učenika Isusa Krista bjesnjelo je mnogo strahovitih progonstava po naredbama rimskih careva.
Progoni koji su bili upereni protiv kršćana, nisu bili neprestani i stalni, nego su se nakon određenih zatišja ponavljali. Tada se je tražilo da kršćani pruže dokaze za svoju vjeru, da iskazuju vanjsko obredno čašćenje poganskih božanstava, a kad su to odbijali, bili su izloženi svim uvredama, kaznama i mučenjima, koje ljudska zloća može izmisliti, pa konačno i smrti.
122. Kršćani ipak nisu, izazivali svoje neprijatelje. Oni su se okupljali na pobožnosti i na sudjelovanje u božanskoj žrtvi, i to ponajviše u podzemnim, tamnim i pustim mjestima koji i danas postoje u Rimu i drugdje i zovu se počivališta ili katakombe ali se nisu uspijevali zaštititi od smrtnih pogibelji. Vrlo je veliko mnoštvo od njih prolijevanjem svoje krvi dalo svjedočanstvo za vjeru Isusa Krista, za koju su umrli apostoli i oni koji su ih nasljedovali. Zbog toga se oni nazivaju mučenicima ili na grčkom martirima, što znači svjedocima. Crkva je priznavala ove drage žrtve za vjeru, skupljala je njihova tijela, pokapala ih na svetim mjestima te im iskazivala čast oltara.
Konstantin i crkveni mir
123. Crkva nije imala trajnog mira do cara Konstantina, koji je pobijedio svoje neprijatelje i ohrabren nebeskim znakom izdao zapovijed po kojoj je svakome bilo slobodno pristupiti kršćanskoj vjeri. Kršćanima se tada vraćala njihova imovina, koja im je bila zaplijenjena, i nitko ih više nije smio napadati zbog njihove vjere, nisu više smjeli biti isključeni iz državnih službi, bilo im je dopušteno graditi crkve, a car im je za crkve davao potporu.
Tada su bili pušteni svi kršćani, koji su zbog svoje vjere bili bačeni u tamnicu. Kršćani su sada počeli slaviti javnim svečanostima zajednička bogoslužja tako da su se i nevjernici osjetili ponukanima slaviti pravoga Boga.
124. Svladavši svoga posljednjeg suparnika Konstantin je ostao jedini gospodar Rimskog Carstva i križ je Isusa Krista zasjao na carskim barjacima.
Konstantin je poslije podijelio carstvo na istočno i zapadno, pa je Bizant na Bosporu postao novim glavnim gradom koji je on uljepšao i nazvao Konstantinopolis (god. 330 poslije Krista). Ovaj glavni grad uskoro je postao drugim Rimom zbog carskog ugleda, koji se je tu nalazio.
Duh oholosti i želja za novošću proželi su neke visoke crkvene dostojanstvenike koji su željeli biti iznad Pape i nad čitavom Kristovom Crkvom. Odatle su počela neslaganja i svađe koje su potrajale stoljećima, dok nije došlo do kobnog raskola, kojim se je Istok odvojio od Zapada (XI. st.) i time u velikom dijelu prestao priznavati božansku vlast, koji je Krist udijelio papi, kao Petrovu nasljedniku i svome namjesniku na zemlji.
Hereze i koncili
125. Dok je Crkva izlazila pobjedonosna iz vanjskog rata protiv poganstva i pobjeđivala svoje okrutne progone, na nju su počeli napadati unutrašnji neprijatelji, pa je morala izdržati unutrašnji rat, koji je bio pogibeljniji. Bila je to duga i teška borba, koju su zametnuli i vodili zli kršćani, izopačena djeca Crkve. Ta borba još nije došla do kraja, ali je sigurno da će Crkva iz te borbe izići kao pobjednica, prema nepogrešivoj riječi svoga božanskog utemeljitelja, koji je rekao svom namjesniku na zemlji, apostolu Petru: Ti si Petar (stijena) i na toj stijeni sagradit ću svoju Crkvu i vrata paklena neće je nadvladati (Mt 16,18).
126. Već su se u apostolsko doba pojavili opaki ljudi, koji su iz koristoljublja i častohleplja ometali i kvarili u puku čistoću vjere opakim zabludama. Njima su se oduprli apostoli svojim propovijedima, pismima i nepogrešivim osudama na prvom saboru, koji se održao u Jeruzalemu.
127. Odonda duh mraka nije zaustavio svoje otrovne napadaje na Crkvu i na božanske istine koje ona najsigurnije čuva, nego je neprestano izmišljao nova krivovjerja i napao jednu za drugom sve dogme kršćanske vjere.
128. Između ostalih krivovjerja osobito su zloglasna: Sabellius, koji je pobijao i dogmu o Presvetom Trojstvu; Manes, koji je nijekao jedinstvo Božje i dopustio mogućnost da čovjek ima dvije duše; Arij nije htio priznati božanstvo Isusa Krista; Nestorij nije priznavao da je presveta Djevica Marija majka Božja pa je u Isusu razlikovao dvije osobe; Eutih je dopuštao da Isus Krist ima samo jednu narav; Macedonij je pobijao božanstvo Duha Svetoga; Pelagij je napao dogmu o istočnom grijehu i o potrebi milosti; Ikonoklasti su odbacivali štovanje svetih slika i svetačkih relikvija; Berengarij je osporio stvarnu nazočnost Isusa Krista u presvetom sakramentu; Jan Hus je zanijekao prvenstvo svetoga Petra i rimskoga pape i napokon veliko krivovjerje protestantizam u XVI. st. koje su naučavali i proširili osobito Luther i Calvin. Ovi su novotari odbacili božansku Predaju i svu objavu sveli samo na Sveto pismo, a Sveto pismo su izuzeli iz zakonitog učiteljstva Crkve, da bi ga bez ikakva smisla prepustili slobodnom tumačenju bilo koga tko je Bibliju htio čitati. Time su razorili sve temelje vjere i izložili svete knjige zloupotrebi neznanja i preuzetnosti i tako otvorili pristup svim zabludama.
129. Protestantizam ili reformirana vjera, kako su je nazivali njezini utemeljitelji, mnogo je pridonijela širenju zabluda s učinkom pustošenja duša.
130. Katolička Crkva je u borbi, koja traje već 20 stoljeća, neprestano branila sveti poklad istine, koji joj je Bog povjerio i štitila je vjernike protiv otrova krivovjernih nauka.
131. Nasljedujući svete apostole Crkva se svaki put kad to treba zbog javnih potreba, sastaje na ekumenski ili opći sabor, na kojem se čistom jasnoćom definira katolička istina, koju ona predlaže kao vjersku dogmu svojoj djeci, te istodobno odbacuje iz svog krila krivovjernike koje udara kaznom izopćenja i osuđuje njihove zablude.
Ekumenski ili opći sabor je svečani zbor na koji rimski biskup poziva sve biskupe cjelokupnog kršćanstva i druge crkvene uglednike. Papa predsjedava tom zboru, nekada osobno, a nekada preko svojih legata. Takvom zboru, na kojemu je okupljeno čitavo crkveno učiteljstvo, obećano je sudjelovanje Duha Svetoga i njegove su odluke o vjeri i ćudoređu, pošto ih papa potvrdi, sigurne i neprevarljive kao i Božja riječ.
132. Koncil, koji je osudio protestantizam, bio je sveti Tridentinski koncil, koji se tako naziva po gradu u kojem je održan.
133. Poslije ove osude protestantizam su počele rastakati klice raspada, koje je protestantizam nosio u svom organizmu. Počelo je napuštanje njegovih redova i stvaranje sve više novih sekta, koje su se dijelile na sve manje skupine. Danas protestantizam više ne označuje jedinstvenu vjeru, nego u sebi sadrži različite vrsti zabluda koje ga udaljuju od Katoličke Crkve.
134. Protestantski duh, se i dalje širio pa su se pojavili mnogi ljudi koji su stvarali ili promicali takve teorije koje su potpuno izvrtale vjeru, ćudorednost, kao i svaki božanski i ljudski ugled.
135. Papa Pio IX. koji je u Sillabusu osudio mnogo krivih mišljenja tih vrlo smionih kršćana, sazvao je novi ekumenski sabor uRimu da bi stavio sjekiru na korijen toga zla. Taj je koncil sretno započeo svoje slavno i blagotvorno djelo na prvim sjednicama, koje su održane u bazilici Svetog Petra u Vatikanu (zbog čega se ovaj koncil i zove vatikanskim), ali je 1870. g. zbog događaja tog doba morao prekinuti svoje zasjedanje.
136. Treba se nadati, kad se smiri oluja, koja časovito uzbuđuje Crkvu, da će rimski biskup moći nastaviti i završiti providnosno djelo svetoga koncila i pošto budu poražene zablude, koje danas tresu Crkvom i građanskim društvom, da će se katolička istina brzo pokazati u punom sjaju novog svjetla, koja će obasjati svijet svojom vječnom slavom.
Napomene i upute za proučavanje vjere u povijesti Crkve
137. Ovdje završava naš kratki pregled, jer nije moguće slijediti korak po korak crkvena zbivanja, koja su isprepletena s političkim događajima, a da se ne izreknu neke stvari, koje nisu prikladne običnom shvaćanju, te da se ne promaši cilj ovih stranica.
Vjernik dobre volje treba se pobrinuti za neki priručnik crkvene povijesti od katoličkog pisca. Neka se u tu svrhu posluži savjetom svoga župnika ili učenog ispovjednika. Takav priručnik treba čitati u duhu kršćanske jednostavnosti i poniznosti, pa će vidjeti kako u njegovoj majci Crkvi sjaju oznake kojim je Isus Krist označio svoju pravu Crkvu, koju je on utemeljio, to jest da je ona jedna, sveta, katoličkaiapostolska.
138. Jedna – Jedinstvo će Crkve jasno vidjeti u stalnom ispovijedanju vjere, ufanju i ljubavi. Vidjet će u 20 stoljeća života, uvijek mladog i cvatućeg, koliko ih Crkva broji, tolike naraštaje, tolika mnoštva ljudi, različitih po svojoj naravi, narodnosti i jeziku, sjedinjenih u jednom društvu, kojim uvijek upravlja ista i vječna hijerarhija, kako ispovijedaju isto vjerovanje, kako se jačaju istim nadama, kako sudjeluju u zajedničkim molitvama, u istim sakramentima pod vodstvom zakonitih Pastira. Vidjet će crkvenu hijerarhiju, što se sastoji od tisuća biskupa i svećenika, koju na okupu čvrsto drži sveza jedinstva u zajedništvu i poslušnosti Papi, kao božanski ustanovljenoj glavi, koja toj hijerarhiji daje božanske pouke da je prenesu narodu u savršenom jedinstvu naučavanja.
Odakle takvo čudesno jedinstvo? Od nazočnosti i pomoći Isusa Krista, koji je rekao apostolima da je on s njima do svršetka svijeta.
139. Sveta – Vjernik će čitati ispravnim srcem crkvenu povijest i vidjeti kako blista svetost Crkve ne samo u bitnoj svetosti njezine nevidljive glave Isusa Krista, u svetosti sakramenta, nauka, vjerskih udruga i velikog broja njezinih članova, nego i u obilju božanskih darova, svetih karizmi, proročanstava i čudesa, kojima Gospodin (uskraćujući ih svim ostalim vjerskim zajednicama) hoće pred licem svijeta pokazati, kako blista dar svetosti, kojim je isključivo urešena njegova jedina Crkva.
Tko s pravom nakanom čita crkvenu povijest, ostaje zadivljen gledajući vidljivo djelo božanske Providnosti, koje Crkvi dijeli svetost i život, te k tome bdije da se to čuva. To je Crkva koja je od prvih stoljeća svog postojanja podizala velike ljude, koji su slava kršćanstva, i koji su, puni mudrosti i nadnaravne kreposti, pobjedonosno pobijali krivovjerja i zablude u mjeri kako su nastajale. Sveti oci i naučitelji blistat će kao zvijezde, prema riječima Pisma, na vijeke vjekova. Njihovim jednodušnim i općim slaganjem Crkva se je uvijek služila u priznavanju Predaje i smisla Svetoga pisma.
Isto tako iznenađuje, kako su se po djelu Providnosti uvijek na pravom mjestu i u pravo doba pojavljivale ustanove redova onih redovničkih obitelji, koje je Crkva potvrdila i blagoslovila, i u kojima je od četvrtog stoljeća cvao kršćanski život i nastojanja da se postigne evanđeosko savršenstvo, provodeći u život evanđeoske savjete u svetim zavjetima čistoće, siromaštvaiposlušnosti.
Iz povijesti se vidi da su se te redovničke obitelji tijekom stoljeća uvijek obnavljale i slijedile jedna drugu, a tako je to i danas, a njihova je svrha bila uvijek prilagođena raznolikosti vremena i potreba tih vremena: molitva ili poučavanje, obavljanje apostolske službe ili različito i mnogostruko izvršavanje milosrdnih djela. Te su obitelji, kao i sveta majka Crkva, vrlo često bile žrtvama žestokih progona, koji ih često i za neko doba ukidaju. Međutim, kako te ustanove pripadaju srži sv. Crkve po ostvarivanju evanđeoskih savjeta, one ne mogu posve nestati. Već je dokazano da njih nevolje čiste i pomlađuju te rađajući se na drugom mjestu, množe se i donose sve obilnije plodove, a uvijek ostaju neiscrpivim vrelom svetosti u Crkvi.
140. Katolička – Vjernik će sa žaljenjem pročitati da su se tijekom stoljeća mnogi kršćani, ponekad i čitavi narodi, bijedno odvojili od crkvenog jedinstva, ali će vidjeti i to, da je Bog slao drugim narodima svjetlo Evanđelja po apostolskim ljudima kojima je on sam isto kao i apostolima povjerio privoditi duše spasenju. Vjernik će se ipak utješiti kad vidi da se Bog i u našem stoljeću udostojao povjeriti takav apostolat stotinama i tisućama svećenika, redovnika iz svih redova, djevica njemu posvećenih, koji na brodovima i u željeznicama, obilaze zemlje i mora, staroga i novoga svijeta, šireći kraljevstvo Isusa Krista. Bila bi zabluda povjerovati hvastanjima nevjernika koji kažu da se katolicizam gasi u svijetu, te da se ljudi sada sve više brinu o napretku znanosti i umjetnosti nego o vjeri.
Statistike, naprotiv, jasno kažu da se ukupan broj katolika na pet kontinenata, i usprkos progonima i teškoćama svake vrste, svake godine povećava, te se možemo nadati, ako se olakšaju i razviju prometna sredstva, da na svijetu neće više biti mjesta gdje ne bi postojala bar skromna crkvica, a oko siromašnog misionara skupina kršćana dušom i srcem povezanih sa svojom braćom u svijetu, a preko biskupa ili apostolskih vikara zakonito poslanih od Svete Stolice, spojenih u istom jedinstvu vjere i zajedništva. To se zove općenitost ili katolicitet Crkve. Samo Katolička Crkva može se nazvati katoličkom, a to će reći općenitom u vremenu i prostoru.
141. Apostolska – Vjernik će vidjeti listajući crkvenu povijest da su se jedan za drugim uz neopisive poteškoće izmjenjivali mnogi rimske pape, a svi su dolazili u osobi Petra i nosili iste povlastice, koje je Petru dao Isus Krist. Oni su prenosili duhovnu vlast nasljednicima i drugih apostola, od kojih se nikad ni jedan nije odvojio od Petra, isto kao što se ni danas nijedan od njih ne bi mogao odvojiti od Rimske Stolice, a da time ne prestane biti članom Crkve. Eto, zbog toga se Crkva zove apostolskom.
142. U crkvenoj povijesti vjernik će naučiti kako se prepoznavaju i izbjegavaju neprijatelji Crkve i vjere. Tijekom stoljeća on će susresti udruženja ili tamna i tajna društva, koja su se osnivala pod različitim imenima, ne zato da slave vječnoga, dobrog i svemogućeg Boga, nego da unište njegovo štovanje i da to zamijene sa štovanjem sotone, što je nevjerojatno, ali istinito.
Čitatelj se povijesti neće čuditi, što su zakoniti nasljednici svetoga Petra, na kojem je Isus Krist utemeljio svoju Crkvu, bili ili su to još uvijek predmet mržnje, rugla i odbojnosti svim krivovjercima i nevjernicima, da bi tako iz veće blizine sličili na božanskog učitelja, koji je rekao: “ako su mene progonili i vas će progoniti.” Čitatelj će međutim vidjeti, da istina, koja proizlazi iz povijesti jest ova: Prvi su pape kroz više stoljeća zavrijedili biti uzdignuti na čast oltara, jer su mnogi od njih prolili svoju krv za vjeru. Gotovo svi drugi blistali su uzvišenim darovima mudrosti i kreposti i bili su uvijek spremni naučavati, braniti i posvećivati kršćanski narod, bili su kao i njihovi prethodnici uvijek spremni i život dati da bi posvjedočili za Božju riječ. Zar je važno što je nekoliko papa bilo manje dostojnih na vrhovnoj stolici, na kojoj je i najmanja ljaga preteška? Ta nije li i među apostolima jedan bio opak!? Bog je to dopustio da bi pokazao svoju moć uzdržavanja Crkve držeći čovjeka nepogrešivim u naučavanju, premda je pogrešiv u osobnom djelovanju.
Slika: SlideShare
