Odnos prema povijesti križarskog ratovanja, kakav se razvio 1960. – ih godina i kasnije, bez daljnjega je obilježen premišljanjem velikih zapadnih naroda nad svojom svježe napuštenom ulogom kolonijalnih gospodara prekomorskih zemalja. Križari su, u tom kontekstu, doživljavani kao puka preteča recentnijeg europskog kolonijalizma.
U takvom gledištu, nije bilo mnogo mjesta za promišljanja o sudbini kršćanskih naroda koji su se tijekom stoljeća našli na udaru muslimanskih ekspanzija; onih sudbina gdje geopolitika ubija nečiju djecu, pali nečije kuće, odvodi nečije obitelji u roblje. Doista: da li je bilo tamo na Bliskom istoku ljudi koji su križare iščekivali i dočekivali sa olakšanjem i slavljem; ljudi koji su ih dočekivali kao osloboditelje, a ne kao porobljivače?
Jedna od priča koju u tom kontekstu možemo ispričati, je ona o odnosu Armenaca i križara.
Povijest bilježi da je Armenija 301. godine postala prva kršćanska država na svijetu; kralj Trdat (lat.: Tridates) I. je te godine proglasio našu vjeru državnom religijom – 10 godina prije nego što je rimski car Galerije ukinuo u svojem imperiju zakonsku zabranu (i progon) kršćanstva i 36 godina prije nego što je car Konstantin Veliki bio kršten1. Svetac koji je „poveo narod iz tame u svjetlo Kristovo“ (riječima Pape Benedikta XVI.2) bio je sv. Grgur Prosvjetitelj, zaštitnik Armenije.
Ta je kršćanska zemlja nakon velike bitke kod Manzikerta 1071. godine pala pod vlast Turaka – Seldžuka – sile koja je u kratko vrijeme (1040-1090) zauzela ogromni prostor Perzije sa srednjom Azijom, osvojila Siriju i Mezopotamiju, te bacila Bizant na koljena približivši se sasvim Carigradu3.
I tu počinje naša priča, u kojoj se ovaj narod kršćanskog Istoka povezao sa križarskim vitezovima sa Zapada.
Bizantski („rimski“, kako su Bizantinci sami govorili) car Mihael VII. je 1073. godine uputio pismeni poziv Papi Grguru VII. da na Zapadu prikupi vojsku koja bi pomogla u obrani Istočnog Rimskog Carstva, čije su južne pokrajine redom padale pod turskom sabljom kao snijeg na suncu; i koje je teškom mukom branilo svoje sjeverne granice od snažnog Pečeneškog kanata.4
Organiziranje velikog vojnog pohoda usmjerenog prema Jeruzalemu je potrajalo: križari su kod Konstantinopola prešli u Malu Aziju tek 1097. godine i ušli na seldžučki teritorij (koji je počinjao doista nadomak Konstantinopolu). Seldžuci su bili brzo potučeni, te je bizantski Car Aleksej I. Komnen mogao ući u Niceju.
Križari su odmah potom preko Anatolije nastavili pohod za Jeruzalem, praćen stalnim borbama sa Seldžucima. Odredima cara Alekseja I. ostalo je da uspostave vlast nad većim dijelom Anatolije.
Na putu križara se – na mjestu gdje se dodiruju prostor Male Azije sa Sirijom – našao veliki i iznimno važan lučki grad Antiohija, kojega su uspjeli osvojiti tek nakon opsade koja je trajala od listopada 1097. do lipnja 1098. godine. Na antiohijskom području (danas dio Sirije prema Mediteranu) je potom nastala križarska Kneževina Antiohija, koja je potrajala oko stoljeće i pol, do 1268. godine5(što i nije tako kratko razdoblje, prisjetimo se da npr. Jugoslavija nije potrajala niti upola toliko).
Pod zaštitu križarske vojske dolazi u mjesecima opsade Antiohije veliki broj armenskih izbjeglica. Križari ih uzimaju u zaštitu (i službu), te sklapaju savez sa armenskih knezom Konstantinom – sinom kneza Romana, koji je 1080. – ih uspio održati nezavisnu kneževinu u planinama sjeverno od Antiohije, dijelu stare armenske kraljevine na turbulentnom mjestu dodira Turaka – Seldžuka, Bizanta i Arapa.
Njihov knez Konstantin (armenski Gostandin; sin kneza Romana, vojskovođe armenske kraljevske obitelji Bagradita) je aktivno pomogao u osvajanju Antiohije, a potom i Jeruzalema6, te je i nakon toga ostao čvrsti saveznik križara. U planinskom području sjeverno od Ahtiohije on učvršćuje svoju državu, okupljajući znatno stanovništvo izbjeglo iz Armenije.
Ustvari je armenska kneževina kojom su u savezu sa križarima vladali Romanidi bila tako čvrsta da oni narednih desetljeća šire svoje posjede na obližnje bizantsko područje Cilicije, opustošeno dugotrajnim ratovima sa Arapima i Turcima (muslimanski vjerski zakon propisuje toleranciju prema „kaurskom“ stanovništvu tek nakon što ono prihvati status pokorene raje; stoga je kršćansko stanovništvo u srednjovjekovnim muslimansko – kršćanskim sukobima posve redovno bivalo izloženo pljački, ubijanju i odvođenju u roblje – čak i izvan razdoblja većih vojnih borbi). Bizant nerado gleda na takvo zauzimanje svojeg teritorija, pa širenje kneževine ne prolazi bez sukoba sa bizantskom vojskom7. Područje je, međutim, daleko od glavnih područja Imperija, a problemi sa Turcima odveć veliki, pa Bizant ipak mora trpiti egzistenciju države za „tvrdoglave“ Armence – koji vrhovništvo cara koji stoluje na Bosporu priznaju manje – više samo načelno8. Državotvornost tog azijskog naroda pokazala se i u proteklim stoljećima tako tvrdokornom, da su Armenci čak odbijali poslati svoje izaslanike na „grčke“ koncile Opće Crkve; pri tome, izgleda da Armenska Katolička Crkva svoju nesuradnju sa Rimom (starim u Italiji i novim na Bosporu) čak i nije prakticirala zbog nekakvih dogmatskih pitanja, nego baš zbog želje da se odupre helenizaciji9.
Križari se uspijevaju zbližiti sa Armencima, zapravo već drugi kralj Jeruzalema Balduin I. ima za ženu armensku plemkinju Ardu10. Osobito su Armenci bili glavni oslonac križarima u njihovoj vladavini nad najsjevernijom križarskom državicom Grofovijom Edessom11.
Nakon strašnog poraza koju je vojsci jeruzalemskog kraljevstva nanio Saladin 1187. godine kod Hattina u Palestini, kraljevstvo Jeruzalema je potrajalo još stotinjak godina, držeći u vlasti usko područje uz obale današnjeg Izraela i Libanona (od Jaffe, preko Bejruta do Tripolija). Godine 1302. god. je slavno križarsko kraljevstvo izgubilo zadnji posjed na azijskoj obali Arvad (otok bez izvora vode Ruad, jedini nastanjeni otok u današnjoj Siriji). Ostao je u njegovoj vlasti samo Cipar – gdje se povuklo i plemstvo, i dio puka Jeruzalemskog kraljevstva12. Cipar su kraljevi iz dinastije Lusignan držali duboko u 15. stoljeće, da bi vlast nad njime 1489. godine preuzela Venecija. Naposljetku su Turci 1570. god. preuzeli i taj otok nastanjen (u to vrijeme) isključivo kršćanima13.
Pad Jeruzalema nije izravno pogodio armensku državu u Ciliciji: knez Leon (armenski: Levon) II. predano pomaže Treći križarski pohod14, te koristi dolazak (zapadnog) svetorimskog cara Fridrika Barbarosse da 1198. godine primi kraljevsku krunu. Taj je armenski vladar tijekom svoje dugotrajne vladavine (1187. – 1219. godine) ratujući sa Arapima i Turcima dodatno proširio svoje kraljevstvo; 1195. godine postigao je i proglašenje unije Armenske Katoličke Crkve sa Rimom15. U svojoj državi daje znatne posjede križarskim vitezovima ivanovcima i teutoncima – osiguravši tako na najčvršći način njihovu stalnu vojnu pomoć. Godine 1210. ženi se princezom Sybillom de Lusignan, kćerkom jeruzalemsko-ciparskog kralja Amalrika II16.
Pod zaštitom Leona II. na kneževsko prijestolje u križarskoj Kneževini Antiohiji na nekoliko godina sjeda njegov nećak (tj. sina princeze Alise, rođene sestre Leona II.) Raymond-Roupen de Poitiers. Mlada kćerka Leona II. i Sybille de Lusignan Izabela (armenski: Zabel) I. postaje kraljicom (jer nije iza Leona II. ostao muški nasljednik); dinastički sukob se rješava na način da Izabela sklopi 1223. god. brak sa princem Filipom – sinom križarskog vladara Antiohije Bohemonda IV.17 18
Dinastičkih brakova između armenske kraljevske kuće i križarskih vladara bilo je i dalje. Naposljetku 1342. biva Guy de Lusignan, sin princa Amalrika de Lusignana (jedan od sinova ciparskog kralja Hugha III.) i armenske princeze Izabele (kćerke armenskog kralja Leona III.) prihvaćen od armenskog plemstva za kralja Armenije. Guy de Lusignan kraljuje pod imenom Konstantin I. i prvi je od tzv. latinskih kraljeva Armenije. Kraljevi iz dinastije Lusignan pokušavaju latinizirati Armensku Crkvu, međutim ne uspijevaju privući novi veliki križarski pohod iz Europe, te naposljetku zadnji armenski kralj Leon (armenski: Levon) V. de Lusignan 1375. godine gubi kraljevstvo u ratu sa egipatskim Memelucima18.
Tako su Armenci – 277. godina nakon uspostave savezništva sa križarima – izgubili svoju državu, koju su – na sjevernom obodu njihovog etničkog područja, koji je teritorij početkom 19. stoljeća bila zauzela Rusija – ponovo zadobili tek u XX. stoljeću.
Poslije smrti Levona V. 1396. prelazi naslov „kralja Armenije“ na njegovog rođaka Jakova I. Ciparskog – koji međutim u Ciliciji drži pod svojom vlašću jedino snažnu tvrđavu na sićušnom otočiću Korikos. Kada 1402. godine Turci (ne anadolijski, nego srednjoazijski, pod vodstvom Timura, osnivača Timuridskog Carstva) od Arapa preotimaju Ciliciju, oko 30.000 bogatijih Armenaca je izbjeglo iz Cilicije na Cipar, pod zaštitu svojega kralja.19
Europa nije na Bliski Istok tijekom narednih stoljeća poslala novi križarski pohod, umjesto toga Turci prodiru sve dalje na Zapad; 1526. godine osvaja sultan Sulejman Veličanstveni mađarsku prijestolnicu Budim, a izgleda da se njegovoj opsadi 1529. godine Beč bio odupro samo zahvaljujući oštroj zimi20. Širenje Turske na zapad kršćanska vojska zaustavlja tek 1683. godine, kada Turci po drugi put pokušavaju osvojiti Beč.
Armenci su u samoj Ciliciji činili oko polovine stanovništva, sve do I. svjetskog rata21. Kraj armenske prisutnosti na vjekovnom armenskom području (istok današnje Turske), naposljetku je donio moderni sekularni turski nacionalizam, koji je 1915. godine nad Armencima proveo prvi od modernih genocida22. Strašna tema genocida nad Armencima zaslužuje poseban članak.
Otok Korikos, zadnje armensko/križarsko uporište u Ciliciji:
Dario Čehić
Karta: Sémhur
Slika otoka Korykos: Artaxiad
1 Catholic Encyclopedia,http://www.newadvent.org/cathen/07023a.htm
3 Catholic Encyclopedia, http://www.newadvent.org/cathen/04543c.htm
4 Catholic Encyclopedia, http://www.newadvent.org/cathen/04543c.htm
6 Bizantski car Ivan II Komnen u velikom pohodu 1137. godine zauzima većinu gradova u Ciliciji i zarobljuje kneza Levona I. sa njegovom obitelji. Levon I. biva u bizantskom zatvoru ubijen, ali njegov sin Toros II uspijeva pobjeći i 1141. godine pokreće u Ciliciji rat protiv bizantske vojske. Sukob s Bizantom postaje za njegovih nasljednika nevažan, jer anadolski Turci iz sultanata u Ikoniju (turski još zvanog „Rum Devleti“, tj. „Rimsko kraljevstvo“) osvajaju 1240. godine široko područje sa sjedištem u mediteranskom gradu Antalayi (to je današnje tursko ime, grči naziv je Attaleia) – te prestaje teritorijalni kontakt između Cilicije i Bizanta.
7 Wolff, R. l.; Hazard, H. W., Editor, „The later Crusades, 1189-131 (A History oft he Crusades, volume II) University of Wisconsin Press, 1969, str. 638, http://digicoll.library.wisc.edu/cgi-bin/History/History-idx?type=header&id=History.CrusTwo&isize=M
8 http://www.armeniancatholic.org/inside.php?lang=en&page_id=23
9 Od njihove četiri kćerke, jedna je postala utjecajna opatica, dvije su se oženile sa križarskim vladarima Tripolija i Antiohije, a četvrta – kraljica Melisenda – sa Fulkom od Anžua (koji je, inače, bio pastorak francuskog kralja Filipa I.). Iz braka kraljice Melisende (koja je poluarmenka dugo vladala Jeruzalemom kao regentica) i Fulka potekao je Balduin III. Jeruzalemski – kralj koji je križarsku državu toliko ukorijenio u Levant, da je za ženu uzeo Teodoru Komnenu, nećakinju bizantskog cara Manuela I.
10 znatan teritorij na granici današnje Turske, Sirije i Iraka, kojim su Križari vladali od 1098 – 1150 godine
11 Povjesničari računaju da je u križarskom Jeruzalemskom kraljevstvu bilo 15 – 25% „Franaka“; ovi su zapadni kolonisti bili međutim u dobroj mjeri izmiješani sa lokalnim stanovništvom, uključujući i Armence. „Franci“ su bez iznimnke obitavali u naseljima gdje su od prije križarskih ratova pretežno živjeli kršćani – što je ubrzavalo njihovo miješanje sa domicilnim stanovništvom.
12 Nakon dvadesetjednogodišnje opsade Kandije na Kreti, uspjeli su 1669. godine Turci osvojiti i Kretu, zaokruživši time svoje stoljetno nastojanje da ostvare potpunu kontrolu nad Grčkom.
13 1189. – 1192. godine. Pohod – u kojemu su osobno sudjelovali (njemački) car Fridrik Barbarossa, francuski kralj Filip II., engleski kralj Rikard (Lavljeg Srca) i mađarski prijestolonasljednik Geza je bio prilično uspješan, ali ipak nije uspio vratiti Jeruzalem pod vlast kršćana.
14 Catholic Encyclopedia, http://www.newadvent.org/cathen/01736b.htm Ta je unija imala jači utjecaj samo u Ciliciji, te je pod turskom vladavinom posve prestala.
15 Wolff, R. l.; Hazard, H. W., Editor, op. cit., str. 650
18 Majka zadnjeg armenskog kralja je bila Soldana, kćer gruzijskog kralja Jurja V. Nakon sužanjstva u Kairu, uzeo je Lava V. 1382. god. pod zaštitu kralj Kastilje (koji je Lavu V. dodijelio titulu Gospodara Madrida i prihod od 150.000 zlatnih maravedija). Lav V. je umro je 1393. godine u Parizu, pokušavajući dogovoriti novi križarski pohod.
22 Zajednička deklaracija Njegove Svetosti Ivana Pavla II i Njegove Svetosti Karekina II u Sv. Etchmiazdinu, 27. rujna 2001.,
