Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Može li Crkva otpasti od vjere?

Kategorija: Autoritet Crkve

(…i zašto je protestantizam nužno pogrešna vjera)

Unatoč svim međusobnim nesuglasicama, svim nekatoličkim crkvama i zajednicama jedan je stav zajednički, a to je da Katolička crkva više ne drži apostolsku vjeru te ne može postavljati zahtjev da se ostane njezinim članom. Drugim riječima, Crkva je navodno od izvorne vjere u jednom trenutku otpala, i pravu vjeru treba tražiti negdje drugdje – u vlastitoj zajednici koja tu vrijednost prisvaja sebi, ili u neprestanom reformacijskom procesu koja teži nekoj budućoj obnovi izvorne vjere. Različite su jedino interpretacije kada bi do tog prekida došlo. Za starokatolike, on se dogodio proglašenjem dogme o papinoj nezabludivosti. Za pravoslavce, prisvajanjem papinog primata. Obje ove crkve još tvrde da drže kontinuitet sa izvornim i višestoljetnim naukom povijesnog kršćanstva. Protestanti, pak, smatraju da je do masovnog otpada došlo negdje u 4. st., pošto je kršćanstvo steklo slobodu vjeroispovijesti u Rimskom Carstvu. Tada bi se navodno kršćanstvo liberaliziralo i tako u sebe uvuklo brojne elemente poganskih religija koji će ga posve iskriviti; i zato je potrebno ponovno ga reformirati, odnosno vratiti na prijašnje stanje.

U ovome članku osvrnut ćemo se na tu protestantsku teoriju, i dokazati zašto je ona ne samo povijesno-činjenično posve pogrešna, nego i, uzevši u obzir vrijednost kršćanske objave, apsolutno nemoguća. Te istovremeno, utvrditi ono temeljno načelo, da kršćanstvo nikad ne može upasti ni u temeljni ni u potpuni otpad od vjere, već da se njegova bit mora nužno održati kroz sve vjekove.

Krenimo najprije u analizu materijalne strane ovoga pitanja, tj., povijesno-činjeničnu stvarnost. U čemu bi se, prema protestantskoj kritici, sastojalo to temeljeno zastranjenje od kršćanske vjere? Radilo bi se, u najvišem načelu, o uvođenju posrednog sustava u odnosima između Boga i čovjeka. Kao što smo već izložili u tekstu ‘Sekundarni spasitelji u Bibliji‘, ono je temeljna postavka reformacijskog pokreta, proizašla iz Lutherovih nominalističkih filozofskih svjetonazora – prema kojima se opći pojmovi očituju u iskustvenom svijetu samo nominalno, a ne realno, te nema posredne veze sa metafizičkom zbiljom. Tako čovjek treba uvijek ostvarivati neposredni odnos s Bogom, a svaki eventualni posredni faktor je u najboljem slučaju samo konvencionalan i praktične, neobjektivne naravi. Drugim riječima, kada govorimo o sakramentima kao milosnim sredstvima, o svećeničkoj i pastirskoj službi po kojoj se posvećuje i upravlja Božji narod, o čovjekovoj ulozi u procesu spasenja – sve su to samo ljudski ustanovljeni elementi koji mogu ali i ne moraju služiti kršćaninu, ovisno o subjektivnoj situaciji zajednice. Tako sakramenti ne bi bili božanski ustanovljeni vidljivi znakovi koji sadrže i prenose milost, nego samo obični znakovi koji hrane vjeru, a čovjek se opravdava pred Bogom samo vjerom (sola fide) – i to ne da se opravdava i posvećuje uistinu, nego ga Bog takvim samo nominalno proglašava, dok on ispod tog plašta koji ga prekriva ostaje i dalje grešnik (simul iustus et peccator). Čovjeka ne opravdava krštenje, nego nominalni čin ispovijesti vjere, dok je krštenje samo znak već postignutog opravdanja. Isto tako, ni sakrament Euharistije ne sadrži stvarno Isusovo tijelo i krv, nego je običan znak koji samo nominalno upućuje na Isusa, i nema Misne žrtve u kojoj se uskrsli Krist kao Veliki Svećenik ovdje i sada uprisutnjuje, kao ni žrtvenog svećenstva, nego se mi opet samo nominalno i duhovno prinosimo, a euharistijski skup vodi konvencionalno odabrani predsjedatelj zajednice koji nema nikakve veće duhovne ovlasti od ostalih. Jednaka je situacija i kad govorimo o čovjekovom pristupu objavi – ona se svodi samo na nominalni faktor, tj. zapisanu riječ – sv. Pismo, dok stvarno uprisutnjenje te Božje riječi, ili sv. Predaja kao živi faktor, nema pravu vrijednost. Čovjeku opet ne treba nikakav posrednik nominalno promatranoj Božjoj zbilji – on je pozvan potpuno samostalno i slobodno tumačiti zapisanu Božju objavu, i ništa ga u tome ne može uvjetovati. Uklanja se ikakav stvarni objektivan ljudski učiteljski faktor – jer kao što smo rekli, crkveni službenici nemaju nikakve veće ovlasti i proizlaze iz pukog dogovora vjernika, kako u bogoslužnim pitanjima, tako i u učiteljskim, i njihovi stavovi vrijede samo ukoliko se slažu sa vlastitima.

Prema protestantima, sve ove značajke činile su bit kršćanstva u prva tri stoljeća, da bi stjecanjem javne slobode došlo do kompromisa sa svijetom i degeneracije, te predstoji revolucijom vratiti kršćanstvo u to izvorno, autentično stanje. No, je li doista tako, i što nam govori povijesno-činjenična stvarnost? Imamo li ikakve potvrde od eminentnih crkvenih teologa, svjedoka vjere i drugih mjerodavnih izvora da sakramenti ne sadrže stvarnu i djelotvornu milost, već da su obični znakovi, i da se čovjek spašava samim činom vjere, da Isus nije stvarno prisutan u Euharistijskoj žrtvi, da ne postoji ministerijalno svećenstvo, da se Božja objava svodi na pisanu riječ koju je svatko pozvan posve slobodno tumačiti, da se vjerski život oblikuje neovisno od predaje Crkve? Ne samo da nemamo, već naprotiv, apostolski oci, crkveni oci, i kršćanski izvori prvih triju stoljeća svjedoče upravo u prilog vjerovanja koja će kasnije biti eksplicitno potvrđena na crkvenim saborima i koja prepoznajemo kao službeni nauk Katoličke crkve1. Pa ni u kasnijim stoljećima, kada bi se dogodio navodni otpad od vjere, nemamo nikakve kritičke reakcije na sporne nauke, a koje bi, da je protestantski koncept kršćanstva prethodno prevladavao, zasigurno morale postojati. Ili drugim riječima, kao što i sami protestanti implicitno priznaju, mi od 4. st. kada se, prema njima dogodilo navodno zastranjenje od vjere, pa sve do 14. st. i pojave Johna Wiclifea i valdenza, koje protestanti smatraju (s pravom) vlastitim pretečama, izuzev fragmentarnih i kratkotrajnih pokreta ikonoklazma2 i Berengara iz Toursa3 (koji nisu zastupali sve protestantske stavove), nemamo nijedan pokret ili skupinu koja bi održala vjeru kakvu promiče protestantizam!

I tu dolazimo do formalnog argumenta. Ne samo da kršćanstvo nije, nego ono, vjerujemo li u istinitost Božje objave, ni teoretski ne može otpasti od vjere. Isus je poslao Duha Svetoga  kojemu je povjerio vodstvo Crkve (Mt 28,20; Iv 20, 21-23), tako da će ona uvijek očuvati pravi nauk i sredstva milosti koja će kršćane voditi prema vječnom spasenju (Iv 14, 16-18. 26; 16, 12-14). Tvrditi da nije tako, da je Crkva kroz jedno čitavo tisućljeće bila u otpadu od prave vjere, značilo bi de facto reći da kroz čitavo razdoblje Crkvu nije vodio Duh Sveti, nego da je ona vodila kršćane u zabludu, krivovjerje i propast, te da su je sile paklene nadvladale (Mt 16,18). Tj., to bi Isusa učinilo lašcem i potpuno uništilo vrijednost kršćanske objave.

Sv. Pismo doduše govori na nekoliko mjesta o mogućnosti masovnih otpada od vjere (2 Sol 2, 2-4; 1 Tim 4, 1-3; 2 Tim 4, 3-4; 1 Iv 4, 1-3), dotle da će se među same pastire uvući zablude koje će duboko štetiti duhovnom životu Crkve (Lk 20,7; Dj 20, 29-31; 2 Pt 2, 1-3). Međutim, ti otpadi bit će samo djelomični, nikako potpuni, a kamoli još k tome i do te mjere dugotrajni da bi Crkvu paralizirali za čitavo tisućljeće. To bi bilo u posvemašnjoj suprotnosti s Isusovim obećanjem da će Crkva neprestano po Duhu Svetomu rađati svoju djecu za nebeski život.

Činjenicu da protestantizam nema svog uporišta ni u ranokršćanskom razdoblju te da je s kršćanstvom nespojiva teza o tisućljetnom otpadu od vjere priznali su brojni eminentni obraćenici na katoličanstvo, poput bl. kardinala Johna Henrija Newmana, F. Fabera, te recentno S. Hahna, D. Armstronga, A. Jonesa, T. Staplesa, J. Akina i brojnih drugih protestantskih pastora i vjernika. Oni su eksplicitno priznali onu svijest koja je prisutna u svakom kršćaninu, da Crkva o kojoj čitamo u sv. Pismu mora biti supstancijalno identična Crkvi svakog drugog razdoblja – kako drugog i trećeg, tako i četvrtog, i sedmog, i jedanaestog, i dvadeset i prvog i svakog drugog vijeka. Ta Crkva i ta apostolska vjera, što se jednostavnom povijesnom metodom spoznaje, supstancijalno je bila, jest i bit će opstojna u Katoličkoj crkvi, dok će sve ostale zajednice ostati samo ljudske inovacije, različite od identiteta one Crkve koja je proizašla iz probodenog Kristovog boka na križu.

Goran Kovačević

 



1 S obzirom da načelnom okviru ovoga teksta ne bi pristajalo iscrpno izlagati dokaze o svim ovim pojedinačnim pitanjima, oni će biti pruženi u zasebnim člancima.

2 Ikonoklastički pokret nastao je u 8. st. pod utjecajem islama, i zabacivao je štovanje ikona. Osuđen je na Drugom nicejskom saboru 787. god. [DH 600-603].

3 Berengar iz Toursa osporavao je stvarnu Kristovu prisutnost u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Njegov nauk osuđen je na Sinodi u Rimu 1059. god. [DH 690].

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.