Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Pravoslavni i vjera u Čistilište: nauk o „vazdušnim mitarstvima“

Objavljeno: 28. srpnja 2011.
Kategorija: Pismo i Predaja

Pravoslavni će u principu reći da ne prihvaćaju dogmu u Čistilištu – naime oni prihvaćaju kao obvezujuće jedino dogme iz prvog tisućljeća. Na pitanje da li se mole za duše mrtvih odgovoriti će, pak, pozitivno. Na pitanje vjeruju li u molitvu u postojanje „nečega“ što sliči na Čistilište, odgovor će uglavnom ovisiti o „ekumenskoj nastrojenosti“ pravoslavca kojega pitate.

U ovom članku izložiti ćemo stoga nauk o tzv. „vazdužnim mitarstvima“, koji u istočnoj tradiciji zauzima ono mjesto, koje na kršćanskom zapadu zauzima nauk o Čistilištu.

Učeći o pravoslavnoj vjeri, učimo ujedno i o katoličkoj.

 

 

 

Sadržaj: 

1. Uvod
 
2. Geopolitika
 
3. Pastoral
 
4. „Vazdušna mitarstva“
 
5. Nesuglasice među pravoslavcima
 
6. Marko Efeški
 
7. Vidljivi i nevidljivi raskoli i jedinstva (umjesto zaključka)
 
  
 
1. Uvod
 
Za početak moramo znati da će pravoslavci uglavnom militantno odbaciti mogućnost da oni vjeruju u Čistilište. Najprije zato što je to dogma iz 15. stoljeća (a pravoslavni ne priznaju da bi Crkva valjano proglasila neke dogme nakon Nicejskog koncila iz 787. godine). Oni najnačitaniji mogu se pozvati na izlaganje sv. Marka Efeškoga na koncilu u Firenci (gdje je i proglašena dogma o Čistilištu); Marko je bio turski podanik, pa si je mogao dopustiti da – usprkos jasnoj želji na Koncilu prisutnog bizantskog cara da se izglade nesporazumi s „Latinima“ – javno kritizira neka izlaganja kardinala Cesarinija o Čistilištu(1).
 
E sada, da bismo saznali da li pravoslavci dijele s katolicima vjeru u Čistilište (ili je ne dijele) moramo najprije ustanoviti što je sadržaj katoličke vjere u toj stvari. 
 
Jedan lijepi primjer katoličke vjere u Čistilište, nalazimo u spisu o muci sv. Perpetue iz 203. godine. Sveta Perpetua opisuje kako joj se u zatvoru ukazao u viziji pokojni brat Dinokrat „kako izlazi iz mračnog mjesta, gdje je bilo još nekoliko drugih, i bio je vrlo suh i žedan, izgledajući prljavo i blijedo, te sa ranom na licu koju je imao u vrijeme smrti. Dinokrat je bio moj brat koji je jadno od bolesti umro u dobi od sedam godina – te mu je lico bilo tako izjedeno od raka, da je njegova smrt izazivala u ljudi gađenje. Za njega sam se molila, i između njega i mene bio je veliki razmak, tako da nijedno od nas nije moglo prići drugome. K tome, na mjestu gdje je bio Dinokrat, bio je zdenac pun vode, sa rubom višim od dječakovog stasa … zbog visine ruba, on nije mogao piti. I bila sam uznemirena, znajući da moj brat pati. Ali sam vjerovala da će mu moja molitva pomoći u njegovoj patnji; i molila sam za njega svaki dan … Tada, jednog dana kojega smo ostavljeni u okovima, ovo mi je bilo pokazano. Vidjela sam to mjesto koje sam ranije vidjela kao mračno, kako je sada svijetlo; i Dinokrata, sa čistim i lijepim tijelom, nalazio je osvježenje. I ondje gdje je bila rana, vidjeh ožiljak, i zdenac kojega sam ranije promatrala, vidjeh sada sa rubom sniženim baš do dječakovog struka. i Netko je neprestano povlačio vodu iz zdenca, i pokraj ruba bio je kalež napunjen sa vodom, i Dinokrat si ga je privukao i počeo piti iz njega, i kalež se nije praznio. I kada je bio zadovoljan, on je otišao od vode da se radosno igra, na način kako to čine djeca. Tako sam razumjela da je bio premješten sa mjesta kazne.“ (2) 
 
O ovakvim (simboličkim) vizijama Čistilišta, izvješćuju tijekom stoljećima mnogi sveti, i katolički biskupi stoljećima daju „imprimatur“ da se u sadržaj takvih mističnih „privatnih objava“ smije vjerovati. To još nije i sadržaj dogme; naime, onoga u što katolik mora vjerovati. Recimo da je to sadržaj pučke vjere, koja nije službeno obvezna – makar ne vjerujem da ćemo pronaći nekog katoličkog sveca koji bi prigovarao simbolici iz vizije sv. Perpetue.
 
Katekizam Ivana Pavla II. iz 1992. u toč. 1030. upozorava da Čistilište nije mjesto, nego stanje kojem su podvrgnuti oni koji su umrli u prijateljstvu s Bogom, te su sigurni u svoje vječno spasenja, ali nisu prije smrti bili posve čisti od grijeha. U daljnjim točkama se nastavlja: (1030) „To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva Čistilištem. Nauk vjere s obzirom na Čistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom i Tridentskom saboru. Crkvena predaja, pozivajući se na neka mjesta Svetog pisma, govori o čistilišnoj vatri: Što se tiče nekih lakih pogrešaka, treba vjerovati da prije općeg suda postoji čistilišna vatra, prema onome što potvrđuje Onaj koji je Istina, govoreći da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga neće biti oproštena ni na ovom ni u budućem svijetu (Mt 12,31). Prema toj pouci možemo zaključiti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u budućem svijetu. (1032) Taj se nauk također oslanja na molitvenu praksu za pokojne, o čemu govori Sveto pismo: “Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi” (2 Mak 12,46). Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da ce naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.“
 
Ove zadnje tri rečenice (od „Pružajmo im pomoć“ dalje) su iz pera Sv. Ivana Zlatoustog, Carigradskog patrijarha s kraja IV. stoljeća i jednog od 33 sveta crkvena naučitelja.
 
I dakle, vjeruju li pravoslavni u ono što piše sv. Ivan Zlatousti. Da, reći će oni, ali ne prihvaćamo katoličku dogmu o Čistilištu.
 
Pogledajmo zašto.
 
2. Geopolitika
 
Pravoslavni, dakle, ne prihvaćaju dogmu o Čistilištu, jer se o Čistilištu nije raspravljalo na koncililima održanima u prvom tisućljeću; dogme iz drugog tisućljeća pravoslavni naprosto ne prihvaćaju.
 
Ubrzo nakon sklapanja Unije u Firenci, Carigrad je 1453. pao pod vlast turskog sultana, koji je odmah preuzeo prerogative kršćanskog cara u imenovanju patrijarha, pa je lijepo zamolio da se Unija iz Firence službeno raskine. Mehmed II. je novopostavljenog patrijarha Genadija II – kojega je očito odabrao jer je do tada mnogo pisao protiv „Latina“ – postavio za „etnarha“ svih pravoslavaca u svojem carstvu(2), ujedno uvodeći ponižavajući običaj (koji se održao sve do 20. stoljeća) da sultan ili veliki vezir novoizabranom pravoslavnom patrijarhu predaje pastirski štap i biskupski ogrtač(4). Pravoslavni do danas (uglavnom) postupaju prema geopolitičkoj prosudbi sultana Mehmeda II: kršćanski Istok i kršanski Zapad moraju ostati odijeljeni. Da bi takva odijeljenost Crkve u savjesti pravoslavne hijerarhije i puka mogla izgledati opravdanom, već stoljećima pravoslavni teolozi uspijevaju pronaći poneki razlog da optuže katolike za herezu.
 
Dobro sad, pravoslavci ne prihvaćaju da je dogma ono što je formulirano u Firenci tek 1439. godine. Nije to znači, niti za katolike u Firenci 1438. godine bila dogma – ali su očito u to katolici vjerovali, kada su godinu dana kasnije to dogmom proglasili (zajedno sa svim onim pravoslavnim episkopima, koji su nazočili proglašavanju zaključaka koncila i uskliknuli: „To je vjera naša, to je vjera Crkve“). Pa napokon, vjeruju li pravoslavci danas onako, kako su katolici vjerovali 1437. godine?
 
Zacijelo vjeruju. 
 
Pogledajmo kako.
 
3. Pastoral
 
Za početak, skrenimo sa geopolitike na pastoral: Na stranici Srpske pravoslavne crkvene opštine Lucern imamo lijepi tekst (5) o kultu umrlih. Paroh nam je priskrbio napis koji sadrži cijeli niz prekrasnih pravoslavnih običaja vezanih uz umiruće i umrle. 
 
Potiče se vjernike da kod umirućeg zapale svijeću (prije smrti): „Sveća i njena svetlost simvolišu samoga Hrista koji je svetlost i koji osvetljava put duši svakoga čoveka koji u njega veruje. U narodu se smatra za veliku kaznu i prokletstvo ako neko umre bez sveće.“. Svijeća se po mogućnosti stavlja umirućem u ruke. Tada, ili prije toga, obavi se opraštanje, koje „se vrši na sledeći način: Bolesnik pozove one, za koje smatra da se o njih ogrešio, i jedan po jedan prilaze postelji.  Onda bolesnik govori: Oprosti mi, brate’ (kaže ime, obično kaže i koji greh oseća na duši). Ovaj skine kapu, lagano se pokloni prema bolesniku i govori: ‘Bog da ti oprosti i ovoga i onoga sveta’.” (Ovo je tako lijep običaj, da ću i ja osobno pokušati štogod slično organizirati kada se približi moja smrt.) Pogreb bi trebao biti dan poslije smrti; prije pogreba održi se molitva za umrlog: “Opelo je molitva u kojoj se sveštenik moli za pokoj duše pokojnika, i za oproštaj grehova njegovih koje je kao čovek u životu učinio.“ „Kada se opelo završi, najpre rodbina, a zatim svi ostali celivaju pokojnika ili ikonu i krst koji stoje na pokojnikovim grudima. Celivanje se vrši tako, što se polako prilazi kovčegu, i kad se dođe do njega, zastane se, prekrsti i pokloni, pa se onda celiva pokojnik, i tiho se kaže: ‘Bog da mu dušu prosti’“. I nakon pogreba se moli za pokojnoga; „Od svih molitava za umrle koje crkva propisuje posle opela, najvažniji je četrdesetodnevni pomen ili parastos. Po učenju crkve, u četrdeseti dan posle smrti, duša čovekova izlazi pred Božiji sud. Najbolje je ako se taj parastos vrši tačno u četrdeseti dan, a ako je nemoguće, onda je dobro u subotu koja pada pre toga dana. Zašto subota? Subota je dan koji je crkva posvetila mrtvima, kada se posebno molimo za pokoj njihovih duša i kada izlazimo na groblja…. Posle šest meseci i jedne godine, takođe se mogu vršiti molitve, odnosno parastosi za umrle.“
 
Lijepo, u svakom slučaju. Interesantno je opaziti gdje se u govori da „po učenju crkve, u četrdeseti dan posle smrti, duša čovekova izlazi pred Božiji sud“. Ovo, naravno, nije dogma; utvrdili smo već da pravoslavni nemaju dogme o molitvama za pokojne, nego se naprosto mole za pokojne. 
 
Evo i jedne lijepe pravoslavne molitve za mrtve: „Pomeni, Gospode, oce i braću našu usnule u nadi na vaskrsenje u život večni, i sve upokojene u pobožnosti i veri, i oprosti im svako sagrešenje, hotimično i nehotimično, što sagrešiše rečju, ili delom, ili mišlju. I useli ih u mesta svetla, u mesta svežine, u mesta odmora, odakle odbeže svaka muka, žalost i uzdisanje, gde gledanje lica Tvoga veseli sve od veka svete Tvoje. Daruj im carstvo Tvoje i učešće u neiskazanim i večnim Tvojim dobrima, i naslađivanje u Tvom beskonačnom i blaženom životu. Jer si Ti život, i vaskrsenje i pokoj usnulih slugu Tvojih, Hriste, Bože naš, i Tebi slavu uzašiljemo sa bespočetnim Tvojim Ocem i Presvetim, i Blagim, i životvornim Tvojim Duhom, sada i uvek i u vekove vekova. Amin.“ (6)  
 
Pa odakle, onda, ova pastoralna praksa?
 
Da vidimo i to.
 
4. „Vazdušna mitarstva“
 
(Srpska) Pravoslavna Crkva, tako, dopušta vjerovati u sadržaj npr. izvješća „Žitija Vasilija Novog“(7) (8), gdje se navodi da se taj svetac 940. (četiri godine prije svoje smrti) godine mnogo molio za svoju učenicu sv. Teodoru Carigradsku, koja je bila netom umrla. 
 
Izvorni pisac „žitija“ monah Grgur (Grigorije), imao je viđenje sv. Teodore, koje je iskoristio da se raspita o događajima nakon smrti. „On je upita, kako se razluči od tela, kako prežive muku smrtnu, šta na smrtnom času vide, i kako prođe mimo duhova u vazduhu. A ona mu stade kazivati…“ I onda slijedi opis „vazdušnih mitarstava“ (to bi se dalo prevesti kao „zračne carinarnice“, termin je uzet iz Ef 4,12), koji je trajao 40 dana, u našem Zemaljskom vremenu. Od „mitarstava“, možemo prenijeti opis prvoga: „Dok smo putovali sa zemlje ka nebu, sretoše nas najpre vazdušni dusi prvog mitarstva. Na prvom mitarstvu se istražuju gresi, učinjeni rečima ljudskim, rečima praznim, besmislenim, ružnim, nepromišljenim. I mi odmah zastadosmo tamo. I đavoli izneše knjige, u kojima behu zapisane sve moje reči, koje sam izgovorila od mladosti: sve što sam ma kad progovorila nepotrebno, i glupo, a naročito sve što sam ružno govorila, i šale iz mladosti, i smeške, što je uobičajeno kod mladeži. Videh tamo zapisane sve moje lude reči, nepristojne razgovore, svetovne bezobrazne pesme, neumesne usklike, smejanja i kikotanja. I đavoli me optuživahu zbog toga, ukazujući vreme i mesta i lica, kada sam, gde i sa kim tašte razgovore vodila, i rečima svojim gnevila Boga, a nisam to upisivala sebi u greh, niti ispovedila duhovnom ocu, niti se kajala. Videći to, ja sam ćutala kao nema, nemajući šta da odgovorim zlim dusima, jer su me s pravom optuživali. Samo sam se čudila u sebi, kako to oni nisu zaboravili, a prošlo je toliko godina, i ja sam sve to davno zaboravila, da mi ni kasnije na um padalo nije. A oni mi sve to potanko i podrobno izlagahu kao da sam danas to govorila. I ja se prisećah da je sve to bilo tako. I dok sam ja postiđena ćutala, i ujedno drhtala od straha, sveti Anđeli koji su me vodili izneše nasuprot tim mojim gresima nešto od mojih kasnijih dobrih dela, nedostatak dopuniše od dara prepodobnog Vasilija, oca mog, te me otkupiše, i mi krenusmo naviše.“ Dalje ima: „Putujući tako, sveti Anđeli govorahu među sobom: Vaistinu veliku pomoć ova duša ima od ugodnika Božjeg Vasilija. Da joj njegovi podvizi i molitve ne pomažu, ona bi mnogo propatila prolazeći vazdušna mitarstva.“ Dalje objašnjavaju sveti anđeli: „koji su milostivi i milosrdni, i čine dobra ništima i ubogima i nevoljnima, ti lako dobijaju od Boga oproštaj grehova svojih i prolaze mitarstva bez muke, radi milostinje svoje … Svakome hrišćaninu na svetom krštenju Bog dodeljuje anđela čuvara, koji nevidljivo čuvajući čoveka, upućuje ga na svako dobro delo i danju i noću u sve dane života njegova sve do samrtnog časa, i zapisuje sva dobra dela njegova što učini u ovom životu, da bi dotični čovek dobio od Gospoda milost i večnu nagradu u carstvu nebeskom. Isto tako i knez tame, želeći da sav rod ljudski odvuče u svoju pogibao, određuje po jednog zlog duha svakome čoveku, koji stalno prati čoveka, motri na sva njegova zla dela, na koja ga lukavstvima svojim i bodri, i skuplja sve zlo što čovek učini. Zatim sve te grehe čovekove odnosi odgovarajućim mitarstvima, gde se svaki greh zapisuje, te su tako svima vazdušnim knezovima poznati svi gresi svih ljudi po celome svetu. I kad se duša razluči od tela, i hita da uziđe na nebo k Tvorcu svom, tada je oni nečastivci sprečavaju, pokazujući zapisane grehe njene. I ako duša ima više dobrih dela nego grehova, oni je ne mogu zadržati. Pronađu li pak kod nje više grehova nego dobrih dela, oni je zadržavaju za vreme, i zatvaraju u tamnicu neviđenja Boga, i muče je, ukoliko im sila Božja dopušta da je muče, sve dok ta duša molitvama Crkve i milostinjama svojih bližnjih ne bude iskupljena. Ako se pak koja duša nađe toliko grešna i odvratna Bogu, da joj nema nade na spasenje, već je večna pogibao očekuje, oni je odmah nizvode u bezdan, gde je i njima spremljeno mesto za večne muke, i tamo je drže do drugog dolaska Gospodnjeg, posle koga će se ona sa telom svojim zajedno sa njima mučiti u paklu ognjenom.“ U viđenju sv. Bazilija (tj. Vaslija, u ovom tekstu na srpskom) govori sv. Teodora od 20 „carinarnica“, za razne vrste grijeha. Teodora dalje pita anđele: „Gospodo moja, da li svi hrišćani prolaze ova mitarstva? I nije li moguće da čovek prođe ovuda bez istjazavanja i straha koji bivaju na mitarstvima? Sveti Anđeli mi odgovoriše: Nema drugog puta za duše vernih što ulaze na nebo; sve one prolaze ovuda, ali ne bivaju sve tako istjazavane kao ti, već samo slični tebi grešnici, koji su nepotpuno ispovedali svoje grehe, stideći se i skrivajući pred duhovnim ocem svoja sramna dela. A oni koji istinski ispovede sva svoja zla dela, i žale i kaju se zbog učinjenih zala, njima se gresi milosrđem Božjim na nevidljiv način brišu. I kad takva duša dolazi ovamo, vazdušni islednici otvaraju svoje knjige, ali ništa ne nalaze zapisano protiv nje, i ne mogu da joj učine nikakvu pakost, niti da je uplaše, i duša radujući se ulazi k prestolu blagodati. I da si ti potpuno i istinski ispovedila sve svoje grehe, i dobila razrešenje, ne bi bila ovako strašno istjazavana na mitarstvima. Ali tebi pomaže to, što si davno prestala da smrtno grešiš, i što si ostale mnoge godine svoga života provela u vrlinama; no naročito ti pomogoše molitve prepodobnog oca Vasilija kome si svim srcem mnogo poslužila.“ Poduži izvještaj o viđenju završava susretom sa sv. Bazilijem: „Kada se viđenje završi, Grigorije se trže od sna, i rasanivši se, on se čuđaše i divljaše onome što vide i što ču od blažene Teodore. I ustavši izjutra, ode kod prepodobnog Vasilija da po običaju uzme blagoslov od njega. A on ga upita: Čedo Grigorije, gde si bio ove noći? A on kao ništa ne znajući odgovori: Odmarah se, oče, na postelji svojoj. Starac mu na to reče: Znam da si se telom odmarao na postelji, ali si duhom bio na drugom mestu. Zar si zaboravio šta ti sve otkri Bog ove noći u viđenju u snu? Eto, dobio si što si želeo: video si Teodoru, i od nje si same čuo o njoj, i bio si u mojoj obitelji, i razmotrio si sve što mi je blagodaću Hristovom ugotovljeno za moj mali trud.“
 
Vrlo poučno, nema šta. Točno kako ćemo naći u nekoj katoličkoj knjizi o Čistilištu. Ima u on-line knjizi prepodobnog Ave Justina Ćelijskog (r. 1894. – u 1979.)  kojega je Srpska pravoslavna Crkva kanonizirala u svibnju 2010. godine (9) –  u biblioteci na „Svetosavlje.org“ još mnogo lijepih žitija; za dan 01. Februara daje se također i izvadak iz „Muke sv. Perpetue i Felicite“ (vidi početak ovog našeg članka).
 
Naposljetku, sv. Teodora Carigradska i sv. Grgur Novi živjeli su više od stoljeća prije raskola, za njih „Latini“ još nisu bili automatski svrstavani u kategoriju heretika. I naprosto, možemo ih smatrati katoličkim svecima.
 
I dobro sada, što ima u katoličkoj dogmi o Čistilištu, a da u to Pravoslavni ne vjeruju?
 
5. Nesuglasice među pravoslavnima
 
Najprije, jedan broj pravoslavnih ne vjeruje u nauk o „mitarstvima“. Tako je morao 1980. godine Sinod Ruske Pravoslavne Zagranične Crkve osuditi djelo đakona Leva Puhala, koji se obrušio na pisanje oca (monah – svećenik) imenom Seraphim Rose. U izjavi (10) su episkopi iznijeli: „Strahujući, kako je to prirodno za Pravoslavca, od mogućnosti jednog Zapadnog ili drugog ne-pravoslavnog utjecaja, đakon Lav Puhalo je otišao u suprotnu krajnost i proturječi jednom broju naučavanja koja su već dugo prihvaćena u pravoslavnoj dogmatskoj teologiji. Tako na primjer, plašeći se da bi možda naučavanje o „mitarstvima“ bilo povezano sa latinskom doktrinom o Čistilištu, on skoro da ne ostavlja mjesto za ono što je u pravoslavnoj dogmatskoj teologiji nazvano ‘posebnim sudom’ … stanje duše nakon smrti đakon Lev Puhalo predstavlja kao potpunu nesposobnost da funkcionira u bilo kojem smislu … kako on razumije stvar, nakon napuštanja tijela, duša se nađe u stanju gluhog i slijepog počivanja … takav koncept dušhe odijeljene od tijela ni najmanje ne odgovara pravoslavnom konceptu. Za početak, razlikuje se o naučavanja koje se tiče propovijedanja Preteče (op.: Sv. Ivan Krstitelj) u podzemlju (engl. Hades, srpski Ad) prije dolaska Spasitelja onamo … Samo ukazivanje Mojsija na Gori Taboru pokazuje njegovu dušu kao aktivnu i sposobnu da se uključi u razgovor sa Spasiteljem … Među takvim drevnim predajama je predaja o takozvanim mitarstvima, koju đakon Lav Puhalo tako odlučno odbacuje … nitko ne može dogmatski ustanoviti postojanje mitarstava točno u skladu sa formom opisanom u snu iz žitija Bazilija Novoga … međutim je ta predaja ostala očuvana, sa varirajućim detaljima, iz duboke prošlosti i ne sadržava ništa što je suprotno pobožnosti. Citira se u svim djelima o dogmatskoj teologiji. Nepravovjerno („unorthodox“) objašnjenje đakona Leva Puhala, da duša, odijeljena od tijela ne može niti vidjeti niti čuti, te ne može biti podvrgnuta ‘posebnom sudu’ Božjem bez tijela, i njegovo samo razumijevanje mitarstava kao pukog pogađanja između anđela i demona ukazuje na brzopletost njegovih prosudbi … međutim se i u molitvi Crkve dosta spominju mitarstva kao pokušaji sila mraka da utječu na duše umrlih nakon napuštanja tijela …  Držati da bi se duša, nakon što se odijeli od tijela, našla u nekom stanju sna, jer da bez tijela ne može iskusiti niti blaženstvo, ni patnju, niti čuti, ni govoriti, te da je ni demoni ne mogu vidjeti, je suprotno našoj vjeri. Crkva to nikada nije naučavala.“
 
Da parafraziram episkope: Lev Puhalo se poslužio protestantskim kritikama katoličkog naučavanja o Čistilištu, kako bi napao pravoslavno naučavanje o „mitarstvima“. 
 
Inače, sve što Sinoda Ruske Zagranične Pravoslavne Crkve iz 1980. godina navodi, možemo lako pronaći u Katekizmu Katoličke Crkve bl. Ivana Pavla II. iz 1992. god.: tako se o „posebnom sudu“ može čitati u toč. 1022. O dušama koje su u Hadu čekale Isusov dolazak čitamo u točkama 632 – 637; u točki 635 nalazimo primjer drevnog liturgijskog teksta za Veliku Subotu, iz grčke tradicije: „Velika tišina sad vlada na zemlji, velika tišina i velika samoća. Velika tišina jer Kralj spava. Zemlja je uzdrhtala i smirila se jer je Bog u tijelu zaspao i otišao probuditi one koji su spavali vjekovima (…). Ide tražiti Adama, našega praoca, izgubljenu ovcu. Želi sići da pohodi sve koji sjede u tmini i u sjeni smrti. Ide od njihove boli osloboditi Adama u okovima i Evu, zarobljenu s njime, on istodobno njihov Bog i njihov Sin (…). “Ja sam Bog tvoj, i zbog tebe postah tvojim Sinom. Ustani, ti što spavaš, jer te nisam stvorio da budeš ovdje okovan u boravištu mrtvih. Ustaj od mrtvih, ja sam život mrtvih.“
 
Priča tu nije završila. Ambiciozni đakon Lev Puhalo kasnije je postao Arhiepiskop Lazar u „Orthodox Church in America“, tj. dijelu pravoslavaca ruskog podrijetla u SAD i Kanadi koji se odlučio pomiriti sa patrijaršijom u Moskvi, u vrijeme dok je Moskva još bila pod vlašću komunista. Njegov manastir „New Ostrog“ u Kanadi i dalje polemizira protiv djela Serafima Rosea (ako tražite autora na stranicama SPC, utipkajte: „Serafim Rouz“ (11) (12) ) i naučavanja biskupa Ruske Zagranične Crkve, nazivajući ih „gnostičkim naučavanjem“ (13) .
 
Sam o. Seraphim Rose umro je 1982. godine; samostan kojega je osnovao u Platini u Californiji (Manastir Sv. Germana Aljaskog), nalazi se danas u okrilju Srpske Pravoslavne Crkve (14) . U manastiru su izložene mošti prepodobnog Serafima (15). Djelo S. Rosea je osobito ugledno u Rusiji, gdje su se njegove knjige potajno prevodile i izdavale još za vrijeme komunizma. (16)  Neki pravoslavci se već mole pred njegovom ikonom, makar on još nije službeno beatificiran. (17) 
 
Dobro, imamo i u katolika takvih razmirica; razriješiti će ih naša pravoslavna braća manje – više kada i mi (tj. malo prije ili malo poslije sudnjeg dana, kako govore zlobnici).
 
6. Marko Efeški
 
Pritom pazimo: nije o. Seraphim Rose odlučio postati katolikom, niti se ikada „istrčao“ reći da bi se slagao sa katoličkom dogmom o Čistilištu. U Prilogu I svoje knjige „Duša poslije smrti“ (18) , on piše kako je Marko Efeški (onaj gore spomenuti episkop koji se smio suprotstaviti želji za unijom, jer nije bio podanik cara u Konstantionopolu, nego turskog sultana) odgovorio u Firenci na „latinske poglavlja“ sa prijedlozima o Čistilištu. I onda o. Rouz lijepo daje čitaocu da čita djelo pravoslavnog „svetitelja“ Marka Efeškog, gdje se tvrdi da u „Adu“ nema „očišćujućeg ognja“ (jer taj postoji samo u paklu, tj. geheni), nego da umjesto toga postoje suze i uzdisanje grješnika koji se kaju.
 
E sada, naravno da katolička dogma i ne govori o nikakvom fizičkom ognju – to je više pitanje nekog “likovnog” prikazivanja. Čak i Dante u svojem „Čistilištu“ spominje vatru kao dio čistilišnih muka samo u sedmom krugu Čistilišta, te Dante zamišlja kako iz te vatre pobožne himne pjevaju duše grešnika ogrezlih u bludnost; pri tom ga njegov vodič Virgilije uvjerava da Danteu neće vatra naškoditi, jer nije tjelesne, nego duhovne naravi (te Dante nije fizički opečen, ali ga je prolazak kroz vatru dobro zabolio, kao da stvarno gori). Naravno, Danteovo „naučavanje“ je umjetnička ekspresija – kolikogod ne proturječila katoličkoj vjeri. 
 
Osnovna teza Marka Efeškog je, dakle, prilično jednostavna: duše koje u času smrti nisu ni za pakao, ni za raj podvrgavaju se doduše čišćenju (kako „Latini“ i tvrde), ali to čišćenje nije kroz neku fizičku vatru (što „Latini“ zapravo i ne tvrde – eto npr. gore izloženi napis o pučkoj vjeri kojega je Dante pisao u razdoblju 1308. – 1321. godine, dakle stoljeće prije nego što se na „Latine“ obrušio Marko Efeški). 
 
Marko Efeški (a onda za njim generacije i generacije pravoslavnih teologa), međutim, komplicira na jedan način iz kojega čak i dobronamjerni čitatelj zaključuje da su „Latini“ morali nešto vrlo teško pogriješiti. Valjda je i sam efeški arhiepiskop tako mislio.
 
I tako Marko Efeški ovako „strogo kori Latine“ (Prva beseda, 10): „Ono, što su neki od Svetitelja videli u viđenjima i otkrivenjima u pogledu budućih muka i onih koji u njima prebivaju, bezbožnika i grešnika, predstavlja samo neku vrstu praslike budućih stvari, i kao na slici prikazano, a ne nešto sto se uistinu sada zbiva.
 
(Prva beseda, 13): vi govorite: ‘Da je ranije navedeno istina, jasno je na osnovu pravosuđa Božjeg, koje ne ostavlja nekažnjenim ništa od onoga što je bezakono učinjeno, i otuda neminovno proističe da za one, koji nisu pretrpeli kaznu ovde, i ne mogu da je isplate na Nebesima, niti u adu, treba dopustiti da postoji još neko, treće mesto, na kome se ovo očišćenje događa, zahvaljujući kome se svako (takav) očišćuje, i odmah uzvodi nebeskim radostima’.
 
Na ovo mi odgovaramo sledeće, i obratite pažnju, kako je to jednostavno, i u isti mah pravedno: opšte je priznato da je oproštenje grehova u isto vreme i oslobođenje od kazne, jer onaj ko dobije oproštenje, biva istovremeno i oslobođen od kazni koje za njih sleduju.
 
Ono se daje u tri vida i u različita vremena: prvo – u vreme krštenja, drugo – posle krštenja, kroz pokajanje i vršenje odgovarajućih dobrih dela u ovom životu, treće – posle smrti, blagodareći molitvama, milostinji, i drugome što Crkva čini za umrle.
 
I tako, prvo oproštenje grehova ne zahteva nikakav trud, događa se jedanput, i opšte je za sve, kao sijanje svetlosti, gledanje sunca i promene godišnjih doba, jer je to – isključivo blagodat, i od nas se ne traži ništa vise, osim vere.
 
Drugo je, međutim, mučno, kao onome ko “svaku noć kvasi odar svoj, suzama svojim natapa postelju svoju” (Ps. 6: 6), kome su bolni i sami tragovi grehovnih udara, koji hodi plačući i skrušena lica i podražava obraćenju Ninivljana i smirenju cara Manasije.
 
Treće je takođe mučno, jer je povezano sa raskajanjem i savešću koja je skrušena i pati zbog nedostatka dobra, ali, u isto vreme, nipošto nije svezano sa kaznom, ukoliko zaista predstavlja oproštenje grehova, jer oproštenje i kazna ni na koji način ne mogu biti istovremeni.“
 
E sada, glede ovoga što Marko Efeški izlaže o nauku Crkve – možete sve lijepo naći u Katekizmu Katoličke Crkve: o opraštanju svih grijeha po krštenju govori se u toč. 1263 – 1264, o kajanju u toč. 1451 – 1453, o ispovjedi u 1454 – 1457, o pokori živućih u toč. 1459 – 1460 o konačnom čišćenju nakon smrti tj. o Čistilištu govore točke 1031-1032. I smijemo reći da je to što Marko Efeški piše posve pravovjerno, tj. katolički. Naime pravovjerno je, jer se Marko Efeški jako trudi da bude pravovjeran. Nije katolički taj „detalj“, da Marko Efeški tvrdi da je pravovjerna tradicija koju on opisuje u suprotnosti sa „latinskim“ propozicijama što se citiraju u prvom odlomku ovog citata („vi tvrdite“, kako Marko grmi na Latine). 
 
A nije. Jer bi u takvom slučaju katolici valjda, morali naći da su te pravoslavne tradicije nepravilne. A nisu.
 
Naprosto, ne zna čovjek što bi rekao: naposljetku nije niti Koncil u Firenci odlučio Marka Efeškoga otpisati kao heretika – sve ako je i bio jedini nazočni biskup koji je odbio potpisati zaključke Koncila. Uostalom „surfajući“ po „google books“ i općenito po „web-u“, ne može se uopće naći da bi bilo koji katolički pisac u proteklim stoljećima ikada iz spisa Marka Efeškog („Marcus Eugenicus“) zaključio da je taj arhiepiskop bio heretik.
 
Tako, nije katolički, naprosto stoga što je savjesti Marka Efeškog bilo jako stalo, da nađe opravdanje da ostane u raskolu. Uglavnom, za njega nije šija – nego vrat.
 
7. Vidljivi i nevidljivi raskoli i jedinstva (umjesto zaključka)
 
I to nam je to. Neće pravoslavni priznati da se slažu sa katolicima, dok je živ raskol. 
 
Jer mogu u otačkim naučavanjima čitati, primjerice, gdje sv. Ivan Zlatousti govori da sa duše kršćanina „grijeh šizme ne može isprati niti krv mučeništva“ – tako recimo citira Ekumenski patrijarh Bartolomej prigodom posjete Papi 2004. godine (19). Ako priznaju samima sebi da je Papa pravovjeran (tj. da je pravoslavac), morali bi oni istog časa poduzeti sve da okončaju raskol (što su mnogi pravoslavci u povijesti i učinili, imamo i u Hrvatskoj jednu grkokatoličku eparhiju) – ili sebe „prekrižiti“ sa liste spašenih.
 
A zacijelo i ima takvih, koji su u savjesti već pomireni sa Rimom (20). Nemamo mi iskustvo kako je u srcu biti povezan, a institucijom odijeljen. Možda to funkcionira slično kao što bude kada su ljudi institucijom povezani, a u srcu razdijeljeni. Bog zna, i sveti anđeli. Neka nas čuvaju. Sveta Perpetuo, sveta Teodora, sveti Grgure Novi, svi sveti Istoka i Zapada, molite za nas. 
 
P.S. Ikona Uskrsnuća prikazuje Isusa kako – dok je njegovo tijelo još počivalo u grobu – silazi nad Had i pruža ruke Adamu i Evi. Objašnjenje iz pera sv. Epifanija Salamiškog (21)  je dostupno na internetu, kao i objašnjenje vladike Nikolaja Velimirovića, koga je Srpska Pravoslavna Crkva kanonizirala 2003. godine. (22)
Dario Čehić

 
http://www.svetosavlje.org/biblioteka/avajustin/zitijasvetih/Lat_ZitijaSvetih0326.htm#note4 (vidjeti niže na stranici, ima na istoj stranici nekoliko „žitija“) ukazala njegova suvremenica
8 može se viđenje sv. Bazilija o sv. Teodori čitati (izuzev na mjestu citiranom u prethodnoj referenci) također i na http://sr.wikisource.org/sr-el/%D0%9C%D0%B8%D1%82%D0%B0%D1%80%D1%81%D1%82%D0%B2%D0%B0_%D0%B1%D0%BB%D0%B0%D0%B6%D0%B5%D0%BD%D0%B5_%D0%A2%D0%B5%D0%BE%D0%B4%D0%BE%D1%80%D0%B5, te (na engleskom) na http://orthodoxinfo.com/death/theodora.aspx
 

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.