U suvremenoj Crkvi možemo „golim okom“ opaziti nelagodu nemalog broja laika i svećenika da navješćuju Evanđelje: kao da bi takvim navještanjem činili nešto nepristojno. Tako – u vrijeme kada reklame za sve i svašta doslovno „vrište s krovova“ – moramo nažalost konstatirati da se Radosnu vijest ne navješćuje s krovova, kako je zapovijedio Isus (Mt 10,27).
Osobito je to slučaj u najbogatijim zemljama Zapada; razlog takvom stanju mnogi će naći u raširenim modernističkim iliti progresističkim zabludama1 koje proizlaze iz neizmjerne želje stanovitog dijela klera da približe kršćanstvo modernom svijetu, makar i po cijenu odustajanja od samih temelja kršćanskog morala i kršćanske vjere.
„Moderni“ kršćani su jako skloni kršćansku poruku svesti na najmanji mogući nazivnik, tako da se slažu sa liberalima, slažu se sa ateistima, slažu se sa feministicama, sa zagovornicima homoseksualizma, slažu se sa rokerima i pankerima, sa anarhistima i budistima … samo se nekako ne slažu sa Papom. Ni sa ovim sadašnjim, ni sa onima prije njega: uvijek nešto nedostaje. Eto, ne dolaze nam na misu razvedeni, jer Papa ne dopušta razvod. Ne dolaze seksualno aktivne osobe koje nisu u braku, jer Papa ne odobrava takav način života. Ne dolaze intelektualke i feministice, jer Papa ne odobrava zaređivanje žena u svećeništvo. Samo kada bi Papa popustio, opet bi bile crkve pune kao prije pedeset godina. Nije doduše ni prije pedeset godina Crkva odobravala razvod, blud i žensko svećenstvo, ali svijet te stvari nije tada niti tražio … sada kada svijet „vapi“ za tim stvarima, mora se Crkva prilagoditi svijetu. Kao da se npr. europski luterani već nisu svijetu prilagodili na sve te načine (eto, imaju pastorice i zapravo ukinuše ljudi Božju zapovijed „ne sagriješi bludno“), i kao da se ne može vidjeti da su luteranske crkve kraj svih tih reformi jako slabo posjećene.
Mediji bilježe riječi koje su ovog kolovoza o (ne)evangelizaciji u modernom svijetu uputili Papa Ratzinger i njegov svojedobni doktorand bečki kardinal Schönborn, pripadnicima tzv. „Schülerkreis“ (studijska grupa)2 koju čine doktori znanosti kojima je sadašnji Papa u svojoj sveučilišnoj karijeri bio mentor. Papa svoje ljetne praznike u Castel Gandolfu redovno provodi u društvu svojih doktoranata.
Riječi su upućene u očitom kontekstu tzv. „Poziva na neposlušnost“ koji je u Austriji lansiran u lipnju i kojega je potpisalo oko 300 austrijskih svećenika (oko 15% tamošnjeg katoličkog klera, nije doduše sasvim jasno koliko ima među potpisnicima svećenika koji su zbog stupanja u građanski brak i zbog raznih prekršaja već laicizirani)3. Ovi „progresivni“ austrijski svećenici tvrde da više nisu dužni slušati Papu, jer Papa odbija modernističke zahtjeve za reformama koji uključuju ukidanje celibata za svećenike i zaređivanje žena za svećenice. Službeni odgovor im Crkva još nije dala: potpisnici zapravo već savršeno znaju da Katolička Crkva ne može zaređivati žene, nakon što je Papa Ivan Pavao II. 1994. godine jednom zauvijek (tj. „ex cathedra“, u formi službeno proglašene dogme) tu stvar službeno raščistio – Crkva naprosto nije od Boga ovlaštena da zaređuje svećenice.4 Stoga zapravo moramo ocijeniti da ova grupa “neposlušnih” posve svjesno ispipava da li će ih dovoljan broj vjernika slijediti u raskol.
Neslužbeni odgovor na zahtjev za prilagodbu kršćanstva svijetu, koji je sadržan u „Pozivu na neposlušnost“ je ovaj: “Samo ako se ne supriličujemo ovom svijetu, možemo prepoznati Božju volju i učiniti je temeljem našeg života.”
Evo šireg izvještaja iz Castel Gandolfa:
Castel Gandolfo, Italija, 30 kolovoz 2011.
Papa Benedikt XVI. zatražio je oprost u ime generacija “katolika od kolijevke” koji nisu uspjeli prenijeti vjeru drugima.
“Mi koji smo uz Boga odmalena, moramo tražiti oprost”, rekao je papa Benedikt na skupu svojih bivših studenata u papinskoj ljetnoj rezidenciji Castel Gandolfo, južno od Rima, 28. kolovoza.
Papa je rekao da im dugujemo ispriku jer “ljudima donosimo tako malo svjetla njegova lica, jer od nas dolazi tako malo sigurnosti da On postoji, da je on tamo i da je on Veliki Bog kojeg svatko isčekuje.”
Ove komentare Papa je izrekao na misi kojom je zaključen godišnji sastank njegovih “Schülerkreis” ili studentske grupe.
(…)
Ove godine su im se pridružili po prvi puta, doktoranti na temu papinih djela. Njih četrdesetak zajedno su proveli četiri dana istražujući pitanje “nove evangelizacije”.
Papa temelji svoj kratki uvodni komentar na riječima psalma dana, (Ps 62), koji opisuju ljudsku dušu koja žeđa za Bogom “kao zemlja suha, žedna, bezvodna.”
Papa Benedikt je rekao da vjernici trebaju tražiti Krista, koji je živa voda da ih pošalje “Onima koji traže žive vode negdje drugdje.” Samo nekoliko dana nakon uspjeha Svjetskog dana mladih u Madridu, uputio je i na posebne molitve za mlade.
Propovijed na misi je izrekao još jedan bivši papin student – kardinal Christoph Schönborn iz Beča – koji je govorio o potrebi radikalnog kršćanskog učeništva kao potpunog odricanja od sebe.
“Samo ako se ne supriličujemo ovom svijetu, možemo prepoznati Božju volju i učiniti je temeljem našeg života,” rekao je kardinal.5
(…)
Popratni komentar:
Više puta smo već pisali o potrebi reevangelizacije katolika6 kao i evangelizaciji nekatolika od strane katolika7, čega se sami katolici najviše boje i ustručavaju. Zato se sada Papa ispričava onima koji su mogli susresti blago vjere i Krista kao Spasitelja, da oni koji su vjeru također primili (vjera se uvijek po nekome prima) nisu bili duhovne škrtice, kolebljivci, smetenjaci i strašljivci. Pored ovih mana, vjera često nije davana drugima zbog vjerskog indiferentizma – netko primi vjeru, ali oko nje ne bdije, niti ju njeguje. To se očituje u zapuštanju prakticiranja sakramenata, naročito Nedjeljnje euharistije. U deficitu dobrih djela – npr. uskrata fizičke i duševne njege bolesnicima (to se odnosi na bilo koga a ne samo na ukućane!), financijsko nepridonošenje za crkvene potrebe ili potrebe bližnjih na životnome putu, neprakticiranje ikakve forme vjeronauka, nečitanje vjerskog tiska, netraženje izvanliturgijskog zajedništva s drugim vjernicima, zapuštanje i nerazvijanje molitve, u potpunoj biblijskoj neukosti, te kao zbir svega ovoga, plus osobnih grijeha – deficitu ikakve vrste prenošenja vjere ili evangelizacije ili čak pogrdi vjere (sablazni):
„Zato ne malu ulogu za postanak tog ateizma mogu imati vjernici, ukoliko treba reći da oni zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netočnim i pogrešnim izlaganjem nauke ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života, pravo lice Boga i religije prije zakrivaju nego otkrivaju.“ (GS 19)
Ne prenositi vjeru dakle spada u vjernički grijeh propusta. I na to se misli pored ostalih propusta sa „(da sagriješih vrlo mnogo) mišlju, riječju djelom i propustom“. Veliki misijski nalog ili tzv. sveopće poslanje Isusa Krista glasi:
„Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio!“ (Mt 28, 19-20)
– Nalog završava s uskličnikom. Posebno je naglašen. Ne kao preporuka, već kao prava zapovijed. Međutim, problem u našim glavam nastaje jer ovaj nalog priznat ćete – zvuči tako ‘svečenički’ zar ne? Naročito kad unutar njega susretnemo riječ „krstiti“. Čovjek odmah pomisli – pa ne mogu ja krstiti, to može samo svećenik8 – zato ovo Isus i govori samo svećenicima, tj. apostolima. Također, čovjek može pomisliti (i nerijetko pomisli), pa ne mogu ja nekoga „učiti čuvati sve što je Isus zapovjedio“, nisam školovan za to kao svećenici. Ovome se začas pridruži i lažna poniznost – ja nisam dostojan, ili nećemo se gurati, ima onih koji su za to određeni. – U tu sliku se sjajno uklope i posebne akcije Papinskih misijskih djela za podržavanje misija (koje čine klerici) za zemlje trećeg svijeta (Afriku), misijski časopisi Radosna vijest i slični, i sve takve formalno organizirane stvari koje evangelizaciju / misije / apostolat stave ‘tamo negdje dalje’ od nas jer po njima se lijepo vidi da je to nečiji tuđi posao. Nek nam takve posebne stvari ne smetaju, da mi možemo dalje lijepo dolaziti u crkvu moliti se, lijepo se osjećati, rastapati se od Isusove ljubavi.. Organizacije kao udruga Zdenac9 koje šalju laike misionare po svijetu također su daleko od nas. Sinovi i kćeri od drugih, ne od nas, su za taj ‘posao’. “Pa moj sin se treba školovati, stvarati obitelj, valjda će se naći drugih mladih za svećenike ili misionare. / Moja kćer treba postati poslovna žena, majka, stvarati obitelj. Časnih sestara i misonarki će se valjda već naći..”
Lijepo ovdje vidimo, da što se više piše o problemu slabe i nikakve evangelizacije, da taj problem kao krug na vodi vuče druge krugove probleme na sebe. Još jedan krug – problem, koji se širi od slabe ili nikakve evangelizacije izravno dotiče problem prestanka dolaska djece i mladeži u crkve radi slabe kućne evangelizacije. O tom problemu smo već progovorili10, evo kako ga izriče dr. sc. Ivo Balukčić:
„na svijetlo izlazi nesklad između ispovijedane vjere i svjedočanstva u konkretnom životu. Taj nesklad ne potječe samo od utjecaja sekularizirane kulture, već također od određenog straha od hrabrog ponašanja u službi vjere, što je posljedica pomanjkanja kršćanskog odgoja koji nije pripravljao na pouzdavanje u snagu Evanđelja i koji nije znao ispravno vrednovati osobni susret s Kristom preko molitve i sakramenata.“11
Da bi se riješili nekog problema, u ovom slučaju grijeha – prvo ga moramo prepoznati, zatim osuditi, a potom djelovanjem ispraviti i čuvanjem od njegovog počinjenja dalje ga izbjegavati. Dakle, neširenje vjere je grijeh. To je propust protiv prvog zadatka svakog kršćanina. (svaki) Kršćanin je taj koji ima poseban ‘posao’, poseban nalog od Isusa Krista – učiniti druge ljude Njegovim učenicima, ili slabe učenike ojačati u vjeri (‘davati instrukcije’).
Vođenje moralnog i posvećujućeg života za svakog katolika je podrazumijevajući zadatak, ali individualan. A širenje vjere je njegov zadatak za druge, socijalni zadatak, odgovornost za druge, i stoga – primaran zadatak. Misa dolazi od riječi misija. Pričešćeni euharistijskim Isusom, upravo bismo u Nedjelju mogli ostvariti svoj socijalni zadatak, život za druge. Ali ne samo za svoje, za svoju obitelj što se i opet podrazumijeva, već upravo za druge – još bolje ako ih što manje poznajemo, da ne kažem za strance. Kako bi bilo lijepo otići kao obitelj nakon Nedjeljnje euharistije, npr. nekoj udovici, nekom osamljenom, invalidu i sl. u posjet. Kako bi se tada naša djeca odgajala u empatiji, žrtvi, brižnosti, ljubavi.
Poslije bismo te ljude mogli pozvati i k sebi:
„Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvatiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.“ (Lk 14, 13-14)
Svakako da Nedjelju treba posvetiti svojoj obitelji kroz pobožnost, zajedništvo, sport i razonodu, ali i ‘odsjeći’ sve ‘viškove’ razonode kao neumjereno ‘kiseljenje’ pred tv-om; preostalo vrijeme, pa i u tjednu, treba posvetiti evangelizaciji, treba dati drugima. Inače, će se zbog straha ili zbunjenosti, uvijek nešto drugo činiti važnije, pa ćemo pribjeći racionalizacijama:
„Drugome nekom reče: ‘Pođi za mnom! A on će mu: Dopusti mi da prijed odem i pokopam oca. Reče mu: Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.’“ (Lk 9, 59-60)
Kako je tužno biti mrtav – hodati i raditi živim tijelom s mrtvom dušom – kad mrtvi pokapaju svoje mrtve, i ‘držati se reda’, a potpuno zanemarivati Božji red, ono što Bog želi od ljudi – Božje zakone i širenje Evanđelja12. O čemu je to Evanđelje radosna vijest? – o Spasu od vječne smrti i pobjedi nad Đavlom. Ali spas je uvjetovan – čovjek djelom čitava života mora dokazivati da vjeruje. Isus nas jest spasio. To je istina i to je njegov dio. Ali to je jedna istina koja se samo naizgled čini lako razumljiva. Slično kao kad se kaže – čovjek je došao na mjesec. Čovjek jest kao znak ispred čitavog čovječanstva, kao ljudsko dostignuće došao na mjesec, ali to je apsolutno neprimjenjivo i nepraktično za mene samoga – JA nisam došao na mjesec, tako isto i ja nisam postigao spas od vječne smrti – Isus je otvorio mogućnost, a da li ću je iskoristiti ne ovisi o Njemu, već o meni. Svaki od nas mora učiniti svoj dio.13 Zato je od epohalne važnosti da ta mogućnost spasa svima prvo bude ponuđena, i svaki čovjek ima stoga pravo na Radosnu vijest.
Zbog toga je to prvi, trajni i nepromjenjivi zadatak Crkve, veliki misijski zadatak, sveopće poslanje. Svećenstvo ostvaruje svoje misijsko polje višeslojno – svojim staležom kao znak svim ljudima, svojim neposrednim misionarenjem – oni koji su poslani u misije, a najčešće u našim liturgijskim župskim zajednicama među laicima – krsnim svećenstvom. Njima ponovno i ponovno navješćuju i učvršćuju vjeru, a oni (laici) bi je potom trebali nositi u sve sfere svoga života, evangelizirati14, umnožavati broj onih koji mogu vjerovati i tako živjeti te jednom biti spašeni. U oba vidika – navješćivanja svećenika laicima i navješćivanja laika laicima došlo je do ogromnih podbačaja. Broj kršćana u odnosu na samu snagu Evanđelja i Istine je nakon dvadeset stoljeća relativo malen na ukupnu svijetsku populaciju, te stagnirajući. Zato se stalno i podižu i organiziraju nove evagelizacije, Vijeća za novu evangelizaciju , i sl.
„Zadaća tog novog Vijeća, za čijeg je predsjednika imenovan nadbiskup Rino Fisichella, jest obnavljanje naviještanja vjere u onim zemljama u kojima je već odjeknuo prvi navještaj, ali u kojima se primjećuje sve veća sekularizacija društva i jedna vrsta ‘gubitka smisla za Bogom’.“15
Obzirom da je kod nas u Hrvatskoj katolička vjera manje uzdramana nego u zemljama zapadne Europe, trebalo bi i manje trebati da se probudimo za Novu evangelizaciju. Kada bismo sredili stvari ‘kod kuće’, mogli bismo i davati više u svijet i tako biti među najboljima u Novoj evangelizaciji. Neka zato ovaj mali tekstić – pobudnica i bude mali pridoprinos za mjenjanje svijesti. Prvi korak je dakako počeo od vrha, od svetog Oca – čišćenjem kroz kajanje. Nitko nam ne brani da i u obiteljskoj molitvi upotrijebljavamo litugijske redke:
„Ispovjedam se, Bogu svemogućemu, i vama braćo, da sagriješih vrlo mnogo. Mišlju, riječju, djelom i propustom.“ Amen.
Mirko Horvat, Dario C.
2 http://ratzinger-papst-benedikt-stiftung.de/schuelerkreis.html
3 http://www.thetablet.co.uk/article/161447; izvorni tekst “Aufruf zum Ungehorsam” http://www.pfarrer-initiative.at/
6http://katolik.hr/crkvamnu/evangelizacijamnu/78-to-je-s-evangelizacijom-kod-katolika-malo-o-tome
7http://katolik.hr/crkvamnu/evangelizacijamnu/79-to-bi-bila-evangelizacija-i-tko-ju-treba-initi
8 I ovo je teološki netočno. Krstiti može svatko, ali u naročitim prilikama. (usp. KKC 1256)
10http://katolik.hr/crkvamnu/katehezamnu/359-najvea-potreba-crkve
11http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=28817
12http://katolik.hr/crkvamnu/evangelizacijamnu/104-pridobij-due-za-krista
13ZKP Kan. 211- Svi vjernici imaju dužnost i pravo nastojati da božanska poruka spasenja sve više i više dopire do svih ljudi svih vremena i svega svijeta.
14 ZKP Kan. 225- § 1. Laici, budući da ih, kao i sve vjernike, Bog po krštenju i potvrdi određuje za apostolat, imaju opću obvezu i pravo, bilo pojedinačno bilo povezani u društvu, raditi na tome da svi ljudi na svemu svijetu upoznaju i prihvate božansku poruku spasenja; ta obveza to više obvezuje u onim okolnostima u kojima samo preko njih ljudi mogu čuti evanđelje i upoznati Krista.
§ 2. Ta ih posebna dužnost također obvezuje da, svatko dakako prema svojem položaju, evanđeoskim duhom prožimaju i usavršavaju poredak vremenitih stvari i da tako osobito u obavljanju tih poslova i u vršenju svjetovnih zadaća svjedoče za Krista.
15http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=28817
