Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Homofobija – inverzija pojmova i politička etiketa

Objavljeno: 8. studenoga 2011.
Kategorija: Dženderizam

Kao dan „službenog“ uvoda u agresivno ponašanje LGBT aktivista obično se uzima  27.06.1969. godine, kada je pred barom „Stonewall“ u New Yorku razjarena masa razbijala sve pred sobom. Taj dan se naziva "Gay Liberation Day". Povodom racije zbog nedozvoljenog točenja alkohola u tom baru kojega su vodili lokalni mafijaši, ljuti pripadnici homoseksualne zajednice su ozlijedili 4 policajca. Inače najpopularniji slogan gay – aktivista tih godina glasio je: "Two, four, six, eight – Smash the family, smash the state! "- „2 , 4 , 6 , 8 – uništi obitelj, uništi državu!„. To je bit njihovog „programa“.

Poslije ovog razbijačkog čina kojega LGBT obilježavaju kao svoj dan, kontrolu nad pokretom preuzima "Gay Liberation Front". 

Ovi aktivisti su kao svoj primarni cilj imali vršenje pritiska na psihologe i psihijatre. Od 1970. do 1973.  gay aktivisti su neprekidno napadali i prijetili psihijatrima a takve prijetnje su dovele do glasanja, da se homoseksualizam „ukine“ kao bolest. To je ujedno bio prvi put u povijesti medicine, da se na taj način ukida neka bolest. Nova kategorija je glasila " Sexual orientation disturbance ".  Dr Robert Spitzer koji je svojim autoritetom u struci tada pomogao da se homoseksualnost makne sa popisa psihijatrijskih poremećaja, poslije je u svojim istraživanjima ustanovio da ipak može doći do promjene neželjene seksualne orijentacije. Pod pritiskom gay lobija, svoj iskaz je morao ublažiti, ali ipak nije od njega u potpunosti odstupio. Kada je ova odluka izglasana, mnogi članovi APA (American Psychiatric Asociation) se nisu slagali i tražili su da se svih 17905 članova izjasni. Glasalo je samo 10555 jer ostali nisu dobili poziv. Od onih koji su glasali, „za“ skidanje homoseksualnosti sa popisa bolesti je glasalo njih 5854 (32,7 % ukupnog članstva APA). Cijeli proces glasanja je nadgledala organizacija "National Gay and Lesbian Task Force", koja je ujedno slala članovima pisma sa preporukom da glasaju „za“.

Godine 1985. Marshall Kirk  i  Hunter Madsen plasirali su „born that way“ teoriju kao osnovu njihove kampanje u prikazivanju LGBT populacije kao žrtve. Iste godine napisali su članak pod nazivom „The gay agenda“ koji je izašao u homo magazinu „Cristopher Street“. U članku su predstavljeni strateški važni ciljevi koje treba postići u raspravi o homoseksualnosti i kako treba prisiliti oponente da se povuku ili će biti prikazani na najgori mogući način. 

Godine 1987. spomenuta dvojica napisali su novi članak pod nazivom „The Overhauling of Straight America“ u novinama „Guide“, ali i još nekima. Godine 1988. je organizirana konferencija pod nazivom "War Conference" na kojoj je učestvovalo 175 lidera LGBT pokreta koji su ondje usvojili službenu strategiju predloženu od ove dvojice i složili se da kao polazište u svojoj borbi uzmu da se oni takvima rađaju, makar u prilog tome ne postoje nikakvi znanstveni dokazi. M. Kirk i H. Madsen 1989. izdaju novu knjigu pod nazivom "After the Ball: How America Will Conquer Its Fear and Hatred of the Gays in the 90s". Ova knjiga je bila još jedan priručnik, možda i najvažniji, da se (kako oni kažu) javnost uvjeri da su gay osobe žrtve .

Poznatih 6 točki njihovog programa u cilju kako da oni ispadnu žrtve, i da se pritom sotonizira neistomišljenike, te kako uvjeriti „straight“ ljude da se homoseksualci takvima rađaju su od tada do danas:

1.  pričati o gay ljudima i pokretu uopće što glasnije i što češće;

2.  opisati gay-eve kao žrtve, nikako kao agresivne izazivače;

3.  dati zaštitnicima pravi cilj – napraviti takvu kampanju, opisujući gay zajednicu kao žrtve društva, kako bi im i „straigt“ ljudi stali u obranu;

4.  učiniti da gay ljudi izgledaju dobro;

5.  učiniti da „ugnjetavači“ izgledaju loše;

6.  prikupiti novac iz svih gay zajednica, radi što jače/agresivnije medijske kampanje .

Ovo je uvod potreban, kako bi se moglo govoriti o naslovnoj temi kao inverziji pojmova i kao političkoj etiketi koja vrijeđa zdravi razum proglašavajući većinsku populaciju „homofobnom“. Homofobija je krajnje nestručan i trivijalan naziv za normalne ljude koji su u većini a koji imaju određeni, manji ili veći stupanj averzije prema homoseksualnoj ideologiji. Namjerno ističem da je riječ o ideologiji, stoga što reprezentanti u javnosti koje se tobože bore za „dobro“ svih osoba homoseksualne orijentacije nastupaju sa isključujućih pozicija diskreditacije bilo kakve kritike naspram stavova koja zastupaju. Stoga su oni zadnji koji trebaju nekome predbacivati diskriminaciju – zapravo je njihov nastup i sveukupno javno djelovanje izrazito diskriminatorno.    

Slijedom toga izmišljen je i termin „homofobija“, koji je izvorno upotrebljavan u psihijatrijskom žargonu da bi se opisao strah pojedinca od vlastitih homoseksualnih inklinacija. Međutim gay-aktivisti su taj termin ukrali i redefinirali ga, kako bi označavao bilo kakav negativan stav,“mržnju“ ili „strah“ od homoseksualaca. Kao retoričko oružje, namjena mu je diskreditirati, omalovažiti i poniziti svakoga tko se protivi homoseksualnom ponašanju ili neopravdanoj legalizaciji njihovih ostalih „prava“ – prvenstveno na „brak“ i usvajanju djece. Averzija koja se kod normalnih ljudi javlja je instinktivna i intuitivna reakcija na promoviranje homoseksualnih „prava“ i života homoseksualne populacije a na štetu normalne obitelji – muško-otac, žensko-majka i djeca. Pošto je homoseksualnost po DSM-u do 1973.godine spadala u tzv .“parafilije“ te po političkom a ne znanstvenom ključu ekstrahirana iz te skupine, moglo bi se averziju prema ponašanju ostalih poremećaja koji su ostali u skupini nazivati -„fetišizofobija“, „froterizofobija“, „pedofilofobija“, „sadomazofobija“, „transvestofobija“ , „voajerofobija“ itd . – no znamo da to nema nikakve veze sa fobijama.

Fobija je trajni, bezrazložni strah uzrokovan prisutnošću ili zamišljanjem specifičnog objekta ili situacije koja ne predstavlja realnu opasnost. Izloženost objektu ili situaciji dovodi do trenutne reakcije u smislu visokog stupnja anksioznosti ili pak do pokušaja izbjegavanja objekta ili situacije. Simptomi povezani sa fobijom ili model izbjegavajućeg ponašanja vezanog za određene objekte ili situacije može u značajnoj mjeri utjecati na sposobnosti svakodnevnog funkcioniranja. Odrasli sa specifičnom fobijom prepoznaju da je strah pretjeran i bezrazložan, ali usprkos tome ne mogu mu se oduprijeti. Osoba osjeća strah prilikom dolaska u određenu situaciju koje se boji a izraženi su fizički simptomi koji su pojačani: znojenje dlanova, crvenilo na licu, lupanje srca, bol u prsima, osoba ima osjećaj da nema zraka i da će se ugušiti, drhtanje ruku i nogu te podrhtavanje glasa. 

Sa ovim opisom jasno je da većina normalnih ljudi koje ne podržavaju homoseksualnu ideologiju nemaju ništa od ove „homofobije“ niti proživljavaju takvu ili sličnu simptomatologiju.

Stoga većina normalnih ljudi ima averziju prema zajednicama koje nemaju kvalitetu obitelji. Minorne skupine gay-aktivista žele, pak, agresivnim reklamiranjem pošto-poto dovesti takvo ponašanje do stupnja vrline i ozakoniti na štetu prirodne obitelji. Tako je veliko mnoštvo ljudi:

 

1. protiv gay-parada i reklamiranja homoseksualnosti

2. protiv legaliziranja istospolnih brakova

3. protiv umjetne oplodnje za istospolne parove

4. protiv usvajanja djece od strane istospolnih parova .

Sa druge strane za većinu normalnih ljudi su prihvatljive zajednice koje imaju kvalitetu obitelji te tako smatraju itekako vrijednim štititi obiteljske vrijednosti koje se ugrožavaju:

 

1. muško i žensko kao prirodni oblik obiteljske zajednice

2. zaštita nerođene djece i borba protiv abortusa

3. roditeljski odgoj uz primjenu nagrada i kazni za dobrobit djece

4. zaštita starih, bolesnih i nemoćnih ljudi i borba protiv eutanazije

5. zaštita obiteljskih vrijednosti kao uvjet opstanka naroda i države .

Dakle termin „homofobija“ definira opoziciju homoseksualnosti kao mentalnu bolest. Tako dolazi do inverzije pojmova, pa su sada svi homoseksualci u potpunosti zdravi a svi oni koji govore protiv homoseksualnosti su mentalno bolesni. 

Ukoliko neki ili većina LBGT osoba sebe ne smatraju bolesnima, nitko ih ne tjera da se liječe ako to ne žele – to svakako mora biti čin slobodne volje, ali zašto to uskraćuju onima koji bi ipak potražili pomoć u smislu reorijentacije koja je itekako moguća, te zašto većinu normalnih ljudi etiketirati nepostojećom boleštinom „homofobijom“?! Jedini odgovor leži u samom naslovu ovog teksta – to nije ništa drugo nego politička etiketa za ostvarenje političkih ciljeva homoseksualne ideologije koja htjeli – ne htjeli ide na direktnu štetu obiteljskih vrijednosti .

Nadalje, termin „homofobija“ koristi se kao semantički ekvivalent „rasizmu“, sa ciljem da bi se javnosti prikazalo kako je opozicija homoseksualnoj ideologiji jednaka predrasudama prema nacionalnim manjinama. Općenito, navedeni aspekti „homofobije“ služe kako bi se ušutkali i posramili oponenti. Ukoliko se netko usprotivi homoseksualnoj ideologiji može ga se odmah označiti kao metalno bolesnog ili kao rasista.

Ako su gay-aktivisti zaista pravi borci za ljudska prava, trebali bi za početak prestati koristiti izmišljotinu nazvanu „homofobija“ te početi govoriti punu istinu koju nosi zdravstveni rizik odabira homoseksualne orijentacije. Nitko, naime, nije rođen kao gay – to je potpuni mit bez ikakve znanstvene podloge. 

Drugi mit jednak tome jest nijekanje mogućnost liječenja (ukoliko osoba homoseksualne orijentacije to želi) u cilju reorijentacije; gay – aktivisti javnosti prikazuju jedino slučajeve heteroseksualnih osoba koje postaju homoseksualcima, kao da obrnuto nije moguće.

Treći mit se odnosi na sveukupnu borbu homoseksualne ideologije koja ruši tradicionalne obiteljske vrijednosti ne samo vjernika, nego također i agnostika, ateista i ostalih koji žive po svojoj savjesti. Savjest osoba koje namjerno ruše temeljne obiteljske vrijednosti – koliko god sebe uvjeravali u suprotno  – ne može biti čista. To je posljednji mit koji želim istaknuti. Jednostavno rečeno ne bi bilo niti njih da njihovi roditelji nisu bili otvoreni Životu, jer suprotno od „kulture života“ jeste „kultura smrti“ i nema ništa između toga. Izbor je na svakome od nas kojoj kulturi želimo pripadati i kojoj zajednici želimo dati pravo prvenstva. To nisu dvije jednakovrijedne zajednice, jer jedan par homoseksualaca nema kvalitetu prirodne obitelji, koju je heteroseksualna zajednica oduvijek imala, ima i imat će.

Stoljećima je to bilo tako i nijedna homoseksualna ideologija u obliku gay-revolucije i pripadajućeg marketinga koji promovira inverziju pojmova to ne može nikada promijeniti.

  

Alen Peruško


Reference :

1. "Marketing zla, Kako su nam radikali, elitisti i pseudostručnjaci prodali pokvarenost pod krinkom slobode", David Kupelian, nakladnik Harfa,  biblioteka Istina, 2010 .

2. "After the Ball: How America Will Conquer Its Fear and Hatred of the Gays in the 90s", Marshall Kirk  i  Hunter Madsen, Doubleday 1989.

3. "Homophobia: A Scientific Non-Political Definition", Presented by Dr. Sander J. Breiner, http://www.narth.com/docs/coll-breiner.html

 

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.