Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Neprikladnost za ređenje – ne samo aktivna, nego i latentna homoseksualnost

Objavljeno: 20. studenoga 2011.
Kategorija: Moral i etika

U svjetlu aktualne afere oko otpuštanja kandidata iz riječke Bogoslovije, u javnosti su se postavila određena pitanja, među kojima se iz pojedinih tekstova sekularnih novinara (od kojih se neki inače predstavljaju kao katolici), mogla izvući relativizacija odluke sjemenišnih poglavara i provući teza da homoseksualne sklonosti kao takve ne čine kandidata neprikladnim za ređenje. Kao odgovor na to prenosimo članak koji daje uvid u pravu istinu1.

Osim problema s otvorenom, razuzdanom homoseksualnošću u sjemeništima, kojima sam očito uznemiren, jednako me zabrinjava ono što smatram kompromisom s homoseksualnošću. Mislim na stav kojim se tvrdi da, dok je odmetnički, otvoreno praktični homoseksualac neprikladan kandidat za svećeništvo, dotle pravovjerna osoba koja osjeća homoseksualne sklonosti, ali ih zadržava u sebi i nije u njima aktivan, jest prikladan, tj. to bi bio homoseksualac koji ‘živi čisto’.

Ozbiljno se ne slažem s idejom da je jedina razlika između prikladnog homoseksualnog kandidata i neprikladnog živi li netko čisto ili ne. Homoseksualci ne bi trebali biti ređeni uopće. Točka. Živio netko čisto ili ne. Muškarca kojeg je seksualno uzbuđuju drugi muškarci, jednostavno ne bi trebali rediti. Zapanjuje me da se neki pravovjerni katolici vjeruju da bi ređenje homoseksualaca bilo u redu sve dugo ne stupaju u homoseksualne aktivnosti. Zašto je to tako?

Po mom mišljenju, to je zbog razlike koju Katekizam pravi između homoseksualnih čina i homoseksualnih sklonosti. Ako gledamo na problem sa stajališta grijeha, KKC s pravom ističe da, iako je uvijek grijeh upuštati se u homoseksualne čine, nije nužno grijeh biti zahvaćen homoseksualnim sklonostima, te da se osobe s homoseksualnim sklonostima mogu približiti ‘kršćanskom savršenstvu’ ako se trude postići čistoću i prakticiraju samosvladavanje (KKC 2359).

Čini mi se da neki to promatraju kao prešutno prihvaćanje homoseksualne orijentacije kao neutralne značajke, ili čak pozitivne, tako dugo dok se na nju ne odgovara djelovanjem. Možda to neki vide kao srednji put (via media) između liberalnog potpunog prihvaćanja homoseksualnog životnog stila i ono što se često percipira kao ‘homofobno’ odbacivanje homoseksualaca kao osoba. To predstavlja kompromis kojim se opravdava podržavanje određene prisutnosti ‘dobrih’ homoseksualaca među svećenstvom, dok se osuđuju oni razuzdani.

Ovaj kompromis je problematičan. Treba imati na umu, da su ne samo homoseksualni čini, nego i same sklonosti ‘objektivno neuredne’ (KKC 2358), a to vrijedi neovisno o tome djeluje li netko po njima ili ne. Homoseksualnost je moralni nered; može biti da je netko zahvaćen njome mimo svoje volje, ali to je ne čini nimalo manje neurednom. Čak i ako se ne prihvaća u djelovanju, želimo li imate osobe s ‘objektivno neurednim’ obilježjima kao svećenike?

Ako to zvuči oštro, radi se zapravo prilično o onome što je Crkva oduvijek učila o tom pitanju. Religiosorum Institutio2, dokument izdan od Kongregacije za redovnike 1961. god., izjavio je da: ,,Treba zabraniti pripuštanje redovničkim zavjetima i ređenju onima koji su zahvaćeni zlim sklonostima prema homoseksualnosti ili pederastiji, jer će za njih zajednički život i svećenička služba predstavljaju ozbiljnu opasnost’’ (RI, 4). Ne samo aktivni homoseksualci, nego i osobe ,,zahvaćene zlim sklonostima prema homoseksualnosti’’ su isključene.

U novije vrijeme, uputa Vatikana o tom pitanju iz 2005., nezgrapnog naziva: ‘Uputa o kriterijima za razlučivanje zvanja s obzirom na osobe s homoseksualnim sklonostima u pogledu njihovog pripuštanja u sjemenište i svete redove’3, govori da biskupi ,,ne mogu pripustiti u sjemenište ili za svete redove one koji prakticiraju homoseksualnost, pokazuju duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti ili podupiru tzv. ‘gay kulturu’’’ (2).

Ista uputa nastavlja da svatko tko je bio zahvaćen homoseksualnim sklonostima u prošlosti, treba ih ‘jasno nadvladati’ najmanje tri godine čak prije ulaska u sjemenište. Tu se ne govori o homoseksualnih činima, već homoseksualnim sklonostima, čak i onima koje su, kao što navodi se u dokumentu, ‘samo izraz prolaznog problema’ (2). Posebno je zanimljivo da dokument u prvom dijelu, gdje se govori o duhovnom očinstvu i zrelosti, ukazuje da se za one koji se bore s homoseksualnim sklonostima ne može reći da su postigli ‘afektivnu zrelost’, te stoga ne mogu postati pravi očinski uzori (1). Dakle, problem s homoseksualnim kandidatima, čak onima koji žive čisto, je u nezrelosti, ne nužno grijehu.

Papa Pio XI. donosi zanimljivo opažanje u svojoj enciklici o svećeništvu, Ad Catholici Sacerdotii4 (1935.), o povezanosti čistoće u celibatu i Božje naravi kao Duha. Napisao je:

,,Određena veza između ove kreposti i svećeničke službe može se vidjeti čak i u svjetlu čistog razuma: budući da ‘je Bog Duh’, prikladno je da onaj koji se predaje i posvećuje u Božju službu na neki način ‘svuče svoje tijelo’. Stari Rimljani shvaćali su tu prikladnost; jedan od njihovih zakona koji je glasio ‘Ad divos adeunto caste’, ‘bogovima pristupiti čisto’, navodi jedan od njihovih najvećih govornika sa sljedećim komentarom: ,,Zakon nam određuje da se prikažemo bogovima u čistoći – duha, tj., u kojoj je sve obuhvaćeno, u protivnom će se narušiti čistoća tijela, koju treba shvatiti, s obzirom na to da je duh daleko superiorniji od tijela; za to bi trebalo imati na umu da se tjelesna čistoća ne može sačuvati, osim ako se održi duhovna čistoća.”.

,,U starome zavjetu, Mojsije je u ime Božje zapovijedio Aronu i njegovim sinovima da ostanu unutar Šatora, te žive u uzdržljivosti, tijekom sedam dana u kojima su izvršavali svoje vjerske dužnosti. No, kršćansko svećeništvo, koji je mnogo superiornije u odnosu na stari zavjet, zahtijeva još veću čistoću’’ (Ad Catholici Sacerdotii, 42-43).

Tjelesna čistoća, iznutra i izvana, zahtijeva se zato jer se približamo Biću koje je čisti duh. I još više, tjelesna čistoća ovisi o duhovnoj čistoći i pretpostavlja je. Može li se reći da će netko održati duhovnu čistoću dok je zahvaćen homoseksualnim sklonostima koje su se ‘objektivno neuredne’? Očito ne. To bi vrijedilo također za heteroseksualne osobe, ako bi bile u nemogućnosti ‘svuči svoje tijelo’ i prevladati svoje seksualne sklonosti. To vrijedi bez obzira na seksualnu orijentaciju, ali treba staviti naglasak naglasiti s obzirom na homoseksualce, kojima se prečesto ‘progledava kroz prste’ i hvali ih se kao prikladne svećeničke kandidate, sve dok održavaju tjelesnu čistoću.

Kardinal Bertone je 2008. god. u ime pape Benedikta XVI., izdao pojašnjenje upute iz 2005. god.5, navodeći da je treba primijeniti univerzalno za sve sjemeništa i ustanove za redovničku formaciju u katoličkom svijetu. Nijedan homoseksualac ne smije biti pripušten u svećeništvo ili redovnički život. Točka. Bio on aktivan ili ne. Homoseksualne sklonosti predstavljaju pravu prepreku za svećeničku službu, jer iskrivljuju pravilan odnos među osobama. Uputa iz 2005. iznosi: ,,Takve se osobe, zapravo, nalaze u situaciji koja im predstavlja tešku smetnju za pravilne odnose prema muškarcima i ženama. Ne smiju se nikako previdjeti negativne posljedice koje mogu proizaći iz ređenja osoba s duboko ukorijenjenim homoseksualnim sklonostima”(1).

Također ne smijemo zaboraviti uzeti u obzir kako pripuštanje homoseksualaca u svećeništvo, čak i pravovjernih homoseksualaca, koji žive čisto, teži utvrđivanju ideje o svećeništvu kao ‘gay pozivu’. Čisti homoseksualci često se suočavaju s problemima integracije svojeg vjerskog života s osobnim borbama, do te mjere da svećenstvo vidi kao prikladan put za njih, to će potaknuti više homoseksualaca nastaviti koordinacija i, posljedično, odvesti heteroseksualni kandidata koji će sve pogled svećeništvo kao nešto za homoseksualce.

U svjetlu izjava i uvida koje nam pružaju današnje i povijesno Učiteljstvo, ne mogu vidjeti ikakvo opravdanje za bilo kakav kompromis sa homoseksualnošću kojim se pripušta homoseksualce u svećeništvo tako dugo dok su pravovjerni i ‘neaktivni’. Bio netko aktivan ili ne, ono je znak afektivne nezrelosti, objektivan je poremećaj, a može proizvesti i ozbiljne ‘negativne posljedice’. Nijedan homoseksualac ne bi uopće smio biti pripušten u svećeništvo ili redovnički život. ‘Gay katolici’, bili oni pravovjerni ili ne, nisu prikladni kandidati za katoličko svećeništvo.

Goran Kovačević


1 http://unamsanctamcatholicam.blogspot.com/2011/08/homosexual-compromise.html
http://www.papalencyclicals.net/John23/j23religios.htm
http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/ccatheduc/documents/rc_con_ccatheduc_doc_20051104_istruzione_en.html
http://www.papalencyclicals.net/Pius11/P11CATHO.HTM
5 http://www.catholicnewsagency.com/news/vatican_says_prohibition_against_gays_in_seminaries_is_universal/; http://www.catholicculture.org/news/features/index.cfm?recnum=40891

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.