Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.
Izbornik

Ređenje žena – zatvoreno pitanje

Kategorija: Sakramenti

U sekularnom medijskom prostoru, ali i u samoj Crkvi od strane (neo)modernista prečesto se čuju prigovori kako je Crkva šovinistička, kako hijerarhija insistira na tome da ostane „ekskluzivni muški klub“, kako nije u koraku s vremenom, i kako ženama osporava tobožnje „pravo na ređenje“. Uz to uvijek dolazi i nada da je to samo pitanje vremena, da će Crkva prije ili poslije popustiti.[1] Sve su to puka naklapanja, čiji tvorci uporno i namjerno propuštaju izvijestiti da je u Katoličkoj crkvi ta stvar zauvijek riješena – proglašenjem dogme za pontifikata bl. Ivana Pavla II.

U ovom kratkom izlaganju razmotrit ćemo pitanje ređenja žena u Katoličkoj crkvi i razjasniti katolički nauk u toj stvari.

Sadržaj pitanja

Najveći nesporazumi po ovom pitanju dolaze od nerazumijevanja samog sadržaja pitanja, tj. onoga što se točno misli kada se postavi pitanje ređenja žena.

U istupima onih koji se zalažu za tobožnje “pravo” žena da budu svećenice, uvijek se kreće od pretpostavke da je svećeništvo zapravo ljudska institucija, da je svećenički stalež stvar dogovora ljudi unutar Crkve i da su specifične dužnosti jedino što svećenika čini svećenikom. Iz te perspektive, logično se nameće pitanje: Zašto žena ne bi mogla obavljati iste dužnosti? Zašto žena ne bi mogla čitati i izgovarati euharistijsku molitvu, zašto žena ne bi mogla propovijedati, zašto ne bi mogla sjediti u ispovjedaonici, zašto ne bi mogla pomazati umirućeg?

Međutim, sva ta pitanja su potpuno promašena, jer se svećeništvo svodi isključivo na obnašanje ovih ili onih dužnosti. Potpuno se zanemaruje činjenica da ređenik nakon polaganja ruku od strane biskupa doživljava ontološku promjenu svojega bića. Sama srž onoga što on jest doživljava preobrazbu, on postaje svećenik Kristov. Od tog trenutka, pa do njegove smrti, on postaje kanal kroz kojeg Bog izlijeva svoj blagoslov na zemlju. Na njegove riječi kruh postaje Isus Krist (tijelom, krvlju, dušom i božanstvom), po njegovim rukama uprisutnjuje se kalvarijska Žrtva, on od sada može kao drugi Krist (alter Christus) izgovoriti riječi odrješenja i posredovati u otpuštenju grijeha, ma kako težak grijeh bio. Svećeništvo nije ljudska institucija, niti je svećenik tek službenik kojeg je Crkva postavila da vrši određenu dužnost. Svećeništvo je Božji dar, utemeljeno i postavljeno od Boga za naše spasenje.

Kada se dakle pitamo zašto žene ne mogu biti svećenice, treba se sjetiti da je pravo pitanje na koje treba odgovoriti: Može li Crkva zarediti ženu? Drugim riječima, ima li Crkva ovlast i moć rukopolaganjem napraviti ontološku promjenu ženinog bića i tako od nje učiniti „drugog Krista“?

Glas Učiteljstva

Kako bismo na to pitanje odgovorili, moramo odgovor potražiti u glasu Učiteljstva, jer je zadaća vjerodostojno tumačiti pisanu ili predanu riječ Božju povjerena samo živom crkvenom učiteljstvu, koje to s autoritetom čini u ime Isusa Krista, tj. biskupima u zajedništvu s Petrovim nasljednikom, rimskim biskupom.[2]

Budući da se ovo pitanje pojavilo u relativno nedavnoj prošlosti, motivirano feminističkim teorijama koje ne razumiju istinsku ulogu žene u svijetu[3], odgovor ćemo naći u  novijim dokumentima. U apostolskom pismu Ordinatio Sacerdotalis, bl. papa Ivan Pavao II odgovorio je na ovo pitanje zapanjujućom jasnoćom:

4. Iako je učenje da je svećeničko ređenje rezervirano isključivo (samo) za muškarce bilo očuvano stalnom i univerzalnom tradicijom Crkve, te je sa čvrstoćom naučeno po njenom naučiteljstvu u najnovijim dokumentima, u današnje vrijeme u nekim mjestima ipak se to pitanje smatra otvorenim za raspravu, ili se uzima kako odluka Crkve da se žene ne mogu pripuštati u svećeništvo ima puki disciplinarni značaj.

Stoga, kako bi se uklonila svaka dvojba o pitanju velike važnosti, pitanju koje spada u samu bit božanskog ustanovljenja Crkve, ovlašću koja proizlazi iz Naše službe utvrđivanja braće (usp. Lk 22:32) proglašavamo da Crkva nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama i da se ove odluke kao konačne moraju pridržavati svi vjernici Crkve.

Uočimo nekoliko bitnih stavaka u ovoj izjavi: (1) učenje o ređenju isključivo muškaraca je trajan nauk Crkve, prisutan u svim stoljećima od apostolskih vremena; (2) taj nauk nikada nije doveden u pitanje od strane Učiteljstva; (3) pitanje nije disciplinarnog karaktera; (4) riječ je o pitanju izvanredne važnosti, jer se tiče same biti božanskog ustanovljenja Crkve; (5) sud se izriče ovlašću koje proizlazi iz službe Petrova nasljednika; (6) te odluke se moraju pridržavati svi vjernici Crkve (dakle i oni koji će živjeti u narednim stoljećima).

Iz svega ovoga jasno je da je Sveti Otac ovim dokumentom definirao dogmu, koja ne može i ne smije biti dovedena u pitanje. Znamo naime da Rimski biskup, glava biskupskog zbora, ima nezabludivost snagom svoje službe kada, kao vrhovni pastir i učitelj svih vjernika, koji svoju braću utvrđuje u vjeri, definitivno proglašuje nauku vjere i morala.[4]

Ako nakon ovoga itko još ima sumnje oko toga da je učenje izraženo u Ordinatio Sacerdotalis izrečeno ex cathedra i da je riječ o nečemu što je obvezujuće za svakog vjernika, neka pogleda odgovor Kongregacije za nauk vjere na Dubium koji joj je upućen netom nakon objavljivanja ovog dokumenta:[5]

Dubium. Mora li se učenje da Crkva nema nikakve ovlasti udijeliti svećeničko ređenje ženama, koje je izneseno u apostolskom pismu Ordinatio Sacerdotalis držati konačnim, i shvatiti ga kao nešto što pripada pologu Vjere?

Responsum. Potvrdno.

Ovo učenje zahtjeva konačni pristanak, budući da je, utemeljeno na pisanoj Riječi Božjoj, i od početka bez prekida sačuvano i primijenjivano u Predaji Crkve, izrečeno nezabludivo od strane redovnog i općeg Učiteljstva (cf. Drugi Vatikanski Sabor, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium 25, 2). Stoga je, u današnjim okolnostima, Rimski Prvosvećenik, vršeći svoju vlastitu službu utvrđivanja braće (cf. Lk 22,23), predao to isto učenje u obliku formalne deklaracije, eksplicitno izričući ono što se treba držati uvijek, svugdje i od svih, kao nešto što pripada pologu Vjere.

Zatvoreno pitanje

Iz svega navedenog, postaje jasno da je riječ o pitanju koje ni na koji način nije otvoreno u Crkvi, niti postoji dopuštenje držati, zastupati i propagirati stavove koji su oprečni iznesenom učenju. Riječ je o nečemu što pripada pologu Vjere, dakle o objavljenoj vjerskoj istini koju mora držati svatko tko želi biti spašen.

Ako bi netko nakon svega rečenog i dalje tvrdio da postoji mogućnost da Crkva nekad u budućnosti počne rediti žene (što je ekvivalentno tvrdnji da Crkva može rediti žene, ali da hijerarhija to trenutno ne dopušta), bio bi heretik.[6] Kao takav, na njega se primjenjuje unaprijed izrečeno izopćenje[7], što znači da mu je zabranjeno sudjelovanje na prikazanju euharistijske Žrtve, ne smije slaviti sakramente, obavljati bilo kakve crkvene službe, itd.[8]

Lucas Ioannes
lucas.ioannes@gmail.com

(izvor slike: http://www.hellokids.com/c_1060/reading-online/famous-people/joan-of-arc)


[2] Katekizam Katoličke Crkve (KKC) 85
[3] Feministi polaze od pretpostavke da su žene u svemu jednake s muškarcem, što je sasvim pogrešno. Žene su kao ljudska bića potpuno ravnopravne s muškarcem, međutim to ne znači da su i u svemu jednake. Već sam biološki sustav žene je sasvim drugačiji od muškarca. Muškarac nije predodređen da doji bebu, kao što žena nije predodređena za teške fizičke poslove. Biološka različitost diktira različitost i u socijalnoj sferi života. Feministi žele uvjeriti svijet da ne postoji apsolutno nikakva razlika između muškarca i žene, te da njihova funkcija u društvu treba biti potpuno ista. Oni će zahtijevati da bude isto toliko direktora žena kao i muškaraca. Međutim, isti ti feministi, nikada neće zatražiti od poslodavaca da zaposle žene u rudnicima uglja kako bi se izjednačila proporcionalnost s muškarcima, te kako bi dokazali da su žene iste kao muškarci.
[4] KKC 891
[6] Krivovjerjem se naziva  uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju. (Zakonik kanonskog prava (CIC), kan. 751)
[7] CIC, kan. 1364
[8] CIC, kan. 1331

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Na braniku – Apologetski priručnik br. 1

Na braniku - Apologetski priručnik br. 1 je prvo nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 70 odabranih apologetskih tekstova napisanih od strane 12 autora, članova i suradnika Apologetske udruge bl. Ivan Merz.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Pretplatite se za novosti

Preporučujemo

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2020. Sva prava pridržana.