Kontra dženderizma: Hrvatska, Škotska, Engleska

Nakon proboja „dženderističkog“ paketa zakona koje je 2008. godine u hrvatski pravni poredak progurao tadašnji premijer Ivo Sanader i vjerna mu potpredsjednica i ministrica Jadranka Kosor, danas se uvelike radi na daljnjoj „reformi reforme“ obiteljskog  prava. Riječ je, naravno, o organiziranom naporu da se izvrši posvemašnja „dženderizacija“ koncepta obitelji. Arhitekturu planirane reforme nam u svibnju 2012. otkriva sam Milanovićev ministar uprave Arsen Bauk u intervjuu za „Queer.hr“[1].

Naravno da su ove naše hrvatske inicijative samo odjek događanja u „progresivnijim“ zemljama, onima koje naši političari i inače vole uzimati za uzor. U ovom članku ćemo baciti pogled na recentna događanja u Škotskoj i Engleskoj. Pri tome će biti interesantno vidjeti gdje katolički biskupi i kardinali napokon (opet) istupaju u maniri „ecclesia militans“ – tj. tako da ne pribjegavaju diplomatskom govoru i „diplomatskom djelovanju“ ondje gdje mjesto za diplomaciju nije.

Kao začetnik odlučne borbe protiv pokušaja jednog bezbožnog zadiranja u suštinu braka iskazao se škotski kardinal Keith O’Brien (na slici), u zajednici sa umirovljenim anglikanskim nadbiskupom od Canterburya Lordom Georgeom Careyem.

Početkom rujna 2011. godine Vlada Škotske je službeno pokrenula zakonodavnu proceduru radi legalizacije istospolnih brakova[2]. Katolički biskupi su bili jedina grupa koja je bila organizacijski sposobna da pruži brz i odlučan odgovor takvom pokušaju fundamentalne promjene institucija obitelji, na kojoj je kroz čitavu povijest počivala ljudska civilizacija. Inače u petomilijunskom stanovništvu Škotske katolika ima nekih 850.000, tj. 16%[3]; biskupska konferencija je dobro organizirana, kako bismo već i očekivali od ustanova u jednoj od najbogatijih zemalja u svijetu.

Škotska Vlada planira osigurati i vjerske obrede za sklapanje istospolnih „brakova“ – kod onih vjerskih zajednica koje na takvo što pristanu.

Već 9. rujna 2011. god. škotski katolički biskupi složno poručuju: „Jasni je stav Crkve, da nikakva vlada ne može propisati promjenu ljudske naravi; obitelj i brak su postojali prije države i sazdani su na vezi jednog muškarca i žene … Svaki pokušaj da se redefinira brak je direktni napad na temeljni kamen društva i biti ćemo odlučno protiv takvih nastojanja.“[4]

Edinburški nadbiskup i kardinal Keith O’Brien za medije govori da je istospolni brak „ludost“ i „groteskna subverzija jednog univerzalnog ljudskog prava“. Dodaje kako „nema sumnje, da normaliziranje homoseksualnog braka predstavlja normaliziranje homoseksualnog ponašanja za djecu u javnim školama. U studenom 2003. godine nakon sudske odluke u Massachusettsu kojom je ondje legaliziran istospolni brak, školskim je bibliotekama naloženo da naručuju istospolnu literaturu; osnovnoškolcima su tako davane homoseksualne bajke kao ‘Kralj i Kralj’, neki srednjoškolci su čak dobili eksplicitni priručnik zagovaranja homoseksualizma pod naslovom ‘Mala crna knjiga: Qeer u 21. stoljeću’“, kojega je sačinio Odjel za zdravstvo Massachusettsa. Obrazovanje se odjednom moralo prilagoditi onome što je postalo ‘normalno’.“[5]

Biskup Philip Tartaglia iznosi mišljenje da stavove Katoličke Crkve ne treba sagledavati kao da bi bili čisto vjerskog značaja; oni su u prvom redu bazirani na razumu i logici. Sukladno katoličkim naučavanjima o prirodnom pravu, biskup Tartaglia iznosi da „brak nije institucija koja duguje svoje postojanje vladama ili zakonodavstvima … Dužnost vlasti je da priznaju brak i da ga štite radi općeg dobra. Vlade nemaju vlast da propisuju što je brak ili da određuju kako ljudi istog spola mogu sklopiti brak. Vlada koja se zalaže i dozvoljava ‘homoseksualni brak’ čini krivo. Ona propušta ispuniti svoju dužnost prema društvu. Ona čini akt kulturnog vandalizma. Ovakva vlada ne zaslužuje povjerenje koje joj je dao narod, uključujući mnoge katolike. “[6]

Inicijativa koju je pokrenula Katolička Crkva okupila je znatan dio javnosti i pretežni dio vjerskih zajednica u Škotskoj.[7] To je omogućilo čak i nekim viđenijim članovima vladajuće Liberalne stranke da se usprotive „nečasnim namjerama“ koje njihova Vlade vrlo odlučno promovira.[8]

Reformirana (kalvinistička) Škotska crkva, koja je najbrojnija u Škotskoj, odlučila je odgovoriti na pitanje o istospolnom braku sa svoje godišnje Opće skupštine. Nakon opsežne rasprave „u kući“, poručuje Vladi Škotske u prosincu 2011. god.: „Škotska crkva se ne može složiti da bi se zakon u Škotskoj trebao promijeniti tako da dopusti istospolni brak. Vladin prijedlog iz temelja mijenja brak kako je shvaćen u našoj zemlji i našoj kulturi – da je on odnos između jednog muškarca i jedne žene. Sukladno povijesnom stajalištu Kršćanske Crkve, Škotska crkva je uvijek sagledavala brak kao vezu jednog muškarca i jedne žene.“ [9] Inače Škotska crkva spada u manji broj kršćanskih zajednica u svijetu, koje su sklone osobitoj „blagosti“ prema homoseksualcima i homoseksualizmu; međutim je ovo sa istospolnim „brakom“ i za njih previše.

Početkom 2012. godine inicijativa za istospolni brak se širi i na preostali dio Velike Britanije: vlada Davida Camerona pokreće inicijativu za istospolni „brak“ i u Engleskoj i Walesu. Katolička Crkva (koja ondje okuplja oko 5 milijuna vjernika, nešto manje od 1/10 stanovništva) je opet protiv; promatrači ne vjeruju da će se Cameronova vlada pokolebati, neovisno koliko potpisa i javne potpore bude prikupljeno protiv homoseksualnog braka.[10]

Alexander Bott u članku za (Crkvi sklon) engleski „Daily Mail“ postavlja pitanje: „Da li je ovo najagresivnija ateistička vlada u povijesti Britanije?“[11] Bott upozorava da je Velika Britanija nominalno još uvijek kršćanska zemlja, te se u prisezi prigodom krunidbe monarh obvezuje „da će se pridržavati Zakona Božjeg i istinitog ispovijedanja Evanđelja“ – ali svejedno neke državne ustanove pod prijetnjom otkaza zabranjuju zaposlenicima da nose križić oko vrata.

Konferencija katoličkih biskupa Engleske i Walesa čak i u službenom pismu Cameronovoj vladi u lipnju 2012. godine sasvim odlučno zastupa pravovjerno katoličko stajalište protiv istospolnih brakova: citira se uredno Katekizam Katoličke Crkve i Papu Benedikta XVI., te se izražava nezadovoljstvo sa načinom kako Vlada upravlja „konzultacijom“: Cameronova Vlada uopće ne postavlja pitanje da li treba legalizirati istospolne brakove, nego jedino traži savjete kako da tu svoju namjeru provede na jedan spretniji način. Vladina pozicija iskazana je kroz cijeli niz dvosmislenih formulacija. Crkva upozorava da „ljudsko pravo“ na istospolni brak nije nikad i nigdje u povijesti čovječanstva bilo prepoznato, i da ne predstavlja dio nikakvih međunarodnih dokumenata (sve je to vrlo lijepo, učeno i razumno izloženo u 42 pregledne točke; tako i treba biti kada se Crkva protivi nekom zakonu); naposljetku se upozorava da su vjerske zajednice svih svjetskih tradicija listom protiv istospolnih brakova.[12]

„The Daily Telegraph“ (također sklon Crkvi) riječima koje piše Cole Moreton pita da li će se zbog homoseksualnog braka dogoditi kraj službenom „braku“ Države sa Anglikanskom crkvom. Sa stranica istog medija progovara protiv istospolnog “braka” i umirovljeni anglikanski biskup od Canterburya Lord George Carey; inače je Lord Carey odranije pobornik “teze” da je homoseksualizam grijeh, te se do svojeg umirovljenja 2002. godine (a i poslije, koliko mu status umirovljenog nadbiskupa i člana Gornjeg doma Parlamenta omogućuje) snažno protivio blagoslivljanju istospolnih zajednica i zaređivanju javnih homoseksualaca za anglikanske svećenike [13]. Naposljetku i vodstvo anglikanaca – vjerske zajednice koja je zadnjih dvadesetak godina slovila kao jedna od kršćanskih iznimaka u osobito blagonaklonom pristupu homoseksualizmu (zbog čega već duže vremena lavira na granici teškog unutarnjeg raskola) – službeno poručila Vladi: „Anglikanska crkva (engl. „The Church of England“) ne može podržati prijedlog Vlade da se omogući ‘svim parovima, neovisno o njihovom rodu, da sklope brak u građanskom obliku’. Takav potez bi izmijenio intrinzičnu (op. a. suštinsku, bitnu, nepromjenjivu) prirodu braka kao zajednice jednog muškarca i jedne žene, koja je očuvana u ljudskim uređenjima kroz čitavu povijest.“ Slično katoličkim biskupima, anglikanci također zamjeraju doktrinarnim nepreciznostima sadržanima u dokumentu kojim vlada traži konzultaciju: i oni prepoznaju da u ovakvoj stvari  riječi doista jesu djela, ili – da kažemo crkvenim „starinskim“ jezikom – da Cameronova vlada širi ozbiljne hereze. Tako se zamjera izrazu da Vlada želi „ukinuti zabranu istospolnih brakova“. Anglikanska hijerarhija rezolutno poručuje: „Ne može postojati ‘zabrana’ nečega što nikad, po definiciji, nije ni bilo moguće.“[14]

Izgleda da je ovakav jedinstveni nastup vjerskih zajednica ostvario učinak kod političara: članstvo Konzervativne partije (iz koje je sam premijer David Cameron) baš i ne podupire istospolni brak, te je partija odlučila dopustiti članovima parlamenta iz svojih redova da o tom zakonskom prijedlogu glasuju prema svojoj prosudbi: Cameron je za ozbiljno uzeo upozorenja svojih parlamentaraca kako bi nastojanje da u ovoj stvari nametne stranačku disciplinu moglo dovesti do razdora u partiji. Imena članova parlamenta iz Cameronove Konzervativne partije su tako istaknuta pri vrhu liste potpisnika peticije protiv istospolnog “braka” sačinjene kod “Coallition for Marriage”, zajedno sa članovima parlamenta iz reda raznih opozicijskih stranaka. Čak i neki Cameronovi ministri ne kriju da im nije po volji zakonski prijedlog o istospolnim brakovima – tako recimo ministar za Sjevernu Irsku Owen Patterson, ministar obrane Philip Hammond i ministar za djecu Tim Loughton; naposljetku se Cameron mora uzdati u glasove opozicije.[15] [16]

Britanski političari, očito, imaju instinkt da svoja stajališta prilagođavaju onima koje iskazuje narod: prema istraživanju iz veljače 2012. godine, 70% Britanaca ne želi legalizaciju istospolnih „brakova“[17]  (kada taj podatak gledamo iz hrvatske perspektive, trebamo imati na umu da se u Britaniji reklamiranje rodne ideologije provodi već mnogo godina, uz mnogo upornosti i vještine). Naposljetku valjda i političari opažaju da najnovija statistička istraživanja ukazuju da jedva polovina homoseksualnih osoba u Britaniji smatra pitanje homoseksualnih „brakova“ važnim, a tek 27% bi bilo u životu spremno sklopiti takav „brak“, ako bi im zakon to omogućio.[18]

Tako vidimo, da od Britanaca doista možemo mnogo naučiti o funkcioniranju demokracije. I trebati će nam – istu vrst nastranih društvenih promjena koje danas u Velikoj Britaniji nastoji provesti tamošnji premijer Cameron, planiraju i u Hrvatskoj provoditi političari sa analognim pogledima na moralnost.

Dario C.

Slika: Gavin Scott