Primat razuma u kršćanstvu

Nijedan svjetonazor, filozofski sustav ili sustav vjerovanja ne promiče razum u tolikoj mjeri u kolikoj to radi kršćanstvo, jedina prava i od Boga utemeljena religija. Iako se u posljednje vrijeme (točnije, još od vremena prosvjetiteljstva) sve češće čuju naklapanja o tobožnjem sukobu katoličke vjere i razuma[1], argumenti za takve tvrdnje redovito ostaju plitki i nedorečeni. Ovaj članak neće obrađivati temu odnosa vjere i razuma, niti argumentirati njezino racionalno utemeljenje, već će se pozabaviti ulogom razuma u čovjekovom životu i nužnošću njegova primata nad emocijama i osjećajima – nešto što se u današnjem svijetu prečesto zaboravlja.

Uvod

„U početku bijaše Riječ…“ – dobro poznati proslov Ivanovog evanđelja svjedoči nam o primatu razuma u Stvaranju. Prije nego što je bilo što postalo, postojala je Riječ – Logos. Dakle, razum stoji u početku i na početku svega, po njemu je sve postalo i bez njega nije nastalo ništa što jest (usp. Iv 1,3). Ovo je temeljna teološka misao teologa Josepha Ratzingera, kao i polazna točka njegova papinskog naučavanja. U svom remek-djelu „Uvod u kršćanstvo“ (1968) [tada] prof. Ratzinger piše: Kršćanska vjera u Boga znači ponajprije odluku za primat logosa nad samom materijom. Kada kažemo „Vjerujem u to da Bog jest“, to podrazumijeva opciju da logos, to jest misao, sloboda, ljubav, ne stoji samo na kraju nego i na početku; da je on stvaralačka i obuhvatna snaga svega bića. Drugim riječima: vjera znači opredjeljenje za to da mišljenje i smisao ne sačinjavaju tek slučajni nusprodukt bitka, već da je sav bitak produkt misli, štoviše, da je on po svojoj najintimnijoj strukturi misao. Zato vjera u jednom specifičnom smislu znači opredjeljenje za istinu, jer za nju je sam bitak istina, razumljivost i smisao. Za nju sve ovo nije tek drugotni, negdje nastali produkt bitka, koji onda ne bi mogao imati strukturirajuće i mjerodavno značenje za cjelinu stvarnosti. [2]

Ako je razum pokretačka snaga po kojoj, s kojom i u kojoj Bog stvara, i ako se sjetimo da je čovjek stvoren na sliku Božju (Post 1-27; Post 9, 6; Mudr 2, 23; Sir 17, 3), to onda znači da i u našem vjerskom i društvenom životu razum mora stajati na početku svakog djelovanja. To prvenstveno znači da razum mora imati primat nad osjećajima i emocijama – da razum mora vladati nad njima, a ne obrnuto. Nažalost, danas je ta jednostavna istina zaboravljena: razum je potisnut, a osjećaji su uzdignuti i obožavani gotovo do razine kulta. Tako npr. možemo ustvrditi da jedan od glavnih uzroka enormnog porasta razvoda brakova na Zapadu u zadnjih 50-ak godina leži u zabludi poistovjećenja zaljubljenosti (emocije) i supružničke ljubavi (čina volje). Da se osjećajima daje prednost pred razumom možemo vidjeti i u nekim aktualnim zbivanjima, kao što je rasprava o prijedlogu zakona o MPO[3]: mišljenje biva zamijenjeno osjećanjem[4].

1. Prije i poslije pada

Prije nego što je grijeh po neposluhu naših praroditelja ušao u svijet, čovjek se nalazio u stanju izvorne svetosti, u stanju prijateljstva s Bogom, savršenog sklada sa samim sobom i sa stvorenjem koje ga okružuje[5]. Jedan od glavnih pokazatelja tog stanja očitovao se u nadmoćnosti razuma nad osjećajima – čovjek u stanju izvorne svetosti svoje je djelovanje temeljio na razumu koji je gospodario njegovim osjećajima[6]. Zbog toga su čovjek i njegova žena mogli biti jedno pred drugim goli i ne osjećati stida (usp. Post 2,25), bez bojazni od pojave ikakve neuredne želje ili sklonosti.

Nakon Pada situacija se drastično mijenja. Čovjek gubi posvetnu milost, izvorni sklad između Boga, čovjeka i stvorenja biva narušen, odnosi postaju u znaku požude i gospodarenja, smrt ulazi u povijest čovječanstva. Kao posljedica svega toga, gospodstvo duhovnih moći duše nad tijelom biva slomljeno[7] – emocije počinju vladati nad razumom. Zbog toga svaki čovjek pokazuje određenu sklonost na grijeh, koju sv. Predaja označava riječju požuda (lat. concupiscentia)[8]. Požuda tako dovodi do stanja sukoba unutar naše volje: razumski znamo da trebamo činiti jedno, a emocije nas navode da činimo upravo suprotno (npr. preljub, krađa, prisluškivanje, i sl.). Iako nas krsna milost, kao i ona koju primamo u sakramentu sv. pričesti[9], ne oslobađa od požude[10], ona nas čini sposobnima za borbu kršćanskoga života[11], tj. nastojanje da u svom djelovanju i ponašanju dademo primat razumu. Sv. Pavao nam jamči da nam požuda ne može nauditi ukoliko se ustrajno i hrabro borimo uz pomoć Božje milosti: „Budući da je požuda ostavljena u nama radi kušnje, ona ne može škoditi onima koji na nju ne pristaju i koji joj se hrabro odupiru milošću Kristovom. Štoviše ‘I natječe li se tko, ne ovjenčava se ako se zakonito ne natječe’“ (2 Tim 2,5).

To naravno ne znači da su sve emocije loše, već samo to da čovjek mora svojim razumom biti kadar razlučiti dobre od loših emocija. Ukoliko je neka emocija dobra (npr. zaljubljenost u svoju odabranicu/odabranika; osjećaj utjehe prilikom molitve; osjećaj tuge u skrušenom pokajanju; osjećaj sreće u radosnim i velikim životnim trenucima), onda ju treba zadržati i dati joj prostora. Ukoliko je pak neka emocija loša (npr. zavist, ljubomora, zaljubljenost u muškarca/ženu koji/koja nam ne pripada, nepravedna srdžba) onda ju treba, koliko je to u našoj moći, izolirati, budno paziti da ne utječe na naše odluke i ne temeljiti na njima svoje djelovanje. Pri tome je uputno koristiti milost duhovnog vodstva, uz redovito primanje sakramenata koji nas trajno čine baštinicima božanskog milosrđa.

2. Vjera kao čin volje i intelekta

Da bi čovjek uzvjerovao, potrebno je dvoje: (1) intelektualna spoznaja Istine; (2) pristanak srca na Istinu koju je um spoznao. Prvi korak je dakle čin intelekta, a drugi čin volje. Zbog toga sv. Toma Akvinski ovako definira vjeru: Credere est actus intellectus assentientis veritati divinae ex imperio voluntatis a Deo motae per gratiam. (Vjera je čin intelekta koji, na zapovijed volje koju Bog pokreće milošću, daje pristanak božanskoj istini)[12].

U ovoj definiciji možemo odmah uočiti jednu stvar: vjera se ne temelji na osjećajima, ona je rezultat intelektualne spoznaje i voljnog čina podložnosti Bogu[13], a ne osjećaja kao što su npr. strah od smrti ili samoće[14]. Nažalost, mnogi vjernici danas svoju vjeru temelje na osjećajima, i tako grade kuću na pijesku – „zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši“ (usp. Mt 7, 26-27). Takvi vjernici lako će se poljuljati ako njihovo prisustvo na bogoslužju Crkve ne rezultira emocionalnim zanosom, ako molitva ne poluči osjećaj utjehe ili ako čin skrušenja nije popraćen osjećajem tuge zbog uvreda nanesenih Bogu. Zbog toga se ponekad javljaju opravdani prigovori na račun raznih karizmatskih zajednica, koje na neke ljude mogu ostaviti dojam da je vjera stvar osjećaja i da je religijski doživljaj (dakle, emocija) najvažnija stvar i temelj vjere. Sv. Augustin dobro je iskusio zabludu traženja Boga tjelesnim osjećajem kada je napisao: Po tim sam se stepenicama kotrljao u dubine pakla, jer sam bolovao i plamtio zbog neposjedovanja istine, kad sam tebe, Bože moj, (…) tražio ne razumom duha svoga, kojim si me odlikovao iznad životinja, nego tjelesnim osjećajem.[15] Ovaj veliki crkveni otac i naučitelj dobro je znao da emocije (zajedno s nagonima) pripadaju psihičkoj razini duše koju imaju i životinje, dok je razum vlastit duhovnoj duši kojom je od tjelesnih bića obdaren samo čovjek.

S druge strane, pristanak na ateizam nije čin intelekta (koliko god ateisti sebe smatrali „super-racionalnima“), već rezultat osjećaja. Pristati na ateizam znači odreći se razuma, budući da se Boga, počelo i svrhu svih stvari, može prirodnim svjetlom ljudskog razuma sigurno spoznati iz stvorenih stvari[16], a sv. Toma Akvinski i drugi su na nekoliko načina, koristeći samo razum, dokazali da Bog postoji i da sva povijest spasenja svjedoči o Njegovoj slavi[17]. Ateizam je također i jedna od posljedica straha od posljednjih stvari[18] – emocionalni pokušaj bijega od neugodnih misli.

Posljedica davanja primata emocijama nad razumom su i pojave različitih hereza od strane onih koji su imali priliku upoznati katoličku vjeru. Hereze najčešće dolaze kao rezultat oholosti, emocionalnog odbijanja poslušnosti autoritetima i nerazumnoj želji da sebe i svoje osobno mišljenje postavimo kao mjerilo u stvarima vjere i morala. Emocionalni profil heretika redovito se odražava u njegovu opusu. Tako se npr. u herezama Martina Luthera može iščitati njegov tjeskobni strah za vlastito spasenje i nemogućnost da se emocionalno nosi s istinom da čovjek ne može biti siguran u vlastito spasenje dokle god je živ[19]. Posljedice njegove emocionalne nestabilnosti i činjenice da je emocijama dao prvenstvo nad razumom, osjećamo nažalost do današnjih dana.

3. Molitva i sakramenti

Kada čovjek prihvati dar vjere, on tada ulazi u osobni odnos sa Trojedinim Bogom. Bog je osoba kojoj se obraćamo i koja se obraća nama. Obraćanje čovjeka Bogu zove se molitva. Molitva je dakle prvenstveno čin volje i rezultat čovjekove odluke da stupi u odnos sa svojim Stvoriteljem i Otkupiteljem. Pri tome je Bog uvijek onaj koji radi prvi korak, a molitva je slobodni čovjekov odgovor na Božji poziv[20]. Stoga ni jedna molitva nikada nije uzaludna ili beskorisna.

Nažalost, neki vjernici učinkovitost molitve mjere po emocionalnom stanju koje molitva trenutno poluči. Tako se ponekad čuje da molitva nužno i odmah mora rezultirati utjehom, srećom i mirom – ako se to ne dogodi, onda na krivi način molimo. Ovaj stav proizlazi iz već spomenute zamjene teza: emocije se uzdižu na pijedestal čovjekova bića i postaju jedino mjerilo ispravnosti. Istina je naprotiv potpuno suprotna: učinak molitve ne mora imati nikakve veze sa emocijama koje nas za vrijeme molitve obuzimaju ili ne obuzimaju. Molitva će nekada biti popraćena osjećajem utjehe, sreće i mira, a nekada neće (tada govorimo o „suhoj molitvi“). Ono što je zaista i jedino bitno jest čin volje, naša iskrena želja da stupimo u odnos sa Bogom. Suha molitva jednako je učinkovita kao i molitva koja nas dovede do trenutnog spokoja ili utjehe. Na kraju krajeva, utjeha je dar Božji i nemamo pravo to očekivati ili zahtijevati svaki put kada pristupimo molitvi. Štoviše, suha molitva često je učinkovitija od molitve popraćene osjećajima, jer nas ona jača u vjeri i pouzdanju (ustrajemo čak i onda kada ništa ne osjećamo), oslobađa nas sebičnosti (napasti da molimo samo zato da bismo se dobro osjećali), i predstavlja žrtvu koju možemo prikazati Bogu. Takva je najčešće bila molitva bl. Majke Terezije, ustrajne moliteljice, koja je gotovo čitav svoj život proživjela bez ikakvih utjeha u molitvi.

Slična stvar može se primijeniti i na primanje sakramenata. Kada se kaže da milost sakramenta ovisi o raspoloženju u kojem se sakramenti primaju[21], onda se pod „raspoloženje“ ne misli na trenutno emocionalno stanje, već na temeljnu životnu odluku da se pristupi izvoru Božjeg milosrđa, na intelektualni i voljni pristanak na istinu da smo potrebiti spasenja i da sami od sebe ne možemo učiniti ništa (usp. Iv 15,5). Tako će vjernik koji redovito nazoči prikazanju sv. misne Žrtve možda uočiti da ga taj kozmički događaj spasenja i otkupljenja svijeta ponekad ostavlja emocionalno ravnodušnim. To međutim ne znači da se on nalazi u lošem raspoloženju za primanje sakramenta Tijela i Krvi Kristove, ukoliko postoji vjera u otajstvo koje primamo i želja za intimnim zajedništvom u Kristu. Zbunjenost može biti tim veća ako termin „euharistijsko slavlje“, kojim se nekada označava prinos sv. misne Žrtve u prisutnosti naroda, shvati kao da bi riječ „slavlje“ označavala euforično veselje okupljenih. Naravno da nije grijeh biti veseo, ali taj osjećaj nipošto nije ni nužan ni dovoljan da bi se djelatno i aktivno sudjelovalo na svetoj Misi. Misa je „slavlje“ samo utoliko što se tim činom daje slava Svemogućem Bogu, priznavajući tako posvemašnju ovisnost stvorenja o Njemu.

Kako onda shvatiti poziv sv. Pavla upućen kršćanima svih vremena: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!“ (Fil 4,4)? Sasvim sigurno ne kao poziv na neprekidno euforično veselje. Kršćanska radost je nešto puno dublje od emocionalnog doživljaja, ona dolazi kao rezultat spoznaje da smo voljena djeca Božja koja Boga smiju zvati svojim Ocem, da je Bog postao čovjekom kako bi nas spasio i otkupio, da je Gospodin blizu i da nas strpljivo čeka u svakom svetohraništu. Riječ je dakle o unutarnjem raspoloženju, koje ostaje nepomućeno čak i onda kada se, uslijed vremenitih briga, trenutno osjećamo loše, izvana neraspoloženo ili potišteno.

Slična stvar je i sa sakramentom sv. ispovijedi. Pokajanje za vlastite grijehe nekada će rezultirati suzama pokajnicama: ponekad će nas spoznaja da smo uvrijedili Boga, najveće i najmilije dobro, dovesti do stanja iskrene tuge i žalosti. Taj osjećaj je dobar i treba ga njegovati. Međutim, ponekad će to izostati, naše pokajanje bit će suho, lišeno bilo kakvog vanjskog osjećaja tuge. Pogrešno bi bilo zaključiti da je pokajanje sa suzama „bolje“ od pokajanja bez suza, ili da je sakrament pomirenja koji primamo u suzama „bolji“ od onoga koji primamo u stanju suhoće. Ono što je bitno jest spoznaja o osobnom grijehu, iskrena želja da damo zadovoljštinu za uvrede nanesene Bogu i da se ponovo vratimo u Očevu kuću. Skrušenost nije osjećaj, već čin intelekta, a  pokajanje je čin volje. Nešto na što ne možemo utjecati ne može biti ni dobro ni loše: bitno je samo ono na što možemo utjecati, a to je pokret volje, uz pomoć Božje milosti.

Recimo još i to da liturgijski obredi Crkve (kada se ispravno i pobožno slave), kao i mnogovrsne pučke pobožnosti na najizvrsniji način „filtriraju“ osjećaje i pomažu vjernicima da dobre osjećaje gaje i zadrže, a loše odbace. Zbog toga u bogoslužju Crkve nema i ne smije biti bučne i frenetične glazbe kakvom se u nekim kultovima sudionike dovodi u trans i tomu bliska stanja[22]. Tako nas npr. pobožnost Križnog puta potiče na osjećaj suosjećanja i empatije s onima koji pate, kao i na žalost zbog uvreda koje smo nanijeli Bogu; svečana liturgija budi u nama osjećaj trancedencije, izlaženja iz samih sebe kako bi se susreli s Onim koji nam dolazi u susret; razmatrajuća molitva Gospine krunice može potaknuti maštu da se smjesti u središnje događaje Evanđelja, itd. Pobožnost srcu Isusovu također može biti od velike pomoći u dovođenju naših emocija u red, kao što nas je papa Pijo XII podučio u enciklici Hauretis aquas in gaudio.

4. Bračna ljubav kao čin volje

Kada govorimo o zaručničkoj, bračnoj ili općenito o romantičnoj ljubavi između muškarca i žene, više nego na bilo kojem drugom području možemo svjedočiti o spomenutoj zamjeni teza: osjećajima se daje apsolutno i neprikosnoveno prvenstvo nad razumom. Ideja da je ljubav prvenstveno osjećaj, i to osjećaj koji se ne može kontrolirati, prožima gotovo sve površne ljubavne romane, američke romantične komedije… zapravo je tom idejom zatrovano cijelo javno mnijenje, uključujući i vjernike katolike od kojih je velika većina podlegla tom pervertiranom mentalitetu.

Istina je naravno potpuno suprotna: zaručnička ljubav nije osjećaj, već slobodna odluka jedne osobe da se u potpunosti preda drugoj. Ona je dakle prvenstveno čin volje i predanja, a tek sekundarno osjećaj. Ljubiti drugoga znači željeti mu dobro, ljubiti bračnog druga znači željeti mu dobro u toj mjeri da smo spremni u potpunosti zanemariti vlastito dobro radi dobra drugoga. Tako velika životna odluka sigurno ne može biti utemeljena na nečem nestabilnom kao što su emocije. Stavljanje emocija u prvi plan rezultiralo je enormnom stopom razvoda brakova, do te mjere da bivaju poljuljani sami temelji stabilnosti društva koje je utemeljeno na doživotnoj i neraskidivoj zajednici muškaraca i žene.

Naravno, to ne znači da je osjećaj zaljubljenosti (zaljubljenost jest osjećaj, za razliku od ljubavi koja je čin volje) između zaručnika po sebi loš. Taj osjećaj je dobar i treba ga njegovati: Bog nam ga nije dao bez razloga. Međutim, osjećaj zaljubljenosti ne smije biti jedini motiv ulaska u brak, on mora biti popraćen iskrenom željom da se u potpunosti predamo drugoj osobi, da zanemarimo sami sebe i da dobro drugoga stavimo ispred vlastitog dobra. Osjećaji su nestabilni i prolazni, nitko ne može cijeli život neprekidno biti zaljubljen u istu osobu: ljubav je prvenstveno odluka koju obnavljamo iz dana u dan. Djetinje je očekivati da ćemo se jednom zaljubiti i da će taj osjećaj biti dovoljan da nas nosi kroz sve oluje i borbe koje život nosi – pa opet, toliki to danas očekuju! Kao vjernici znamo da poziv na brak dolazi od Boga[23], stoga je jedini pravi motiv za ulazak u brak pozitivan odgovor na Božji poziv, isto kao što je to slučaj sa onima koji su pozvani na svećeništvo.

Iz svega rečenog možemo zaključiti da zaljubljenost između zaručnika, iako je po sebi dobra, nije ni nužna ni dovoljna da bi brak bio dobar i stabilan. Povijest nam daje svjedočanstva nebrojenih muškaraca i žena koji su donijeli odluku o bračnom životu unatoč tome što su bili lišeni osjećaja međusobne zaljubljenosti. Mnogi od tih brakova rezultirali su iskrenom i doživotnom ljubavlju u toplini obiteljskog doma.

Zaključak

Svijet u kojem živimo podlegao je mnogim zabludama i od koječega uspio napraviti idole i lažne kultove. Jedan od tih kultova je kult emocija, pri čemu razum i mišljenje biva potisnuto, a jedini kriterij u djelovanju postaju osjećaji. Katolička crkva, stup i uporište istine (1 Tim 3,15), kroz cijelu se svoju povijest zauzimala za prvenstvo razuma nad osjećajima, podsjećajući čovjeka na njegovu palu narav. Zbog toga zajedno sa velikim G. K. Chestertonom možemo ustvrditi: Postoji takvo mišljenje koje onemogućuje mišljenje. To je jedino mišljenje kojeg bi trebalo onemogućiti. To je krajnje zlo protiv kojeg je sav autoritet bio usmjeren. (…) Protiv te daleke propasti, svi [su] vojnički sustavi u religiji prvobitno i bili organizirani i usmjereni. Vjerska načela i križarski ratovi, crkvena hijerarhija i strašni progoni, nisu bili organizirani, kako se pogrešno tvrdi, u svrhu obuzdavanja razuma.  Oni su bili organizirani u svrhu tegobne obrane razuma. (…) Autoritet svećenstva u podjeli oprosta, autoritet papa da definiraju autoritet, čak i autoritet inkvizitora da zastraši: sve su to bile mračne zaštite podignute oko jednog centralnog autoriteta (…)  –  sposobnosti čovjeka da razmišlja.[24]

Osim što već dva tisućljeća neumorno naučava istinu o nužnosti primata razuma u čovjekovom životu, sv. Majka Crkva daje nam i najučinkovitija sredstva za osobnu borbu kako bismo ostvarili taj ideal. Riječ je dakako o sv. sakramentima: tko ih redovito prima, može biti siguran da gradi kuću na stijeni – zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. (usp. Mt 7,25).

Lucas Ioannes
lucas.ioannes@gmail.com

Slika: wikipedia