O paklu danas nitko ne voli pričati, o paklu nitko ne voli slušati, svi bi voljeli da pakla nema. Tako su osim ateista i neki ‘kršćani’ došli na ideju da pakla nema, da je mit o vječnom paklu izmišljotina Katoličke crkve. Jehovini svjedoci, adventisti, mormoni, Armstrongova svjetska Božja crkva, kristadelfijanci, crkva Kršćanske znanosti, new age pokret, a odnedavno i mnogi evangelici, naučavaju da pakao ne postoji ili da ne postoji vječno, tj. samo određeno vrijeme dok grešnici ne ‘plate dug’. Prema ovom nauku, koji se zove anihilacija, nakon sudnjeg dana spašeni idu u nebo, a grešnici će biti uništeni, tj. prestat će egzistirati (ili odmah ili nakon nekog vremena, ovisi o varijanti).
Zastupnici ove doktrine prvo će vam ponuditi kvazi-moralne argumente, kako bi njihovi sljedbenici mogli lakše protumačiti citate iz Biblije. Prema njima, kada bi pakao postojao, Bog bi bio jedno okrutno i osvetoljubivo biće, ,,krvoločan monstrum koji održava vječni Auschwitz za žrtve, kojima ne dozvoljava čak ni umrijeti.”[1] Anihilisti uglavnom tvrde da bi vječna muka predstavljala prestrogu kaznu za počinjene prijestupe, te da je to nespojivo s Bogom koji je vječna ljubav. Osim toga, grijeh počinjen u određenom vremenskom periodu ne može biti vrijedan vječne kazne. Pogledajmo ove argumente pobliže. Kod određivanja težine grijeha, a prema tome i kazne, dvije su bitne komponente, to je vrsta grijeha ili prijestupa i narav onoga protiv koga je prijestup počinjen. Tako krađa od neznanca na ulici, nema istu težinu kao krađa od rođene majke, ili mučenje životinje nema istu težinu kao mučenje čovjeka. Mučenje je isti prijestup, ali kazna za mučenje čovjeka je daleko veća nego za mučenje životinje. Smrtni grijeh protiv vječnog svemogućeg Boga ima za posljedicu i vječnu kaznu. Drugo, vremensko ograničenje počinjenja grijeha nema nikakve veze s kaznom, tj. s dužinom kazne. Na primjer, ubojstvo može potrajati jedan tren, dok pljačka banke može potrajati satima. Pljačka nije veći prijestup zato što je duže trajala. Bog jeste vječna ljubav, ali anihilisti zaboravljaju da je Bog ujedno i vječna pravda, ili jednostavno nisu u stanju shvatiti ozbiljnost prijestupa Božjeg zakona.
No, bez obzira na naše želje i mudrovanja, Sveto Pismo nam nedvojbeno govori o postojanju vječnog pakla. Kada Isus na posljednjem sudu razdvoji ‘ovce od jaraca’ ,,Tada će reći i onima s lijeve strane: ‘Idite od mene, prokleti, u oganj vječni [grčki: aionion] što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!…Ovi će otići u muku vječnu [aionion], a pravednici u život vječni [aionion]’.” (Mt 25,41-46). U originalnom grčkom isti pridjev ‘aionion’ se koristi kada se govori o ‘vječnom Bogu’, Tim 1,17; Rim 16,26; Heb 9,14 i Heb 13,8. Dakle, nema dvojbe oko značenja ove riječi. Otkrivenje također nedvojbeno, govori o mukama u ‘vijeke vjekova’ i o onima koji su osuđeni na propast, te ‘nemaju mira ni dan ni noć’ (Otk 14,9-11; 20,10). Ova dva primjera su već dovoljna jer nedvosmisleno i posve jasno govore o vječnom paklu, iako se i iz drugih citata može zaključiti postojanje pakla i vječnih muka (Mt 18,18; Mk 9,43; Jd 1,7).
Anihilisti s već unaprijed utvrđenom doktrinom u svojoj glavi grozničavo traže citate u Bibliji koji bi mogli potvrditi njihovu tezu o nepostojanju pakla. Kao što ćemo vidjeti u ovom primjeru, radi se o izvrtanju smisla koji je inače potpuno jasan, pogotovo ako se prijevod usporedi s originalnim grčkim tekstom i usuglasi s drugim citatima koji govore o paklu. Tako u Matejevom evanđelju (Mt 10,28) Isus kaže: ,,Ne bojte se onih koji ubijaju [grčki: apokteino] tijelo, a duše ne mogu ubiti [apokteino]! Bojte se radije onog koji može i dušu i tijelo uništiti [apollumi] u paklu!” Riječ ‘uništiti’, u izvornom grčkom tekstu ‘apollumi‘, što se prevodi sa pogubiti, uništiti, izgubiti i sl., ne znači ovdje prestajanje egzistencije. Npr., Vi možete uništiti čovjeka, što ne mora značiti da ste ga ubili, već da ste mu život toliko zagorčali da on pati. Da je autor teksta htio koristiti riječ koja znači prestanak egzistencije onda bi koristio ‘apokteino’, a ne ‘apollumi’. Evo drugih citata u kojima se riječ ‘apollumi’ koristi s istim značenjem: Mk 2,22 vino propadne (apollumi) – to ne znači prestanak egzistencije vina, već da se vino pokvarilo; Mt 15,24 izgubljene (apollumi) ovce – izgubljen ovdje ne znači prestanak egzistencije ovaca, već zaveden, uništen, ali još i te kako živ; Lk 15,4-6 izgubljene (apollumi) ovce – isto; Lk 15,24-32 izgubljen (apollumi) sin – bio je izgubljen (uništen u onom smislu gore, kada uništite čovjeku život), ali svakako živ. Ima i drugih citata, ali i ovo je dovoljno da pokaže kako grčka riječ za uništiti, baš kao i u hrvatskom, često ima značenje ‘zagorčati život’. Dakle, Matej kaže da se trebamo bojati Boga koji nam može zagorčati život u paklu. ‘Uništiti u paklu’ (u smislu prestanka egzistencije) nema smisla ako pakao ne postoji. Ne možete nešto uništiti u nečem što ne postoji. Očito je da se ne radi ni o kakvoj anihilaciji – uništenju u smislu prestanka egzistencije, što anihilisti žele iščitati iz ovog i sličnih citata. Uostalom, čak i kada bi prihvatili njihovo tumačenje, onda bi došlo do kontradikcije, a znamo da u Božjoj riječi ne može biti kontradikcije.
Sv. Petar u svojoj drugoj poslanici (2 Pt 3,6-13) govori o uništenju (apollumi) čovjeka i iščeznuću (lou) zemlje i nebeskih elemenata, jer ,,mi očekujemo, prema njegovu obećanju, nova nebesa i novu zemlju”. Kada govori o uništenju čovjeka koristi riječ ‘apollumi’, a kada govori o iščeznuću nebeskih elemenata, ili uništenju u smislu prestanka egzistencije, koristi riječ ‘lou’. Ovdje je znakovito da u 6. retku sv. Petar govori o uništenju ‘apollumi’ svijeta u vrijeme Noe – znamo da svijet nije nestao, samo se napatio – dok kada govori o uništenju svijeta nakon sudnjeg dana, govori o iščeznuću ‘lou’ – nestanku, prestanku egzistencije. Dakle, ista riječ ‘apollumi’ je korištena za uništenje svijeta u vrijeme Noe i za uništenje čovjeka, jasno je da se radi o uništenju u smislu dovođenja nekoga ili nečega u stanje patnje. Zaključak je nedvojben: ‘apollumi’ znači uništenje u smislu dovođenja u stanje patnje, ‘lou’ znači iščeznuće u smislu prestanka egzistencije. Anihilisti naravno, sasvim protiv svake logike i znanstvenog pokrića, krivo tumače i ovaj redak iz Pisma.
Isto je i s riječju ‘umrijeti’, za čega u hebrejskom originalnim tekstovima postoje 11 različitih izraza, koji ni u kom slučaju ne znače uvijek prestanak egzistencije, u grčkom ima 10 različitih riječi koje su prevođene kao ‘umrijeti’, jednu od tih smo već spomenuli: ‘apollumi’. U Otkrivenju se spominje druga smrt nekoliko puta (Otk 20,6; 20,14; 21,8). Anihilisti će naravno reći, to je jasno kao dan, smrt znači anihilaciju, potpuni prestanak egzistencije, ništavilo. Međutim, ono što njima nedostaje je minimalno poznavanje najosnovnijih pojmova logike. Ako bi smrt označavala, kako oni tvrde, potpuno ništavilo, onda ne bi moglo biti druge smrti. Ako pak prva smrt označava prestanak jednog života i prelazak u drugi, onda druga smrt ima smisla. Tako ispravno možemo shvatiti redak gdje se kaže da će grešnici nakon sudnjeg dana završiti u ,,jezeru koje gori ognjem i sumporom. To je druga smrt! ” (Otk 21,8) – više je nego očito da se radi o prelasku u drugi život u paklu. U Bibliji ima mnogo mjesta gdje se iz konteksta više nego jasno da razlučiti da riječ ‘umrijeti’ ne znači anihilaciju, već prelazak u drugi život, evo jednog od tih: ,,Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi velik rod” (Iv 12,24). Ne možete roditi rod ako ne postojite!
Mogli bi navesti još puno ovakvih primjera kao gore, ali svi se svode na jedno te isto: anihilisti vide u svakoj riječi prestanak egzistencije, čak i u riječima kao što su potrgati ili izgnati. Oni su postigli ono što su željeli, sada mogu mirno spavati, jer ako se ne spase postat će ništavilo – nikom ništa. Lijepa priča za ateiste i naivne ‘kršćane’.
Ivan Poljaković
Slika: kaneva
