Nezabludivost Svetog pisma

U ovom kratkom tekstu pokušat ćemo dati odgovor na sljedeće pitanje: „Je li Sveto pismo oslobođeno zablude u svim stvarima o kojima govori, ili samo o nekima?“ Malo oštrije formulirano, isto pitanje može se postaviti i na ovaj način: „Je li moguće da Sveto pismo sadržava jednu ili više zabluda?“

Prije nego pokušamo dati odgovor, potrebno je napraviti pojmovnu analizu istine o kojoj se radi kad govorimo o poruci sv. Pisma. Tako s obzirom na predmet stvari, razlikujemo tvrdnje ili činjenice koje mogu biti sljedeće naravi:

a) teološke (npr. spasenje je rezultat suradnje Božje milosti i čovjekove slobodne volje)

b) povijesne (npr. četrdesetogodišnje lutanje Izraela pustinjom nakon izlaska iz Egipta)

c) znanstvene (npr. svijet ima početak u vremenu)

I upravo tu nalazimo glavni spor oko stvari, što se ponekad ne uvažava ova pojmovna razlika, te se govori o istini ili nezabludivosti sv. Pisma vrlo apstraktno i općenito, što otvara prostor pogrešnim tumačenjima. Ili drugim riječima, možemo dodati još jedno kontroverzno pitanje: ,,Je li Sveto pismo nezabludivo samo kad govori o teološkim (vjerskim i moralnim) istinama, ili pak i o povijesnim i znanstvenim?”

A odgovor na ovo pitanje potražit ćemo na jedinom mjestu gdje ga se uopće može naći: u autoritativnim izričajima učiteljstva Katoličke crkve.

Dokument posljednjeg održanog općeg ekumenskog sabora, Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi „Dei Verbum“ (II. Vatikanski sabor, 18. XI. 1965.) dotakao je i ovo pitanje. Pozivajući se na riječi koje je sv. Pavao uputio Timoteju (2 Tim 3, 16-17), ovaj Sveti Sabor je izjavio:

Budući da sve ono, dakle, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja držati izjavljenim od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetom pismu. [1]

Ovu izjavu moguće je razumjeti na dva potpuno različita i komplementarna načina:

A. Knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu u svim stvarima o kojima govore i ta istina je zapisana radi našega spasenja.

B. Knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu samo onda kada govore o onim stvarima koja su zapisane radi našega spasenja.

Jezična egzegeza originalnog teksta također nam ne omogućava razlučiti kojemu se od ova dva tumačenja prikloniti [2] – nije jasno da li se izraz „nostrae salutis causa“ odnosi na sve što je napisano („omne id“), ili samo na istine koje su zapisane radi našeg spasenja („veritatem, quam“).

Liberalni i progresivni teolozi (navedimo samo neke: Edward Schillebeeckx, Hans Küng, Raymond E. Brown, itd.) ovu izjavu Svetog Sabora jednodušno su prihvatili u tumačenju (B), smatrajući da im ona daje za pravo dovesti u sumnju nezabludivost Svetog pisma kada nam ono govori o stvarima koje se tiču povijesne istine ili imaju neke implikacije na pitanja kojima se bavi prirodoslovna znanost.

Osim što ovo tumačenje ima očitu slabost, jer se automatski postavlja pitanje kako i tko određuje što je u Svetom pismu zapisano radi našega spasenja, a što ne (upravo odlazak u tu krajnost dovela je herezijarha Hans Künga na to da posumnja u Isusovo tjelesno uskrsnuće [3]), ono nema nikakvo uporište u Tradiciji i izjavama Učiteljstva koje su prethodile Drugom vatikanskom saboru.

Papa Benedikt XVI. u svom obraćanju Rimskoj kuriji iz 2005. godine [4], istom onom u kojem je osudio „hermeneutiku diskontinuiteta i rascjepa“ u odnosu na pretkoncilsko Učiteljstvo, posebno se osvrnuo i na pitanje tumačenja Svetog pisma. Papa je tom prilikom osudio ekskluzivitet povijesno-kritičke metode interpretacije Biblije, koji se kao takav protivi interpretaciji koja proizlazi iz vjere Crkve [5]. Prema tome, jedino što nam preostaje učiniti kako bismo razlučili koje je od dva predložena tumačenja sporne izjave točno, jest potražiti ranije izjave Učiteljstva po tom pitanju i prigrliti ono tumačenje koje je u skladu i u kontinuitetu sa prethodnim izjavama Učiteljstva.

Osim toga, i pored ove hermeneutske postavke koja daje načelni pogled na stvar, mi imamo i izričiti dokaz da je ovaj konkretni izričaj potrebno tumačiti u svjetlu prethodnih učiteljskih proglasa, i to u samom tekstu. Naime, u bilješci koja stoji neposredno uz ovaj odlomak, nalazimo referencu na dvije papinske enciklike: Providentissimus Deus i Divino afflante Spiritu [6], koje uz ostale relevantne papinske izjave, donosimo u nastavku.

Papa Lav XIII., enciklika Providentissimus Deus (1893):

Potpuno je neprihvatljivo ograničavati nadahnuće samo na neke dijelove Svetog pisma, ili pak prihvatiti da je sam sveti pisac pogriješio. [7]

Papa sv. Pio X. u doktrinalnom pismu Lamentabili Sane (1907) osuđuje sljedeću tvrdnju:

Božansko nadahnuće se ne proteže na čitavo Pismo tako, da bi svi njegovi dijelovi bili sigurni od svake zablude.[8]

Papa Benedikt XV., enciklika Spiritus Paraclitus (1920):

Mišljenja se nekih modernih pisaca, koji unose razliku između prvotnog ili vjerskog i drugotnog ili svjetovnog sadržaja Pisma, nipošto ne nalazi u tim granicama; oni naime kažu da se samo nadahnuće odnosi na sve izreke, štoviše i na pojedine riječi Pisma, ali učinke nadahnuća, u prvom redu izuzeće od zabluda i potpunu istinu, smanjuju i sužavaju samo na prvotni ili vjerski sadržaj. Njihovo je naime mišljenje: Bog nas je u Pismu želio poučiti samo o onom što spada na vjeru; ostalo pak, što spada na svjetovne znanosti i što objavljenim istinama služi kao nekakvo izvanjsko odijelo, Bog samo dozvoljava i prepušta piščevoj slabosti (…) Potpuno je neprihvatljivo ili nadahnuće ograničiti samo na neke dijelove sv. Pisma, ili dozvoliti tvrdnju da se sam sveti pisac prevario.[9]

Papa Pio XII., u enciklici Divino Afflante Spiritu citira i utvrđuje nauk Lava XIII:

Potpuno je neprihvatljivo nadahnuće ograničavati samo na neke dijelove Svetog Pisma, ili pak prihvatiti da je sam sveti pisac pogriješio. [10]

Isti papa u enciklici Humani Generis (1950) osuđuje sljedeću tvrdnju:

Nepogrješivost svetog Pisma odnosi se samo na one sadržaje koji govore o Bogu, o ćudorednim i religijskim stvarima. [11]

Ove izjave samo su mali dio ukupnog korpusa nauka Crkve o ovom pitanju. Čitatelj koji je posebno zainteresiran za ovu temu, svakako bi trebao pročitati navedene dokumente u cijelosti, a u njima će pronaći i reference za daljnje istraživanje. Međutim, i samo ove navedene izjave su dovoljne da nam bez ikakve sumnje pomognu razriješiti dilemu o ispravnom tumačenju sporne izjave iz konstitucije Dei Verbum, kao i naći odgovor na pitanje postavljeno na početku članka.

Na osnovi svega rečenog možemo dakle zaključiti: sve knjige Svetog pisma sadržavaju istinu bez primjese ikakve zablude, i to bez obzira na to govore li o stvarima koje se izravno tiču vjere i morala, ili o nekim drugim sadržajima (povijesnim ili znanstvenim [12]). To je upravo nužno jer, kad bismo ograničili nadahnuće na teološke istine, upali bismo u raskorak s temeljnom istinom kršćanske vjere – da je Riječ tijelom postala, i da je kršćanstvo, za razliku od poganskih mitova, objavljena i povijesno utemeljena religija. Tada bi se, kao što smo naveli, pitanje što jest, a što nije povijesno ili znanstveno nužno za teološku istinu, prepustilo subjektivnim dojmovima pojedinaca, i tako oduzelo objektivnog temelja kršćanskoj religiji.

I to je, prema teološkom konsenzusu tradicionalne katoličke teologije, nauk de fide divina et catholica. [13]

A tko ne prihvaća da su sve knjige Pisma, sa svim svojim dijelovima, svete i kanonske, ili tko niječe da su one od Boga nadahnute: neka bude izopćen (anathema sit). [14]

Lucas Ioannes
lucas.ioannes@gmail.com