Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Božja milost i čovjekova slobodna volja

Objavljeno: 12. listopada 2012.
Kategorija: Spasenje

Katekizam nas uči da naše opravdanje ili spasenje dolazi od Božje milosti. A milost definira kao „naklonost, ničim zasluženu pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi i života vječnoga.“ [1]

Tu se onda prirodno nameće pitanje sudjeluje li i kako u tom postupku opravdanja  čovjek sa svojom slobodnom voljom. Na prvo pitanje crkveni nauk odgovara potvrdno: „Bog je htio čovjeka prepustiti u ‘ruke njegove vlastite odluke’ (Sir 15,14), tako da sam od sebe traži Stvoritelja i da slobodno prianjajući uza nj dođe do potpunog i blaženog savršenstva.“ [2]

Drugo pitanje, odnosno kako točno čovjekova sloboda sudjeluje u procesu opravdanja, ili drugim riječima, kakav je međusobni odnos Božje milosti i čovjekove slobodne volje u tom procesu, ostaje misterij ili tajna, koju crkveno učiteljstvo potvrđuje, ali ne objašnjava. U crkvenoj povijesti ovo je pitanje diglo mnogo prašine, te su se stoljećima vodile teške rasprave oko njegovog rješenja.

Mi ćemo ovdje samo ukratko prijeći kroz najvažnije postaje tih stoljetnih rasprava, ukazujući posebno na krivovjerna rješenja predlagana u cilju rješenja ovog pitanja. Jedan takav pristup rješava ovaj problem negirajući potrebu Božje milosti za spasenje, dok drugi polazi od suprotnog kraja negirajući ljudsku slobodu. Prvi pristup su držali pelagijanci, a drugi rani protestantski reformatori (Luther, Calvin) i jansenisti. Oba pristupa je Katolička Crkva osudila kao krivovjerna. Ispravan pristup leži negdje u sredini, zadržavajući i Božju milost i ljudsku slobodu.

1. Pelagijanizam

Početkom petog stoljeća redovnik s britanskih otočja Pelagije i njegovi sljedbenici niječu istočni grijeh te naglašavaju moralnu čvrstoću ljudske volje koja, potpomognuta asketskim vježbama, može sama postići kreposne ideale, te u konačnici i vječni život, bez pomoći Božje milosti. Kristovu žrtvu na križu ne promatraju kao stvarno otkupiteljsku, već samo kao jednu instrukciju ili primjer koji može doduše čovjeku pomoći da se lakše spasi, ali koja nije neophodna za postizanje spasenja.

Sinoda u Kartagi 418. godine odbacila je to učenje. Npr. u svom petom kanonu kaže: „Tko god kaže da nam je milost opravdanja dana zato da bismo pomoću milosti lakše mogli učiniti ono što nam je zapovjeđeno da činimo slobodnom voljom, te da bismo bez milosti mogli, doduše ne lako, ispuniti Božje zapovijedi da nam milost i nije dana, neka bude kažnjen anatemom. Kad naime Gospodin govori o plodovima zapovijedi, ne kaže: bez mene možete (nešto) teže učiniti, nego kaže: ‘Bez mene ne možete ništa učiniti’.“ [3]

Dakle, bez Božje milosti nije samo teže, već i nemoguće postići opravdanje. Katekizam to ovako sažima: „Taj poziv na život vječni je nadnaravan. Ovisi posvema o ničim zasluženoj Božjoj inicijativi jer nam samo Bog može objaviti i darovati samoga sebe. Premašuje sposobnost čovjekova razuma i moći njegove volje kao i svakoga drugog stvora.“ [4] Spomenimo i da se sveti Augustin, nazvan „Doctor Gratiae“, uporno borio protiv Pelagijeva učenja u svojim djelima.

2. Semipelagijanci

Tada na scenu stupaju semipelagijanci, koji prihvaćaju nužnost milosti u opravdanju, ali istovremeno pokušavaju zadržati određene dijelove Pelagijevog učenja. Naime, oni razlikuju „početak vjere“ i „povećanje vjere“, te prvo pripisuju naravnim snagama ljudske volje, a drugo djelovanju milosti. Po njima čovjek može sam, svojim naravnim snagama, započeti postupak opravdanja, pripremajući se molitvama, postovima, dobrim djelima itd., za dolazak milosti koja će dovršiti opravdanje. Time se milost na određeni način zaslužuje, odnosno uvjetuje, čovjekovom prethodnom pripremom.

Crkva odbacuje i ovakvu varijaciju pelagijanizma, te na drugoj sinodi u Orangeu 529. godine osuđuje semipelagijanizam. Treći kanon s te sinode kaže: „Tko kaže da se milost Božja može dobiti ljudskim zazivanjem, a ne da sama milost čini da mi molimo za nju, protuslovi proroku Izaiji ili Apostolu koji isto kaže: ‘Nađoše me koji me ne tražahu, objavih se onima koji me ne pitahu’ (Rim 10,12; usp. Iz 65,1).“ [5] , dok šesti kanon kaže: „Tko kaže, da oni koji bez milosti Božje vjeruju, žele, čeznu, pokušavaju, mole, bdiju, teže, ištu i kucaju dobivaju božansko milosrđe, a ne ispovijeda da se utjecajem i djelovanjem Duha Svetoga u nama stvara da vjerujemo, želimo, i sve to, da kao što treba uzmognemo i izvršiti; i tko pomoć milosti čini ovisnom o poniznosti ili ljudskoj poslušnosti, i ne prizna da je i to dar same milosti da smo poslušni i ponizni, protivi se Apostolu koji kaže: ‘Što imaš da nisi primio?’ (1 Kor 4,7); i: ‘Ali milošću Božjom jesam što jesam’ (1 Kor 15,10).“ [6]

Dakle,  Bog ima inicijativu u opravdanju. Tako je i u početku postupka opravdanja potvrđena potreba za Božjom milošću, koju čovjek ne može ničim zaslužiti ili pozvati. O tome katekizam, pozivajući se na riječi sv. Augustina u njegovom djelu De gratia et liberoarbitrio kaže ovako: „Već i sama pripravnost čovjekova da prihvati milost predstavlja djelovanje te milosti. Ona je potrebna da pobudi i podrži našu suradnju u opravdanju po vjeri i u posvećenju po ljubavi. Ono sto je u nama otpočeo Bog privodi k ispunjenju: ‘On doista otpočinje tako da mi, njegovim djelovanjem, htjednemo; on dovršava djelo, sudjelujući s pokretima naše volje koja je već obraćena.“  [7]

3. Rani protestantski reformatori i jansenisti

Time je potvrđena nužnost Božje milosti u opravdanju, i to u cijelom postupku opravdanja. Ali Bog ne opravdava nikoga na silu, već slobodna Božja inicijativa zahtijeva slobodan čovjekov odgovor. Početkom protestantske reformacije u 16. stoljeću na udar je došla čovjekova sloboda u procesu opravdanja.

Luther čovjekovu slobodu drži toliko oštećenom istočnim grijehom da je ona u svom djelovanju potpuno ovisna o Bogu kada vrši dobra djela, a o Sotoni kada vrši zla djela. Calvin pak zastupa učenje po kojem je čovjekova sloboda uništena istočnim grijehom.  Stoljeće kasnije Kornelije Jansen, biskup grada Ypresa, zastupa nemogućnost volje da se odupre milosti u procesu opravdanja.

Tridentski koncil 1547. Dekretom o opravdanju potvrđuje čovjekovu slobodnu volju i njenu ulogu u procesu opravdanja nasuprot protestantskim reformatorima. U svom četvrtom kanonu navedeni koncil kaže: „Tko kaže da čovjekova slobodna volja pokrenuta i potaknuta od Boga, pristajući uz Boga koji ju potiče i zove, ništa ne čini čime bi se priredila i pripremila da prihvati milost opravdanja, te da se (toj milosti) ne može niti usprotiviti kad bi to i htjela, nego da poput nečeg neživog uopće ništa ne radi i da se ponaša sasvim pasivno, neka bude kažnjen anatemom.“  [8] Peti kanon pak kaže: „Tko kaže da je čovjekova slobodna volja poslije Adamovog grijeha izgubljena i ugašena, ili da se radi samo o nazivu, štoviše o nazivu bez sadržaja, te konačno da je ona privid koji je đavao izmislio u Crkvi, neka bude kažnjen anatemom.“ [9] Nadalje, zablude Jansena i njegovih sljedbenika o milosti osuđene su od pape Inocenta X. 1653. godine.

4. Pitanje milosne pomoći

Znači, Crkva potvrđuje i Božju milost i ljudsku slobodu u procesu opravdanja. Na red je onda došlo pitanje kakav je točan odnos između ovoga dvoga. To je tzv. „pitanje milosne pomoći“. Predlagano je više rješenja za ovo pitanje, ali niti jedno nije bilo bez stanovitih poteškoća, tako da crkveno učiteljstvo se nije po tom pitanju konačno odredilo. Spomenut ćemo ovdje samo dvije teološke škole  čija su rješenja kroz povijest bila najzastupljenija. To su tomizam i molinizam.

Tomistički sustav se temelji na mislima sv. Tome Akvinskog, a najznačajniji njegov predstavnik u raspravi o milosnoj pomoći u 16. stoljeću je dominikanac Mihael Bañez. Njegov protivnik u ovoj raspravi bio je isusovac Luis de Molina, po kojem je molinistički sustav i dobio ime. Tomističku teoriju su općenito zastupali dominikanci, a molinističku isusovci.Ovdje ćemo samo ukratko i vrlo površinski dotaći se osnovnih razlika između ove dvije teorije.

Tomisti kažu da Bog uvijek svojom milošću pretječe čovjeka u činjenju dobra, te iako ga ostavlja slobodnim, u nadnaravnom ga redu pripravlja, disponira i determinira za dobro djelovanje. Osnovni pojam u ovom sustavu je tzv. fizičko predpokretanje (praemotiophysica). Bog svoju vječnu odluku o predodređenju nekog čovjeka na spasenje ostvaruje tako da ulijeva čovjekovoj volji fizički entitet kojim ju preokreće na spasonosni čin. Taj fizički entitet je tzv. djelotvorna milost (gratiaefficax), koja se dodjeljuje na osnovi vječnog određenja u Božjoj volji, te je time garantirana njezina nepogrešiva djelotvornost.

Molinisti, s druge strane, kažu da je fizički entitet kojeg Bog ulijeva u čovjekovu volju prije djelovanja indiferentan, tj. volja s njime može surađivati, ali i ne mora. Kada Bog daje milost, on zna da li će čovjek s njom surađivati ili ne. To Bog saznaje iz samog budućeg čina pristankaslobodne volje (Bog nije ograničen vremenom, pa u svojoj biti spoznaje i buduće stvari). Pa kada Bog predviđa da će čovjek surađivati s njegovom milošću, onda mu daje djelotvornu milost, a kada predviđa da neće surađivati s milošću, onda mu daje samo dovoljnu milost (gratiasufficiens), koja zaista jest dovoljna za djelovanje, ali ostaje bez spasonosnog (tj. djelotvornog) učinka. Temeljni pojam u ovom sustavu je srednje znanje (scientiamedia), znanje po kojem Bog spoznaje čovjekov slobodan odgovor na njegovu milost. To se znanje naziva srednje, jer leži između znanja kojim Bog spoznaje sve što je uopće moguće, te znanja kojim Bog spoznaje što će postojati na temelju njegove odluke da to stvori.

Ova rasprava između tomista i molinista dotiče i pitanje Božjeg (sve)znanja i čovjekove slobodne odluke. Grubo govoreći, tomisti Božje znanje o čovjekovom slobodnom djelovanju temelje na Božjem određenju („Bog zna jer je odredio da tako bude“), dok molinisti Božje određenje temelje na njegovom (srednjem) znanju čovjekovog slobodnog djelovanja. Oba sustava imaju svoje poteškoće.

Tomisti su bili optuživani da previše naglašavaju Božje predodređenje nauštrb čovjekove slobodne volje, dok se moliniste optuživalo da prenaglašavaju ulogu ljudske slobode. Prvima se predbacivao protestantizam zbog određenog pasivizma volje pri prihvaćanju opravdanja, a drugima pelagijanizamzbog uzdizanja uloge ljudske volje. Često su te rasprave između tomista i molinista prešle u prave sukobe, te je na kraju i Sveta Stolica morala intervenirati.

Tako papa Pavao V. 1607. godine potvrđuje slobodu učenja (tomista i molinista) u pitanjima milosne pomoći te zabranjuje u takvim raspravama suprotnu stranu optuživati za krivovjerje. Navedeni papa 1611. godine u nagovoru izaslanicima kralja Filipa III., između ostalog kaže: „Jer se jedna i druga strana u biti slažu s katoličkom istinom, tj. da Bog s učinkovitošću svoje milosti čini da mi djelujemo, da nas od onih koji neće čini onima koji hoće, te preusmjeruje i mijenja volju ljudi, o tome se radi u tom predmetu, a razlikuju se samo u načinu; dominikanci naime kažu da (milost) fizički predodređuje našu volju, to jest stvarno i učinkovito, a isusovci drže da on to čini primjereno i moralno; mišljenja jednih i drugih se mogu braniti“, te dodaje: „Kad se naime kaže da bi bilo dobro znati koje mišljenje treba držati u toj stvari, odgovara se da treba držati i slijediti učenje Tridentskog sabora, koji na VI. sjednici o opravdanju tumači i objašnjava u čemu se sastoji krivovjerje pelagijanaca i semipelagijanaca, a u čemu Kalvinovo, i naučava katolički nauk, kako je potrebno da slobodna volja bude pokrenuta, potaknuta i pomognuta od Božje milosti, ali da ona može slobodno pristati ili nepristati, te da u to pitanje ne ulazi način na koji milost djeluje, koje je sabor započeo (raspravljati), ali ga je napustio kao beskorisno i nepotrebno…“ [10] Takvo stanje traje do dan danas.

Zaključak

Na kraju, kao određenu sintezu ovog članka o Božjoj milosti i ljudskoj slobodnoj volji navodimo jedno poglavlje iz Dekreta o opravdanju Tridentskog koncila, koji ukratko sažimlje bitne točke ovog pitanja: „Osim toga (sabor) izjavljuje, da početak opravdanja kod odraslih treba započeti s prethodnom milošću Božjom po Isusu Kristu, to jest od njegovog poziva, kojim su pozvani bez ikakvih njihovih zasluga, kako bi oni koji su se grijesima otklonili od Boga, po njegovoj poticajućoj i pomažućoj milosti postali skloni za obraćenje i za svoje vlastito opravdanje, slobodno se priklanjajući i surađujući s istom milošću, tako da kada Bog prosvjetljenjem Duha Svetoga dodirne ljudsko srce, sam čovjek ne radi baš ništa prihvaćajući tu milost, koju je mogao i odbiti, ali se bez milosti Božje, svojom slobodnom voljom, ne bi mogao niti pokrenuti za opravdanje prednjim. Zato kad se u Svetom pismu kaže: ‘Vratite se k meni i ja ću se vratiti k vama’ (Zah 1,3) podsjeća nas se na našu slobodu; kada odgovaramo: ‘Vrati nas k sebi, Gospodine, i obratit ćemo se’ (Tuž 5,21), ispovijedamoda nas predusreće Božja milost.“ [11]

Danijel Krizmanić

Slika: wikimedia


[1] Katekizam katoličke Crkve (KKC) 1996
[2] KKC 1730
[3] H. Denzinger – P. Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, UPT, Đakovo, 2002 (DH) 227
[4] KKC 1998
[5] DH 373
[6] DH 376
[7] KKC 2001
[8] DH 1554
[9] DH 1555
[10] DH 1997a
[11] DH 1525

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.