U svrhu uređivanja strateških pitanja Nove evangelizacije održava se u listopadu 2012. godine Sinoda[1]; predstaviti ćemo čitateljima i tu Sinodu i Novu evangelizaciju kroz izvještaj kojega je ondje prezentirao kardinal Donald Wuerl.
Papa je povjerio kardinalu Wuerlu – inače nadbiskupu Washingtona DC u Sjedinjenim Američkim Državama – važnu zadaću Glavnog relatora Sinode; u izvršavanju te zadaće kardinal pred sinodalne oce na temeljiti način iznosi glavna pitanja vezana uz Novu evangelizaciju. U tome on kreće od dvaju važnih dokumenata razrađenih u Vatikanu u pripremi Sinode, tzv. „Lineamenta“ i „Instrument laboris“[2]. Ovdje ćemo prenijeti dijelove njegovog predavanja koji sadržavaju jače naglaske:
„Isus nas poziva. Radost koju kušamo, sili nas da je dijelimo sa drugima. Mi nismo samo učenici, mi smo evangelizatori. Poput onih prvih učenika, mi smo pozvani da sagledamo sebe kako hodimo uz Isusa kao sijača sjemena novog načina života i udjela u kraljevstvu koje će trajati u vječnost. (prema Mt 13, 1-9, 18-23; Mk 4,3, Lk 8,5)
Jedan od izazova koji u isto vrijeme čini nužnom Novu evangelizaciju i predstavlja barijeru za nju je individualizam u današnjem svijetu. Naša kultura i naglasak u mnogim aspektima današnjice je na uzvisivanju individualnog i zanemarivanju odnosa sa drugima, tako neophodnog za svaku osobu. U našem društvu koje tako cijeni osobnu slobodu i autonomiju, osobno postignuće i uspjeh, lako je izgubiti iz vida našu ovisnost o drugima i odgovornosti koje imamo prema njima. U svojem govoru biskupima Sjedinjenih Američkih Država tijekom svojega posjeta Washingtonu 2008. godine, Sveti otac podučava ta je naglasak na našem osobnom odnosu sa Bogom na štetu našega poziva da budemo udovima zajednice otkupljenih
Ova trenutačna situacija ima korijene u neurednim događanjima iz 1970.-ih i 1980.- ih, desetljeća u kojima se na mnogim razinama edukacije manifestirala loša kateheza i štoviše dovođenje ljudi u vjersku zabludu. Suočili smo se sa hermeneutikom diskontinuiteta koja je u velikoj mjeri ovladala središtima visokoškolskog obrazovanja i koja se također očitovala u nakaradnim liturgijskim praksama. Čitavi naraštaji su bili lišeni sustava potpore koji olakšavaju prenošenje vjere. Bio je to tsunami sekularnog utjecaja koji je protutnjao kroz kulturni krajolik, pomaknuvši sa mjesta takve društvene putokaze kao što su brak, obitelj, koncepcije o općem dobru i koncepcije o objektivnom dobru i zlu. Tragično, grijesi nekolicine izazvali su nepovjerenje u neke od bitnih sastavnica same Crkve.
Sekularizacija nam je donijela dvije generacije katolika koji ne znaju temeljne molitve Crkve. Mnogi ne nalaze smisla u odlasku na Misu, propuštaju primiti sakrament Svete ispovijedi, i često su izgubili poimanje da bi otajstveno ili transcendentno imali ikakvo zbiljsko značenje.
Sve navedeno dovodi do toga da imamo veliki dio vjernika koji je nepripremljen da se suoči sa jednom kulturom što je, kako Sveti otac ukazuje u mnogim posjetima širom svijeta, označena sekularizmom, materijalizmom i individualizmom.
Ali okolnosti današnjice nisu posve crne. Jednako kao što je moguće identificirati razloge ili barem okolnosti u kojima je nastala negativna situacija danas, tako je moguće identificirati jedan sve očitiji pozitivni odgovor. Mnogi ljudi, osobito mladi, koji su bili otuđeni od Crkve nalaze da sekularni svijet ne nudi dobre odgovore za vječna i zahtjevna pitanja ljudskog srca.
Mnogi pastiri uočavaju da se Nova evangelizacija odvija istodobno na dvije razine: uvođenje djece u vjeru i podučavanje njihovih roditelja o vjeri. Za mnoge učitelje i za mnoge katehizirane, to je obostrano obogaćujući trenutak, kada mladi odrasli ljudi pristupaju vjeri sa mnogo otvorenosti, i iz vlastite potrebe da saznaju više.
Točke kontakta za mnoge mlade odrasle ljude nalaze se vjerskim programima na sekularnim sveučilištima, župnim ili biskupijskim programima fokusiranim na aktualna pitanja današnjice, te u obiteljski orijentiranim programima za ljude sa djecom što traže kako duhovnu, tako i društvenu potporu.
Danas treba posebno spomenuti obiteljski život kao uzorno mjesto Nove evangelizacije i povezanih životnih pitanja. Dok suvremeno društvo umanjuje značaj, i povremeno čak ismijava tradicionalni obiteljski život, obitelj ostaje prirodni realitet i kamen temeljac zajednice. Obitelj predstavlja naravni i redovni kontekst za prenošenje kako vjere, tako i vrijednosti, i realitet kojem se tako često okrećemo za potporu tijekom čitavog našeg života.
Nova evangelizacija nije program. Ona je način razmišljanja, gledanja i djelovanja. Ona je leća kroz koju vidimo prigode da ponovo naviještamo Evanđelje. Ona je također priznanje da Duh sveti nastavlja aktivno djelovati u Crkvi.
Na naše napore da obnovimo vlastiti doživljaj vjere, treba se nastavljati jedno novo uvjerenje u istinitost naše poruke. Nažalost, predugo vremena smo gledali kako se to uvjerenje erodira jednim prilagođavanjem sekularnom sustavu vrijednosti, koji se tijekom proteklih desetljeća uzdizao kao superioran i bolji način života od onoga na koji poziva Isus, njegovo Evanđelje i njegova Crkva. U obrazovnoj i teološkoj kulturi koja je odraz hermeneutike diskontinuiteta, prečesto je pogled na Evanđelje bivao zamagljen, te se umjesto sigurnog i samopouzdanog govora davalo isprike za ono što držimo i u što vjerujemo.
Mnogi od onih koji danas traže stanovitu potvrdu vrijednosti i smisla života dadu se uvjeriti jasnom, nedvosmislenom i pouzdanom porukom koju je Krist predao putem svoje Crkve. Kako bismo to činili dobro, moramo nadići sindrom nelagode, kojega su neki prepoznali kao nedostatak uvjerenja u istinitost vjere i u mudrost Naučiteljstva
U dokumentu Dominus Iesus je Kongregacija za nauk vjere prezentirala devet teoloških/filozofskih pogrešaka koje su raširene danas u našem konceptualnom razmišljanju, i koje podrivaju naše napore za evangelizaciju. Desetljeće ranije je Konferencija katoličkih biskupa Sjedinjenih Američkih Država provela istraživanje katehetskih tekstova i identificirala deset vrsta doktrinarnih pogrešaka koje je trebalo ispraviti[3].
Kako teologija koristi koncepte da prenese našu vjeru koja je ukorijenjena u Evanđelje, same osnove naše vjere su ugrožene ukoliko je njen konceptualni okvir nejasan.
Premda je važno da Nova evangelizacija bude pozorna na znake vremena i da govorimo jezikom koji dopire do ljudi današnjice, moramo paziti da to činimo ne gubeći ukorijenjenost u veliku živuću tradiciju Crkve koja je već izražena u teološkim konceptima.
Ukoliko sekularizacija sa svojim ateističkim tendencijama miče Boga iz jednadžbe, mijenja se samo razumijevanje toga što znači biti čovjek. Stoga Nova evangelizacija mora ukazati na same izvore našeg ljudskog dostojanstva, na spoznaju samih sebe i ostvarivanje samih sebe. Činjenica da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju predstavlja osnovu za deklariranje, primjerice, univerzalnosti ljudskih prava. Tu, još jednom, nalazimo prigodu da sa uvjerenjem govorimo o istinitosti i integritetu realiteta poput braka, obitelji, naravnog moralnog reda i objektivnog dobra i zla.
Nova evangelizacija mora pružiti jasno teološko objašnjenje neophodnosti Crkve za spasenje. To je jedan osjetljiv aspekt našeg propovijedanja i prečesto je zanemaren u katehezi. U velikom dijelu ‘revival’ kulture današnjice buja stav da se spasenje postiže putem jednog odnosa sa Isusom, odvojeno od Crkve. Međutim treba naglašavati i pokazivati kako Krist susreće čovjeka gdje god bio, ali u prisutnosti i kroz prisutnost Crkve.
Među osobinama koje se traže od evangelizatora današnjice, a mnoge treba prepoznati, četiri se ističu: odvažnost ili hrabrost, povezanost sa Crkvom, osjećaj za urgentnost i radost.
Danas Nova evangelizacija mora pokazati odvažnost koja se rađa iz povjerenja u Krista. Ima mnoštvo primjera mirne odvažnosti: sv. Maksimilijan Kolbe, bl. Tereza iz Kalkute, i prije njih bl. Miguel Pro, kao i nedavni mučenici Litve, Španjolske, Meksika, te udaljeni primjeri svjedočenja svetaca iz Koreje, Nigerije i Japana.
Kada govorimo o hrabrosti, moramo također prepoznati potrebu da institucionalno svjedočanstvo u onim područnim crkvama koje uživaju prisutnost institucionalnih izražaja Crkve – fakultetima, sveučilištima, bolnicama, ustanovama zdravstvene skrbi, socijalnim službama i drugim oblicima pristupa siromašnima – mora biti osigurano, to jest da institucionalni izrazi života Crkve moraju također nositi svjedočanstvo Božje Riječi.
Ova Sinoda treba biti poziv za čitavu Crkvu da vidi život i realnost kroz leću Nove evangelizacije na način koji rasvjetljuje kako je već mnogo stvari pokrenuto i da su mnogi vjernici već prisni sa njenim aspektima, čak i kada ih ne identificiraju nazivom Nova evangelizacija.
Pristupajući ovom poslu, imamo svaki razlog da to činimo sa optimizmom i entuzijazmom, jer sjeme Nove evangelizacije zasijano tijekom pontifikata Pavla VI., Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. već počinje klijati. Naša zadaća je da pronađemo načine da hranimo, ohrabrujemo i požurujemo rast.“
Dario C.
[1] http://www.vatican.va/roman_curia/synod/documents/rc_synod_doc_20120619_instrumentum-xiii_en.html
[2] Cardinal Wuerl „New Evangelization is the Re-Introduction, the Re-Proposing, of Christ“, „Catholic Culture“ 08.10.2012., http://www.catholicculture.org/culture/library/view.cfm?id=10067&repos=1&subrepos=0&searchid=923871
[3] Riječ je o dokumentu iz 1997. god., dostupnom na http://www.usccb.org/about/evangelization-and-catechesis/subcommittee-on-catechism/upload/CR-Handbook-only-FINAL.pdf . Glavne točke dokumenta su ukratko prezentirane na http://www.wf-f.org/NCCBSpring97.html
