Svaki je rat tragičan, no zbog toga svaki rat nije i sam po sebi nepravedan ili zao, kako to tvrde neki “mirotvorci”. Njihov omiljeni argument glasi: Kad bi svi bili kao mi, ne bi bilo rata. Međutim ta tvrdnja, iako na prvi pogled logična, ne sadrži u sebi ništa logično. Ona je utopijska jer polazi od pretpostavke da će svi ljudi na svijetu jednog dana zagovarati to isto mišljenje. Prema istoj logici, članovi terorističke skupine al-Qaeda također mogu reći: Kad bi svi bili kao mi, ne bi bilo rata. Točno, samo je problem što nikad neće svi biti kao oni.
Jehovini svjedoci, kao i neke druge vjerske skupine, pozivat će se čak i na Bibliju dokazujući da je svaki rat zao. Biblija nam to, međutim, nipošto ne govori. Stari je zavjet prepun ratova koje je Jahve ne samo poticao, nego je i naređivao kako da se vode. Da je svaki rat sam po sebi zao, Bog ne bi imao udjela ni u jednom, jer Bog ne može sudjelovati ni u čemu što je već samo po sebi, u svojoj suštini, zlo.
Jehovini će svjedoci na ovo spremno odgovoriti da je Bog u Starom zavjetu dopustio rat da spasi svoj narod kako bi se iz njega mogao roditi Isus, te da su se ratovi vodili samo protiv pogana. Ako analiziramo ratove u Starom zavjetu koji su se vodili pod Božjim blagoslovom vidjet ćemo da su to bili ratovi kojima je osnovni cilj bio samozaštita i obrana od zla.
Kao prvo, nije istina da su se ratovi vodili samo protiv pogana, jer kad se zlo pojavilo u izabranom narodu, Bog je naredio napad i na nj, da se iskorijeni zlo. Kad su Izraelci upitali Jahvu moraju li krenuti u boj protiv sinova svog brata Benjamina, Bog im je odgovorio: “Pođite, jer ću ih sutra predati u vaše ruke” (Suci 20,28). Bog je, dakle, naredio bojni pohod na sinove Benjaminove da iskorijeni zlo (homoseksualne čine i silovanja), te zaštiti narod od tih zlotvora. Sveto pismo ne smatra da je vrlina stajati postrani kad ti netko napada bližnjeg, nego jasno osuđuje takvo držanje: “Kloneš li u dan bijede, bijedna je tvoja snaga. Izbavi one koje vode u smrt; i spasavaj one koji posrćući idu na stratište. Ako kažeš: ‘Nismo za to znali’, ne razumije li onaj koji ispituje srca? I ne znade li onaj koji ti čuva dušu? I ne plaća li on svakomu po njegovim djelima?” (Izr 24,10-12). Pitanje, dakle, ne glasi je li svaki rat nepravedan – jer očito da nije – već koji je rat pravedan?
Ako proučimo Bibliju vidjet ćemo da su pravedni ratovi (oni koje je Bog pokrenuo ili podupirao) bili uvijek u službi zaštite šire društvene zajednice od nekog zla. Katekizam nas uči da “zakonita obrana može biti ne samo pravo nego i teška obveza onomu tko je odgovoran za živote drugih, za opće dobro obitelji ili građanske zajednice. Obrana općega društvenog dobra traži da se napadača onesposobi da čini zlo. S tim u vezi je tradicionalni crkveni nauk priznao utemeljenim pravo i dužnost zakonite javne vlasti da određuje kazne srazmjerne težini prijestupa, ne isključujući u krajnje teškim slučajevima ni smrtnu kaznu. Iz sličnih razloga nosioci vlasti imaju pravo upotrijebiti oružje da odbiju napadača od građanske zajednice za koju su odgovorni” (KKC 2265, 2266). Pravedni rat, međutim, mora i zadovoljiti neke uvjete, naime “Da je šteta koju napadač čini narodu ili zajednici naroda trajna, teška i izvjesna. Da su se sva ostala sredstva kojima bi se tome stalo na kraj pokazala neprimjenjiva ili bezuspješna. Da postoje ozbiljni uvjeti uspjeha. Da pribjegavanje oružju ne prouzroči zala i nereda većih od zla kojem se želi doskočiti” (KKC 2309).
Jehovini svjedoci, pacifisti i slične skupine odbijaju služenje vojnog roka pod izlikom da je svaki rat zao. U zagovor svoje teze oni će rado citirati Isusa: “Ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi!” (Mt 5,39). Iz konteksta je, međutim, jasno da Isus ne govori o ratu, već o osobnom napadu na koji ne treba uzvraćati osvetom, već strpljivošću i razboritošću. Kao i na mnogim drugim mjestima, Isus i ovdje govori u hiperboli. To potvrđuje i zgoda s vojnikom koji ga je udario po obrazu. Isus nije okrenuo drugi obraz, kako bi to htjeli pacifisti, nego se obranio riječima: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto me udaraš?” (Iv 18,23). Proizvoljno tumačenje navoda istrgnutih iz konteksta ne služi razumijevanju Biblije, nego samo obrani već unaprijed stvorenog zaključka.
Drugi citat koji se slično zlorabi jesu Isusove riječi kojima kori Petra: “Vrati mač svoj u korice, jer svi koji se mača hvataju od mača ginu” (Mt 26,52). Ovaj ukor, međutim, nipošto ne predmnijeva da je svaka uporaba oružja zla. Ta zar nije sâm Isus naredio apostolima da kupe oružje? (Lk 22,36) Kakav bi licemjer morao biti kad bi najprije naredio da se kupi oružje, a zatim naučavao da je svaka uporaba oružja zla! Što Isus nije nikada tvrdio, kako to tumače Jehovini svjedoci i njima slični, pretvarajući Isusa u licemjera. Isus nije ukorio Petra zato što je izvukao mač u obranu, već zato jer se time usprotivio Božjoj volji, što postaje jasno već iz sljedećeg retka: “Ili misliš da ne mogu zamoliti Oca svog da mi u ovaj čas pošalje više od dvanaest legija anđela? Ali kako bi se onda ispunila Pisma, prema kojima tako mora biti?” (Mt 26,53-54).
Isus je prije toga imao nekoliko susreta s vojnicima, ali im nikad nije rekao da ostave svoj poziv. Naprotiv, u Matejevom evanđelju Isus hvali stotnika: “Zaista, kažem vam, tolike vjere ne nađoh ni u koga u Izraelu” (Mt 8,10). Kornelije, također rimski stotnik, bio je prvi poganin koji je postao članom Crkve. U Svetom pismu stoji zapisano da je Kornelije “čovjek pravedan i bogobojazan” (Dj 10,22). Da je vojni poziv za kršćane bio neprihvatljiv, Kornelije ne bi bio primljen u Crkvu Božju.
I Ivanu Krstitelju, najvećem proroku Starog zavjeta, ukazala se sjajna prilika da osudi vojsku kad su ga vojnici upitali što da čine. Njemu to, međutim, i ne pada na pamet: “Vojnici ga također zapitaju: ‘A što mi moramo činiti?’ ‘Nikomu ne činite nasilja – odgovori im – nikoga lažno ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom!'” (Lk 3,14). Ivan im nije rekao da ostave vojsku, već naprotiv, da budu zadovoljni plaćom koju imaju. U cijelom Svetom pismu ne postoji čak ni aluzija na misao da je svaki rat zao. To je umjetna konstrukcija onih koji žele vlastitim idejama pribaviti božansko pokriće.
Klasičan primjer pravednog rata iz novije povijesti jest Domovinski rat u Hrvatskoj 1991.-1995. Jasno je da i u pravednom ratu pojedinci mogu počiniti zločin, no težnja određenih političkih čimbenika svjetske javnosti da nepravedni rat agresora izjednači s obrambenim, pravednim ratom hrvatskog naroda presedan je par excellence. On je izražaj vremena u kojem vlada diktatura relativizma, prema kojem je sve dopušteno i sve opravdano u službi vlastitog egoizma i trenutnog politikantstva. Današnja oslobađajuća presuda generalima Gotovini i Markaču potvrda je da u svijetu još uvijek ima pravde i zdravog razuma.
Ivan Poljaković
Slika: domovina
