/ Na katolik hr. može se čitati i životopis vlč. M. Bulešića /
Dnevnik u Župi Baderni
Koji je započet dne 19 lipnja 1945
Župoupravitelj Dr. Miroslav Bulešić
Prije nego li započnem redoviti dnevnik moram se povući natrag u vremenu do dana, kada sam stigao u Župu Badernu kao njezin Upravitelj. Bilo je 26 sept. 1943. kad sam prvi put misio u ovome mjestu. Nastanio sam se u drugoj polovici oktobra iste godine.
Žalosno je bilo ono doba: Italija je bila (9.9.43.) kapitulirala. Momentalno i (nečitko) veselje! Nakon dvadeset pet godina Istra se je digla u nadi da će se osloboditi. Stari i mlado se je ushitilo. Partizani, kojih je bilo vrlo malo, stavili su se na kormilo. Malo je trajalo. Ljudi su bilo odmah mobilizirani, svaki na svojoj općini, neki s oružjem, neki bez njega. Početkom oktobra počele su prodirati njemačke kolone u Istru. I sada žalost, jer je ta ofenziva prouzročila puno smrti paleža sela … – Baderljani, i oni kao i drugi, povukli su se pod pritiskom Njemaca iz Poreča i išli gore, da će preko granice. Naišli su nažalost, na kolone Njemaca i na Ćićariji, gdje su nekoji zaglavili, nekoji pak su izbjegli ondje smrti, a našli su je u blizini svoje kuće. – Ona momentalna radost bila je pokrita crnom žalosti.
U takvim časovima bio sam pozvan da upravljam ovom Župom, jer je moj predšasnik, don Giacomo Filippi, rodom Talijan, potjeran od Partizana u suglasju sa Preuz. Biskupom.
Od oktobra 43. pa do travnja 45. nesreće su se nagomilavale nesrećama. Ofenzive njemačke često su se pojavljivale, a u njima smrt i palež. Tako već novembra 43 u jednoj ofenzivi (ili rastellamentu) pada jedan moj župljanin iz Štifanići. Ubili su ga fašisti koji su držali garnizon u Baderni. Istog dana su svi ljudi od sela Štifanići dovedeni ovamo i tu im prijete smrću. Početkom nove godine dovoze iz Lanišća pet župljana koji su bili ubiti od Njemaca u oktobarskoj ofenzivi. 16. julija 1944. kod Rakovci pobito je od Njemaca 11 partizana – svi su bili iz drugih susjednih župa. Svršetkom godine 1944. opet nesreće: pljačkanje i zatvaranje. U Rakovci nalaze skrovišta, odvedu barbu Ivu (?) Caratana – Rakovac (dobar i pobožan starac od 75 godina) u zatvor, zatim u Njemačku. U januaru 1945 je ubit Ivo Rakovac predsjednik Obl. N.O.O. za Istru, i još dvojica župljana.
Kašnje su ljudi mobilizirani za rad na Ćićariji i u Klani, ili po rudokopima u Višnjanu i na Pazištini. To traje do travnja. Svršetkom travnja Njemačka je počela sasvim propadati. Ljudi su se svi razbježali kući. – Jednom rječi možemo kazati, da u cijelo to vrijeme u ljudima je vladao strah i žalost, koji su bili prouzročeni sa svih strana. Svi su strašili, svi su ubijali. Jadan narod, koliko je pretrpio! Koliko suza, koliko bijede u ovo vrijeme. Bog je to dozvolio za naše bolje! –
Početkom maja drugi zrak: Njemačka propada, Jugoslavenska Armija prodrla je u Istru, Istra je oslobođena. Ali još opet mobilizacija. Zato opet žalost u obiteljima Partizani su zauzeli upravu pak svojim Odborima. Na Odborima gomilavanje ljudi, uglavnom nesposobnih za uredni rad. (Nečitko) Rukovodi sve Komunistička partija. «Zlatna sloboda» je na nogama! Svuda se ori pjesma «Živjela sloboda seljačkoga roda …» svuda se čuje vikanje «Živio Tito, Živio Stalin», kamogod čovjek okom krene čita ime Tito, Stalin, Komunistička Partija, opaža znakove njezine!(učinjeno nečitkim) istinito!
To u kratko događaji, koje će drugo pero povjesničara opširnije drugdje zabilježiti i na javnost dati. Nas više zanima znati u kakvom su vjerom stanju bili Baderljani kad sam ja stigao između njih. –
Za prošlo vrijeme znam, jer sam čuo od ljudi, da je bilo pučanstvo ove Župe na prilično nizkom stepenu vjere. Neumorni blagobokojni Župnik Korec, slovenac, puno je popravio, oštro sječući, jasno propovijedajući, očinski se zauzimajući za sve potrebe naroda: kao što je škola (u Baderni je bila prava škola Društva sv. Ćirila i Metoda), zadruga, posujilnica … Svi stariji se njega uvijek domišljaju i hvale. Iza njegove smrti taj se ton uzdrži pod upravom Sutivanskog Župnika Vel. Tomislava Banko; snizi se pak pod upravom O. Gvida Orlana, franjevca, koji je bio nekako radi svoje navadne «fratarske» dobrote popustljiv, što je bilo prouzročeno i od njegove odanosti vinu. Svi se ga dosjećaju i njemu pripisuju stvaranje sadašnjeg župskog zvonika (god. 1928). Brižno je išao po selima da sakupi ljudi, da sakupi novac da se izgradi zvonik. – Za njim upravlja župom Vel. Luk, bivši Tinjanski župnik. Star je bio i bolestan, ali (nečitko). Ljudi su se toga koristili da se, po svojoj krivici, odaleče od crkve. Mladež, osobito ženska, je rasla zapuštena i pokvarena. Znamenite su bile baderljanske djevojčurine, plesovi, pijanstva, koja su prouzročavale svađu između razgrijanih i naglih Baderljana. – Zatim skoro godinu dana drži Župu Vel. Kazimir Paić, Upravitelj Sv. Ivana od Šterne. Uspije mu privući ljude u crkvu. Dobro govore o njemu župljani. – Za njim nadolazi Vel. Don Giacomo Filippi, talijan. Slab je bio početak: ljudi ga nisu htjeli. Protesti kod Biskupa nijesu vrijedili. Odlučeno je bilo, da on talijan mora u Badernu, sasvim hrvatsko mjesto. Kad je imao doći ljudi su uz cestu od Sv. Lovreča do Baderne prostirali crne zastave. On je došao. S njim i nezadovoljstvo. – Nezadovoljstvo radi toga, što nije bio za hrvatsko mjesto, inače je bio veoma dobar, brižljiv. Tako ljudi su se sasvim odalečili od crkve, od sv. mise, od sv. sakramenata. Djecu su zapuštali, jer je nisu htjeli slati na nauk, budući da je župnik nauk predavao na talijanskom jeziku. Pustoš. U takvom sam stanju našao ovu župu. Ogorčenost protiv svećenika, jer je bio na silu nametnut i protiv sviju nametnut župnikom Ljude su karabinjeri talijanski silili da glasuju za nj. Vjera se gubila u ljudi. Našao sam mladića od dvadeset godina, koji nisu još za prvi put bili primili sv. pričest. Našao sam praznu crkvu, nisam imao uopće zbora, nije bilo nikoga da služi kod sv. mise. Sve se je to popravilo, hvala Bogu.
Baderljan nije slab čovjek. Nagnut je na otimanje tuđega (premda se sada tvrdi da se nesmije, kako da se prije smjelo – sada, ako otimlje, otimlje malene stvari!) naviku ima da kune: strašno kune većina ljudi, a i žene znadu dobro, a i sama djeca, koju nauče stariji, a nemože se odučiti raditi u blagdana, naviku koju je preuzeo od dolinjaca: zato žanju, kose, kopaju, škrope u nedjelje, kao u delavnik. U obiteljima je veoma raširen onanizam koji sprečava porođaj i opustošava jadne kuće. Taj grijeh ipak oni taje. U tim grijesima Baderljanin sprovađa svoj svagdanji život.
Karaj, viči, sve ostaje na svome mjestu; on se ne krene. Dade čovjeku svu pravicu pokaranja, ali on sjedi na svom starom mjestu. Hotio bi ipak kreposno živjeti, ali neće da se makar zagrcne. Neće da se ničega odreče, a ipak veoma se muči, tako da nema nikad mira, ni užitka. – Za djecu se malo brine. Djecu gleda iskoristiti i ne misli na njihovu budućnost. Za to ne brine se da li dijete u školu – pod Italijom bi djecu jedan – dva puta na sedmicu u školu – zato se žalosno opaža kako je puno djece nepismeno, ne mari da mu dijete u crkvu na kršćanski nauk. Za Baderljana je dobro kad mu dijete (nečitko) od koristi. Žalost čovjeka prima, kada mora da opazi toliki nemar, te neznam kojeg se sredstva poprimiti, i mora, poput apostola (kad su cijelu noć ribu lovili i ništa su ulovili) mučiti se , dok ne Bog učini čudo obraćenja. – Nadoda sada svemu tome izjavi o slobodi vjere, koja znači samo ovo, rečeno po domaću: «ča će ti to»! te ćeš moći uvidjeti u kakvom je vjerskom i ćudorednom stanju župa. Eto sada opet crkva prazna, jer mjesto u crkvu mladež hrli u plesove, na manifestacije, mjesto da djeca dođu na nauk zabavljaju se, ne mareći da poslušaju starije, jer je im zavjetovana neodvisnost, eto ti veće pokvarenosti ne samo između muža i žene, u kojima se ipak povećava, jer je i njima sloboda sve učiniti samo da uživaju, otkinuvši strah Božji, već i između mladeži, koja u bestidnim plesovima i odnošajima neprestano kalja svoju dušu. Žalost je to velika za svećenika, jer vidi da župljani lutaju daleko od pravog puta. Svećenik mora šutjeti, jer kad i riječ izusti o poštenju, o potrebi poslušnosti, ta je njegova riječ slabo tumačena i on je smatran protivnikom od nekojih. Tako da svaki njegov doticaj sa župljanima postaje sumnjičav. Njega se bojkotira na sve načine. Ali ljudi stariji ipak znadu što je svećenik i što je svećeničko djelovanje. U nadi da će biti sve bolje uređeno od viših državnih foruma čini se uvijek svoju dužnost. Bog bio na pomoći! –
– Lanjska godina bila je dobra godina. Narodilo je svega. To je velika sreća, jer inače bilo bi vrlo teško za prehranu, budući da ne od nikuda ništa dolazi. Ova godina do sada slabo kaže. Strašna je suša. Pšenica skoro ništa, i drugo slabo ide.
19.6.1945.
Došla je noćas Proleterska Dalmatinska Brigada. Dobri i pobožni su ti to ljudi. Znatiželjnost ih mori o vjerskom stanju i o svećeniku ove župe. – Cijelo jutro Engleske i Američke kolone idu prema Puli. Svi se pitaju što će biti?
20.6.1945.
Još je ovdje Proleterska Brigada. Koliko su natražnjaci Makedonci. Kulturnome se čovjeku čini nemoguće da se može još naći na kugli zemaljskoj tako zapuštenih i zabitih ljudi, u kojih mozak nema svojih funkcija, a cijelo djelovanje je ravnano skoro samo instinktima. – Dva učitelja iz Dalmacije pričali o njihovim običajima prigodom Velikog Petka, kako se u dugih procesijama – na otoku Hvaru idu vjernici jedne župe u drugu, ovi u treću itd. dok prolaze sve župe otoka te napokon ne vrate u svoju rodnu župu – i prigodom (nečitko) Zdravlja u Jelsi. Sve su kadri prepustiti, ali svoje običaje nipošto. – (nečitko) su oni sa začuđenjem, kako istarski narod govori svojim jezikom. Svećenstvo – kazali su im (nečitko)im ja i drugi – je uz velike žrtve uzdržalo jezik i svijest u ljudima. Svećenstvo je podiglo i socijalno i kulturno i vjerski napaćeni narod Istre. Divili su se. (nečitko) su se kada su dočuli, da se to svećenstvo napada i pogrđuje. – Divili su se ljepoti kapelice M. B. Lurdske.
Došao je k meni jedan vojnik da me zamoli jedan molitvenik. Pitam ga: – Što želite moliti? – Da, Velečasni! I moji stariji su molili. Bez Boga nema ništa! – Dao sam mu naš zlatni molitvenik «Oče b. v. Tvoja»!
21.6.1945.
Sv. Alojzije. Svetkovali smo ga s djecom u Sv. Ivanu. Podario Bog po sv. Alojziju svoj mladeži ljubav k čistoći, te bi sva njega nasljedovala pokornika, kada nije išla za njim nevinim. – Jadna djeca, koliko su od svojih starijih zapuštena. Žele čuti dobru riječ. Mnogi roditelji ne mare. – Istrane, kad ćeš se uzdignuti! Kad ćeš se odreći zla?
Još je naš narod pun mržnje. Još se govore i tuže jedan drugoga. Još se čuje ovakvih izraza: «škoda da ste ga puštili ča – mogli ste ga ubiti». (To svećenika G. Filippi). Čovjeka prolije mrzli znoj. A to izuste oni koji se smatraju kršćanima.
Istrane! Kad će Ti srce omekšati. Kad ćeš biti čovjek pošten i otvoren na ljubav? Vjeruj u Boga, ljubi Njega, pa ćeš moći i bližnjega, pa ćeš moći u miru i slozi živjeti. – Nešto čudno: ovdje u selu susjedi, koji su i rodbina između sebe, potapaju jedan drugoga. Žalost velika! Ipak svi govore da ispovijedaju kršćansku vjeru. Nemože čovjek podnašati takvu niskunost i nedoslijednost života. Takav nije život kršćanina. Rijetki su dobri, sasvim dobri, kršćani u ovoj župi. Bože pomozi.-
24.6.1945.
Blagdan sv. Ivana Krstitelja. Svečanost u Sv. Ivanu. Ovdje samo jedna misa u (nečitko). Malo je bilo ljudi. U Sv. Ivanu dvije sv. mise u 8 i u 10 ½. Prvu sam misio ja, drugu Vel. Banko. – Puno je bilo naroda. Na prvoj sv. misi govorio sam ja o slozi između ljudi, tumačeći evanđelje i poslanicu V. Ned p. Duh – Na drugoj (nečitko) govorio je Vel. Banko o poslušnosti našoj svim nadahnućima milosti Božje, i zato o potrebi našoj da činimo dobro, samo dobro u našem životu, ako hoćemo imati dobro. Navodio je dva primjera: pobožnog državnika Dolfussa i (nečitko) istoga Hitleru, koji je završio u užasu i propasti. – Na misi je bila jedna četa – formirana – I. Dalm. Prolet. Brigade II Bat. i još drugih vojnika. Iza mise bila je velika procesija: kroz dvorište Kaštela, pa na Majkuse pa u Crkvu. Svaki put kad je bio blagoslov sa presvetim počasna četa je pucala. Na svršetku procesije – pred crvkom – Vel. se je Banko zahvalio svima te je (nečitko) kako su fašisti pred dvanaest godina na blagdan u sv. Ivanu došli pred crkvom svojom (nečitko) da privuku ljude u ples – jer im je bio ples sredstvo da ljude odnarode, (kazivao je jedan brigadir Vel. Banku); jošte je predočio ljudima i druge svoje doživljaje, tako da je puno od njih plakali. Pjevački zbor nije lijepo pijevao.- Vrućina je bila velika. – Ljudi su bili dobro raspoređeni u procesiji. Vojnici su pjevali euharistije pjesme zajedno sa našim zborom. – Po podne svečana večernja. Ja sam opomenuo ljude dužnostima: pohađati sv. Misu, ne raditi u nedjelje, ne kleti, pobrinuti se za dobar uzgoj svoje djece. – U Baderni je bila večernja u 6 s. na večer. Bilo je prilično vjernika. Govorio sam im o pažnji, koju treba da imamo nad svojih jezikom, kojim uvrijedimo osobito našeg bližnjega. – Blažen onaj koji ne griješi jezikom! Dokazao sam im potrebu da se Bogu svi približimo, da se za ljubav od njega i do sebe više žrtvujemo te tako dušu spasimo, budući da smo samo zato na svijetu. «Hvali Vašu požrtvovnost za druge stvari, ali ne mogu hvaliti vašu požrtvovnost za Boga i za duše» – kad te požrtvovnosti nema. Stavimo glavu na mjesto, nemojmo toliko «munjesati». – Vratio se kući moj župljanin DR. Burić sa ženom si.
25.6.45.
Otišli su iz Baderne i Sv. Ivana Vojnici. Kod ljudi su ostavili dobu uspomenu, a oni nisu pošli dobrom uspomenom iz Baderne. Čudili su se nekoji pokvarenosti ovih žena, njihovoj težnji za plesom, za grešnim uživanjem. – Bože, pomozi! (nečitko) večer do kasno doba su «strgali» na cesti, pa bi završili s narodnim «kolom» u kojem bi se besramno ljubili i grlili mladići i djevojke (dotično i žene). – Pokvarenost je korijen propasti. – Bi zatvoren Vel. Kolić. Jučer pušten je bio na slobodu.
26.6.45.
Bili smo mi iz okolice u Tinjanu na konferenciji. Zaključili smo jednoglasno da se nećemo umiješati u politiku, već ćemo ostati u poštenom i spasonosnom radu za narod, rad koji vršimo, koji smo vršili, i koji ćemo vršiti. Misio sam u Muntrilju za kišu.
27.6.45.
Izgledalo jutro da će kiša. Razvedrilo se je. Posjetio sam bolesnike u Katunu. – U župi imamo četiri bolesnika. –(nečitko) se u vojnoj upravi ovih zemalja. Teško je svima.
29.6.45.
Ovdje je bila velika sv. Misa. Prilično ljudi! Govorio sam o Kat. Crkvi, o pravoslavnoj, o protestantskoj, o anglikanskoj: da ljudi znadu razabirati, koja je prava crkva. Spomenuo sam ljudima što je Kat. Crkva učinila na socijalnom, kulturnom … polju u svijetu, a i u samoj Istri. Dosta izustiti ime Dobrile, da ima čovjek pred očima velika djela svakovrsnog razvoja našeg naroda.
Svećenstvo je radilo, i radit će, za svoj narod. – Popodne razjasnio sam ljudima smisao Rima, kao središte katoličkog svijeta, te sam činio vidjeti da iz vjerskih razloga mi smo s njime povezani, a ne iz političkog.
1.7.1945.
Ovdje dosta izpovijedi. Pozvao sam opet djevojke i druge vjernike na mjesečnu sv. izpovijed i pričest, običaj, koji se je popustio od kada je sloboda. Ljudima sam govorio o Anđelima. – Na večernji rastumačio sam im sv. krštenje povezujući zajedno smisao liturgijski u blagdanu Preuzv. Krvi Isusove i riječi, koje smo čitali u poslanici sv. Pavla Rimljanima na VI. Nedj. po Duhovima.
Čuo sam da su neke djevojke ove župe kazale: prije Tito, pak Bog! – Molili smo za kišu. Nešto je bilo počelo kišiti.
2.7.1945.
Jutros pala je kiša kroz jedan sat. Hvala Bogu. Namočilo je prilično. Ljudi su veoma zadovoljni i veseli. Crna budućnost tako nekako iščezava. Svi su se bojali glada.
3.7.45.
Danomice dolaze zarobljenici iz Njemački, te pričaju zvijerstva, koja su nad njima Njemci počinili, batinajući ih,(nečitko) mrzlom vodom u zimsko doba prolivajući … Nešto nevjerojatno. Do čega može doći čovjek. Gori je od same životinje.
Na «kružeri» dogodila se nesreća: jedan kamion engleski zaorao je u zid. Šofer je jako ranjen.
Priprave su bile za sutrašnju konferenciju u Baderni.
Svi ljudi ore i kopaju, škrope .. Puno je posla sada. –
4.7.1945.
Danas po podne konferencija ili manifestacija ovdje u Baderni. Cijelo su jutro omladinke pisale «parole» po susjednoj kući i na samoj su crkvi su velikim slovima zabilježile «Živio S.K.O.J. – Predvodnik Omladine». – Ljudi, a najviše same djevojke počele su se sakupljati oko dva sata pred kapelicom. Praćeni glazbom Proleterske Dalm. Brigade došla je povorka gore na trg vičući i Živio Tito, Stalin … Otvorio se je skup borbenim pozdravom «Smrt Fašizmu – Sloboda Narodu» i sa minutom šutnje – Najprije je govorio neki drug Petar.
On je osobito naglasio kako reakcija, međunarodna i domaća hoće «da uništi tekovine naše borbe», u veselju se nalazimo kad možemo sada navijestiti naše skupove i kada u njima možemo i vikati i pjevati a da se bojimo neprijatelja, koji je pobjeđen. Opet je predočio učestnicima djelovanje reakcije, te je svršio borbenim pozdravima.-
Iza njega govorio je drug Ante, predsjednik Usaoha za Kotar Tinjan.
Pozdravio je omladinu, koja je toliko doprinijela u toj žestokoj borbi. Ali tekovine borbe – velio je – htjela bi nam oduzeti reakcija (Između omladine bile su tu i tamo nekoje koje su vikale «dole reakcija! – odgovarali bi drugi «dole s njom!» ili «Živio Tito» – odgovor bi bio «Živio! i zatim pljeskanje ruku i skandiranje imena «Tito» Ti-to ili Šta-ljin ili – Par-ti-ja – Bor-ci. To je bilo iza svake rečenice govornika). Protiv te reakcije treba smjelo nastupiti. I tu je udario po svećenstvu. «Nismo mi protiv Boga i Crkve i svećenstva. Mi smo proti pokvarenih popi!» (Jedna drugarica – sve koje su vikale, bile su ili iz Jurcani ili iz Rakovci ili iz Jurići – je zaviknula: «Dolje protunarodni popi!) I tu je izložio tužbe na Vel. Brumnića – Župnika Tinjana; koje tužbe mogu ovako (nečitko): «On razbija jedinstvo između Talijana i Hrvata, govoreći da je nemoguće da se Talijan i Hrvat slažu. Odvraćao je omladinu od naše borbe, veleći im da se partizani bore za komunizam. On je mobilizirao u domobrane mladiće. Sigurno one žene, koje su u crno obučene neće mu moći zaboraviti. Sigurno da je on puno dobra učinio: svakome, i najmanjem djetetu on je znao ugoditi, pomoći, sli sve to da mu može na sigurniji način zabosti nož u leđa.» (Jedna drugarica iz Rakovci zaviknula je «Smrt Brumniću! Druga njezine prijateljice iz susjednog sela opetovale su: Smrt njemu! Zatim se javila neka druga te je zahtjevala, da su ga dade na narodni sud! Zadovoljan govornik se je smješkao). Opet je pozvao omladinu na rad, na ustrajnost, da se ne tekovine borbe izgube, te je sve pozvao na klicanje imena «Tito» i «Staljin» Komunističke Partije, Crvene Armije … da se to klicanje čuje i u najudaljenija sela i gradove naše ) Istre. (Jedna pak je žena nagovarala djevojke da otvore bolje grlo, jer da će se vikanje čuti i u svijet budući da je to odavle – gdje nema radija – predano na radio).
Treći govornik bio je drug Miljenko iz Kotara Tinjan. On je naglasio i predočio razliku situacije omladine pod Fašizmom (nečitko) pod kojim je bilo sve oduzeto omladini, kojoj je bilo spriječeno da ona može uživati, koja nije mogla se zabavljati, i sada u slobodi, kad omladina uživa potpunu slobodu. I on je pokazao potrebu pažnje na reakciju, da ne oduzme tekovine borbe.
Slijedio je govor druga Alexa iz čete, koja se nalazi ovdje. – Zadovoljnim se je nazvao, što može on i njegovi drugovi uzeti učestva u ovoj manifestaciji omladine, te omladine, koja (nečitko) pomogla u borbi za oslobođenje Istre, koju su oni mogli osloboditi baš zato jer je bila pozadina dobra i (nečitko). – Govornik je bio prekinut u govoru mnogim i gustim poklicima. –
Iza toga naše su vlasti razdijelile darove vojnicima. Glazba je u to svirala. –
Na svršetku govorio je Komesar čete. – Slijedio je zabavni dio manifestacije: ples Titova kola. Većina je plesala (to i djeca) pjevajući pjesmu: «Druže Tito, ljubičice bijela ….» U Titovom kolu pak je dvojica djevojka koji trčaju na(nečitko) u sredini kola, pak si izaberu, ako djevojke mladiće ili obratno, pa ga trčaju držeći se rukama za vratove, a drugi koji plešu pljeskaju vičući: «Sad se vidi, sad se zna tko je koga izabra. – Došlo je malo kiše, pa su se svi pobrali i pošli u Zadrugu, gdje su plesali cijelu večer. –
Iste je večeri bio preuzv. Biskup kod mene, i donio mi žalosnu vijest o smrti Vel. Kazimira Paića, Župoupravitelja Sv. Ivana. Streljali su ga na 28.4.1945. kod Ajdovščine. Bog ga pomiluj. – Velika je to žalost. Još jedan svećenik na manje.
6.7.1945.
Danas je skup bio u Tinjanu. Govornik je bio Božo Kalčić. On je razložio ljudima djelovanje – protunarodno – Brumnića. Omladinke zahtjevale njegovu smrt, a i svih pokvarenih popova. Neke žene su digle glas na obranu Brumnića. Bile su istučene jako – svi ljudi su se razbježali ko simo, ko tamo. Manifestacija se završila bez plesa. – Čovjek nemože braniti ni sebe ni drugoga! «O lipa, o draga o slatka sloboda, slobodo, pisao je jedan mladić na cesti kod Žbandaja. – Od danas mi smo pod Kotar Poreč – tako je navijestio jedan drug – koji je govorio djevojkama Baderne. Njih je pozvao da se združe, te da stvore «Kulturni Dom» u «Dolfovoj hiži». Kazao je da oni idu, te da dolazi okupator, koji upravljati ovim zemljama do konferencije mira. «Treba biti složni i jedinstveni.».
7.7.1945.
Blagdan sv. Ćirila i Metoda. Misio sam u sv. Ivanu. Preporučio sam slavnim, našim Apostolima naše zemlje i ljude, da bi opet naši ljudi upoznali i živjeli po onoj vjeri, koju su oni prvi širili između nas.-
8.7.1945.
Jutros sam dao žalosnu vijest obitelji Paić o smrti svećenika Paić.
Javio sam također u Crkvi, bilo u Muntrilju, bio u Sv. Ivani i u Baderni. – U Baderni govorio sam o lažnim prorocima. Spomenuo sam govor sv. Oca Pape o nacističkoj Njemačkoj, govor koji je on obdržao na svoj imendan, u kojem je govoru spomenuo zvjerstva, koje su Njemci počinili nad svećenstvom, koje su u logore pobacali, nakanu nacista da istrijebe Katoličku Crkvu i njezino svećenstvo. (nečitko) onima svima koji se drže protiv Boga i Crkve njegove!
9.7.1945.
U Sv. Ivanu dvije sv. Mise za blagopokojnog Vel. Kazimira Paić. Treća je bila «in tertia». Misio je i držao govor Vel. Banko, koji je privremeno u Tinjanu. Nije bilo puno ljudi. – bio sam kod Biskupa da bi poslao svećenika u Sv. Ivana. Nemože.
16.7.1945.
Blagdan M. B. Karmelske. Svečanost u sv. Lovreču. Puno izpovijedi (125 osoba). Izpovijedao sam u večer prije i u jutro uz blagdan. – Iza mise bila procesija.
Suša velika! Ljudi se svi boje budućnosti. Bog bio u pomoći i Majke Njegove.
U župi ništa naročita.
18.7.1945.
Bili su pozovljeni hrvatski i slovenski svećenici od Narodne Vlasti na konferenciju u Pazin. Nisu svi došli. Cilj toj konferenciji bio je ovaj: da hr. i slovensko svećenstvo izrazi o svojoj želji o pripadnosti Istre Hrvatskoj u Federativnoj Demokratskoj Jugoslaviji. – Svećenstvo je izrazilo svoje mnijenje o toj stvari, zaključivši da je sasvim suvišno to predlagati i izjavu zahtijevati kada je ta težnja usađena srcu svakog Hrvata a i svećenika hrvatskog i slovenskog. Svećenik je za narod i uz narod bio i bit će. – Tu izjavu je zahtjevao učitelj Šestan, predsjednik J.N.O.F.a.
U debati koja je slijedila dokazivalo se je od strane svećenstva kako je nemoguće svećeniku da se izravno miješa u bilo koji odbor. Svećenik je onaj – dokazivalo se – koji je postavljen da narod vodi k poštenju i da mu dušu spasi. Opširno je zato njegovo polje, koje se nemože ograničiti na jednu samo struku čovječjeg uređenja.
Od Narodne se je vlasti strašilo, da oni svećenici, koji ne budu radili uz narod, da će stradati prije ili poslije!-
Od strane Narodne Vlasti se je saznalo, da je ista oprostila ono što je bio «pogrešio» svećenik Božo Milanović i Brumnić. Od nje također se je primilo jamčenje, da će se od nje prepoznati svećenički Zbor Sv. Pavla, koji će imati svoj Odbor, koje će predstavljati svećenstvo, da će se dati slobodu štampe vjerskog lista, da će se dati svećenstvu Đački Dom u Pazinu za formiranje sjemeništa, jer je taj Đački Dom u tu svrhu bio sagrađen od svećenstva, uređen od blagopokojnog Dr. Jurja Dobrila. Ta jamčenja bila su svećenstvu saopćena od Dr. Motike.-
Strašna vrućina ovih dana, jer je prevelika suša. – Ljudi nemaju kamo po vodu, jer je vodovod opet raskinut.
25/7. 1945.
Misio sam jutros da nam Bog dade potrebnu kišu. Malo je bilo ljudi, da prosi taj veliki i nužni dar od Boga Bog se smilovao i pomogao.
Ljudi se odalečuju od Boga, te ih sve veće zlo okružuje. Kada će se ljudi povratiti k Ocu? Možda smo mi oni, koji malo radimo, vrhunaravno radimo?
Dočuo sam kako se je Božo Kalčić iz Srbinjaka, kad je došao na ove krajeve, kao propagandista za partizane, prestavio kako svećenik i srbin, koji je pustio svoje vjernike i došao ovamo za oslobođenje naroda. Već onda je on širio propagandu protiv svećenika Paića. Nakanio je bio, zajedno s drug(?) Mirom da će pred vratima kuće ubiti, jer da taj svećenik (nečitko) politiku.
U selu Fabci odbornik Luka pobirao je potpise, da su li ljudi dali dohodak svećeniku. – Ja te godine, vidjevši oskudicu u kojoj se ljudi nalaze, nakanio sam već pred puno vremena ne ići pobirati dohodak.
Dario Čehić
