Sveta Crkva oduvijek vjeruje da je Marija ostala „Djevica u začeću svoga Sina, Djevica u porodu, Djevica trudna, Djevica majka, Djevica trajno“ (sv. Augustin) [1]. Tu istinu prenijeli su nam sveti oci, naučavao je neprekinuti niz Petrovih nasljednika, svjedočili ju brojni naučitelji i sveci. Čak ni pioniri reformatorskog pokreta, promicatelji hereze protestantizma, Luther, Zwingli i Calvin nisu tu istinu dovodili u pitanje. Pa ipak, danas se često postavlja pitanje ima li ta vjera Biblijski temelj, ili je riječ o nečemu što je potpuno strano Svetom pismu i razumskoj interpretaciji istoga? Pokušajmo dakle dati odgovor na to pitanje, iz možda jedne manje uobičajene perspektive.
Lik svetog Josipa
Promotrimo prije svega pobliže lik svetog Josipa, Marijinog zaručnika i zakonitog muža, kojemu je Bog povjerio skrb, čuvanje i odgoj svoga jedinorođenog Sina. Iako nam sveta Evanđelja ne prenose nijednu jedinu riječ koju je sv. Josip izgovorio za svoga zemaljskoga života, pažljivo čitanje nam zapravo puno toga može otkriti. Josip se pojavljuje odmah na početku Evanđelja po Mateju, i predstavljen je jednostavnom, ali dubokom frazom: vir iustus, pravednik (Mt 1,19). Riječ „pravednik“ je starozavjetna riječ koja u sebi sadrži svu pobožnost starozavjetnog čovjeka. Bileam tako moli Boga da mu dozvoli umrijeti „smrću pravednika“ (Br 23,10); Joab je pao u nemilost nakon što je ubio „dva čovjeka pravednika“ (1 Kr 2,32); u knjizi o Jobu čitamo da je će Bog „obnoviti kuću pravednika“, koji je „čist i neporočan“ (Job 8,6), a pravednik će biti uzdignut na kraljevsko prijestolje dovijeka (Job 36,7). Lik pravednika posebno dominira u Psalmima: pravednik je prijatelj Božji, blagoslovljen od Gospodina, Gospodnji miljenik, pod njegovom posebnom zaštitom (usp. npr. Ps 5,13). Nad domom pravednika je blagoslov (Izr 3,33), njegova je staza utrta (Izr 15,19). Pravednik se ne klanja idolima (Bar 6,72), a onaj tko tlači pravednika mrzak je Bogu (Am 5,12). Na koncu, pravednik je onaj koji živi od vjere (Hab 2,4; Rim 1,17). Slijedom svega toga, možemo ustvrditi da je pravednik „čovjek koji živi u Božjoj riječi i od Božje riječi, u volji Božjoj kakva je izražena u Tori“ [2]. Nije stoga neobično što je Predaja Crkve čitala Psalam 1 gledajući u njemu lik sv. Josipa.
Još je jedan pokazatelj Josipove iznimne bogobojaznosti i svetosti. Evanđelja nam priopćavaju da se sv. Josipu tri puta ukazao anđeo Gospodnji: prije nego je uzeo Mariju za ženu, kada je dobio nalog da pobjegne u Egipat i kada je dobio nalog da se iz Egipta vrati u Judeju. Sva tri puta Josipu se anđeo obratio u snu i tražio od njega izvanredne stvari, koje su zahtijevale potpuni životni obrat i neizrecive žrtve. Josip je svaki puta bez trenutka oklijevanja poslušao. Ono što tu fascinira nije toliko njegova poslušnost (koja je u svakom slučaju izvanredna), već njegova sposobnost razlikovanja duhova. Poruku primljenu u snu lako je ignorirati ili pripisati igri sanje. Međutim, Josip je znao da to nije bio tek običan san, već poruka od Boga. Takvu sigurnost i istančanu osjetljivost za Božje poticaje može imati samo osoba koja u svojoj nutrini živi duboko jedinstvo s Bogom, koja je svim svojim bićem upravljena prema Gospodinu.
U svjetlu navedenog možemo se još jednom vratiti na prvo poglavlje Matejeva evanđelja. Evanđelist u njemu prenosi Josipovu reakciju kada je čuo da je Marija ostala trudna: naumio je potajno ju otpustiti (Mt 1,19). Ovaj odlomak popularno se tumači na način da je Josip posumnjao u preljub i da je zbog toga odlučio otpustiti svoju zakonitu zaručnicu. A kako je bio pravedan i nije tražio tuđe zlo, odlučio je to učiniti u tajnosti kako bi ju zaštitio od sramote, a možda i smrti kamenovanjem. Međutim, vjerojatnije se čini tumačenje po kojemu je Josip povjerovao Mariji i naprosto se odlučio skloniti, ponizan i samozatajan kakav je bio [3]. Bog ju je odabrao za svoju zaručnicu, pa Josip naprosto smatra da mu tu više nije mjesto: ne želi se miješati u Božje planove, želi se poput Ivana Krstitelja umanjiti i nestati (usp. Iv 3,30), kako bi ostavio prostora za Božje djelovanje. Upravo zbog te njegove pobožne namjere, posjeti ga anđeo koji mu kaže: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju” (Mt 1,20). Josip nije netko tko smeta, on je također odabran i pozvan, dana mu je posebna i nezamjenjiva uloga u povijesti spasenja: “ti ćeš mu nadjenuti ime“ (Mt 1,21). Josip će dakle biti Isusov zakoniti otac, njegov hranitelj i odgojitelj, prvi učitelj u vjeri. Kada anđeo kaže „Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga“ (Mt 1,20), to ne zvuči kao razuvjeravanje osobe koja sumnja da mu je zaručnica počinila preljub, već više kao potvrda onoga što je već bilo prisutno u Josipovu srcu, kao potvrda vjere koja je u Josipovoj duši već pustila svoje korijenje. Josip prihvaća ulogu koju mu je Bog dodijelio, odustaje od svog nauma da potajno otpusti Mariju, i „uze k sebi svoju ženu“ (Mt 1,24).
Zamislite kakav je morao biti čovjek kojemu je Bog povjerio odgoj svoga Sina!
Odnos bogobojaznih Izraelaca prema svetome
Utvrdili smo dakle da je Josip slika i prilika starozavjetnog pravednika, pobožna i bogobojazna Izraelca, koji živi po zakonu Gospodnjem i uživa u njemu (usp. Ps 1,2). Promotrimo sada kakav je stav bogobojazan Izraelac morao imati prema svetim predmetima.
Kada se Bog objavio Mojsiju u obliku gorećeg grma, prve riječi koje je Mojsije čuo bile su: „Ne prilazi ovamo! (…) Izuj svoju obuću s nogu! Jer tlo na kojem stojiš sveto je tlo.“ (Izl 3,5). Grm kojeg je Bog dodirnuo postaje svet, običan čovjek mu ne smije pristupiti kao što bi pristupio bilo kojem drugom grmu. Čak je i samo tlo na kojem je grm bio posađen sveto – zahtjeva od Mojsija da izuje obuću.
Kovčeg saveza, u kojemu je bio pohranjen Aronov štap, ploče sa Sinaja i nekoliko hljebova mane, važio je za nešto najsvetije u Izraelu. On je bio položen u posebni predio Šatora sastanka (kasnije Salomonovog hrama) koji se zvao „svetinja nad svetinjama“ i njemu je mogao prići samo veliki svećenik, i to samo jednom godišnje, i to tek nakon što je prethodno prinio žrtvu paljenicu za svoje vlastite grijehe (usp. Heb 5,3). Židovska predaja također nam kaže da je veliki svećenik pri tome imao oko nogu zavezano zvonce, a uže koje mu je bilo zavezano oko struka ostajalo bi jednim krajem izvan svetinje nad svetinjama – u slučaju da svećenik nije otplatio svoj osobni grijeh, Gospodin bi ga mogao na mjestu udariti i usmrtiti. Prestanak zvuka zvonca bio bi znak onima vani da užetom izvuku mrtvo tijelo. Jedan od najupečatljivijih prizora o nedodirljivosti Kovčega saveza donosi nam Druga knjiga o Samuelu: kralj David odluči prenijeti Kovčeg saveza iz Baale Judine u Jeruzalem. Kovčeg je bio položen na nova kola, koja su vodili Uza i Ahjo. U jednom trenutku Kovčeg saveza se gotovo prevrnuo, te Uza, uz najbolju namjeru, pridrži Kovčeg. Gospodin se na to razgnjevi, na mjestu ga udari i Uza umrije. „David se u onaj dan jako uplaši.“ (usp. 2 Sam 6,1-10).
Osim toga, svi drugi predmeti koji su se koristili u bogoslužju: kruhovi, posuđe, žrtvenik, svici svetih knjiga… ništa od toga se nije koristilo ni za jednu drugu svrhu mimo liturgijske, ništa od toga nije se smjelo doticati bilo kako ni bilo kada. Stvari koje je Bog posvetio i dotakao u Izraelu su oduvijek uživale posebno strahopoštovanje i izazivale stanoviti uzmak.
Odnos sv. Josipa prema Mariji
Zaključak o Marijinom trajnom djevičanstvu nameće se sam od sebe. Ako se prosječan Izraelac bojao približiti „svetinji nad svetinjama“ u Hramu, koliko li je onda tek nadprosječno pobožan Izraelac poput sv. Josipa morao uzmaknuti nad Marijinim krilom, onoga kojega je Bog odabrao da bi u njemu oblikovao svoga Sina, obećanog Mesiju i Otkupitelja? Ako je prosječan Izraelac znao da se stvari koje je Bog dodirnuo ne smiju koristiti ni za što drugo osim za namjenu koju im je dodijelio Bog, koliko je onda nadprosječno bogobojazan Izraelac morao imati strahopoštovanje spram Marije koju je Bog odabrao da na svijet donese njegovog Sina?
Gledano na ovaj način, sasvim je nezamislivo da bi se jedan Josip usudio dodirnuti ono što je Bog na jedinstven način posvetio i označio kao svoje. Tvrditi tako nešto zbilja nema nikakvog uporišta u razumu, i samo može ukazati na duboko nerazumijevanje načina na koji je Izrael doživljavao Boga i ono što je On posvetio.
Ne može dakle biti nikakve sumnje u to da je Marija ostala djevica za cijeloga svoga života, pod neprestanom zaštitom sv. Josipa, zaštitnika djevica.
Lucas Ioannes
lucas.ioannes@gmail.com
slika: wikimedia commons
[1] Katekizam Katoličke Crkve (KKC), br. 510
