Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Izjava američkog Katoličkog liječničkog društva “Homoseksualnost i nada”

Objavljeno: 17. siječnja 2013.
Kategorija: Prenosimo

U nastavku donosimo izjavu američkog Katoličkog liječničkog društva “Homoseksualnost i nada”, izdanje 2008. godine. Riječ je o tekstu koje izdaje medicinska asocijacija koja ima značajnu ulogu u postavljanju standarda medicinske pomoći u značajnoj mreži katoličkih bolnica u SAD-u.

Izdanje izjave iz 2008. godine sastavljeno je u vidu izvoda iz šireg dokumenta istog naslova, napisanog za medicinske profesionalce, a usmjereno je na davanje krucijalnih pitanja koje postavljaju osobe sa homoseksualnim sklonostima i članovi njihove obitelji.

Slijedi tekst.

HOMOSEKSUALNOST I NADA

Pitanja i odgovori o homoseksualnim sklonostima

U izdanju Katoličkog medicinskog društva SAD, 2008. god.

Malo se moralnih i etičkih pitanja tijekom posljednjih četrdeset godina pokazalo tako kompleksnima, od pitanja kako da razumijemo i tretiramo osobe koje osjećaju homoseksualne sklonosti (same-sex attraction, SSA). Medicinske i profesionalne udruge su znatno promijenile svoje pristupe, nekad više kao odgovor na kulturalne pritiske nego povodom novih znanstvenih spoznaja. Javno mnijenje, pod utjecajem raznolikih čimbenika, učinilo je otklon od tradicionalnih stavova. Homoseksualne i lezbijske udruge su zahtijevale, i sve češće postizale, zakonska rješenja i socijalno prihvaćanje što su daleko nadmašivali ono što su ranije imali u bilo kojem suvremenom društvu.

 U vremenu takvih značajnih promjena, misija Katoličke Crkve je ostala jednakom – da svjedoči istinu i da dovodi ljude u odnos sa Trojedinim Bogom. Ne postoji konflikt između učenja Crkva o braku, obitelji i homoseksualnosti i razumnog znanstvenog istraživanja o tim predmetima, naime i vjera i znanost razotkrivaju istinu o ljudskoj osobi. Stoga je Crkva  nastavila pridržavati svoju konzistentnu moralnu ocjenu o homoseksualnim činima i, u isto vrijeme, nastavila razvijati svoj pastorali pristup osobama sa homoseksualnim sklonostima.

Katoličko liječničko društvo ima svrhu da primijeni načela katoličke vjere u medicinskoj znanosti i praksi, te da svjedoči svoju vjeru pred medicinskom profesijom i u cjelokupnom društvu. Naš cilj u ovom tekstu je da pomognemo osobama sa homoseksualnim sklonostima i njihovim obiteljima – te također obrazovnim radnicima, političarima, pravosudnim dužnosnicima i širem društvu – tako što ćemo, polazeći od najnovijih znanstvenih spoznaja i vjekovne mudrosti Katoličke Crkve[1], u pristupačnom formatu osigurati odgovore na često postavljena pitanja. Dobra vijest jest, da se homoseksualne sklonosti mogu prevenirati i liječiti i da, uz pomoć Božje milosti i uz odgovarajuću savjetodavnu pomoć, moguće ostvariti spolnu čistoću prikladnu životnom stanju svakog pojedinca.

Pitanje: Da li su homoseksualne sklonosti genetski determinirane prije rođenja?

Odgovor: Ne Mnogi ljudi vjeruju da je tome tako, zato što ljudi sa istospolnim sklonostima često kažu da su otkrili, prije nego odabrali, svoje homoseksualne sklonosti. Također i najznačajniji mediji promoviraju ideju da je otkriven „homoseksualni gen“. Međutim istraživači nisu uspjeli pronaći dokaze o biološkom uzroku homoseksualnih sklonosti, te i homoseksualni aktivisti odustaju od tvrdnje o „homoseksualnom genu“. Da su istospolne sklonosti genetski predeterminirane prije rođenja, tada bi identični blizanci skoro uvijek pokazivali isti obrazac spolnih sklonosti. Međutim je studija provedena na muškarcima evidentiranima u Australskom registru blizanaca utvrdila da samo 11% identičnih blizanaca sa homoseksualnim sklonostima ima blizanca koji je također osjetio istospolne sklonosti.[2] Također je važno opaziti da više studija potvrđuje kako obrasci seksualnih sklonosti ne ostaju stabilnima kroz vrijeme.[3] Dio ljudi se spontano prestane osjećati homoseksualcima kako sazrijevaju ili kako prime odgovarajuću pomoć.[4]

Pitanje: Ako homoseksualne sklonosti nisu genetski determinirane, što im je uzrok?

Odgovor: Ima mnogo načina kako se mogu razviti homoseksualne sklonosti. Takve sklonosti i ponašanja mogu biti posljedica stjecaja razvojnih, emocionalnih, psihičkih i društvenih okolnosti. Svaka osoba sa homoseksualnim sklonostima ima svoju jedinstvenu osobnu povijest, ali postoje određeni obrasci koji su zajednički mnogima od njih.

1. Neuspjeh da se osigura veza roditelj-dijete u ranom djetinjstvu,[5]

2. Poremećaj spolnog identiteta u djetinjstvu, povezan sa propustom roditelja da ohrabre djecu da se na odgovarajući način identificiraju sa svojim muškim ili ženskim značajkama i da stvore prijateljstva sa pripadnicima istog spola,[6]

3. Fizička odvojenost od jednog ili oba roditelja u djetinjstvu,[7]

4. Kod muških, loš odnos otac/sin zbog oca koji se pokazuje nepristupačnim, kritičkim, sebičan, srdit ili koji je bio alkoholičar, ili zbog majke koja se pokazala jako sklona kontroliranju, zapovjedničkom, previše ovisnom, srditom ili zahtjevnom,[8]

5. Kod žena, majka koja je bila depresivna ili psihološki opterećena tijekom prvih mjeseci života djeteta[9] ili emocionalno odsutna, jako sklona kontroliranju ili jako dominantna; odbacivanje od strane vršnjaka; otac koji je napustio obitelj ili koji se pokazao srditim, kritičnim, odsutnim, sebičnim ili je bio alkoholičar,

6. Neuspjeh da se pronađe i uspostavi prijateljstva sa pripadnicima istog spola;[10] duboka usamljenost,

7. Kod muških, nedostatak prihvaćanja kod muških iste dobe, loš fizički dojam i slab muški identitet koji proizlazi iz nesposobnosti da sudjeluje u popularnim sportovima poput bejzbola i nogometa, kao posljedica loše koordinacije oko-ruka,[11]

8. Povijest zlostavljanja u djetinjstvu, osobito spolnog zlostavljanja ili silovanja,[12]

9. Osjećaj manje vrijednosti (ili osjećaj da je manje muško ili manje žensko), ili nedostatak osjećaja pripadnosti, što vodi do samosažaljenja i samodramatiziranja,[13]

10. Povijest gdje je osoba bila sramoćena ili ozloglašavanja od strane druge djece ili čak odraslih, bilo zbog temperamenta, talenata ili izgleda. Način kako dijete reagira na takav tretman može utjecati na razvoj homoseksualnih sklonosti.[14]

Pitanje: Koji su upozoravajući znaci da je dijete u opasnosti da razvije homoseksualne sklonosti?

Odgovor: Ako dijete pokazuje simptome poremećaja spolnog identiteta u djetinjstvu, koji uključuju identificiranje sa suprotnim spolom, umanjenu sposobnost za povezivanje sa vršnjacima istog spola, manjak grublje igre kod dječaka, oblačenje u odjeću karakterističnu za suprotni spol, nelagodu sa pripadnošću svojem spolu i socijalnom tjeskobu, tada kod njega/nje postoji visoki rizik. Ukoliko se poremećaj spolnog identiteta u djetinjstvu ne liječi, kod približno 75% djece će se razviti homoseksualne sklonosti.[15]

Pitanje: Da li se homoseksualne sklonosti mogu prevenirati?

Odgovor: Da. Rana identifikacija kod djece koja su izložena riziku, popraćena odgovarajućom psihoterapijom i podrškom roditelja, ključni su čimbenici za uspješnu prevenciju i liječenje emocionalne boli kod te djece i adolescenata.[16]

Pitanje: Zašto je važno pomoći osobama sa homoseksualnim sklonostima?

Odgovor: Osim emocionalne boli i socijalnog odbacivanja koje trpe osobe sa homoseksualnim sklonostima, novija, dobro osmišljena istraživanja pokazala su da su neka psihijatrijska oboljenja mnogo učestalija kod tinejdžera i odraslih sa homoseksualnim sklonostima. Ovdje su uključene: teške depresijske epizode, anksiozni poremećaji, poremećaji uzrokovani upotrebom psihoaktivnih tvari, poremećaji ponašanja, te suicidalne misli i pokušaji suicida.[17] Premda se ti problemi često pripisuju stavovima društva prema osobama sa homoseksualnim sklonostima, studije provedene u zemljama gdje je socijalno prihvaćanje visoko (Nizozemska[18] i Novi Zeland[19]) su otkrile slične trendove. Brojne studije su ustanovile da osobe sa homoseksualnim sklonostima češće bile žrtve seksualnog zlostavljanja kao djeca[20] i da su bile žrtve obiteljskog nasilja i silovanja. U jednoj studiji, 39% muškaraca sa homoseksualnim sklonostima su iskazali da su bile zlostavljani od strane svojega istospolnog partnera.[21] Muškarci sa homoseksualnim sklonostima su izloženi visokom riziku od zaraze spolno prenosivim bolestima, jer je veća vjerojatnost da budu uključeni u rizične seksualne aktivnosti sa većim brojem partnera.[22]

Pitanje: Što se može poduzeti, ako adolescent ili odrasla osoba iskazuje homoseksualne sklonosti ili ponašanje?

Odgovor: Može se potražiti zdravstvene radnike sa iskustvom u tretmanu homoseksualnih sklonosti.[23]Važno je imati na umu da osobe sa homoseksualnim sklonostima mogu patiti od raznih drugih psiholoških poremećaja i ovisnosti, koje otežavaju proces oporavka. Stoga je potreba cjeloviti program liječenja. Efikasni programi liječenja često uključuju stanovitu duhovnu komponentu, slično liječenju ovisnosti. Razvijanje odnosa sa Bogom kao svojim vlastitim prijateljem, sa Bogom Ocem kao s svojim vlastitim ocem punim ljubavi, i štovanje Marije i sv. Josipa, pokazuju se osobito djelotvornim kod katolika.

Pitanje: Koji su ciljevi terapije?

Odgovor: Terapija može pomoći klijentu da identificira dublje uzroke svojih homoseksualnih sklonosti, koji često uključuju nisko samopoštovanje, tjeskobu, srdžbu, tugu i usamljenost, te razriješiti emocionalnu bol. Terapija može pomoći osobi da bude slobodna živjeti u spolnoj čistoći sukladno vlastitom životnom stanju. Neki klijenti čeznu za brakom i djecom; drugi otkrivaju da su pozvani na život u celibatu.

Pitanje: U kojoj je mjeri učinkovito liječenje od homoseksualnih sklonosti?

Odgovor: Premda nema garancija, postoje brojni izvještaji o uspješnom liječenju od homoseksualnih sklonosti.[24] Uspjeh ovisi o mnogim čimbenicima, koji uključuju stručnost zdravstvenog radnika, odnos između terapeuta i klijenta, dužinu tretmana, prisutnost drugih psiholoških problema, probleme sa ovisnostima o drogama i alkoholu, te seksualnu ovisnost. Nije moguće predvidjeti ishod. Novija studija provedena na 200 muškaraca i žena koji su tražili profesionalnu pomoć radi liječenja od homoseksualnih sklonosti utvrdila je da 64% muškaraca i 43% žena nakon liječenja sebe identificiralo kao heteroseksualce.[25] Neuspjeh da se postigne cilj u terapiji može biti obeshrabrujući. Ipak, suprotno tvrdnjama protivnika terapije, studije ne pokazuju porast psiholoških tegoba kao posljedicu terapije.[26]

Pitanje: Što se još može poduzeti da se pomogne osobama sa homoseksualnim sklonostima?

Odgovor: Svaki katolik koji pati od homoseksualnih sklonosti trebao bi imati pristup psiholozima i psihijatrima, grupama za potporu, svećenicima i duhovnim vođama koji nepokolebljivo podržavaju učenje Crkve o homoseksualnosti i svim aspektima spolnog morala. Courage, za osobe sa homoseksualnim sklonostima, te Encourage, za obitelji osoba sa homoseksualnim sklonostima, izvrsne su grupe za potporu, vjerne naučavanju Crkve. Diskrecija je od bitnog značenja kada je posrijedi vrednovanje grupa za potporu, jer ima mnogo ljudi koji se protive naučavanju Crkve o seksualnom moralu.

Pitanje: Jesu li sakramenti važni za katolike sa homoseksualnim sklonostima?

Odgovor: Da. Mnoge osobe sa homoseksualnim sklonostima kažu da im česta pričest i klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom pomažu u njihovoj borbi sa usamljenost i tugom, nedostatkom samopouzdanja, srdžbom, tjeskobom i drugim vrstama emocionalne boli. Milost sakramenta Svete ispovijedi može pomoći učvršćivanju ljudi u njihovim borbama sa homoseksualnim iskušenjima i postupcima. Ta su dva sakramenta od bitne važnosti u liječenju katolika sa homoseksualnim sklonostima.

Pitanje: Kakva je uloga katoličke zajednice?

Odgovor: Autentična kršćanska ljubav i molitva za one sa poremećajem spolnog identiteta u djetinjstvu i sa homoseksualnim sklonostima i za njihove obitelji trebaju biti sastavni dio života katoličke zajednice. Roditelji, svećenici i učitelji imaju ozbiljnu odgovornost da navještaju cjelovito naučavanje Crkve o spolnoj moralnosti, da se suprotstave dezinformacijama o homoseksualnoj sklonosti, te da ohrabre ljude sa homoseksualnim sklonostima da si osiguraju pomoć. Katolički psihijatri i drugi liječnici, psiholozi, obrazovni radnici, svećenici i redovnici trebaju prepoznati da medicinska znanost podupire naučavanje Crkve o homoseksualnosti. Istinita sućut za ljude sa homoseksualnim sklonostima zahtijeva da ih se obavijesti znanstvenu istinu o liječenju. Pedijatri trebaju osigurati informacije i početne upute za liječenje od poremećaja spolnog identiteta u djetinjstvu.

Pitanje: Trebaju li istospolne zajednice biti priznate i tretirane kao „brak“?

Odgovor: Istraživanja o istospolnim zajednicama pokazuju da se one uočljivo razlikuju od braka, u tome da kod njih ekskluzivnost i stalnost nisu prisutne ili željene kod velike većine tih zajednica. Istospolne zajednice trpe od znatno veće prisutnosti nasilja među partnerima, depresije, poremećaja ovisnosti i spolno prenosivih bolesti.[27] Liječnici bi trebali upozoriti svoje pacijente o opasnostima od istospolnih zajednica i zalagati se protiv toga da se djecu povjerava takvim nestabilnim partnerstvima. Mnoštvo dobro osmišljenih istraživanja pokazuje da je najzdraviji okoliš za razvoj djeteta dom sa majkom i ocem koji su u braku.[28]

Slika: Catholic Medical Association


[1] Ovaj tekst predstavlja u sažetom obliku „pitanja i odgovoru“ iznijet sadržaj opsežnijeg dokumenta istog naziva „Homosexuality and Hope“, kojega je izdala Američko katoličko liječničko društvo (Catholic Medical Association)

[2] J. Bailey i dr., „Utjecaji genetike i okoliša na spolnu orijentaciju i povezane pojavnosti u australskom uzorku blizanaca“, Journal of Personality and Social Psychology 78.3 (2000): 524-36

[3] K. Kinnisch, D. Strassberg i C. Turner, „Spolne razlike u fleksibilnosti spolne orijentacije: multidimenzionalna retrospektivna ocjena“, Archives of Sexual Behavior 34.2 (2005), 173-83

[4] N. Dickson, C. Paul i P. Herbison, „Istospolne sklonosti u jednoj kohorti rođenja: učešće i ustaljenost u ranoj odrasloj dobi“, Social Science & Medicine 56.8 (2003), 1607-15; L. Diamond, „Spolni identitet, sklonosti i ponašanje među mladim seksualno-manjinskim ženama tijekom 2 – godišnjeg razdoblja“, Developmental Psychology 36.2 (2000), 241-50; E. Lauman i dr., „Socijalna organizacija seksualnosti: seksualne prakse u Sjedinjenim Državama“ (Chicago, University of Chicago, 1994.)

[5] S. Bradley, „Regulacija osjećaja i razvoj psihopatologije“, New York: Guilford Press, 2000., 201-2

[6] K. Zucker i S. Bradley, „Poremećaj spolnog identiteta i psihoseksualni problemi u djetinjstvu i adolescenciji“, New York, Guilford 1995.

[7] Isto; G. Rekers, „Poremećaj spolnog identiteta“, The Yournal of Human Sexuality 1.1 (1996), 11-20.

[8] R. Fitzgibbons, „Izvori i liječenje homoseksualnih sklonosti i ponašanja“ u Fr. John Harvey, „Istina o homoseksualnosti: Krik vjernika: jedan obuhvatni pogled na pitanja  povezana sa homoseksualnošću“ (San Francisco, Ignatius Press, 1997), 48, http://books.google.hr/books?id=DSXOTkTL990C&pg=PA307&dq=fitzgibbons+the+origins+nad+therapy+homosexuality&hl=hr&sa=X&ei=G-7yUN2tNITTsgai-YE4&ved=0CDwQ6AEwAg#v=onepage&q=fitzgibbons%20the%20origins%20nad%20therapy%20homosexuality&f=false

[9] S. Bratley i K. Zucker, „Dr. Bradley i Zucker odgovaraju“, Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry 37.3 (1998), 244-5

[10] G. Van den Aardweg, „Bitka za normalnost: vodič za (samo)pomoć kod  homoseksualnosti“, San Francisco, Ignatius Press, 1997., 48 http://books.google.hr/books/about/The_Battle_for_Normality.html?id=CuTSIpfoDx4C&redir_esc=y

[11] R. Fitzgibons, op. cit., 307-43

[12] D. Finkelhor, „Seksualno zlostavljanje djece: nova teorija i istraživanja“ New York, The Free Press, 1984.

[13] Van den Aardweg, op. cit, 48

[14] Bradley, „Reguliranje osjećaja“, 5

[15] E. Mevielle, „Poremećaj spolnog identiteta“, Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 37.3 (1998), 243-4

[16] Zacker and Bradley, Fitzgibbons, „Izvori i liječenje homoseksualnih sklonosti i ponašanja“ u Fr. John Harvey, „Istina o homoseksualnosti: Krik vjernika: jedan obuhvatni pogled na pitanja  povezana sa homoseksualnošću“ (San Francisco, Ignatius Press, 1997),

[17] R. Herrel i dr., „Seksualna orijentacija i samoubojstvo: blizanačko kontrolno istraživanje kod odraslih muškaraca“ Archives of General Psychiatry, 56.10 (1999), 867-74; S. Cochran i V. Mays, „Tjelesne zdravstvene tegobe kod lezbijki, muških homoseksualaca, biseksualaca  i heteroseksualaca sa homoseksualnim iskustvima: rezultati iz Kalifornijske statistike o kvaliteti života“, American Journal of Public Health 97.11 (2007), 2048-55; S. Gilman i dr. „Rizik psihijatrijskih oboljenja među osobama koje izvješćuju o istospolnim seksualnim partnerima u Nacionalnoj statistici smrtnosti“, American Journal of Public Health 91.6 (2001), 933-9; K. Skegg i dr., „Seksualna orijentacija i samoozljeđivanje kod muškaraca i žena“, American Journal of Psychiatry 160.3 (2003), 541-6; T. Sandfort i dr., „Seksualna orijentacija i mentalno i tjelesno zdravlje: podaci iz Nizozemskog popisa stanovništva“, American Journal of Public Health 96.6. (2006), 1119-25

[18] T. Sandfort i dr. „Istospolno seksualno ponašanje i psihijatrijski poremećaji: podaci iz Nizozemske statistike o mentalnom zdravlju i studije učestalosti (NEMESIS)“, Archives of General Psychiatry 58.1 (2001), 85-91

[19] D. Fergusson i dr. „Da li je seksualna orijentacija povezana sa problemima mentalnog zdravlja i samoubojstvima kod mladih ljudi?“, Archives of General Psychiatry 56.10 (1999), 876-80

[20] L. Doll i dr. „Samoprijavljeno seksualno zlostavljanje  u djetinjstvu i odrasloj dobi kod homoseksualaca i biseksualnih muškaraca“, Child Abuse & Neglect 16.6 (1992) 855-64http://www.researchgate.net/publication/222896265_Self-reported_childhood_and_adolescent_sexual_abuse_among_adult_homosexual_and_bisexual_men

[21] G. Greenwood i dr. „Viktimizacija fizičkim nasiljem u uzorku odabranom prema vjerojatnosti među muškarcima koji imaju seksualne odnose sa muškarcima“, American Journal of Public Health 92.12 (2002), 1964-9

[22] R. Stall i dr. „Veza između istodobnih problema psihičkog zdravlja i povećane izloženosti HIV-u / AIDS-u kod  urbanih muškaraca koji imaju seksualne odnose sa muškarcima“ American Journal of Public Health 93.6 (2003), 939-42; P. Halkitis i dr. „Barebacking: pristupi sa gledišta psihičkog i javnog zdravlja“, New York, Haworth Medical Pres, 2005; M. Weinberg i dr. „Kristalni metadon i muškarci koji imaju seksualne odnose sa muškarcima: što zdravstveni radnici trebajuznati“, New York, Haworth Medical Press2006; R. Hogg i dr. „Mjerenje učinka HIV bolesti na mortalitet kod homoseksualnih i biseksualnih muškaraca“ International Journal of Epidemiology 26.3 (1997) 657-61; J. Diggs Jr., „Zdravstveni rizici kod homoseksualnih odnosa među muškarcima“, Phoenix, Arizona, Corporate Research Council 2002; M. Xindou, „Doprinos čvrstih i slučajnih partnerstava na učestalost zaraze HIV-om među homoseksualnim muškarcima u Amsterdamu“ AIDS 17.7 (2003) 1029-38

[23] J. Nicolosi, „Osjećaji na prvom mjestu“ (2007) http://josephnicolosi.com/the-primacy-of-affect/

[24] I. Bieber i dr. „Homoseksualnost: psihoanalitička studija muških homoseksualaca (New York: Basic Books, 1962); E. Siegle, „Ženska homoseksualnost: izbor bez slobode“ (Hilsdale, New Jersey, Analitic Press, 1998)

[25] R. Spitzer, „Mogu li neki homoseksualni muškarci i lezbijke promijeniti svoju seksualnu orijentaciju? 200 učesnika izvješćuje o promjeni iz homoseksualne u heteroseksualnu orijentaciju“ u“ Ex-Gay Research: Analiziranje Spitzerove studije u njenom odnosu prema znanosti, vjeri, politici i kulturi“, urednici J. Frescher i K. Zucker (New York, Harrington House 2006) 35-66, urednici J. Frescher i K. Zucker (New York, Harrington House 2006) 35-66

[26] S. Jones i M. Yarhouse, „Liječeni homoseksualci? Longitudinalna studija vjerski motiviranih promjena u seksualnoj orijentaciji“ (Downers Grove, Illinois, Intervarsity Press, 2007

[27] D. O’Leary, „Jedan muškarac, jedna žena: katolički vodič za obranu braka“ (Manchester, New Hampshire: Sophia Institute Press 2007) 149-68

[28] G. Rekers, „Empirijski podržana racionalna osnova za zabranu posvojenja, skrbništva i povjeravanja djece na brigu i odgoj svakoj osobi koja živi u domaćinstvu koja uključuje jednu osobu homoseksualnog ponašanja“ St. Thomas Law Review 18.2 (2005-2006): 325-424

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.